Sudijska nadoknada
Jedan od neoborivih aduta, kečeva koji bi se iz rukava isukali svaki put kad bi se (u različitim društvancima i okruženjima) zapodjenula rasprava o tome kad je i kako “bilo bolje odrastati”, mojoj generaciji je svakako bio period s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog vijeka. Ono vrijeme kad smo postajali tinejdžeri, a svjetsku, pa i exYU muzičku scenu zapljusnuo cunami punka i novog vala. Bijasmo (srećom) premladi da prije toga ozbiljnije zaronimo u sva mora hašišarluka (hard, heavy, blues, folk, sympho, kraut… i ostali rockovi iz 60-ih i 70-ih), klasični pop nam je već bio prevaziđen i zaguran u ladicu “muzike za malu djecu”, pa je punk/novovalna muzička revolucija bila baš ono što nam je bilo potrebno u vremenu kad smo na rođendanskim tortama gasili po 13, 14, 15… svijeća i od balavaca postajali klipani.
The Clash i Sex Pistols možda nisu najbolji bendovi svih vremena, ali su u drugoj polovini 1970-ih kao dvije punk perjanice britansku, pa posljedično i svjetsku muzičku scenu okrenuli naopako, te zatrvši gore spominjane, već ubuđale, dosadne i prazne postulate muzičko-lirskog i vizuelnog izražaja, postavili svoje vlastite. I, jasno je i 45-6-7 godina kasnije, zakucali za vječnost. Stvarno štujem kad je nekom od ove (i od mene puno) starije raje Woodstock 1969 početak i kraj svega. Meni je, npr, jedan od početaka bio Clashov “The Rude Boy” iz 1980, a cijenim i potpisujem da je nekim mlađim generacijama, bar što se muzike tiče, svojevrsna životna prekretnica bilo neko slično, legendarno filmsko ostvarenje iz 1990-ih ili 2000-ih. “Sve u svoje vrijeme”, ponovimo si (i ovom prilikom i po milioniti put u našim životima) tu staru narodnu, nikad pobijenu izreku i fakt.
Muzička raskrsnica
Šta je od tih, birvaktilnih izreka i “pravila” poput “što južnije – to tužnije!” i/ili “što jugoistočnije – to sočnije!” bilo istina tada i na snazi ostalo sve do sada, manje je bitno u ovoj priči. Činjenice govore da su zbog neposredne blizine “Zapada” novi i punk talasi prvo zapljusnuli sjeverozapadne granice tadašnje SFRJ, pa su riječka i ljubljanska muzička scena najprije buknule i preobrazile se u “uporišta” nove, potpuno drugačije alter-rock stvarnosti u bivšoj nam domovini. Slijedili su Zagreb i Beograd, Pekinška je patka zaludjela Novi Sad, a ostatak većih gradova, ako i nije imao vlastitih istaknutih punk/new wave predstavnika na sceni, uživao je u kvantitetu, talentu i šarolikosti dovoljno velikog broja bendova iz pomenutih muzičkih centara. Tadašnja TV SA je, na primjer, 1980/81 radila sjajnu emisiju za djecu pod nazivom “Niko kao ja”, pa smo u bezbrižna nedjeljna jutra, na televiziji i između priča koje nam je čitao Zijah Sokolović, mogli da pogledamo najnoviji, studijski video klip nekog od domaćih novotalasnih bendova. Kao snijeg bijeli filmski ključ na kojem su skoro svi muzički “spotovi” snimani, zauvijek će ostati trademark jedinstvenog video izražaja te muzičke scene, pa se s pravom može reći da je i Sarajevo, barem produkcijski, imalo svoju ulogu u kompletnoj exYU novovalnoj priči.
I dok su se domaći bendovi, uprkos tada čuvenoj državnoj “komisiji za šund”, stalno vrtili na radiju, povremeno i na televiziji, a njihova se diskografska izdanja mogla kupiti u većini gradskih prodavnica ploča i kaseta, do “stranaca” se dolazilo puno teže. Tadašnji Jugoton ili neka druga domaća diskografska kuća bi licencirano izdanje nekog od studijskih albuma inozemnih izvođača, posebno onih koji su se svrstavali u punk/new wave “alternativu”, obično objavili sa par godina zakašnjenja, pa se novih muzičkih izazova i uzbuđenja žedna YU mladež u ta vremena morala snalaziti i dovijati na razne načine. Jedan od najpopularnijih bio je, ujedno, i jedan od par uopšte ostvarivih. Nečiji stari (otac nekog od pripadnika uže ili šire raje) bi u neka doba išao na službeni put u neku od zemalja zapadne Evrope, pa bi svome sinu ili kćerki donio na poklon jednu ili više željenih ploča iz Italije, Njemačke ili Engleske. Stroga carinska pravila u bivšoj domovini nisu dozvoljavala da se u zemlju unesu baš gomile toga, restriktivne mjere držale su limit na jednoj, dvije, najviše pet najnovijih, originalnih izdanja. I nisu baš svačiji starci odlazili na službene puteve u inostranstvo.
Suho zlato
No, kad bi se kakvo novo, vinilno izdanje u široj ili užoj raji na ovaj, ili neki drugi način ipak ukazalo, stajao si u red sa svojom, još uvijek u mirisni celofan upakovanom TDK, Marantz, BASF, Sony, AGFA ili nekom drugom audio kasetom. Šiljio si olovke i mastio pera kojima ćeš na praznom omotu, nakon što audio zapis sa ploče (koju dobiješ na presnimavanje i u roku od dan-dva moraš da je vratiš vlasniku) prebaciš na traku, svojim krasopisom napisati ime izvođača, naziv albuma i spisak kompozicija koje to muzičko djelo krase. Put do recentnih izdanja muzike koja nas je tad interesovala nije bio lak, no zato se i sama umjetnost što si ju na ovaj ili onaj način nabavljao u to vrijeme, čini mi se i danas, više cijenila i bila posebna relikvija tadašnjih pionirčića i omladinaca. Vrijeme će pokazati da je masa toga u tom (1977-1983) periodu objavljenog već odavno na listi “evergreena”, te da skoro pola vijeka kasnije desetine muzičkih remek-djela iz tih vremena stoje u eteru (a i u svemiru) kao neupitni audio bastioni pred kojima možeš samo da se klanjaš. Da im svakog jutra kažeš “kako si jak, kako si moćan”.
Stvar je bila u tome da su iza Clasha i Pistolsa stajala još čitava mora britanske i američke “nove zike”, a kako su pomenute domaće izdavačke kuće licencirana izdanja vrlo rijetko objavljivala sa minimumom zakašnjenja, pravo je čudo što se drugi album engleskih Gang of Four na policama naših prodavnica ploča ukazao ubrzo nakon njegovog objavljivanja za EMI (mart 1981). Ploča je imala svijetloplavo-crveno-bijeli omot, bez fotke benda i zvala se Solid Gold. Suho zlato je, uspostavit će se ubrzo, i bila.
U sklopu zagrebačkog Muzičkog biennalea u dvorani Doma sportova je 16. i 17. maja 1981. godine organizovan dvodnevni “rock happening” na kojem su zvijezde večeri prvog dana bili londonski Classix Nouveaux, a drugog baš četveročlana banda iz Leedsa, Gang of Four. Hvala još jednom i sad, čitave 42 godine kasnije, TV ZG što je snimak koncerata u svom programu objavila nekoliko dana kasnije.
Paralysed
I nije bitno sad što je prvo veče otvorio Električni orgazam, nastavila Laboratorija zvuka, a zatvorio poprilično bezvezni Classix Nouveaux, sa lažnim Nosferatuom (Sal Solo) na vokalu. U drugu koncertnu noć publiku je uveo domaći Haustor, za glavno jelo priprimio nervozni Šarlo akrobata, a svojim fenomenalnim nastupom u punoj (svjež izlazak drugog albuma) izvođačkoj snazi počastila Banda četvorice.
Gang of Four je tu veče u Domu sportova izveo ukupno 17 kompozicija sa oba dotad objavljena albuma, no više od činjenice da je nastup trajao tek nešto duže od sat značila je istina da su ga mnogi od u dvorani prisutnih sretnika, po kasnijem pisanom priznanju, odgledali praktično ne trepnuvši i razjapljenih usta. Znala je ta starija ekipa već i za prvijenac Entertainment! (septembar 1979) i za to o čemu govori lirika Jona Kinga, zuji i štekće gitara Andyja Gilla, plete bas Davea Allena, a tutnji bubanj Huge Burnhama. Mi što smo o tome po prvi put u našim mlađuhnim godinicama saznavali tog vikend prijepodneva, gledajući TV snimak zagrebačkog nastupa ove četvorke, istrčavali smo odmah po odgledanom ispred naših zgrada i sa grupicom muzičkih “istomišljenika” iz kvarta naglas otpuhivali. “Joj, jesi vidio ono? Pjevač je lud, joj gitariste, joj benda…”.
Prvi pravi nastup uživo jednog britanskog, tad već “post-punk” sastava prikazan na domaćoj televiziji učinio je da iste godine, nekad u septembru i u okruženju nove, srednjoškolske raje tadašnjih prvačića Druge sarajevske gimnazije, pronađem srcu blisku ekipicu koju je, slično kao i mene u maju 1981, nastup Gang of Four u Zagrebu “opalio štocem” i pomjerio s mjesta. Od bjesomučnog preslušavanja prva dva albuma sa kojih smo pokušavali nekako dokučiti kompletnu liriku, preko zicera u igri “asocijacija” gdje bi se imena i prezimena kompletne postave znala u gluho doba noći ili dana, do skidanja novog, osebujnog stila kojim je Andrew James Dalrymple Gill pomjerio granice gitarske zbilje, pa svjetsku muzičku javnost natjerao i na komplimente tipa “novi (bijeli) Hendrix je rođen”.
Idolopoklonstvo i razočarenje
Šuško je tako, iako ne pretjerani ljubitelj GoF-a i bendova sličnog usmjerenja, sa vlastite kopije ploče Solid Gold kupljene na muzičkom odjelu tadašnje Robne kuće “Unima” na jednu stranu audio kasete (45 minuta) snimio, jednu iza druge, 12 puta uvodnu kompoziciju Paralysed. Snimio na kasetu da ne bi pri “skidanju” na vlastitoj gitari morao ustajati do gramofona i ploču svaki put nakon 3 minuta i 23 sekunde, koliko ova Gillova majstorija traje, vraćati na početak.
Meni je, pak, na TDK 90-ki s jedne strane bio “Solid Gold”, a s druge “Still”, treći, posthumno izdati album Joy Divisiona, do kojeg smo zbog već opisanih okolnosti nedostupnosti i “čekanja u redu”, došli prije nego do “Unknown Pleasures” i “Closer” relikvija izdatih 1979. i 1980. godine. Sva ta presnimavanja omiljene nam zike kod druga iz klupe Radoje, na njegovoj legendarnoj Marantz muzičkoj liniji i u sobi stana njegovih roditelja na Ciglanama, posebna su priča.
Elem, bilo nas je dovoljno u toj srednješkolskoj ekipici da novi album Gang of Four čekamo sa velikim nestrpljenjem, no u maju 1982. kada se na engleskom tržištu ukazao, pa nešto kasnije stigao do naših krajeva “Songs of the Free” je bio poprilično razočarenje. Pokušaj (nažalost neuspješan, kako će se kasnije ispostaviti) “komercijale”, sa pratećim ženskim vokalima i Frippovom Sarom Lee na basu umjesto genijalnog Allena ponudio je malo ili gotovo ništa od “starog”, beskompromisnog, ružećeg i samo takvog Gang of Foura. Sličan je bio i četvrti album izdat u septembru 1983. pod imenom “Hard”, pa se tih godina oko ZOI u Sarajevu već pomalo počelo odustajati od GoF-a i njihovog pokušaja da komercijaliziraju i unovče vlastiti muzički talenat i izraz, pretvarajući ga u bljedunjavi i isprazni “new wave – disco – dance pop”.
Nismo htjeli da kvarimo utisak, a ni uticaj “Entertainmenta” i “Solid Golda” koji će zauvijek ostati s nama. A taj osjećaj bi, možda, najbolje mogla opisati anegdota sa pomenutog nastupa Gang of Four u Zagrebu 1981. Legenda kaže da je Dušan Kojić Koja, nakon odgledanog nastupa kolega iz Leedsa, u backstageu Doma sportova, kao mantru naglas ponavljao jednu rečenicu: “Nikada više neću da sviram bas! Nikada više neću da sviram bas! Nikada više neću da sviram bas…” Šarlo akrobata se ubrzo raspao, a Koja pokrenuo Disciplinu kičme u kojoj je njegov instrument bio i ostao sve samo ne “klasični” r'n'r bas. Duh pokojnog Jimija Hendrixa kojeg je Andy Gill tu veče probudio u Dulencetu ostat će prisutan u kompletnoj, višedecenijskoj stvaralačkoj karijeri ovog beogradskog muzičara.
Smrt Andyja i zaostavština GoF-a
Što se Gang of Four tiče, uslijedili su raspadi, pa ponovna okupljanja u različitim postavama i godinama koje su se redale od tih ranih 1980-ih. U periodu od 2012. do 2020. Gill je sa postavom u kojoj (osim njega) nije bio niko od originalne četvorke, izdao dva albuma i radio turneje širom Evrope i svijeta. Malo je i šibao izmoždenog konja jer to, što se tiče pravog GoF-a, već odavno nije bilo to. Smrtonosni covid-19 pokosit će ga 1. februara 2020, u dobi od 64 godine, a kolika je zaista njegova muzička zaostavština i uticaj reći će nam ovih par godina nakon njegovog odlaska.
U junu 2021. svjetlo dana ugledao je “The Problem of Leisure: A Celebration of Andy Gill and Gang of Four”, dvostruki tribute album na kojem su počast svom gitarskom heroju i omiljenom bendu, između ostalih, odali i Idles, Tom Morello, Helmet, Gary Numan, LoneLady, The Dandy Warhols, Flea & John Frusciante… Prošle, 2022. godine Jon King, Hugo Burnham i Sara Lee, sa Davidom Pajom (ex. Slint) na gitari su se ponovo ujedinili, pa tokom marta napravili kraću američku turneju na kojoj, naravno, 90% repertoara čine “evergreeni” sa “Entertainmenta” i “Solid Golda”. A to, čak i više od 40 godina kasnije i s obzirom na sve, uopšte ne zvuči niti izgleda loše. Dapače.
I zato, ako ste razasuti “bjelosvjetskim Amerikama” i još uvijek pamtite Gang of Four iz njihovih najboljih dana, budite sutra (20. maja 2023) u Pasadeni na njihovom nastupu u okviru Cruel World Festivala. Banda četvorice vas i sad, sa 65+ u njihovim može natjerati da razdrmate vaše, nešto mlađe guzice. Da se, kako reče Page Hamilton iz njujorškog Helmeta, još jednom sjetite “njihovih pjesama, osjećaja, energije i inventivnosti što ostavile su neizbrisiv pečat u vašim muzičkim dušama”. Ako ste ti?