Sudijska nadoknada
Kako je i koliko teško tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka bilo čekati Godota u Maksimiru ispričati vam precizno i posvjedočiti vjerodostojno mogu samo pravi, 70+ godina stari Purgeri. Nije da navijači zagrebačkog Dinama u te dvije decenije nisu imali baš nikakvog razloga za slavlje (Kup Maršala Tita osvojen 5 puta – 1960, 1963, 1965, 1969. i 1980; Kup velesajamskih gradova/preteča Kupa UEFA osvojen 1967, a u finalu istog takmičenja se bilo i 1963), dapače. No, onog najvećeg i nogometnom puku najbitnijeg trofeja, naslova prvaka tadašnje Jugoslavije, nije bilo ni za lijeka. Modri su u ta vremena, barem kada je domaći šampionat u pitanju, ličili na nekog uspavanog nogometnog diva koji nikako nije uspijevao da se do kraja razbudi, niti da se domogne pehara kojeg je prije toga, u prijeratnoj i poslijeratnoj Jugoslaviji, osvajao čak osam puta (1923, 1926, 1928, 1937, 1940, 1948, 1954. i 1958).
Sa Kantride na Maksimir
Nakon što su pod vodstvom Ivana Đalme Markovića jesenju polusezonu 1980/81. završili na 14. mjestu tadašnje Prve lige SFRJ, Dinamovci su u zimskoj pauzi dobili novog trenera. Iz NK Rijeka stigao je u to vrijeme mladi (45) i ambiciozni Miroslav Ćiro Blažević koji je sa Bijelima sa Kantride prethodne sezone bio tek deseti u prvenstvu Jugoslavije, ali je i preko belgijskog Beerschota i čehoslovačke Lokomotive Košice stigao do četvrtfinala tadašnjeg UEFA-inog Kupa pobjednika kupova. Snažan otpor Rijeke velikom Juventusu u dva četvrtfinalna duela (0:0) na Kantridi i (0:2) u Torinu, ipak nisu (kako legenda kaže) bili presudni da Blažević dobije posao trenera u klubu za koji, iako je 1954. kao talentovano desno krilo travničkog Bratstva u isti doveden, nikad u službenoj utakmici (kao igrač) nije nastupio. Za Ćirin angažman na modroj klupi najzaslužnija je, po njegovom priznanju, bila revijalna utakmica zagrebačkih i riječkih sportskih novinara u kojoj je Blažević, igrom slučaja, nastupio za predstavnike “sedme sile” iz glavnog grada Hrvatske.
“Novinari su ti, sine, jako bitni. Bez njih i bez publike nema nogometa”, uobičavao je reći i više puta ponavljati u godinama kada se već uveliko etablirao kao eminentni fudbalski trener i stručnjak.
Travnik, Zagreb, Sarajevo
Kao bistar i živahan dječak iz siromašne i mnogobrojne travničke porodice upijao je životna iskustva kao spužva, te brzo naučio kako da se snalazi. Tako je još kao tinejdžer shvatio da u skijanju (prvak BiH u skijaškom trčanju na 6 kilometara 1950/51) nema, a u nogometu ipak ima (nekakvih) para, pa se preko lokalnog Bratstva, zagrebačkih Dinama i Lokomotive, 1958. godine obreo i u dresu FK Sarajeva. U kvalifikacijama za povratak u Prvu ligu dao je značajan doprinos timu sa Koševa, a u ekipi u kojoj su, između ostalih, igrali i Asim Ferhatović, Srboljub Markušević, Franjo Lovrić, Suad Švraka i Dobrivoje Živkov posebno se istakao u duelu sa zrenjaninskim Proleterom kada je postigao dva pogotka. Ubrzo je uslijedio i poziv za tadašnju B reprezentaciju Jugoslavije i baš će na jednoj utakmici ove državne selekcije u Ljubljani i u sudaru sa golmanom protivničke ekipe teško povrijediti koljeno koje više nikad neće biti isto.
Za Sarajevo je u Prvoj ligi Jugoslavije u 1958. i 1959. godini zbog tog, načetog koljena stigao upisati samo 14 nastupa, pa se već u novembru 1959. zaputio ka tad drugoligaškoj Rijeci. Još jedan, (pra)stari lokalni trač kaže da je naprasnom raskidanju ugovora sa FKS kumovao i Blaževićev neisplaćen kockarski dug. Nekom je mahalcu s Bistrika, Ćiro, navodno, ostao dužan (u to vrijeme) ozbiljan iznos.
Preko Rijeke do Švicarske
Četiri igračke godine na Kantridi nisu popravile stanje Blaževićevog koljena, ali jesu srca. Tu je upoznao svoju ljubav života i oženio Zdenku, dobio prvu kćerku Barbaru, pa 1963. godine, trbuhom za kruhom i sa svojom, svježe oformljenom familijom krenuo put Švicarske. E, tu će sav nauk o važnosti novca i životne snalažljivosti koju je tesao još od djetinjstva u gradu podno Vlašića, doći na svoje i Ćiri udariti temelje za nevjerovatnu životnu avanturu u kojoj je od siromašnog, talentovanog, ali i nesretnim povredama “osakaćenog” fudbalera, 35 godina kasnije došao do svjetske bronze i (ne)zvanične titule “trenera svih trenera”.
Zbog nepoznavanja nijednog svjetskog jezika Blažević nakon prestanka igračke karijere pola godine radi i kao gradski smetljar, a prvi trenerski posao čeka sve do 1968. kada preuzima neuglednu, četvrtoligašku ekipu Veveya. U četiri godine sa ovim timom iz četvrte stiže do prve švicarske lige, pa slijede angažmani u poznatijim i bogatijim FC Sionu i FC Lausanne-Sport. U međuvremenu uči i perfektno savladava francuski jezik, upozaje se sa francuskom i švicarskom kulturom, uživa u istoj, pa uz urođeni fakinluk i prirodni, neodoljivi šarm kojim je zračio, postaje interesantan i čelnicima SFV .
“Jeste li, gospodine Blaževiću, kad ste ono nekad bili smetljar, ikada pomislili da bi jednog dana mogli biti selektor reprezentacije Švicarske?”, pitao ga je 1976. godine, navodno, jedan lokalni novinar, nezadovoljan njegovim imenovanjem na mjesto privremenog vršioca te dužnosti. “Gospodine, ne da sam pomislio – ja sam znao da ću jednog dana biti selektor Švicarske!”, kao iz topa mu je odgovorio 41-godišnji Ćiro, poklopio maliciozno piskaralo, pa simpatije švicarske fudbalske javnosti “kupio” za svagda. No, pravi su trenerski izazovi ovog osebujnog i u to vrijeme, kako već rekosmo, mladog i ambicioznog trenera, čekali u domovini. Jugoslavija je tada za Švicarsku bila fudbalska velesila.
Prvak s Dinamom
Blažević se, tako, 11. decembra 1980. obreo na klupi Dinama i već na prvoj, pripremnoj turneji po Australiji uveo neke nove, dotad u Maksimiru nepoznate i neviđene metode u radu sa ekipom koje su već u nastavku prvenstvene sezone dale rezultate. Modri su nakon pominjanog 14. mjesta na polusezoni, na kraju 1980/81. završili peti i plasman u tadašnji Kup UEFA pobjegao im je za šest bodova. No, u sljedeću će sezonu, Ćirinim “specijalnim” pripremama na Vlašiću i naraslom samopouzdanju zahvaljujući, zagrebački Dinamo ući kao jedan od favorita “iz sjene”. Rotacije koje je u međuvremenu Blažević odradio u ekipi (na mjesto prvog golmana dolazi dotad neprimjetni i na klupi zaboravljeni Marijan Vlak, na desnog beka dojučerašnji napadač lokalnog četvrtoligaša Milivoj Bračun, reprezentativac Velimir Zajec dobija više slobode u igri, a Marko Mlinarić sa lijevog krila biva prekomandovan na poziciju “desetke”), kao i u sistemu igre (3-5-2 sa visokim presingom) učinile su da se, pored ostalih članova “velike četvorke” (Crvena zvezda, Hajduk, Partizan), uoči sezone 1981/82. i Dinamu u ex-YU fudbalskoj javnosti priznaju šanse za naslov. U Maksimiru su odlučili da ih ovog puta i iskoriste.
“Najgore je kad mi kažu da sam ja samo dobar motivator. Pa ja sam bio avant-garde!”, vikao je Blažević kad bi ga upitali za njegovu i Dinamovu 1981/82. Njegove će riječi, decenijama kasnije, potvrđivati Mlinarić, Vlak, Deverić, Mustedanagić. “Pritisnuli bi protivnika odmah na početku, igrali presing na njegovih 16 metara i ekipe kad bi došle u Maksimir ne bi znale šta ih je snašlo. Uobičavali smo reći da ko zakasni 15-ak minuta na utakmicu neće vidjet barem dva gola”, sjećaju se tadašnji prvotimci Dinama. Zahvaljujući sjajnim partijama u proljetnom dijelu sezone, među kojima se posebno ističu vezani trijumfi nad C. zvezdom u Zagrebu (3:0) i Hajdukom u Splitu (2:1), Dinamo je dva kola prije kraja prvenstva obezbijedio titulu prvaka tadašnje SFRJ. Duge 24 godine čekanja učinile su da šampionsko slavlje bude i euforično i nezaboravno, a Miroslav Blažević dobije status trenerskog genija, te postane možda i najpopularnija osoba u Dinamovoj povijesti.
Ćirin rukopis
“Tajna ove, kao i mnogih drugih slavnih ekipa širom svijeta bila je u njenom zajedništvu. Svi smo bili klapa, spremni poginuti jedan za drugog na terenu. Intenzivno smo se družili i van njega, ali poseban je rukopis ostavio Šef. On nas je ubijedio da smo najbolji i dao prave smjernice kako da to i dokažemo. Bez njega ne bismo uspjeli”, uglas će, godinama nakon “zlatne” ‘82, ponavljati pokojni Kranjčar, Hadžić, Zvjezdan Cvetković. Bijeli šal koji je Ćiro, po uzoru na svog glumačkog idola, Charlesa Boyera nosio oko vrata, po posljednji će se put, bar za neko vrijeme, na maksimirskom stadionu zavijoriti na kraju naredne, 1982/83. sezone. Dinamo jeste uspio osvojiti Kup, al ne i odbraniti titulu prvaka Jugoslavije, pa će gospodin Blažević odstupiti sa trenerske klupe i vratiti se u Švicarsku (Grasshopper).
Sve što je uslijedilo kasnije (titula prvaka sa Skakavcima iz Zuricha, spašavanje Prištine od ispadanja iz Prve lige SFRJ , grčka iskustva sa PAOK-om, francuska i kratkotrajna zatvorska sa Nantesom), uključujući i dvostruki povratak na klupu Dinama (1986-1988), odnosno Croatije (1992-1994), ostalo je nekako u sjeni te neponovljive 1982. godine. Sve dok Blažević nije preuzeo poziciju izbornika nogometne reprezentacije Hrvatske.
Temelj Vatrenih
Nakon što je, skupa s legendarnim Tomislavom Ivićem, Vatrene u kvalifikacijama za njihovo prvo veliko takmičenje odveo na EURO 1996 u Englesku, Blažević je kao selektor na prvenstvu Evrope igranom u kolijevki prelijepe igre ostvario zapažen rezultat. Hrvatska je stigla do četvrtfinala u kojem je, uglavnom sudijskim “previdima” zahvaljujući, nezasluženo poražena (1:2) od kasnijeg prvaka, Njemačke. Bogatiji za (ne)prijatno iskustvo sa Old Trafforda, Ćiro je sa svojim pulenima dvije godine kasnije, na Lyonovom Gerlandu i u četvrtfinalu SP 1998, njemačkim Panzerima vratio milo za drago. I to s kamatama (3:0).
Svjetska bronza koje se nakon kasnijeg poraza (Francuska, 1:2) i pobjede (Holandija, 2:1) domogao dugo će, sve do SP u Rusiji 2018. biti refernca i svojevrsni plafon uspjeha reprezentativnog nogometa na ovim prostorima, a sjajno vođenje ekipe prepune tadašnjih evropskih fudbalskih zvijezda (Štimac, Bilić, Jarni, Asanović, Prosinečki, Boban, Šuker…) biće prepoznato i od tadašnjih kolega. Selektor Francuske koja te 1998. osvoji svoju prvu Zlatnu boginju, Aimé Jacquet navodno je izjavio: “Od sve 32 reprezentacije na Mundijalu, trenerski se rukopis najviše osjetio na Blaževićevoj Hrvatskoj”. Te je riječi, sad već preiskusni (63) Ćiro izvanredno iskoristio u samopromotivne svrhe, pa je je “trener svih trenera” ostao do kraja svoje bogate i živopisne karijere.
Povratak u BiH
Ako je u njegovoj Bosni i Hercegovini, a zarad nekih fudbalsko-političkih stavova i izjava iz prošlosti, i bilo nekog antagonizma spram njegovog imenovanja na poziciju selektora domaće reprezentacije, onda je isti u periodu juli 2008-decembar 2009. na ovom našem, domaćem tlu, potučen do nogu. O uspjehu Blaževića u kvalifikacijama za SP 2010 i nesretnom, baraž porazu od Portugala pisali smo na ovim stranicama već ranije. Osim što je Zmajevima u tih godinu i po, baš kao i Vatrenima 15-ak godina ranije, udario temelje, te ih svrstao u red ozbiljnijih evropskih reprezentacija, Blažević je svojom neposrednošću, šarmom, smislom za humor i vremenom koje je nalazio za skoro svakoga ko je htio da ga upozna, ili bar nakratko popriča s njim, trajno i skoro pa bez rezerve osvojio bh. javnost.
Znao je Ćiro oduvijek, šta i kako, prolazi i/ili ne prolazi u raji. Francusku školu kavaljerstva mogle su upoznati sve pripadnice ljepšeg spola, koje je na svoju stranu pridobio istog časa kad su od gospodina Blaževića čule da su “najvažnija bića na planeti” i kako “muškarci trebaju uraditi sve na ovom svijetu da im ugode”. Podizanje samopuzdanja, stvaranje sjajne atmosfere u ekipi i nedavanje fore nikome od protivnika – Ćirina je zaostavština koju će Edin Džeko i Miralem Pjanić potvrditi i danas. Rezultati i dizanje rejtinga bh. nacionalnog tima začepili su usta “stručnjacima”, no Miroslav se, vidno razočaran nakon Portugala, oprostio od selektorske pozicije.
Posebno je poglavlje u njegovoj, više od pola vijeka dugoj trenerskoj karijeri, ispisao u tuzlanskoj Slobodi. U januaru 2014. preuzeo je u Prvu ligu Federacije ispale Solare, pa ih za pola godine, uz učinak od 13 pobjeda, jedan remi i samo jedan poraz, ekspresno vratio u društvo najboljih bh. klubova. Bila je to predzadnja trenerska stanica ovog posebnog i neponovljivog fudbalskog stručnjaka i čovjeka.
Zbogom legendo
Da ga prije dva dana u Zagrebu nije sustigao nezvan gost kojeg je zbog opake bolesti već dugo očekivao, Miroslav Blažević bi danas na vratima svog omiljenog Charlieja hinio iznenađenost dok mu osoblje kafea pjeva rođendansku “Lijepo ime Ćiro, Ćiro…” i skupa s najbližim prijateljima, pali svijeće na slavljeničkoj torti. Nije baš volio svoje rođendane jer su ga, pod starost, podsjećali na prolaznost života koji je toliko volio.
Bez obzira što svoj 88. nije dočekao, Ćirina trenerska i životna avantura koje je opisivao kao put “malih radosti i velikih razočarenja” ušli su, već davno, u legendu.
I tu će, dok je ovog svijeta i prelijepe igre na njemu, vječno i ostati.