Innerview
Kada mi je prije nekoliko godina, dok sam još bio student, etnomuzikologinja i moja profesorica na Muzičkoj akademiji u Sarajevu Tamara Karača Beljak rekla da će nas posjetiti Vesna Pisarović i da je zainteresovana za sevdalinku, bio sam iznenađen. Vesnini hitovi iz dvijehiljaditih, koji su obilježili i moje i odrastanje većine mojih vršnjaka, nisu mi ostavljali prostora ni u podsvijesti da Vesnu povežem sa sevdalinkom. Tada sam saznao da je Vesna nakon vrlo uspješne karijere pop-pjevačice svoj muzički život nastavila u drugim, kreativnim pravcima.
Susret je bio izuzetno prijatan. Mi smo se trudili da joj pružimo što je moguće više informacija o bosanskom gradskom tradicionalnom pjevanju, a moju fasciniranost potakla je Vesnina komunikativnost, posvećenost, želja za znanjem, inteligencija, muzikalnost, i sve to u kombinaciji sa neposrednošću. Nakon objavljivanja albuma „Poravna“ ove godine, Vesna Pisarović će sa svojim ansamblom premijerno nastupiti na sarajevskom Jazz Festu, 7. novembra. Tako sam dobio najmanje dva povoda za ovaj razgovor.
NOMAD: Možete li nam ispričati kada ste se prvi put susreli sa sevdalinkom? Da li je to vezano za vaš rodni grad, Brčko?
Pisarović: Majka me upoznala sa sevdalinkom, koju mi je voljela pjevati od malena. Često je i zajedno pjevamo. Iako, tu su na repertoaru također i starogradske pjesme. No, sve to je vrsta melosa koju poznajem još iz djetinjstva, iz kuće. Nažalost, u Brčkom sam bila vrlo kratko, samo do svoje treće godine, tako da sve ovo počinje nakon moga preseljenja u Slavoniju, što ipak znači da mi je slavonska tamburica nešto uhu prirodnije nego saz ili šargija.
NOMAD: Kada sam prvi put slušao vaš album “Poravna”, bio sam iznenađen izborom repertoara. Jedna od najvažnijih pjevačica sevdalinke, Zehra Deović, mi je jednom prilikom rekla da je pravi sevdalija onaj koji kvalitetno zna otpjevati poravnu/ravnu pjesmu. Pomalo kontradiktorno zvuči da se “ravnim” nazivaju melodije koje u svojoj osnovi zapravo nisu nimalo ravne, već vrlo široke i melizmatički razvijene pjesme. Akademik Vlado Milošević je isticao da je poravna pjesma “popijevka na višem razvojnom stupnju”. Šta je to u ravnom pjevanju što vas je privuklo?
Pisarović: Morat ću ovdje odgovoriti sasvim izvan uobičajenog konteksta: naime, ima nešto što prepoznajem u pjesmi poravnoj što mi se zapravo gotovo pa neposredno nameće iz jazza, barem onakvog kakvim ga sama razumijem. Taj puni, kontrolirani, te vođeni ton, „ravan“, u smislu dugih linija, a ujedno zasićen izražajnošću, koja je u isti mah i suptilna i snažna. To je recimo nešto što čujem u načinu pjevanja i frazi Carmen McRae ili pak u koncepciji zvuka sopran saksofoniste Stevea Lacyja. Naravno, riječ je o potpuno različitim glazbenim izričajima, no ipak ima nešto identično u stavu prema tonu, koncepciji samog „glasa“ kao nečeg intenzivno ekspresivnog, ali i neposrednog – ukratko, sve to me navodi na neku paralelu koja možda nije uobičajena. Također, nikada neću zaboraviti vlastito „otkriće“ radijskih emisija Vlade Miloševića odnosno interpretacija Raseme Katane ili Muharema Gušića, gdje me nešto u frazi melizama neodoljivo opet podsjetilo na strogo pentatonički pristup, ili pak na indijsku ragu. Drugim riječima, tražila sam zapravo neke inspiracije koje bi bile puno šire, a pjesma poravna mi se upravo učinila kao takva riznica.
NOMAD: Uobičajeno je da muzičari koji žele eksperimentisati sa sevdalinkom posežu za imenima poput Zaima Imamovića, Nade Mamule, Safeta Isovića i drugih koji su proslavili ovo pjevanje. U vašem pjevanju i repertoaru upućeniji slušalac može prepoznati, Muharema Gušića i Rasemu Katanu iz Banje Luke. To su bili interpretatori čije pjevanje nije bilo uglađeno korepeticijama i koji nisu pravili karijere. Koje su značajke i osobenosti njihovog pjevanja u kojima ste našli potencijal za svoj rad?
Pisarović: Muharem Gušić me fascinira svom preciznošću pjevanja intervala manjih od sekunde, jednim gotovo pa mikrotonalnim pristupom. Rasema Katana je briljantna izvođačica, punog, vođenog glasa koji ujedno zvuči upravo poput čistog instrumenta. Ne znam doduše gotovo ništa o njihovim biografijama, no pitam se što bi neka formalna naobrazba značila za njihov glazbeni izražaj? Recimo, u jazz glazbi također ima puno primjera autodidaktičkog razvoja vještine i znanja, pri čemu je često sama sredina, dakle saradnja sa izvrsnim glazbenicima, ali i jedno inovativno umjetničko okruženje, put k ozbiljnijem i kreativnijem učenju od klasičnih institucija.
NOMAD: I među sevdalinkama ima onih koje literarno vrijede više od drugih. Vaš izbor repertoara je izuzetan jer se radi o pjesmama koje su među najreprezentativnijim sevdalijskim primjerima, ako na sevdalinku gledamo kao na literarnu formu. Koliko je poezija imala ulogu u odabiru repertoara?
Pisarović: Zapravo, tražila sam čak i više one primjere pjesama gdje sam tekst, odnosno sam jezik, dakle riječi, vokali i konsonanti, njihovi načini izgovaranja i izražavanja, dakle sva ekspresivnost samog govorenja i pjevanja, čija se sloboda toliko otvara u ovakvoj formi „dugog daha“, razvučenih fraza, dugih i kratkih slogova, prelaska jednog vokala preko takta i akorda, gdje sve to stvara neki višak značenja spram samog književnog teksta. U tome mi se čini da leži i sva ljepota i tajanstvenost, ako ne i začudnost pjesme poravne.
NOMAD: U vašem pjevanju, a i u repertoaru, čuje se i Emina Zečaj. Za razliku od Katane i Gušića, Emina Zečaj je ipak bila profesionalna radijska pjevačica koja je na Radio Sarajevu prošla kroz proces korepeticije. Da li vam je iz tog razloga bilo lakše usvajati njene pjesme?
Pisarović: Emina Zečaj je nevjerojatno inspirativna pjevačica i velika umjetnica – uz divnu melizmatiku, kao i izrazito sofisticiranu svijest o dinamičkim kretanjima fraze. Silno sam je željela upoznati, no tada kada sam bila dolazila u Sarajevo istražujući sevdalinku i pripremajući se za ovaj album ona je već bila izrazito lošeg zdravlja. Ako mogu upotrijebiti još jednu paralelu s jazzom, Eminino pjevanje me najviše podsjeća na Ellu Fitzgerald: vrlo odmjereno i strogo kontrolirano, katkad punog glasa, katkad više povučeno s više zraka, no uz predivan osjećaj za frazu i za dinamiku. I kao što je, po meni, Ella možda najljepše zvučala u jednom intimnom glazbenom dijalogu, uz gitaru Jima Halla, tako i Eminu najviše volim slušati uz Selima Selimovića.
NOMAD: Na ovom albumu ste imali izuzetne saradnike, međunarodne muzičare. Kako su oni reagovali na sevdalinku i možete li nam otkriti neke od izazova s kojima ste se susretali prilikom zajedničkog rada na realizaciji “Poravne”?
Pisarović: Ovo sve nije bio nimalo lak pothvat: jer album je čitav sniman ad hoc, bez probe, kao i bez ikakve zajedničke pripreme, uz to da većina glazbenika zapravo ranije uopće niti nije bila upoznata s materijalom, kao niti sa sevdalinkom kao žanrom. No upravo to sam i željela: napraviti jedan spoj između jasne forme glasa i pjesme te glazbene pratnje koja na nju sasvim spontano reagira, izvan uobičajenih okvira, uz svu slobodu jezika jazza i slobodne improvizacije. I naravno, to je bilo i jako riskantno kao ideja, čak i kad su tako veliki i iskusni muzičari u pitanju. Također, kao što znate notni zapis ovih pjesama veoma je štur: tu je melodijska linija koja se najčešće sastoji od jedne ili dvije fraze, uz prilično jednostavnu harmoniju, ali često i uz odsustvo pulsa ili takta. Ukratko, sve to je zahtijevalo izrazitu pozornost, slušanje, čak i vrebanje zvukova – uz uši i intuiciju kao jedine producente. Zapravo, kao neku pomoć često sam za vrijeme snimanja prizivala neke metaforičke opise ali i služila se sinestezijom. I na moju veliku radost, čini mi se da nam je nešto i uspjelo – ako ništa drugo onda po tome da je čitavu stvar doista teško smjestiti u jednu glazbenu ladicu.
NOMAD: Koliko je za vas značajan nastup na Jazz Festu Sarajevo? Kakvu reakciju očekujete, budući da je sarajevska i bosanska publika uvijek osjetljiva na eksperimente sa sevdalikom i koliko vam je važno mišljenja struke, a koliko mišljenja publike?
Pisarović: Mnogima, sigurna sam, neće biti svejedno. Možda će neke doista i zasmetati to što izvodimo, a možda će neke ipak, što bi me iznimno veselilo, i inspirirati. No, moram priznati da si ne postavljam ta pitanja, odnosno ne razmišljam o mogućim scenarijima. Neopisivo mi je drago što sam pozvana da nastupim, a time više što je upravo riječ o Sarajevu. Kad sam Edinu poslala link na album koji je tek bio objavljen, nisam ni u snu pomišljala da će za dva dana doći poziv da nastupimo na festivalu, i to u punom sastavu: s Gregom Cohenom koji dolazi iz Los Angelesa, Noelom Akchotéom koji dolazi Pariza, Markom Sandersom iz Londona, Axelom Dörnerom iz Berlina.
NOMAD: Postoji li neka univerzalna nit zajednička svim pjesmama? Da li ste možda ovim albumom željeli poslati neku posebnu poruku?
Pisarović: Osim stvaranja nečeg glazbenog – lijepog i novog – nije bilo neke posebne svjesne intencije. Odnosno, sigurna sam da biste vi, kad bih ja vama postavila ovo pitanje, možda imali puno jasniji odgovor, jer ove pjesme i živite kao što i poznajte detalje svakog sazlije i pjevača ili pjevačice koji su je interpretirali. Ja sam im se samo htjela približiti onoliko koliko mogu i znam, i koliko mislim da je dovoljno da bih iz njih opet mogla hrabro iskoračiti kao i vratiti im se.
NOMAD: Pokušao sam se opredijeliti za jednu od pjesama sa albuma koja me najviše dojmila, ali je to vrlo teško budući da i sam imam odnos prema svim tim pjesmama. Ipak bih čitaocima skrenuo pažnju na “Vrbas vodo, što se često mutiš?”, u toj pjesmi ste na vrlo inventivan način uspjeli dočarati emociju stihova koji na najjednostavniji način objašnjavaju besmisao patološke ljubomore: “Što sam drugog okom pogledala, / Ako sam ga okom pogledala, / Ja ga nisam srcem sevdisala!” Možete li nam za kraj razgovora, izdvojiti neku pjesmu koja vam je srcu najviše prirasla, ako je uopće moguće izabrati?
Pisarović: U pravu ste, teško mi je izdvojiti najdražu. Mogu tek izdvojiti onu koja mi je bila najzahtjevnija za savladavanje: što znači da sam najduže nad njom probdjela, kao i da mi je upravo ona otvorila neke drugačije glazbene svemire, a ta je “Dunjaluče, golem ti si“.