Sudijska nadoknada
Pričati o najboljim fudbalerima svih vremena, porediti ih sa onima koji su bili prije ili došli poslije – nezahvalna je zadaća. „Sve u svoje vrijeme“ najpragmatičnije je i jedino pošteno/ispravno ishodište s kojeg (nevoljko) možemo zakoračiti u taj okean koksa, a višedecenijsko iskustvo praćenja i uživanja u najljepšoj igri prije ili kasnije će nas natjerati da u te vode sve rjeđe zalazimo i da ih se, najradije, klonimo. Nekog ko je „orao“ i „giljao“ po blatu i grbama evropskih terena bez drenaže u, npr. 50-im i 60-im prošlog, nemoguće je porediti sa onim koji klizi i vozi 100 na sat po „čohama“ i travnatim tepisima u 20-im godinama ovog vijeka. Stoga ne skidajmo čarape i ne zavrćimo nogavice bez prijeke potrebe, čak ni u slučaju „najboljeg evropskog centarfora svih vremena“ – Marca van Bastena. Oni koji su imali sreću gledati ga u „real timeu“, uživo ili putem TV prijenosa, i danas će potvrditi da ova ocjena stavljena pod navodnike u retku iznad nije pretjerana, niti daleko od istine. „Maradona za mene ostaje broj jedan, ali najkompletniji igrač protiv kojeg sam ikada igrao je Marco van Basten. On je taj koji mi je zadavao najviše problema i s kojim nisam znao kako da se nosim“, reći će i danas Beppe Bergomi, legenda milanskog Intera i italijanske reprezentacije.
Joop, Utrecht i odrastanje
23 godine prije nego što će Interov Ujko (Lo Zio) upoznati najtežeg rivala u svojoj bogatoj i dugoj karijeri (517 nastupa za Inter od 1979. do 1999, 81 za Azzurre od 1982. do 1998), u Utrechtu se, od oca Joopa i majke Leny, rodio Marcel Marco van Basten. Buduća noćna mora Bergomija i svih odbrambenih igrača širom Holandije, Italije i Evrope uz oca je morala u nogometne vode, jer je Joop osim igranja za lokalnog niželigaša DOS i ponešto za poznatiji UVV, bio veliki zaljubljenik u najljepšu igru, te kao beskompromisan desni bek po okončanju igračke karijere krenuo u trenerske vode gdje se bavio bazom. Lokalnim niželigašima i mlađim kategorijama.
„Nisam na početku treniranja (1970. sa 6 godina u EDO, godinu dana kasnije u UVV Utrechtu) sve to previše ozbiljno shvatao, ali otac mi je usadio želju za napredovanjem i stalnim pobjeđivanjem. Htio sam prvo igrati veznog, ali on je insistirao da budem napadač i golgeter, jer je to, govorio je, najteža i ključna pozicija u fudbalu“, sjetit će se Marco svojih početaka. „Već je bio stasao, te usavršivši tehniku i prirodni talenat kojeg mu je Svevišnji podario, postao nezadrživ u svom uzrastu. Tukao ga je tako, jednog popodneva, protivnički stoper za dvije glave viši od njega. Frustriran je izašao sa terena i pošao kući. Potrčao sam za njim i ubijedio ga da se vrati. ‘Ako te tako mlate shvati to kao kompliment, boje te se. Tako je to u fudbalu’, rekao sam mu. Vratio se ubrzo na teren, izludio tog grubijana do kraja, postigao dva gola i obezbijedio pobjedu“, pričao je kasnije ponosni otac.
Ajax i Cruyff
Prije prelaska u slavni Ajax, Marco će kao 15-godišnjak sezonu provesti u lokalnom USV Elinkwijku, a dolazak u redove Kopljanika poklopit će se sa povratkom najveće ikone holandskog nogometa, Johana Cruyffa, u matični klub. Van Bastenov debi za prvu ekipu desit će se 3. aprila 1982. kada je sa svojih 17 i po, simbolično, u igru protiv NEC-a ušao upravo umjesto 17 godina starije legende. I odmah zabio u pobjedi od 5:0. U narednoj, 1982/83. sezoni će biti konkurencija dvije godine starijem Wimu Kieftu kojem ni evropska Zlatna kopačka iz 1982. (najbolji strijelac Starog kontinenta sa 32 postignuta gola) neće pomoći da 1983. ne bude prodat u Italiju (Pisa). Prostor za nesvakidašnji talenat koji je izbijao iz mlađahnog Marca se morao napraviti i u Ajaxu, jednostavno, nije bilo mjesta za obojicu.
Van Basten će u 1983/84. sezoni u 26 prvenstvenih nastupa zabiti 28 golova, dodati još tri u holandskom kupu, te poziciju prvog napadača Ajaxa, Oranja i najboljeg strijelca Eredivisie preuzeti i suvereno držati u naredne tri sezone. Nakon završetka igračke karijere (Feyenoord 1983/84) u klub se, sad u ulozi trenera, 1985. vratio Cruyff, a sa Marcovim kvalitetima je bio već vrlo dobro upoznat. Pod patronatom legendarnog Nummer 14, Van Basten će se kao napadač svjetske klase izgraditi i usavršiti, pa će u sezoni 1985/86 zabiti nestvarnih 37 golova u Eredivisie, te nadmoćno osvojiti Zlatnu kopačku Evrope.
„Uvijek sam puno pričao, galamio i savjetovao ga na terenu, mislim da je to pomoglo“, sjećao se Johan, a Van Basten dodavao i „da ga je tjerao da igra i kad nije bio 100% spreman“. Jedno takvo forsiranje i nedovoljna pažnja pridata preciznom i učinkovitom saniranju povrede zgloba desne noge koju je Marco zaradio protiv Groningena (12. jula 1986), stajat će ga, ni sedam godina kasnije, preranog završetka karijere.
U pet godina (1982-1987) igranja u Ajaxu, Van Basten će u 172 nastupa postići čak 153 gola, a na ovim ćemo ga prostorima po prvi put u jednom „živom“ TV prijenosu vidjeti 13. maja 1987. godine. Ajax je u Atini, baš njegovim golom iz 21. minute minimalno porazio lajpcišku Lokomotivu i osvojio tadašnji UEFA-in Kup pobjednika kupova. „Rekao sam sebi uoči meča: ‘Prva šansa koja se ukaže – moraš je iskoristiti’ i tako je i bilo. Da nisam zabio taj gol, poslije bi nam bilo teže, a i ko zna šta bi bilo s mojom karijerom“, priznat će kasnije popularni i čuveni Labud iz Utrechta.
Holandija i EURO 88
O tome kako se u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća na vlastitom TV-u i u svom toplom domu nisu mogle gledati nikakve druge evropske lige osim domaće (ex-YU), već sam dovoljno puta pisao. Spominjao sam i dječačku zaljubljenost u Holanđane, a kako Oranja na svjetskim i evropskim fudbalskim smotrama nije bilo u periodu 1980-1988. famu o njihovim novim, mladim igračima mogli smo graditi samo na šturim novinskim izvještajima, ili pak prerijetkim TV prenosima završnica evropskih kupova. Atinski gol Lokomotivi bit će tek kap u moru što će dobro informisanom, ambicioznom i prebogatom Silviju Berlusconiju šapnuti da mora da ga dovede u njegov AC Milan, a sezona 1987/88. kada je zbog operacije članka propustio čak 19 prvenstvenih utakmica će postati ona u kojoj su Rossoneri osvojili svoj prvi Scudetto nakon osam godina. No, više od te Serie A iz koje smo na TV-u samo povremeno mogli vidjeti tek kratke preglede kola i/ili golove, interesovao nas je nadolazeći EURO koji se od 10. do 25. juna 1988. igrao u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.
Strepilo se do pred samo otvaranje hoće li Van Basten biti spreman, jer u posljednjih šest kola italijanskog prvenstva nijednom nije odigrao svih 90 minuta, a kad je u prvoj utakmici grupe 2, protiv SSSR-a u Kelnu u igru ušao tek u 59. minuti, pa Lale meč na kraju izgubile sa 0:1, pobojali smo se da od neviđenog talenta o kojem je brujala čitava Evropa, kao i od opet jake i za najviša dostignuća spremne holandske reprezentacije nećemo vidjeti ništa. No, Markan je već u drugom kolu eksplodirao, pa kao starter s brojem 12 na leđima Englezima u Düsseldorfu stavio 3, prolaz u polufinale protiv Republike Irske u Gelsenkirchenu obezbijedio spominjani saigrač (i rival) iz mladih dana u Ajaxu Wim Kieft, a hamburško polufinale protiv domaćina će u pobjedu od 2:1 pretvoriti baš Van Basten, izborivši penal u 73. i zabivši pobjednički gol u 88. minuti.
„Jes’ vidio? Srndać!“, reći ću nekad u to vrijeme jednom od najbližih prijatelja, u jednom od nebrojenih fudbalskih razgovora kojima se naša raja i generacija intenzivno hranila. Nismo znali za nadimak Labud, ali ta elegancija, brzina, sjajna orijentacija u prostoru, inteligencija, savršena tehnika, rezantni udarci sa obje noge, skok i igra glavom, voleji, lobovi, škarice… nisu davali previše prostora u izboru posebnog imena kojim ćemo ga zvati. Morala je to biti neka specijalna, lijepa i graciozna životinja, pa se Srndać činio kao pravo rješenje i tajni kod, koji kad se izgovori, odmah kaže o kome je riječ. Samo nama, naravno.
Da je jedinstven i jedan od najboljih tada, a i decenijama kasnije, potvrdit će veliko finale na Olimpijskom stadionu u Münchenu gdje će se Holanđani revanširati Sovjetima za poraz u prvom kolu grupne faze takmičenja, a golove za trijumf od 2:0 i prvu (i dosad jedinu) titulu u historiji reprezentativnog fudbala „narandžastih“ zabiti Ruud Gullit u 32. i Marco van Basten u 54. minuti. Taj nevjerovatan volej iz skoro pa mrtvog ugla kojeg je Marco uhvatio na centaršut 37-godišnjeg veterana Arnolda Mührena postat će jedan od najspektakularnijih golova ikad postignutih u najljepšoj igri, a naš Srndać ubrzo i zvanično najbolji igrač Evrope. Po mnogima i svijeta.
AC Milan, priznanja i oproštaj
Jer ako nisu sve Zlatne lopte (Ballon d'Or) France Footballa iz 1988, 1989. i 1992, UEFA-ine (Best player 1989, 1990, 1992) i FIFA-ine (World player of the year 1992) nagrade, sve Serie A (1987/88, 1991/92, 1992/93. i 1993/94), Kupovi evropskih šampiona/Lige prvaka (1988/89, 1989/90, 1993/94) osvojeni sa AC Milanom dokaz tome, onda možemo samo žaliti one koji u Van Bastenovim bravurama nisu mogli uživati u „stvarnom vremenu“, pa misle drugačije. Sa zemljacima Gullitom i Rijkaardom je oformio savršeni „Soulmates“ trio koji će biti osovina najbolje ekipe u historiji AC Milana, a kao napadač jedinstvenog stila i sposobnosti „San Marco“ će postati preteča i uzor mnogima koji su crveno-crni (Weah, Shevchenko), pa i svaki drugi dres sa brojem 9 na leđima oblačili nakon njega.
Pogibeljni startovi odbrambenih igrača u Serie A, pa i Evropi koje su sudije u Marcovo vrijeme još uvijek tolerisale, te izbjegavale drakonski kažnjavati, doći će mu na kraju, uz već hroničnu povredu gležnja, glave. U finalu Lige prvaka 1993. koje se igralo na istom stadionu na kojem je pet godina ranije zabio spominjanu i čuvenu golčinu Dasajevu, s leđa će ga mesarski „obrijati“ Marsejov Basile Boli i poslati na već treću operaciju prokletog i već skoro pa propalog desnog gležnja. Nakon koje povratka na zelene terene, uprkos svim pokušajima, nije moglo biti. Cijelu narednu sezonu (1993/94) će propustiti, baš kao i Mundijal 1994. u SAD-u, a 17. augusta 1995. konačno će, na posebnom pressu i javno priznati poraz u pokušaju da nastavi igračku karijeru. Dan kasnije, prije gostovanja Juventusa u sklopu utakmice za Trofeo Luigi Berlusconi, u civilu će istrčati na travnjak i od krcatog San Sira se zauvijek oprostiti, ostavljajući navijače i trenera Fabija Capella u suzama.
„Bio je najbolji napadač kojeg sam ikada trenirao i prerani prekid njegove karijere je bila smrtna nesreća za njega, nogomet i Milan“, reći će Don Fabio 2010. godine, a navijači Rossonera će i prije i poslije toga 17. august 1995, čak i u konkurenciji istanbulskog poraza od Liverpoola (25. maj 2005), smatrati najtužnijim danom u historiji voljenog kluba. 201 nastup (125 golova, 49 asistencija) za AC Milan, te 58 utakmica i 26 golova za reprezentaciju Nizozemske su podaci kojih će se sjećati pasionirani statističari i ljudi koji nogomet vole gledati kroz brojke. Svi oni koji su Marca gledali kroz ugođaj kojeg je pružao na terenu, furat će sjetu i neponovljivog će centarfora vidjeti kao jednog od najboljih napadača ikada. Imena mu se sjećati u stavu mirno.
Jer miran i nečujan moraš biti dok u čestaru okom pratiš plahog i gipkog srndaća. I žmiriš i u sebi Boga moliš da nikad ne zaluta u lovačku zasjedu, ili, gluho bilo, ne stane u stupicu za medvjede koja će mu okončati slobodu i karijeru. A ako se to ipak desi, budi sretan i pamti trenutke kad si ga gledao. I uživao u njegovoj igri.