Latifić: Kako su Ratari preorali Evropu

Sudijska nadoknada

Ako ste se odrastajući u 70-im godinama prošlog stoljeća, kojim slučajem, zaljubili u najljepšu igru, jedan od glavnih aduta u eventualnoj raspravi „kako i zašto baš fudbal?“ morala vam je biti nogometna reprezentacija Holandije. Cruyffov Ajax je već tri puta zaredom (1970/71, ‘71/'72 i ‘72/'73) osvajao Kup evropskih šampiona i kada je veliki Rinus Michels 1974. godine dobio priliku Oranje voditi na Mundijalu u SR Njemačkoj, Total Football se fudbalskoj planeti mogao prezentirati i na najgledanijem, reprezentativnom nivou. Ne znam jel’ do jedinstvenih, narandžastih dresova, dugih hašišarskih frizura ili, pak, do unikatnog načina igre kojeg su se Holanđani tako tvrdoglavo i ponosno držali, ali znam da su jednog osmogodišnjaka potpuno zarobili i natjerali da uživa u svakom meču u kojem su se, sve do finala, praktično poigravali sa rivalima.

No, to će se finale na teško objašnjiv i nes(p)retan način izgubiti od domaćeg Elfa, na EP 1976 će Holandiju u zagrebačkom polufinalu neugodno iznenaditi Čehoslovačka, a u Argentini 1978. će do Zlatne boginje i prvog mjesta na svijetu ponovo domaćin, dok će narandžasti u drugom vezanom mundijalskom finalu ostati praznih šaka, pa si na leđa prikačiti težak samar vječitih drugih. Posljednji pokušaj da ta generacija tulipana na zalasku (od ekipe iz ‘74. preostali još Schrijvers, Krol, Haan, braća Van de Kerkhof i Johnny Rep) nešto i osvoji, te strgne etiketu gubitnika propao je na EURO 1980 u Italiji (takmičenje završili kao trećeplasirani u grupi 1 i bez plasmana u polufinale), da bi nakon toga neko, naprosto, ugasio svjetlo u prostoriji u kojoj je živio i radio holandski nogomet.

Na red su došle mlađe i manje talentovane generacije igrača i trenera, pa Oranje tako nismo imali priliku gledati na SP 1982 u Španiji, EP 1984 u Francuskoj, niti na Mundijalu u Meksiku 1986. Godine mraka potrajale su i na evropskoj klupskoj sceni, Ajaxa i ostalih predstavnika Eredivisie u UEFA-inim takmičenjima skoro da nije bilo ni na mapi, pa su tih godina svi nekako zaboravili na geografski malu, a nekoć fudbalski veliku i moćnu Nizozemsku. Da se nešto i to pod hitno mora mijenjati konačno su shvatili  i u KNVB-u (Koninklijke Nederlandse Voetbalbond), te su na mjesto selektora nacionalnog tima u kvalifikacijama za EURO 1988 vratili pedesetosmogodišnjeg Michelsa, a i u najboljim se klubovima opet počeo raditi pravi i kvalitetan posao o čemu govori Ajaxov trijumf u Kupu pobjednika kupova 1986/87.

No, valjalo je, posebno zbog heyselske suspenzije u drugoj polovini 1970-ih i prvoj 1980-ih dominantnih Engleza, nešto napraviti i u najjačem, KEŠ takmičenju. U njega se tih godina mogao plasirati samo aktuelni prvak svake od 32 članice koliko ih je UEFA tada brojala. U Holandiji je u to vrijeme od Cruyffovog (trener) Ajaxa bilo boljih, pa su priliku za novu promociju i svojevrsnu renesansu holandskog klupskog fudbala dobili, u to vrijeme u Eredivisie, neprikosnoveni Poljoprivrednici iz Eindhovena.

Boeren su prvenstvo Holandije osvajali u sezonama 1985/86 i 1986/87, ali su nakon ispadanja u KEŠ-u 1986/87 (1. kolo, Bayern München) odlučili za tada rekordnu cifru od 18 miliona holandskih guldena AC Milanu prodati Ruuda Gullita, te uz prikupljena sredstva formirati ekipu koja će se za uhati pehar moći ravnopravno pobiti sa najjačim klubovima na Starom kontinentu. Primjeri Steaue iz 1985/86 i Porta iz 1986/87 govorili su da se do evropske slave i najvrednijeg pehara može sa pametnom selekcijom i jasnom vizijom, a u PSV-u (Philips Sport Vereniging) je za istu te sezone bio zadužen novi i mladi (41) trener i menadžer Guus Hiddink.

Za novac dobiven prodajom Gullita, Brko iz Varssevelda je na Philips stadion doveo lijevokrilnog napadača Hansa Gillhausa (24 godine) iz Den Boscha, iskusnog (29) vezistu Sørena Lerbya iz AS Monaca, s pozajmice u Antwerpenu vratio neumornog Berryja van Aerlea (25), a na povratak u domovinu iz italijanske (Torino) pečalbe nagovorio golgetera Wima Kiefta (25) koji još kao 19-godišnjak u dresu Ajaxa osvojio Zlatnu kopačku postigavši nestvarna 32 gola u Eredivisie 1981/82.

Nove je kolačiće pridružio već solidno formiranoj farmerskoj torti koja se sastojala od reprezentativnog golmana Van Breukelena (31), iskusnog desnog beka i kapitena Belgije i PSV-a Erica Geretsa (33), Danaca Ivana Nielsena (31) i Jana Heintzea (24) u odbrani, Ronalda Koemana (24) na mjestu libera, Edwarda Linskensa (19) i Geralda Vanenburga (23) u sredini, te veterana Villyja van de Kerkhofa (36, jedini preostali iz PSV generacije 1977/78 koja je osvojila Kup UEFA) i danskog genijalca Franka Arnesena (31).

Tako formirana ekipa koja je bila baš spoj mladosti i (međunarodnog) iskustva će u sezonu 1987/88 zakoračiti autorativno i sa stilom, pa će već u 5. kolu (30. august 1987) domaćeg prvenstva najvećem rivalu na svom stadionu očitati fudbalsku lekciju nakon koje će mu biti jasno ko je (i dalje) gazda na nogometnim terenima zemlje smještene ispod nivoa Sjevernog mora. No, Ratari su 1987/88 imali viši cilj od potvrde dominacije u Holandiji, a da bi se njega i domogli, valjalo je osim fudbalskog umijeća imati i nešto sreće pri žrijebu i izvlačenju parova tadašnjeg Kupa evropskih šampiona.

Vjerovatno su bili ubijeđeni da su dobro prošli kada su za protivnika u 1. kolu dobili Prekazijev, Kovačevićev (Mersad) i Simovićev Galatasaray. U drugom poluvremenu prvog meča u Eindovenu (16. septembar 1987) turski prvak je pokleknuo pod stalnim pritiskom domaćina, pa su mrežu nekadašnjeg golmana Napretka, Hajduka i reprezentacije Jugoslavije (posebnu pažnju obratiti na frizuru narandžasti dabrov rep ovog Mojkovčanina) pogađali Gillhaus, Koeman i Koot za konačnih i za revanš (mislilo se) sasvim dovoljnih 3:0.

No, u uzvratnom je susretu za 14 dana na istambulskom Ali Sami Yenu do izražaja došao faktor kojeg smo u današnjem, koroniziranom nogometu silom prilika i nažalost, skoro pa zaboravili. 27 hiljada navijača na stadionu turskog šampiona je kreiralo  atmosferu i podršku domaćem timu kakvu Holanđani nisu (mada je uvijek vjernih i vatrenih navijača Galate u velikom broju bilo i na prvom meču u Eindhovenu) očekivali ni u najcrnjim slutnjama, pa je nakon paklenih prvih 45 minuta na semaforu stajalo 2:0 za domaćina.

U nastavku su se Boeren ipak nekako pribrali i spriječili predstavnika Turske da postigne i treći gol, te tako potpuno neočekivano ovaj unaprijed dobijen duel odvede u neizvjesne produžetke. Gromoglasna podrška s tribina znala je tih godina mnogim autsajderima dati takvu inspiraciju i vjetar u leđa da je broj favorizovanih, većih, jačih i bogatijih klubova koji bi bili eliminisani u prvim kolima KEŠ-a bio značajan i nezanemarljiv.

Žrijeb je elitnog natjecanja PSV-u u 2. kolu za protivnika dodijelio prvaka Austrije, bečki Rapid. Poučeni istambulskim iskustvom, Ratari su Barićeve pulene (Zlatka Kranjčara, Sulejmana Halilovića, Zorana Stojadinovića i kompaniju) 21. oktobra 1987. sredili već na Gerhard-Hanappiju, pa su u revanšu i rutinskoj pobjedi (2:0) dvije sedmice kasnije do izražaja mogli doći svi atributi koji su krasili Hiddinkovu verziju totalnog fudbala.

Ronald Koeman je bio i posljednji čovjek odbrane, ali istovremeno i organizator i realizator napada koje je nerijetko završavao svojim projektilima sa 15, 20 ili čak 30 metara. Lijevi bek Heintze je sa istim uspjehom mogao igrati i veznog, a desni (Gerets) je, pak, u svojoj konkurenciji već skoro cijelu deceniju bio među najboljim i najpouzdanijim u Evropi. Lerby je sa Ajaxom već bio osvojio pet holandskih prvenstava i dva kupa, sa Bayernom dvije Bundeslige i dva DFB pokala, tako da je na sredini terena imao ogromno iskustvo i znao sve, pa i kvarno udariti protivnika kada je to bilo neophodno.

Van Aerle je imao građu granitne stijene, a travnjakom jurio kao navijen, baš kao i Vanenburg koji se odlično snalazio na svim pozicijama u veznoj liniji. U vrhu napada su visoki (190 cm) Kieft i niski (175 cm), ali i fantastično skočni Gillhaus uvijek bili na pravim mjestima da jedan drugom spuste loptu, odigraju dupli pas ili se nađu u prilici za postizanje gola. Cijeli tim je enormno mnogo trčao i bivao stalno u pokretu, tako da je u tom prvom dijelu sezone 1987/88 ličio na pravu, dobro podmazanu Phillipsovu mašinu.

Teror u domaćem šampionatu potrajao je sve do 16. januara 1988. kada je nakon 17 pobjeda i 0 poraza upisan prvi remi (2:2) na gostovanju Twenteu. Neki od trijumfa, poput 9:0 protiv Utrechta, 7:0 protiv Dordrechta ili 9:1 protiv Den Haaga ličili su na prave nogometene punionice ili streljane, no Hiddink se nije dao zavarati, niti pasti u euuforiju. Četvrtfinale KEŠ-a u koje se klub po prvi put nakon 24 godine plasirao (1963/64 ispali od švicarskog Züricha) imalo je prevelik ulog u ostvarenju vizije i cilja zacrtanog prošlog ljeta da bi ga holandski stručnjak olako i neozbiljno shvatao. A PSV je tu, opet voljom žrijeba, išao na prvaka Francuske, FC Girondins de Bordeaux.

Na gostovanju ekipi za koju su tad, između ostalih, igrali braća Zlatko i Zoran Vujović, José Touré, Jean-Marc Ferreri i veteran (33) Jean Amadou Tigana, zlata vrijedan gol u gostima će u 40. minuti, za konačnih 1:1 postići Wim Kieft, pa će u revanšu, 16. marta 1988. na krcatom (27.000 gledalaca) Phillips stadionu PSV-u za historijski plasman u polufinale biti dovoljno i početnih 0:0.

Nit su Guusovi puleni u tih uzvratnih 90 minuta igrali bunker (jer igrati ga nisu znali, a ni vježbali), niti su loptu pred kraj nabijali visoko na tribine, kradući dragocjene sekunde do posljednjeg zvižduka švedskog sudije Frederikssona. Igralo se oprezno i izbjegavalo srljati jer Bordeaux jednostavno nije bio mačiji kašalj ili neka šaša iz holandske lige kojoj će PSV bez po muke mrežu napuniti do vrha. Nakon mečeva sa Galatasarayem i Rapidom u kojima je bio favorit, holandski je prvak naletio na sebi ravnog rivala, pa je prolazak (makar i na gol u gostima) u polufinale Kupa evropskih šampiona, u kojem nikad do tada nije bio, predstavljao veliki uspjeh za PSV. Velika stvar i za holandski nogomet koji se na radost ljubitelja fudbala širom svijeta, počeo buditi iz višegodišnjeg drijemeža i depresije, također.

Ako su protiv Bordeauxa šanse bile 50:50, onda je bilo malo onih koji će na PSV u polufinalu protiv madridskog Rela staviti i četvrt guldena. Španski je velikan na sedmu titulu prvaka Evrope čekao još 1966. kada je na briselskom Heyselu pao Partizan, a kada su u KEŠ sezoni 1987/88 redom pobjeđivani Maradonin Napoli, aktuelni evropski prvak Porto i njemački Bayern, svi su već vidjeli kako generacija Míchela, Butragueña, Huge Sáncheza, Chenda, Manola Sanchísa… u kojoj je mjesto našao i bivši Zvezdaš Milan Janković, nakon preduge 22 godine najveći evropski pehar vraća na Santiago Bernabeu. I zbog, potcjenjivački se mislilo u kraljevskom klubu tada, nedoraslog PSV-a, a i zbog drugog polufinalnog para kojeg su činili rumunska Steaua i portugalska Benfica.

Stoga je i taj gol tinejdžera Linskensa na sjajan pas veterana Arnesena u 19. minuti, a nakon sramnog penala kojeg je u 5. minuti odglumio, pa 60-ak sekundi kasnije realizirao Sánchez, još i veći i zasluženiji za, ispostavit će se, konačnih 1:1 te šestoaprilske noći u Madridu. U revanšu je opet, po već isprobanom, žirondinskom receptu i uprkos činjenici da je Ronald Koeman meč bio primoran gledati sa tribina, sačuvano početnih 0:0, a favorizovani Los Blancos ni po čemu prikazanom nisu bili bolji, niti su veliko finale zakazano za 25. maj 1988. i Neckarstadion zaslužili više od Rood-wittenovaca.

U međuvremenu je u Eredivisie obezbijeđena treća zaredom (ukupno deseta) titula prvaka Holandije, a 12. maja se u finalu protiv Rode uspio osvojiti i četvrti KNVB kup. Priliku da se jedinom dvojcu (Celtic 1966/67 i Ajax 1971/72) evropskih velikana koji su do tada uspjeli osvojiti trostruku (domaće prvenstvo i kup + KEŠ) krunu pridruži u Stuttgartu, PSV neće propustiti, a zašto je do iste morao stići preko jednog od najlošijih finala odigranih ikada, druga je i posebna priča.

Ulog je bio ogroman, za Benficu pod Guttmannovim prokletstvom, možda čak i veći od onog kojeg je imao PSV u svom prvom (i ispostavit će se, do danas, posljednjem) KEŠ finalu ikada. I zato nije čudno što smo u tih predugih 120 minuta bili primorani gledati mučenje i nulu do zore u antipropagandi najljepše igre kakvu je svojim nekvalitetom, možda, stiglo ugroziti još samo Zvezdino finale sa marsejskim Olimpiqueom u Bariju 1991. Cilj, reći će pragmatičari, opravdava sredstva pa doći na svoje nakon što Ratari na kraju izvedu 6 savršenih penala, a za Portugalce posljednji promaši António Veloso.

Slavlje u Njemačkoj, a i u južnoj Holandiji je moglo početi, a da li je isto uključivalo valjanje u blatu, ples sa gicama, kokošima, guskama i patkama, nije dovljno istraženo, niti pouzdano tačno. Kupanje u alkoholu, uživanje u (lakim?) drogama i razuzdanom seksu, još i manje. Ono što je bitno, bilo je da se jedan novi i relativno mali evropski klub okitio titulom prvaka Starog kontinenta te sa prestižnim, big-ears trofejom u svojim vitrinama ostao sve do dana današnjeg nedostižan za klubove poput PSG-a, Manchester Cityja, madridskog Atletica ili londonskog Arsenala koji decenijama kasnije (još uvijek neuspješno) troše enormna sredstva ne bi li se najvećeg pehara dokopali i tako i službeno svrstali u red evropskih velikana.

Hans van Breukelen, Ronald Koeman, Berry van Aerle, Gerald Vanenburg i Wim Kieft će nekih mjesec dana kasnije sa Oranjem osvojiti EURO 88 u SR Njemačkoj, pa će sve do današnjeg dana ostati jedina četvorica igrača na svijetu koji su u jednoj sezoni u zrak podigli četiri (najveća moguća) pobjednička pehara. „Bili smo nepoznata ekipa, sa dosta mladih igrača u našem timu. Imali smo sjajnu atmosferu i svi su bili spremni da jedni za druge skoče u vatru i u vodu. Taj nas je stav i doveo do evropske krune“, reći će Hiddink o zlatnoj generaciji eindhovenskih Ratara. A u odgovoru da li je PSV „najgori evropski prvak ikada“ što mu se zlobno, zbog pet remija u toj KEŠ kampanji, i 32 godine kasnije pokušava prišiti, recimo samo jedno – ekipa koja u jednoj prvenstvenoj sezoni, pa makar ona bila i holandska Eredivisie, postigne 117 golova i u 34 kola ubilježi 27 pobjeda nije mogla igrati loš i jalov nogomet.

Sve i da je htjela.

Sudijska nadoknada