foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Gdje je bila ‘dbala kad je bilo najteže?

Sudijska nadoknada

Zabijelili su se poput snjegova Kilimandžara na već izlizanom betonu skenderijskog obdaništa Radojka Lakić. Lijepi, mali, u bijelo ofarbani golovi (čak i nove, bijele mreže na njima) na improvizovanom, dvadesetak metara dugom terenu gdje svakog su se vikenda, od zore do sumraka, vodili kvartovski obračuni na život i smrt. U igri 3 na 3, na male golove ali i velike uloge koji, naravno, nisu imali veze s novcem. Ko će od 50-ak prisutnih sa svoja 2 saigrača od ranih jutarnjih, pa do kasnih popodnevnih sati sakupiti najviše pobjeda, na terenu u opciji pobjednik ostaje provesti najviše vremena, te biti kvartovski kralj lopte tog i/ili narednog dana, počesto je bila najvažnija stvar tih subota i nedjelja.

Tih se pola od stotinu klipana uzrasta od 18 do 36 godina već godinama, decenijama čak, nadmetalo i nadigravalo, provociralo i udaralo, pobjeđivalo, gubilo, navijalo i „sušilo“ tu u dvorištu u kojem je, u većini slučajeva, i bukvalno napravilo prve životne korake. Bilo je važnije hoćemo li u tih 2 puta po 7 minuta (u slučaju remija izvođeni penali s vlastitog na prazan gol protivnika) dobiti onu drugu trojicu i tako na terenu ostati i u narednom meču, nego što su bili TV ili radio prijenosi fudbalskih mečeva domaće lige koji su se igrali u isto vrijeme. Njima bi se posvećivali tek ako bi kao poraženi ispali, pa na naredni nastup (zbog velikog broja oformljenih i uključenih ekipa) morali čekati i po sat-dva.

Svađe i prepirke su najviše izbijale oko zadržavanja vremena (držanje lopte u gol-outu po 30-ak sekundi i/ili nabijanje iste na obližnju kotlovnicu i/ili garaže) pri rezultatskoj prednosti, a mnogo prije uvođenja štoperice žučne su se rasprave vodile oko toga da li je ili nije bio gol. Iako smo za stative imali tri prilično visoka betonska bloka i jednu potpornu šipku ograde obdaništa, nedostatak prečki obezbijedio je vječne sporove oko toga da li je lopta upućena na gol bila viša ili niža od koljena golmana ili te zamišljene, nevidljive crte što lebdila je u zraku i po potrebi u spor uključenih strana, penjala se do kukova ili pak spuštala do listova onoga koji je bio na golu.

Tog su aprila, eto i prečke i stative bile tu, čak i mreže čije bi zatezanje kakvim projektilčićem sa desetak metara predstavljalo poseban merak, ali nije imao ko da ih pogađa i njiše. Bilo je proljeće, ali pogrešne i proklete 1992. i tim betonom više nije imao ko da trči, klizi i zabija. Više se od polovine predratne ekipe sa skenderijske Kocke ispalilo iz grada, a ti koji su ostali bijahu nagrađeni puno većim brigama od onih koje su se ticale kvartovskih nogometnih derbija.

Drugog maja te godine grad je gorio i u komšiluku, a i širom Sarajeva vodile su se neke brutalne, stvarne bitke na život i smrt od kojih je i bukvalno zavisio opstanak prijestolnice, pa i sudbina čitave BiH sa svim njenim stanovnicima. Diverzija u zgradi Glavne pošte prekinula je telefonske linije, a grad je ubrzo postao ispresijecan tako da je bilo skoro pa nemoguće doći iz jedne opštine u drugu. Miris paljevine uvukao se u nozdrve, zvuk ispaljivanja, fijuka i pada artiljerijskih granata u uši, a oči su na svakodnevnoj bazi bile primorane gledati krvave scene masakra u kojem bi na gradskim ulicama ležala raskomadana tijela ranjenih i ubijenih sugrađana.

Mozak je, uz pomoć adrenalina, morao da renda munjevito, pa mu je uskoro postalo jasno da je sve manje struje, vode, plina i hrane, da iz vlastitog kvarta, počesto i iz zgrade, ne možeš nigdje, te da nemaš pojma šta se dešava sa tvojim prijateljima, ljubavima ili rodbinom koju je rat zatekao u drugim dijelovima grada. Početak rada radio amatera koji su poruke i pozdrave najmilijih prenosili putem lokalne radio stanice jedva je dočekan, pa su situacije gdje kompletan komšiluk sjedi u (šatro bezbjednom) haustoru ili podrumu, te u grobnoj tišini sluša radio priključen na automobilski akumulator postale svakodnevnica i svojevrsni highlightsi tih kataklizmičnih i drhtavom neizvjesnošću optočenih dana i noći.

Svi oni koji bi uspjeli dočekati da čuju kako ih pozdravljaju, vole i misle na njih njihovi najmiliji (koji su dobro i zdravo, što i njima žele) iz dijelova grada koji su u mirnodopskim uslovima bili udaljeni tek 15-ak minuta vožnje, a u ratnim dalji od San Francisca, bivali bi presretni, te spremni da se nastave boriti sa ratnom nemani i naizgled bezizlaznom situacijom.

Daleko od ratnih užasa koji su razdruživanje exYU republika izdašno snabdijevali krvavim kulisama, etničkim čišćenjima, urbicidima i genocidima raznih boja i lokacija, fudbalska je (a i politička) Evropa okretala glavu ka Švedskoj u kojoj se od 10. do 26. juna 1992. igrala završnica prvenstva Evrope. Bizarno je iz našeg, tad izolovanog, spaljenog i na biti ili ne biti osuđenog kutka Starog kontinenta bilo na radiju čuti ili na televiziji (kad je bilo struje) vidjeti da se u njegovom ostatku ljudi i dalje bave najljepšom igrom, ali je, bar kada je odvlačenje misli u normalu u pitanju, bilo i korisno.

Sjećam se da sam se tokom dva prva kola grupne faze, osim onih koje su okotile bradate spodobe sa brda, sjećao i majki uposlenika Elektrodistribucije u čijem rasporedu uključivanja električne energije tih dana, uglavnom, nije bilo mog kvarta. No, nekako se namjestilo da za derbi kola trećeg grupe 2, a u kojem su se u četvrtak, 18. juna 1992. na Ullevi stadionu u Göteborgu trebali sudariti Holandija i Njemačka, struje ipak imamo i bilo je vrijeme da se, na privatnom planu, skuje opak i pomalo sulud plan.

Od svoje tadašnje ljubavi i buduće supruge fizički sam bio razdvojen još od samog kraja aprila i posljednjih dana kada je sa Skenderije (na kojoj sam ostao sa roditeljima) npr. bilo moguće doći do Dolac Malte gdje je s majkom živjela Amela. Vjerovatno bih, da jednog popodneva nije bilo javne poruke i pozdrava preko spominjanih radio-amaterskih entuzijasta, i svisnuo od čežnje, pa sam bio čvrsto odlučio nešto promijeniti po tom pitanju. Postojala je, ipak, saznadoh u međuvremenu od preostalih drugova iz kvarta i opcija kako da se od Centra prebaciš do Novog Sarajeva.

Svakog bi jutra, ukoliko bi to bilo moguće od granatiranja, te inteziteta snajpersko-pamovske paljbe sa okolnih brda i okupiranih dijelova grada, caddy sarajevske Velepekare u Centar i Stari grad dovozio hljeb, a u suprotnom pravcu prevozio ljude koji bi ga sačekali kod Vječne vatre i onda se poput sardina, naglavačke i na vlastitu odgovornost potrpali u njega. Ako si bio na pravom mjestu i u pravo vrijeme mogao si se, eventualno, ugurati među tih desetak sretnika koji bi se tim malim vozilom, jureći njegovom maksimalnom, no i za Aleju snajpera počesto nedovoljnom brzinom, sa svom neophodnom srećom prevezli do postrojenja Klasa. A odatle mi je do ulice Marka Marulića i ljubavi trebala minuta brzog hoda, maksimalno.

Dakle, plan je bio da ukoliko Oranje pobijedi Mannschaft u četvrtak navečer u Göteborgu, ja u petak ujutro budem u Novom Sarajevu. Ukoliko bude remi, ili pak pobijede Nijemci od po život opasne avanture neće biti ništa i ostat ću u društvu komšijskih, sve praznijih kaca kiselog kupusa što zaudarale su iz podruma. Da ipak i sutra ne ostanem sam sa svojom aferom pobrinuli su se te večeri igrači u narandžastim dresovima. Dok sam na portablu u hodniku, šatro zaklonjen iza ormarića za cipele, gledao meč i frenetično navijao, osluškivao sam jednim uhom granatiranje napolju, te pokušavao da ocijenim da li je većeg ili manjeg inteziteta u odnosu na prethodne dane.

Generacija koju je Rinus Michels tada imao na raspolaganju bila je još i bolja, te za nekoliko sjajnih igrača (Bergkamp, Witschge, Roy) bogatija od one koja je nogometnu Evropu pokorila ‘88. Nisu bili loši ni Vogtsovi Panceri, dapače, ali su te noći, na moju radost i zadovoljstvo u Švedskoj morali potpisati kapitulaciju. Holandija je sasvim zasluženo i u velikom stilu slavila sa 3:1, pa se u polufinale EURO 92 plasirala kao pobjednik grupe 2.

Ni pola sata nakon što sam se sljedećeg jutra nacrtao na Amelinim vratima, a prije toga u „igri“ kamare na Titovoj ulici uspio ugurati u gepek pominjanog caddyja, te sa još 9 sretnika neokrznut stići do Velepekare, u sobu je kroz prozor što gledao je ka Pofalićima uletio snajperski metak. Sedmogodišnjoj kćerci Ameline rodice, koja je s roditeljima izbjegla s Dobrinje, tane je prošlo par centimetara od glave, Ameli okrnzulo jagodicu palca na desnoj (prekršetnoj) nozi, a meni prošlo kroz desnu butinu također prekrštene i u pozu bezbrižnog ispijanja kafe za kućnim stolom namještene noge. Petak će tako, u mom slučaju i bukvalno postati dan za metak, a od tog 19. u mjesecu junu ‘92. i datum nakon kojeg više ništa neće biti isto.

Tri dana kasnije, na istom švedskom stadionu, igrano je drugo (u prvom Njemačka na Råsundi savladala domaću Švedsku) polufinale EP, a kako smo isto veče u kvartu opet bili bez struje, sutrašnje previjanje na Ortopedskoj klinici na Koševu iskoristio sam da saznam rezultat. „Uzeli Danci na penale“, reći će mi nakon tretmana svježe fasovane prostrijelne rane na desnoj zadnjoj loži jedan medicinski tehničar i pomoći mi da se na štakama dokopam vozila koje će me vratiti kući.

Ležeći na krevetu u haustoru ispred stana u kojeg se zbog intezivnog granatiranja tih dana skoro pa nije smjelo poviriti, pokušavao sam sebi objasniti kako se moglo desiti da strašna Holandija izgubi od jedne Danske koja na tom prvenstvu nije trebala ni učestvovati. Objašnjenje će se u vidu kratkog izvještaja morati sačekati i vidjeti tek nekoliko godina kasnije.

Pa kad se već i vrhunski reprezentativni nogomet pobrinuo da nam podvuče i naglasi svu apsurdnost i očaj situacije u kojoj smo se nalazili, a koja je u kvalifikacijama eliminisanoj Danskoj nauštrb raspadajuće Jugoslavije dala wild card pozivnicu za učešće na završnom turniru, bio je red da je zemlja u kojoj tada ništa nije bilo trulo i iskoristi na pravi način.

Danish Dynamite se bez najboljeg (Michael Laudrup) igrača skupio u po već isplaniranih godišnjih odmora, pa u susjednoj Švedskoj iznenadio baš sve (u grupi 1 iza sebe ostavili favorizovane Francuze i Engleze), uključujući i Njemačku u finalnom okršaju koji se također igrao na Ulleviju. Tih 2:0 eksplodirat će u svijetu poput prave sportske senzacije, a trijumf izabranika Richarda Møllera Nielsena biti i ostati jedna od najljepših fudbalskih bajki napisanih i odigranih u povijesti evropskog nogometa.

Oporavak od ranjavanja potrajao je neka tri mjeseca, a sredinom oktobra sam se već nalazio u bivšem KMT-u (Kasarna Maršal Tito) i veterinarskom vodu Logističke baze I Korpusa Armije BiH. Nekada bi, zahvaljujući agregatu ili strujnom „prioritetu“ kasarne bio u prilici pogledati neke od fragmenata klupske sezone 1992/93, a lokalne sam dežure krajem sezone uspio čak poklopiti sa sjajnim finalnim duelima Juventusa i Borussije Dortmund koji su u dva meča igrana u maju 1993. odlučili pobjednika tadašnjeg Kupa UEFA. Između te dvije utakmice na Wembleyju se igralo i finale Kupa pobjednika kupova u kojem su se sastajali Parma, nova mala velika momčad iz, bar što se klupskog fudbala tiče, tada superiorne Italije i belgijski Antwerpen čije su boje branili bivši napadač Sarajeva Dragan Jakovljević i golman Crvene zvezde Stevan Stojanović.

Tih dana struje u opkoljenom gradu nije bilo ni za lijeka, a tek bi u komandi jedinice na par sati oko večernjeg TV dnevnika malo upalili agregat i omogućili da se dežurni oficir i njegov pomoćnik upoznaju sa najbitnijim vijestima tog dana. Uspio sam nekako ubaciti svoje ime u raspored dežura za baš taj dan, naivno vjerujući da ću dežurnog oficira uspjeti nagovoriti da nam struju za TV u komandi obezbijedi i nakon dnevnika, te tokom londonskog finala.

„Ima večeras utakmica“, nabacio sam mu dok su se na ekranu redali beskrajni izvještaji sa ratišta. „Ko igra?“, upitao me iznenađeno i skoro nimalo zainteresovano. „Parma-Antwerpen, finale Kupa kupova na Wembleyju“, krenuh u munjevit raport, pa u pokušaju (unaprijed osuđenom na propast) da mu zagolicam maštu nastavih da biflam: „Parma je novi hit, a za Belgijance igra onaj Jakovljević iz Sarajeva, brani Zvezdin Dika Stojanović…“

„Aha“, reče oficir čiji je fudbalski entuzijazam to veče graničio sa željom da se istu noć skine gol do pasa, te na neosedlanom poniju i sa praznom PAP-ovkom u rukama zagalopira ka obližnjim Palama. „Ne znam do kad će nam pustiti agregat…“, procijedi, pa se, kao, uputi u redovan obilazak straže i vojnika koji su dežurali po odjeljenjima. Ni 15-ak minuta kasnije, agregat se tužno ugasio, a ja se iz komande poput poraženog Marsovca povukao u svoje mračne, veterinarskim preparatima i opremom zakrčene odaje.

Od finala sam uspio vidjeti tek vodeći gol Minottija u devetoj minuti, a sutra nekako saznao da su Mljekari na kraju slavili sa 3:1 i tako pod Neviom Scalom počeli ispisivati najljepše stranice u svojoj historiji koje će ih tih 90-ih lansirati u probrano društvo najuspješnijih italijanskih i evropskih klubova.

U aprilu ‘93. je prokopan Tunel spasa, tzv. Objekat D-B koji je svojom dužinom od oko 800 i prosječnom visinom od 1,5 metara ispod zemlje spajao slobodne dijelove Dobrinje i Butmira. U prokopavanju, izgradnji, a posebno transportu MTS-a kroz tunel moja je jedinica dala značajan doprinos, a kako je gusto, teško i po žgoljavu građu, te narušeno zdravlje bilo na leđima prtiti razni asortiman neophodan za odbranu i preživljavanje grada, znaju samo oni koji su već prvih mjeseci imali skoro stotinu radnih provlačenja kroz tu prokopinu.

Na početku, šina i kolica, rasvjete i pumpi za vodu nije bilo ni na mapi, pa smo se sa tih prvih, uglavnom noćnih irgeta kućama ili u jedinicu vraćali potpuno slomljeni, nesposobni i da se počešemo po glavi, a kamoli samostalno izlončiramo u kadi. U predasima rintanja na tunelu, kada smo u kasarni (a i po gradu) obavljali druge zadatke, otkrili smo jednu omanju dvoranu u potkrovlju zgrade koja je pripadala kasarni, a gledala na perone željezničke stanice. Izgledala je idealna za mali, 4 na 4 ili 3 na 3 fudbal, pa smo je uskoro počistili, od školskih klupa napravili golove, te pretvorili u nogometnu arenu.

Kad god bi poslije ručka imali slobodno, iskradali smo se do tajne dvorane i sa komšijama iz Tehničke službe ili sanitetsko-farmaceutskog voda igrali prijateljske mečeve. Komanda je ubrzo otkrila ovu našu tajnu, ali nakon inicijalnog ukora i ribanja ušiju, na opšte iznenađenje, krajem te ‘93. odlučila organizovati turnir za koji se prijavilo 8 ekipa/jedinica.

Našem timu dali smo ime IFC (Irget Football Club) Veterinaros, po nadimku kojeg nam je dao doktor Nusret iz susjedne ambulante. Crtali smo krave po bijelim majicama, a na jedinom printeru u kasarni uspjeli čak i odštampati brojeve koje smo lijepili na leđa. Igralo se 3 na 3 (uz dozvoljenu jednu izmjenu), bez auta (zidovi sa strane služili kao matinele), pa smo Marlon, Baka, Redžo i ja u prvom kolu, bez većih problema sredili ekipicu iz saniteta.

U drugom je, pak, na red došla momčad grubijana iz Vojne policije, koji su već u prvom poluvremenu poveli sa 4:1, a početkom drugog našeg Redžu trajno izbacili iz igre nakon što mu je izvjesni Mekić, promašivši loptu, koljenom slomio nos. Na čudesan i valjda samo nekim inatom isprovociran način, trojica preostalih Veterinarosa su do kraja preokrenuli rezultat i pobjedom od 5:4 obezbijedili nastup u finalu.

Valja napomenuti da je sve mečeve sudio bezbjednjak Benjo, sa pištoljem oko pojasa i u maskirnoj uniformi. To što se u loptu razumio kao i Mara u kriv .urac, naravno, nije bilo bitno. Jedino što se pikalo je bio njegov čin i pozicija u brigadi, a na sličnim će se osnovama i po skoro istom principu uskoro oformiti, te do današnjih dana nastaviti djelovati NFSBiH. Ne znam jel do Benjinog tendecioznog suđenja u finalu, do toga što smo bili oslabljeni za povrijeđenog Redžu ili do činjenice da su Intendanti predvođeni Samirom mesarom imali svoj dan, poraz od 0:2 nismo baš najbolje podnijeli. Komentari komandanta da se „stalno žalimo na irget u tunelu, a imamo snage za igranje fudbala“ legli su nam još i teže. Za osvojeno drugo mjesto smo za nagradu, tako, već prekosutra bili u starom, dobrom D-B kanalu i blatu.

Početkom januara 1994. tu ću i dočekati najgori, najtužniji i najteži dan u mom životu.

Drugi dio

Sudijska nadoknada