Sudijska nadoknada
Šećer bi svake evropske klupske nogometne sezone trebao doći na kraju, u onoj sedmici kada se obično igraju finala obje UEFA-ine lige, kao i „najskuplji meč godine“, finale engleskog Championship play offa na Wembleyu. Nakon što je pandemija prošle godine ova tri meča pomjerila u august i datumima ih razvukla na period od 20 dana, relativna „normalizacija COVID situacije“ na Starom kontinentu omogućila je da se 2021. odigraju onako kako smo prije dolaska nezvanog i po život opasnog „gosta“ bili navikli. Krajem maja i sva tri u četiri dana. Svečarsku atmosferu ovih (po definiciji) velikih fudbalskih utakmica stidljivo je pospješio i (barem djelomičan) povratak publike na stadione, a kakva je razlika u ugođaju kad sa tribina zagrmi (makar i) desetak hiljada navijača i sterilnosti EA Sports zvučnih efekata/“navijanja“ koji su nam iz zvučnika (uglavnom) dolazili u proteklih godinu dana, mogli smo se uvjeriti i svi mi u srijedu i subotu okupljeni ispred malih i velikih TV ekrana.
Najmanje ih se, regionalnim restriktivnim mjerama zahvaljujući, moglo okupiti na stadionu Miejski u Gdańsku gdje se u srijedu navečer odlučivalo o pobjedniku Lige Evrope 2020/21. Navijačima Manchester Uniteda i Villarreala pripalo je po 2.000 karata, a za ukupnih 9.500 koliko ih je imalo privilegiju uživo nazočiti ovom finalu UEFA je ostatak pustila u slobodnu prodaju, te podijelila svojim „prijateljima“ i poslovnim partnerima. Koliko su Englezi, na primjer, morali odvojiti (i vremena i novca) za prisustvo ovoj „ekskluzivi“ posvjedočit će svi oni Unitedovci što su osim kupovine dragocjenog komada papira (ulaznice) morali uraditi sve COVID testove, izvaditi potvrde i popuniti formulare, a po povratku iz Poljske po UK protokolu „odvaliti“ i 10 dana karantina. I ne bi ni ta izolacija, možebitni otkaz na poslu i/ili ispražnjeni džepovi na kraju teško pali da su njihovi ljubimci u 1.366 kilometara od kuće dalekoj baltičkoj luci uzeli ono po šta su došli. Ali, avaj…
Torpeda na Baltiku
Ako je u moru fudbalskih „pundita“, stručnjaka, novinara, navijača, ljubitelja i ostalih koji najvažniju sporednu stvar vole i pomno prate bio iko ko je uoči meča tvrdio da će Villarreal preko favorizovanog Manchester Uniteda doći do svog prvog velikog trofeja u 98-godišnjoj historiji, onda bi ga velika većina „kolega“ proglasila Marsovcem. Šanse španske ekipe, višestruko jeftinije (klupski budžet manji od onog kojeg, npr. imaju engleski premierligaši Southampton ili Crystal Palace) i po svim analizama slabije od slavnog kluba sa Old Trafforda, svodile su se, uglavnom, na pretpostavke o (eventualno) lošem danu Crvenih đavola, nekoj čudesnoj partiji Žute podmornice i/ili sportskoj sreći koja će je pomaziti u njenom prvom (ne računajući dva poluozbiljna Intertoto kupa, 2003. i 2004.) finalu ikada. No, nešto se pitao i Unai Emery, najtrofejniji menadžer Lige Evrope/Kupa UEFA u povijesti kojem je ovo bilo već peto finale u posljednjih sedam godina i koji je kao niko prije, niti poslije njega, ovo takmičenje osvajao triput zaredom (Sevilla FC, 2014-2016).
Povučeni u elastičan, koncentrisan i za (u srijedu navečer) indisponirani Manchester United tokom prvog poluvremena neprobojan bunker, Žuti su se u ono malo vremena koliko su loptu imali u svojim nogama usredsredili na iznuđivanje slobodnih udaraca na rivalovoj polovini. Jedan od takvih je u 29. minuti iskoristio Dani Parejo, pa je najboljeg Villarrealovog igrača (Gerarda Morena) skoro sa centra pronašao slobodnog na ivici peterca. 29-godišnji reprezentativac Španije je loptu pospremio iza leđa zemljaka De Geae, a Solskjaerovi puleni u šoku i čudu ostali sve do odmora. I činilo se da su se već početkom (55. minuta) drugog poluvremena vratili (Cavani, 1:1), da će do isteka 90. minute sigurno još koji put savladati Argentinca Rullija, opravdati ulogu (izrazitog) favorita i potvrditi recentnu dominaciju engleskih klubova u Evropi, ali ništa od toga u Gdańsku vidjeli nismo. Do isteka produženih 120 minuta sabrali su tek dva udarca u okvir Villarrealovog gola, a kad im je sreća na kraju rekordne (po 11 udaraca obje ekipe) penal serije okrenula leđa (pobjednika odlučili golmani, Rulli prvo zabio, pa odbranio penal De Geai), niko nije mogao reći da poraz, nakon svega, nisu i zaslužili.
„Nismo se ‘upalili’, nismo bili pravi“, reći će Ole Gunnar nakon gorke pilule koju je u srijedu morao progutati i koja je jednu dobru EPL sezonu (2. mjesto iza komšija sa Etihada) učinila, opet (generalno gledano) neuspješnom. 151. meč na klupi Crvenih đavola ovog je Norvežanina učinio menadžerom koji je nakon Davea Sextona (1977-1981) za kormilom Manchester Uniteda ostao najduže, a da ništa nije osvojio. U Poljskoj nisu pomogli ni Alex Ferguson (u avionu, hotelu, svlačionici…), ni Wayne Rooney (sa sinčićem) na tribinama, a već od četvrtka su po skoro svim nogometnim medijima i kuloarima krenule rasprave o tome koliko će još (i da li će uopšte?) Solskjaer dobiti vremena da tim vrati na stare staze ponosa i slave.
Činjenica da je Villarreal sa svojih 50-ak hiljada stanovnika postao najmanji grad iz kojeg dolazi pobjednik nekog od elitnih klupskih takmičenja što ih je UEFA ikad organizovala, govori i o tome da nada u očuvanje fudbalske suštine još uvijek postoji. Nije, uprkos nedavnim pokušajima, još uvijek umrla ideja-vodilja koja je kroz vijekove u najpopularnijoj igri šansu za bajkovite završetke sezona i osvajanje najprestižnijih pehara davala i onim manje bogatim i razvikanijim fudbalskim sredinama. Trijumf Žute podmornice u svježe okončanoj Ligi Evrope je, i u tom svjetlu, dobrobit i plus za opstanak nogometne biti koju rđa industrijskog imperijalizma nagriza već decenijama, te svako malo zaprijeti guranjem u provaliju besmisla.
Pčele na Wembleyju
Fudbalska tradicija i suština je oduvijek stanovala na engleskim niželigaškim stadionima, terenima i u takmičenjima. Da je finale Championship play offa, u kojem se odlučuje o preostalom (trećem) drugoligašu koji će uz dva (nakon 46 kola) prvoplasirana iduće sezone biti dio Premiershipa, jedan od najvažnijih mečeva sezone na nogometnom Ostrvu nije tajna, niti bilo kakva senzacionalna novost. To što je ista utakmica u međuvremenu postala i „najskuplja“ u svijetu najpopularnije igre, već je stvar goleme marketinške kampanje engleskog FA-a koji je pobjedniku jučerašnjeg duela na Wembleyju, tako, kad se sve premije i bonusi saberu, namijenio čitavih i „nestvarnih“ 178 miliona funti. Sterlinga.
Tu će „gutu“ jučer, ponajviše furioznom (Toney u 10. sa penala i Marcondes u 20. minuti za 2:0) otvaranju meča zahvaljujući, zaslužiti londonske Pčele koje će se tako, nakon preduge 74 godine, ponovo naći u društvu najboljih engleskih klubova. Brentford FC je jučer protiv Swansea srušio i vlastitu neslavnu tradiciju koja je govorila o neuspješnom učešću u devet vezanih doigravanja za prelazak iz nižeg u viši rang, a u fadeout je poslana i trauma iz prošle godine (4. august 2020) kada mu je na istom mjestu i istom prigodom plasman u Premier ligu onemogućio komšijski Fulham.
„Večeras samo želim da se ‘olešim’ od alkohola! Sutra ću razmišljati o Premier ligi“, reći će nakon trijumfa nad velškim Labudovima danski trener Thomas Frank, a radost sa igračima na terenu podijeliti i vlasnik Matthew Benham, profesionalni kladioničar i jedan od pionira Moneyball filozofije u engleskom nogometu. Posebnu će pažnju u tom čestitanju na travnjaku najvećeg engleskog stadiona 52-godišnji bogataš (osim Brentforda u svom vlasništvu ima i danski FC Midtjylland) posvetiti napadaču Ivanu Toneyu kojeg je prošle godine, kao zamjenu za u Aston Villu „odbjeglog“ Ollieja Watkinsa, doveo iz trećeligaškog Peterborougha. Daroviti centarfor jamajkanskih korijena mu se sa 33 gola postignuta u jučer okončanoj sezoni i više nego isplatio. Kupio ga je za samo pet, a za Watkinsa od Vilenjaka prošlog augusta iskamčio 28 miliona funti, pa ako sa vještim poslovnim potezima i transferima nastavi i u premierligaškim danima svoga kluba, budućnost Pčela i njihove „matice“ Benhama bi morala biti ružičasta. Kolike su zasluge Benhamove supruge, inače rođene Sarajke, za ovu uspješnu poslovnu i sportsku priču zna vjerovatno samo vlasnik Brentforda koji će svoje utakmice u EPL igrati na novom, u septembru prošle godine otvorenom stadionu.
Plava noć u Portu
I u evropskom meču sezone, finalu UEFA-ine Lige prvaka, glavne su uloge imali engleski klubovi. Plasmanu mančesterskih Građana (prvom u njihovoj povijesti) i londonskih Plavaca (treći put) u istambulsko finale koje je zbog loše epidemiološke situacije u Turskoj premješteno u Porto, nije uoči sinoćnjeg dvoboja mogao bilo ko išta prigovoriti. Manchester City je u šest utakmica nokaut faze ubilježio isto toliko pobjeda i obje njemačke Borussije (Mönchengladbach i Dortmund), kao i francuski Paris Saint-Germain iz daljeg su takmičenja eliminisani skoro pa rutinski. Chelsea je do finala došao preko Atletica, Porta i Reala, a posebno su impresivne partije Tuchelovih izabranika viđene u duelima sa madridskim „velikanima“ koji su na terenu preslišani poput kakvih nedoraslih „školaraca“. U plavom ambijentu Dragao stadiona na čije se tribine sinoć smjetilo 16.500 sretnika i The Sky Blues i The Blues su dobili priliku da pokažu sve što znaju i umiju, neopterećeni bilo kakvim izostancima (eventualno) povrijeđenih ili suspendovanih prvotimaca.
U takvom se okruženju bolje snašao Chelsea koji je ulogu blagog „autsajdera“ maksimalno iskoristio, plan svog stratega u djelo precizno i disciplinovano sprovodio od prve do 90+ minute, pa na kraju potpuno zasluženo slavio golom kojeg je u 42. minuti postigao Kai Havertz. Upravo je jedini gol na meču i način na koji je odbrana Manchester Cityja pukla prilikom istog razotkrio glavni propust Pepa Guardiole u pripremi taktike, formacije i sastava za finale.
Započeti meč bez klasičnog zadnjeg veznog, „osigurača“ kojeg su tokom cijele sezone (uglavnom) uspješno igrali Fernandinho i/ili Rodri, pa na tu poziciju vratiti Gündoğana koji se u drugom dijelu Cityjeve sezone 2020/21 nametnuo kao ofanzivac i golgeter (17 postignutih golova u svim takmičenjima) pokazalo se kao promašaj, baš kao i uvrštavanje (u posljednje vrijeme ne baš „razigranog“) Raheema Sterlinga u prvih 11. „Ilkay je igrao tu poziciju ranije, a baš nam je Sterling trebao iskoristiti prostor koji se povremeno otvara u Chelseaovoj odbrani“, pravdao se Josep nakon meča. „Momci su dali sve od sebe, nemam im šta zamjeriti. Jednog ćemo se dana opet naći u finalu. U nekoliko narednih godina Manchester City će biti najbolji klub na svijetu“. Živi bili, pa vidjeli. Dok ne svane i to jutro, Građani će uhati pehar, kao i dosad, uživo moći vidjeti samo u sklopu turističkih obilazaka stadiona i trofejnih sala njihovih rivala.
Jedan od njih od sinoć u svom vlasništvu ima čak dva najveća evropska trofeja. Chelsea se sa Tuchelom na neočekivan, ali i upečatljiv način nakon devet godina vratio na fudbalski krov Evrope, a veliki je broj aktuelnih prvotimaca Penzionera (Thiago Silva, Rüdiger, Azpilicueta, Kante…) koji je sinoć ispisao možda i najljepša poglavlja u svojim bogatim karijerama. Oni mlađi (Mendy, James, Mount, Pulišić, Werner, Havertz…) tek dolaze i nema razloga da ih u narednim sezonama ne nastavimo gledati kako briljiraju na travnjacima širom Evrope i svijeta. Posebne pohvale, naravno, zaslužuje „arhitekta“ Tuchel koji je sinoć po treći put i u samo mjesec i po nadvisio svog „učitelja“, te nastavio niz njemačkih stručnjaka (Klopp, Flick, Tuchel) koji u posljednje tri godine osvajaju Ligu prvaka.
Okončanje klupske ne znači i bukvalni kraj fudbalske sezone 2020/21 u Evropi. Za 12 dana počinje EURO 2020 koji će se nakon jednogodišnjeg odlaganja, ipak, od 11. juna do 11. jula 2021. odigrati u 11 evropskih gradova. Za nadati se da ćemo i na ovoj, reprezentativnoj smotri najboljih evropskih nogometaša biti u prilici vidjeti sve ono zbog čega još uvijek ludo volimo prelijepu igru, te uživamo u njoj. I da ćemo o svemu tome, inspirisani i sretni, na ovom portalu slobode moći napisati pokoji redak.