Latifić: Kvrc i kese pune Siniše

Sudijska nadoknada

„Ne biste povjerovali kako se stvari u fudbalu u jednoj sekundi promijene i okrenu u potpuno drugom smjeru“, reći će svojevremeno Lucas Leiva, pa pucnuti prstima u pokušaju da TV gledateljstvu još bolje dočara taj dramatični, prelomni momenat u kojem se sudbine igrača, trenera i timova šokantno prekrajaju, te guraju ka nečemu što je tek tren ranije izgledalo nezamislivo. Taj „kvrc“ kojeg popularni „Mengele“ u jednom od intervjua za LFC TV spomenu prije 5-6 godina, ovih dana spojeno lebdi iznad svih 11 stadiona na kojima se igra završnica 16. prvenstva Evrope u najpopularnijem/ gledanijem sportu. Taj vreli ponedjeljak (28. juni) nam je i na lokalnom, sarajevskom planu do 18:00 sati već dovoljno skuhao mozak i ozbiljno zaprijetio da mu ne dočekamo kraj, kad su se jedna za drugom u dalekom Copenhagenu i nešto bližem Bukureštu odigrale drame kakve nam je, još uvijek, jedino nogomet u stanju izrežirati i priuštiti.

U prvoj je i u okviru trećeg para 1/8 finala EURO 2020 Španija u 20. minuti sama sebi dala gol sa centra, pa u drugom poluvremenu duela sa Hrvatskom preokrenula na, učinilo se, nedostižnih 3:1. Vatreni se pet minuta pred kraj pale na Oršićev, u sudijskoj nakonadi već gore na Pašalićev pogon, a na početku prvog produžetka (96. minut) Kramarić ima kolosalnu priliku da zabije za 3:4 i Dalićeve izabranike ostavi na pijedestalu nacionalnih heroja za koji su se prije tri godine izborili u Rusiji. No, Krama loptu ne diže pod prečku nego ju upućuje dole, nisko gdje već ležni nemoćni, al’ sretni Unai Simón. Čovjek koji je (uz Dubravku iz 3. kola grupne faze, baš protiv Španije) 76 minuta ranije primio najbizarniji gol na turniru Kramarićev pokušaj bez problema brani, pa Morata četiri, a Oyrazabal sedam minuta kasnije na drugoj strani rješavaju meč koji se, vjerovatno, baš u tom, po 24-godišnjeg golmana Athletico Bilbaoa sretnom trenutku prelomio na špansku stranu.

Dalić, Rebić, Gvardiol i ostali ne da više nisu nedodirljivi nego ih se otvoreno kritikuje i osporava. Društvene mreže ubrzo gore, Ante Rebić, onaj što je, za razliku od žednog Gvardiola, mijenjao kopačke dok je Hrvatska primala golove, objavljuje kako je „.urac od igrača“, pa proziva izbornika, TV „stručLjake“ i kompletnu reprezentaciju za koju tvrdi da je svakako „zadnje 2-3 godine sr.nje“. Briše profil, a Dalić mu poručuje da „bude frajer do kraja i ostavi to što je napisao“. Španci, s druge strane, slave i spremaju se za četvrtfinale u kojem će četiri dana kasnije teškom mukom i tek nakon izvođenja penala eliminisati Švicarce, tvorce najveće senzacije ovoga turnira.

„Najveći protivnik Francuske na ovom prvenstvu mogla bi da bude upravo Francuska“, reći će Chris Coleman, bivši selektor Velsa uoči bukureštanske noći u kojoj je aktuelni svjetski prvak ostao bez četvrtfinala EURO 2020. Iako je prvi „kvrc“ (Lloris na 0:1 u 55. minuti brani penal Rodriguezu) otišao na njihovu stranu (Les Bleus za četiri minuta preko Benzeme preokrenuli na 2:1, Pogba u 75. fantastičnim pogotkom povećao na 3:1), drugi se u glavama Deschampsovih izabranika desio u posljednjih deset minuta i bio koban. Nati je preko Seferovića i Gavranovića došao do 3:3, produžetaka i penala u kojima je, na francusku nesreću, popustila njihova najslabija karika na ovom šampionatu. Kylian Mbappe je promašio u posljednjoj seriji, ostao na učinku od 0 postignutih golova, a Rabiotova majka na tribinama krenula da njegovom ocu i Pogbinoj majci objašnjava gdje su pogriješili u odgoju svojih sinova.

Eliminacija prvog favorita turnira izazvala je, s jedne strane, .ovnavu lavinu međusobnih optuživanja i obračuna na društvenim mrežama u Francuskoj prema kojoj se pomenuta hrvatska čini kao blagi povjetarac što tek usput nanese zadah neočišćenog mokrog čvora. S druge strane, otvorila je put svima ostalima koji su se nastavili probijati kroz kreševo nokaut faze i koji su nakon podviga Švicarske još i jače povjerovali da mogu otići do samog kraja. Sad kad glavne mačke na EURO 2020 više nema, šansu za osvajanje Delaunayevog trofeja imaju čak i Španci čija je „provlaka“ do polufinala, posebno nakon prekjučerašnje „penal lutrije“ u St. Petersburgu, ponajviše ličila na mišju. No, ova je generacija Crvene furije istovremeno i najefikasnija (12 postignutih golova) ekipa na turniru, te ona što ukupni posjed lopte zadržava na (za ostatak konkurencije) nedostižnih 67,2 , a tačnost pasova na 89,4 %, pa se mora priznati da ipak ima neke atribute po kojima spada u kvartet najboljih. To što ukupni dojam ponajviše podsjeća na neatraktivno metiljijanstvo i neće značiti previše ukoliko Luis Enrique 11. jula stavi zlatnu medalju oko vrata. Cilj, kao i obično u sportu, opravdva sredstva.

Do polufinala velikog takmičenja se, srećom po sve objektivne ljubitelje prelijepe igre, još uvijek može i na puno ljepši, oku ugodniji, pa i srcu bliži način kojeg su nam u protekle tri sedmice i svojih pet odigranih mečeva prezentirali italijanski Azzurri. Ako je protiv Austrije prije osam dana u Londonu bilo i ponešto sportske sreće, te otežanog provlačenja kroz opako trnje 1/8 finala u kojem zapeše mnogi favoriti, preksinoć je u Minhenu protiv Crvenih đavola sve bilo kako treba, pa je nakon zasluženih 2:1 za Mancinijeve izabranike najmanja briga to što im, na primjer, poraženi belgijski veteran Jan Vertonghen nije želio čestitati jer su se, kao, „previše valjali“ po travnjaku Allianz Arene tokom četvrtfinalnog duela.

Pravo je zabrinuće u italijanskom taboru vezano za nesretnu povredu (pucanje Ahilove tetive) Leonarda Spinazzole, najboljeg lijevog beka kompletnog takmičenja i igrača koji će ovom, sve do sada sjajnom timu mnogo nedostajati na final four obračunu koji slijedi na Wembleyju. „Veliki gubitak za nas, ali sada ćemo i zbog njega pokušati otići do kraja“, reći će Lorenzo Insigne, pa obećati da predaje i bez sjajnog Rominog igrača u polufinalnom duelu sa starim, španskim rivalima neće biti. Dapače.

A ako se iko (i to više puta) na EURO 2020 završnici odbio predati onda bi to morao biti Danish Dynamite Kaspera Hjulmanda. Onako „iskulirati“ infarkt najboljeg igrača, pa se nakon dva poraza u grupi preporoditi, te nalaušiti Ruse u trećem kolu i Velšane (4:0) u 1/8 finala mogu samo ekipe koje u sebi imaju nešto posebno, te su tim u praksi mnogo veći od onoga što govore suhe informacije o tome ko gdje u Evropi i za koliko novaca sedmično igra. Jučer je u Bakuu protiv Češke (2:1) pobjedonosni niz nastavljen, a Danska stigla među četiri najbolje repezentacije na kontinentu nakon što su je, po uvodnim pehovima, skoro pa svi već bili otpisali. „Eriksenova bolest nas je još više ujedinila i povezala“, reći će kapiten Simon Kjaer o danskom „kvrcu“. „Vjerujemo potpuno jedni drugima i znamo da će nam, ako zatreba, saigrači na terenu uvijek priteći u pomoć. Osjećamo se sigurno i svakako je bitno što se i Christian sad osjeća odbro. To što ćemo igrati polufinale na Wembleyju je golem, nestvaran uspjeh za nas, ali lagao bih kad bih rekao da ćemo se time zadovoljiti“. 

Da vjerovatno najpozitivnija priča ovog prvenstva Evrope do kraja dobije i baš sva obilježja fudbalske bajke, trebat će u danskom slučaju i preskakanje nove, polufinale i po svemu dosad viđenom najteže prepreke. Engleska se u utorak, nakon prave šahovske partije protiv Njemačke u osmini finala koju je golovima Sterlinga u 75. i Kanea u 86. minuti tek u završnici uspjela prelomiti na svoju stranu, sinoć u Rimu poigrala (4:0) s Ukrajinom, pa se danas čini kao najveći favorit za osvajanje trofeja kojem još nikad, u ovih 61 godinu koliko isti postoji, nije bila ni blizu.

Ako je u grupnoj fazi takmičenja nedorečen opšti utisak pretpostavljen ukupnom rezultatu i osvajanju prvog mjesta koje je garantovalo šest od mogućih sedam EURO 2020 utakmica na domaćem Wembleyju, onda su mudre odluke Southgatea u duelu protiv Löwovog Mannschafta začepile usta kritičarima koji su se već sinoć, tokom povijanja ukrajinskog klasja pod šapama Tri lava pretvorili u zagrižene „vjernike“. „Događa se nešto posebno. Tiho smo otvorili turnir, pa se popravljali u svakoj utakmici. Razum mi kaže da se smirim, ali srce traži euforiju. Kakva predstava, kakva noć…  Neka se nastavi!“, komentarisat će legendarni Alan Shearer sinoćnji, prvi nakon njegove generacije iz 1996, plasman Engleske u polufinale EP-a.

Shearerov saigrač iz te ekipe, onaj koji će to polufinale protiv Njemačke na Wembleyju zbog promašenog penala baš pamtiti po zlu, se tako poslije plasmana među četiri najbolje ekipe na svijetu prije tri godine u Rusiji i u evropskoj konkurenciji uspio domoći polufinala, pa se (po rezultatima) svrstao uz bok najvećim menadžerima engleske reprezentacije (sir Bobby Robson i sir Alf Ramsey) u njenoj 150-godišnjoj povijesti. Biti uporan i vjerovati u (pred EURO) osporavanog Raheema Sterlinga koji se sa 3 postignuta gola i jednom asistencijom prometnuo u ključnog igrača Engleske na ovom turniru, čekati i dočekati Harryja Kanea (tri gola u posljednje dvije utakmice), te cijelo vrijeme grupu od 26 talentovanih, uglavnom mladih i skupocjenih igrača držati na okupu, te činiti je jedinstvenom i, bez obzira na to ko je u prvih 11, sretnom i zadovoljnom ekipom – nije lako.

Southgate je uspio u onome što brojne druge, razvikanije i u fudbalskom okeanu „cjenjenije“ trenerske ribe mogle nisu, pa se čini da bi pet godina nakon što je neočekivano zamijenio „izofiranog“ Sama Alardycea, mogao ući u almanahe reprezentativnog nogometa u kolijevci. Mogao bi, doduše, još uvijek završiti i sa glavom na panju ukoliko poklekne u samom finišu turnira čija će se završnica igrati u Londonu. Nakon ispadanja Francuske, Belgije, Portugala i Njemačke, Engleska je jedina preostala reprezentacija iz samog vrha favorita kojima su se uoči ovog šampionata davale najveće šanse za trijumf. Sad kad se već došlo do polufinala i konkurencije u kojoj „na papiru“ nema bolje ekipe od Tri lava, eventualno posrtanje domaćina obje polufinalne, kao i finalne utakmice bi na fudbalskom Ostrvu, sasvim izvjesno, bilo shvaćeno kao katastrofa i nacionalna tragedija. A vrlo je dobro poznato kome i kako u tom slučaju „lete glave sa ramena“.

Za kraj spomenimo i to kako se na regionalnim, pa i nekim drugim TV stanicama rade prijenosi i analize mečeva kojih je u protekla 24 dana čak 48 stalo u programske šeme. Za neku dublju analizu tih paralelnih reality showcaseova bi trebalo potrošiti mnogo više vremena i prostora nego što isti zaslužuju, pa stoga budimo kratki. Sve je OK što si pred početak prvenstva hvalio pojedine igrače i reprezentacije, dizao ih u nebesa i na vrat im još prije prvog sudijskog zvižduka vješao pobjedničke medalje. Skoro da je OK i to što si ih u blato bacao i govorio da „nemaju pojma“ poslije prvog poraza, a na kosti im sjedao prilikom eliminacije, skačući sebi u usta, te pobijajući sve ono što si govorio prije dva dana, sata, minuta. To ti je posao i moraš nekom, nerijetko i kontradiktornom „žvakom“ da popuniš sate programa. No, sve i da si najkorektniji „pundit“ na svijetu koji se u emisijama uoči i nakon mečeva ne šepuri lažnim vizionarstvom, ne možeš u studio doći zakrabuljen u klauna.

U toku je Evropsko prvenstvo u nogometu, a ne međimurski fašnik, gledaju te milioni ljubitelja fudbala, a ne maškara, pa kad im se tako obučen ukažeš na malim i velikim ekranima indirektno im se iskipavaš na dostojanstvo i dobar ukus. Još je i gori bio audio teror pojedinih komentatora koji su direktno prenosili utakmice i kojeg (terora) na sarajevskoj „komentatorskoj sceni“ odvajkada ne fali. Bježalo se u tim (ne)uslovima daleko, što dalje, pa su pojedinci poput našeg Plašta (u čijem smo lijepom voćnjaku i uz bogatu trpezu kojom jučer izdominiraše muzgavci i morske ribe) otišli čak do Tajlanda gdje prijenose sa Starog kontinenta obezbjeđuje izvjesni Aerosoft. Nadrealna situacija u kojoj desetak osoba u trajanju od skoro četiri sata bulji u ekran s kojeg dopiru apsolutno nerazumljive riječi i zvuci, te na kojem se vrte nekakva, „sva ista“ lica skrivena iza zaštitnih, antiCOVID maski, više i bolje od vlastite bizarnosti govori o tome na šta je sve prosječan TV gledalac primoran u pokušaju da mu iritantni glasovi i likovi iz najbližeg TV okruženja ne pokvare uživanje u fudbalskom prazniku. „Skont'o sam da zum-zum znači nula-nula“, reći će izbjeglica Plašt na početku uvođenja u svoj jedinstveni autizam.

Poslije par minuta skontasmo i mi šta toj vrhunskoj sofri, a tokom praćenja dvije posljednje utakmice četvrtfinala EURO 2020, jučer jedino još zafali. Kese pune Siniše.  

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO