Pjesnik i prevodilac govori ekskluzivno za NOMAD, a povod je upravo objavljena knjiga „JAZZ BEAT – o uticaju jazza na djela beat generacije i obratno“.
Pjesnik, prevodilac i nomad koji je živio u Dubrovniku, Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu, Kopru… Riječki Ex Libris izdao je njegovu knjigu „JAZZ BEAT – o uticaju jazza na djela beat generacije i obratno“ koja je bila povod za razgovor sa čovjekom koji poznaje Boba Dylana, Dalaj Lamu, rock muziku, teatar, Danila Kiša, Japan, Ameriku, poeziju, rat, angažiranost, borbu…
NOMAD: Ovo je, koliko znam, prva knjiga u svijetu koja se bavi vezom bebop jazza i beat književnosti. Imaš li sagovornike za teme koje te opsjedaju?
VŠ: Pa i nemam baš. Bar ne na ovim prostorima. Ne u onoj mjeri u kojoj bih ja to volio. Recimo, ako imam sugovornika o beat književnosti, onda mu je jazz slabija strana. Ili, ako imam sugovornika o jazzu, onda ga beat književnost jako malo zanima ili o njoj ne zna gotovo ništa.
Na svu sreću, sreo sam nekoliko sjajnih ljudi koji su prepoznali taj moj pokušaj da spojim jazz i beat i u tome me snažno podržavaju: jazz kritičari i urednici Davor Hrvoj i Melanija Pović Jagarinec, pisac i prevodilac Saša Drach, urednik jazz izdanja u Ex librisu Karlo Ilić i brojni mladi muzičari koji su me u zadnje vrijeme pratili uživo na nastupima. U Americi je ipak drugačije, tamo je broj mogućih sugovornika puno veći, od samih jazz muzičara do književnika. S druge strane, barem u mom slučaju, čini mi se da je jedna od rijetkih ali i sjajnih mogućnosti koja je preostala poeziji, ako uopćeno govorimo o poeziji, ta da je se govori uživo uz muzičku pratnju: jazz sastav, flautu, rock sastav, saksofon, klavir, trio…
Mogućnosti su velike i raznolike. Osim toga, barem meni osobno, poezija koja se govori uz pratnju muzike puno je zanimljivija od uobičajenih književnih večeri koje su najčešće jezivo dosadne. Često se sjetim riječi Harukija Murakamija: “Gotovo sve što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući muzici. I sada, poslije više od trideset i pet godina, ja i dalje nastavljam učiti puno toga o pisanju zahvaljujući dobroj muzici. Nema novih riječi. Naš je posao dati nova značenja i drugačija svojstva posve običnim riječima.” Zbog toga, u zadnje vrijeme, radije govorim svoju poeziju u pratnji muzičara…
NOMAD: Kao urednik Džuboksa intervjuisao si neka od najvećih imena umjetnosti. Ko su ljudi sa kojim te danas raduje razgovarati? Koga bi volio intervjuisati?
VŠ: Svojedobno dok sam se kao muzički kritičar aktivno bavio rock & rollom, a potom kad sam živio u San Franciscu napravio sam jako velik broj dugih i zanimljivih intervjua. Recimo, s članovima grupa kao što su Pink Floyd, Led Zeppelin, The Who, The Band ili pojedincima kao što su Neil Young, Patti Smith, Van Morrison itd. Sticajem okolnosti mnogi od tih intervjua ostali su neobjavljeni. Upravo radim na knjizi od petnaestak intervjua s Bobom Dylanom koje smo napravili tokom zadnjih četrdesetak i više godina. Knjiga će izaći kod jednog od najvećih američkih izdavača, naravno na engleskom. Nažalost, ja je neću prevesti jer nemam više toliko vremena.
Sa druge strane imamo jako zanimljiv problem zvan “intervju”. Volio bih da sam nekako potajno mogao snimiti obične, kafanske razgovore dok sam sjedio za stolom sa Danilom Kišom, ili Josifom Brodskim, ili nekim kafanskim muzičarem. Čim se uključi magnetofon dolazi do začuđujuće promjene u ljudskoj glavi. U komunikaciji između mozga i onoga što jezik izgovara. Zato je, po mom mišljenju, jako teško napraviti dobar intervju. Ne u intelektualnom smislu, nego u onom najbitnijem – iskrenom i opuštenom.
Danas sam uglavnom u poziciji da mene intervjuiraju. Davno sam prestao biti onaj koji vodi intervju i postavlja pitanja. Naravno, volio bih napraviti nekoliko opširnih intervjua od kojih bih mogao napraviti zasebnu knjigu. Recimo, knjigu sa desetak intervjua s Dalaj Lamom. Ili sa Harukijem Murakamijem. Dakle, knjigu intervjua iste osobe, nastalu kroz nekoliko desetljeća. Takvih knjiga kod nas ima jako malo.
NOMAD: Donio si u bivšu Jugoslaviju priču o beat generaciji. Ko su jugoslovenski pisci koji su se svojim „poetikama“ približili beatnicima? Milan Oklopdžić?
VŠ: O relativno slabom utjecaju beatnika na jugoslovenske pisce moramo razmišljati iz dva sasvim drugačija ugla. Bez ikakve sumnje, Bukowski je daleko najpopularniji od svih ostalih, premda je zadnjih desetak godina i u Hrvatskoj i u Srbiji prevedeno nekoliko bitnih djela Jacka Kerouaca i William S. Burroughsa uz moje napore da prevedem što više beatničkih pjesnika (Ferlinghetti, Ginsberg, Gary Snyder, Gregory Corso…).
I prije rata, a i sada, postjalo je i postoji prilično veliko zanimanje za njihova djela. Međutim zanimanje za te pisce postojalo je u većoj mjeri jedino kod čitalaca, dok je utjecaj beatnika na pisce i pjesnike iz bivše Jugoslavije, generalno govoreći, bio minoran. A takav je i danas. Nažalost, kada su sredinom i potkraj osamdesetih brojna i bitna djela beatnika trebala biti prevedena i objavljena došlo je do političkih previranja, ubrzo potom dogodio se rat, a distrubucija knjiga se i doslovno raspala tako da danas njihova pojedina djela dobivamo, u najboljem slučaju, sa zakašnjenjem od tridesetak godina.
Po mojem mišljenju, naravno, gledano retroaktivno, jugoslovenski pisci koju su po svojim slobodarskim shvaćanjima bili najbliži beatnicima bili su beogradski nadrealisti, u onom zlatnom periodu tridesetih godina dvadesetog stoljeća, i u tome su beogradski nadrealisti (vremenski) prethodili beatnicima. Marko Ristić, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Đorđe Kostić, Oskar Davičo, Vane Bor… iznimno zanimljivi pjesnici, književnici, intelektualci. Ali, danas su posve nepravedno zaboravljeni, štoviše, negirani u srpskoj kulturi. Čini mi se da se utjecaj beatnika na naše suvremene pisce može pronaći jako rijetko i sporadično…
Naravno, roman CA blues Mike Oklopa direktna je posveta životu Jacka Kerouaca i njegovom romanu Na putu. S druge strane, čini mi se da je utjecaj pojedinih beatnika, ali i puno više rock kantautora kao što su Bob Dylan, Joan Baez, Leonard Cohen itd. tek u maloj mjeri uočljiv kod šansonjera kao što su Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Hrvoje Hegedušić i Drago Britvić, premda ne smijemo zaboraviti i izravni utjecaj talijanske i francuske šansone (Fabrizio de André, Luigi Tenco, Jacques Brel, Georges Brassens itd.) koji je u njih bio prevladavajući…
Po suvremenoj prozi bliskoj beatnicima tu je, barem donekle, Semezdin Mehmedinović i Bekim Sejranović koji u nekim svojim djelima slijedi trag Marka Twaina, Jacka Londona i Jacka Kerouaca itd.
Na moju radost, u posljednjih tri-četiri godine nekoliko mladih ljudi diplomiralo je ili čak doktoriralo radovima o mojim prijevodima beatnika ili o utjecaju njihove poetike na moju poeziju.
NOMAD: U New Yorku si se družio i sa Livngovcima. Da li si pratio teatar? Pratiš li ga danas? Pitam ovo jer mi se čini da su nastupi beatnika, spoj jazza i poezije, javna čitanja, iskorak ka teatru.
VŠ: Zanimljivo, kad sam se odlučio ozbiljnije baviti književnošću, osim pisanja ranih pjesama, prvo što sam počeo objavljivati bili su kritički tekstovi o kazališnim predstavama na Dubrovačkim ljetnim igrama, ljeto 1975. Te kazališne kritike sam objavljivao u zagrebačkom dvotjedniku za kulturu OKO. Tada sam se jako puno družio sa glumcima. Pajom Vuisićem, Zoranom Radmilovićem, Vanjom Drachom.
Na poziv pjesnika Danijela Dragojevića počeo sam 1982. godine praviti polusatne priloge za Treći program hrvatskog radija, za emisije “Poezija naglas” i “Dnevnici i pisma”… i još uvijek ih objavljujem, poslije trideset i šest godina, i preko pet stotina polusatnih emisija! Imao sam tu sreću da su moje prijevode govorili sjajni glumci: Vanja Drach, Fabijan Šovagović, Boris Buzančić, Alma Prica i mnogi drugi mlađi, danas poznati glumci.
Kako to već biva, sa Livingovcima me upoznao Allen Ginsberg. Najviše sam se družio sa glumcem, slikarom i pjesnikom Julianom Beckom, ali on je već kad sam ga upoznao krajem sedamdesetih bio bolestan i umro je 1985. tako da se na moju žalost nismo imali prilike puno i često družiti. Jako sam volio gledati njihove eksperimentalne predstave.
Danas jako rijetko odlazim na kazališne predstave. Iz raznih razloga. Uglavnom zato što se osjećam dosadno i poslije pola sata želim izaći vani. Nažalost, u zadnjih desetak godina Dubrovačke ljetne igre su se pretvorile u zagrebački ljetni festival, gdje zagrebački glumci tezgare. Teatar kakav su sedamdesetih i osamdesetih stvarali ondašnji glumački velikani, recimo u beogradskom Atelju 212, ili u zagrebačkom ITD-u jednostavno više ne postoji. Zbog mnoštva razloga. A ni izvorni dramski programi na srpskoj ili hrvatskoj televiziji nemaju više onu čar i zanimljivost i prepoznatljivost koje su nekada imali.
NOMAD: Ginsberga si ugostio u Dubrovniku, a on je iza sebe ostavio dvije pjesme inspirisan tim boravkom u Jugoslaviji. Kako su beatnici doživljavali ovaj prostor i kako je ovaj „prostor“ reagovao na njihovu pojavu?
VŠ: Osim te dvije poznate i sjajne pjesme (“Ptičji mozak” i “Eroica”) nastale u jednom danu u Dubrovniku u oktobru 1980., napisao ih je još desetak, a neke su tek nedavno objavljene. Ginsberg je zaista bio dobrovoljni ambasador i glasnogovornik za sve članove Beat generacije. On je bio taj koji me je i doslovno upoznao sa svim beatnicima, i još više, s kompletnom američkom književnom i kulturnom scenom, od Susan Sontag do Patti Smith i Andyja Warhola.
Ginsberg je tri puta dolazio u Jugoslaviju, 1980, 1986. (kada je dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije), i 1993. Naravno, sva tri puta sam ga pratio na turneji. Puno vremena proveli smo zajedno u New Yorku, San Franciscu, Boulderu (gdje je povremeno predavao na ondašnjem Naropa institutu, zapravo sveučilištu koje je je zajedno s pjesnikinjom Anne Waldman osnovao 1974.), na zajedničkim turnejama po Evropi itd.
Naše veliko prijateljstvo trajalo je sve do njegove smrti u aprilu 1997. Dva dana prije no što je umro, čak mi je telefonirao iz bolesničke postelje da se pozdravi sa mnom i zahvali mi na našem prijateljstvu i mojim prevodima njegove poezije.
lijevo: Portret V. Šindolića, Momo Kapor, 1980.; u sredini: ulje, Bob Dylan, posvećeno V. Šindoliću; desno: posveta Danila Kiša
NOMAD: Beatnici su bili „angažirani“. Kako danas izgleda angažirana književnost? Tiša, nemoćnija… Nedostaje li nam i prava muzika?
VŠ: I te kako nam nedostaju. I prava muzika i angažirana književnost. Nekoliko zadnjih godina isključivo slušam svoje stare prijatelje Krisa Kristoffersona, Boba Dylana, Vana Morrisona i koncerte grupe Grateful Dead. Samo grupe Grateful Dead imam oko 2.000 koncerata na 6.000 cdova… Naravno, rado poslušam i novu muziku koju su napravili neki stari ili novi muzičari, ali jedino ako mi netko od prijatelja preporuči… ali, čak i tada uglavnom se razočaram.
Isto tako, bojim se da danas biti angažiran ne znači gotovo ništa. Naravno, prkositi nacionalističkim režimima, buniti se protiv pljačke i propasti penzijskih fondova, protiv totalnog kolapsa javnog zdravstva, protiv budala u obrazovnom sistemu koje još uvijek ne znaju što je rod kao i da je glagoljica staro hrvatsko pismo nešto je što više nije pitanje časti, nego borba za istinu, ali i za golo preživljavanje.
NOMAD: Kako ti izgledaju svi oni filmovi inspirisani knjigama i životima beatnika?
VŠ: Nažalost, ja te filmove doživljavam kao svojevrsnu tragikomediju, ali jako lošu, naravno na nekom duboko ličnom nivou. Sve su to djela ružnog, holivudskog načina razmišljanja s golemim budžetom za snimanje. Dovoljno je vidjeti što je Oliver Stone napravio u filmu o Jimu Morrisonu i grupi The Doors. Filmovi o beatnicima, o Kerouacu, Ginsbergu, Burroughsu, prošli su jednako loše. Ne volim čak ni Bertoluccijev film Čaj u Sahari, a koji je snimljen prema romanu The Sheltering Sky, jednog od otpadnika Beat generacije, sjajnog književnika Paula Bowlesa koji je najveći dio života proveo u Tangeru, u Maroku. Odlazio sam ga ondje posjetiti i družiti se s njim, i posve pouzdano znam koliko je bio razočaran tim filmom.
NOMAD: Iz svog Dubrovnika otišao si u svijet. Kako doživljavaš nomadstvo?
VŠ: Vremenom se čovjek navikne. Ispočetka je bilo zanimljivo, mnogo više zbog kulturoloških šokova koje sam doživljavao, recimo kad sam 1974. iz Dubrovnika otišao studirati u Beograd. U jednom svom tekstu o meni, novinar i osnivač Feral Tribunea Predrag Lucić još je 1988. napisao: “Vojo je još uvijek apatrid, kako u vlastitoj kupaonici tako i u kupleraju civilizacije, jer za njega i ne može postojati bojno mjesto s bilo koje strane ma kakve granice.”
S druge strane, jedan od najzanimljivijih intervjua koje sam ikad vodio, bio je sa čuvenim meksičkim piscem Carlosom Fuentesom. Na moje pitanje o tome kako je Gombrowitz u jednom eseju napisao da “Bilo koji umjetnik koji poštuje samog sebe mora biti, u svakom smislu te riječi, emigrant”, Fuentes mi je odgovorio: “Osoba koja se svugdje osjeća kod kuće tek je nešto interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja osjeća da je u izgnanstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastitu domovinu, može nazvati savršenim čovjekom.”
Nakon godina i desetljeća života u Beogradu, San Franciscu, Veneciji i Trstu, moj povratak u Dubrovnik dogodio se 2008. i to uglavnom zbog starih roditelja i budući da sam njihov jedinac. U međuvremenu je majka umrla, a otac se bliži 93. I još uvijek je aktivan u kritiziranju svega što radim i objavljujem.
NOMAD: Kao prevodilac spojio si Ameriku i Japan. Šta je zajedničko tim svjetovima?
VŠ: U današnje vrijeme zajedničko im je tržište. Usudio bih se reći – čak i književnost. Amerika je daleko najveći uvoznik japanskih automobila. Ne zaboravimo: kada se djela suvremenih japanskih pisaca prevode na razne jazike, ta su djela redovito prva objavljena u Sjedinjenim Državama. Poslije poraza (prvog u tisućljetnoj povijesti) u Drugome svjetskom ratu, iznenadni razvoj Japana uglavnom je i najčešće predstavljao zagonetku za zapadnjake.
U književnosti, Japan u zadnjih stotinu godina prihvaća, prerađuje i odražava sve smjerove Zapada. Golem je utjecaj najprije engleske i američke, zatim njemačke, ruske i francuske literature, koje se masovno prevode. Međutim, na dulji se rok i tu pokazuje trajnija vrijednost japanskih književnika koji su europske utjecaje znali asimilirati i transformirati s pomoću japanske baštine.
Najbolji primjer je Haruki Murakami. U većini njegovih knjiga nema gotovo ništa japansko, osim, naravno, toga da se radnja odvija u nekoj tokijskoj četvrti, Yokohami, na nekom od japanskih otoka itd. Njegovi likovi voze japanske automobile i piju razne vrste američkog viskija ili piva. Sve ostalo je na razini priče koja bi mogla biti ispričana bilo gdje u svijetu.
NOMAD: Ko su tvoja najveća razočarenja iz svijeta književnosti i umjetnosti? Čiji su stavovi postali neprihvatljivi za ovih par decenija?
VŠ: Jedno od mojih najvećih razočaranja bilo je kad je Vaclav Havel prihvatio funkciju predsjednika češke države. Ili kad je Dragan Velikić prihvatio mjesto ambasadora Republike Srbije u Austriji. Takve funkcije nespojive su sa mojim razmišljanjima o bavljenju književnošću. Nekad smo takve likove zvali “salonskim književnicima”. Naravno, i to se može, iz duboke i ugodne fotelje.
Zbog toga sam u sukobu između dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 1990. Octavija Paza i Carlosa Fuentesa sve vrijeme zdušno i iskreno bio na strani Carlosa Fuenetsa koji je branio prava paupera, najsiromašnijih meksičkih seljaka, potlačenih i obespravljenih, za razliku od Octavija Paza koji se otvoreno stavio u obranu buržujskog sloja meksičkih bogataša.
Isto tako, jako mi je drago što sam davne 1982. i 1983. zdušno učestvovao u oslobađanju pjesnika Gojka Đoga iz zatvora zbog njegove zbirke “Vunena vremena”. Čak sam pisao pisma Ginsbergu s molbom da svjetski PEN centar osudi takvo ponašanje ondašnje vlasti. Ali i Đogo i Rajko Petrov Nogo i Radoslav Bratić i velikosrpsko dinaroidno bratstvo duboko su me razočarali svojim govorima i postupcima početkom bratoubilačkog tj. građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji kad su stali na stranu bombardiranja Dubrovnika.
NOMAD: Kako danas pratiš jazz i pisce? Odlaziš li na koncerte? Kome vjeruješ i ko te inspiriše?
VŠ: Ne, uglavnom ne pratim jer je svjetska produkcija, kako muzička tako i književna, danas toliko velika da uopće ne uspijem biti u toku. Naravno, pojedine muzičare (Kris Kristofferson, Bob Dylan, Tom Waits) još uvijek aktivno pratim, kako zbog svog iskrenog zanimanja za njihova nova djela, ali i iz duboko prijateljskih veza.
A što se tiče beatnika, godišnje se samo u Sjedinjenim Državama objavi stotinjak knjiga o njima, njihovim životima, utjecajima itd. Izdavači mi redovito šalju sve te knjige, ali ja ih samo prelistam i tek poneku koja mi se učini zanimljivom uzmem ozbiljnije čitati. Pisce iz regiona (Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora) slabo pratim, jednostavno ne stignem sve. Svojedobno sam se smijao izreci Desanke Maksimović “Nemam više vremena”, ali danas se samo kiselo osmjehnem shvaćajući taj “gorki talog iskustva” i nadam se da ću sve što sam planirao napisati i prevesti i objaviti u nekoliko idućih godina zaista uspjeti ostvariti.
lijevo: Bob Dylan, A. Ginsberg, 1990.; u sredini: sa Michaelom McClureom, 1984.; desno: sa Izetom Sarajlićem, Salerno, 1996.
NOMAD: Joan Baez je posjetila Sarajevo u ratu. Dylan je dolazio u Varaždin… Kako su izgledali razgovori sa svim tim ljudima, tvojim prijateljima, za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji? Da li je njima bilo jasno šta se tu dešava?
VŠ: Velikoj većini nije uopće bilo jasno o čemu je riječ. I morao sam im nadugo i naširoko objašnjavati. Ne samo odnos Srba i Hrvata, nego i ulogu Muslimana, današnjih Bošnjaka itd. Naravno, Ginsberg je od prvog dana znao što se događa i često mi je telefonirao. Lawrence Ferlinghetti pisao je sjane protestne pjesme, Allen Ginsberg je čak usred rata 1993. doputovao u Beograd na nekoliko dana i dao izjavu: “Došao sam vidjeti kako je moj prijatelj Vojo Šindolić, jer njegova je majka Hrvatica, a otac Srbin, a u današnje vrijeme na teritoriju raspada SFRJ nije dobro biti ni jedno ni drugo.” Isto tako, imate sjajnog talijanskog književnika Errija De Lucu koji je usred opsade Sarajeva još iz Italije vozio kamion kako bi građanima Sarajeva donio nužne potrepštine, za razliku od Eduarda Limonova koji je i doslovno pucao po građanima Sarajeva.
NOMAD: Kakve su tvoje veze sa Sarajevom?
VŠ: Moram priznati da su moje veze sa Sarajevom svojedobno bile puno veće. U Sarajevu je sedamdesetih godina prošloga stoljeća živjela porodica mojeg starijeg prijatelja, pjesnika Milana Milišića. Nekoliko puta ondje smo navratili. Ali za Sarajevo sam najviše bio vezan zbog Izeta Sarajlića, mog velikog i dragog prijatelja. Nakon njegove smrti dolazio sam u Sarajevo tri puta, na festival koji je bio posvećen Izetu, a organizirali su ga njegovi prijatelji iz Italije, Casa della Poesia. Moram s tugom reći da sam bio neugodno iznenađen kad se prije nekoliko godina grupa sarajevskih i bosanskih književnika i filozofa usprotivila ideji da Izet Sarajlić dobije svoju ulicu u Sarajevu.
NOMAD: U Užicu, gdje smo se upoznali, sa nama je bio i pokojni Predrag Lucić. Prepoznaješ li u njegovom radu, i u radu Feralovaca, nešto od onoga što su beatnici pokušavali u svojoj sredini, na svoj način?
VŠ: Teško mi je govoriti o Predragu jer sam ga još od samog početka našeg poznanstva 1984. kad je došao studirati režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu držao za svoga mlađeg brata i baš puno volio. Nadam se da su bezbrojni dani naših druženja ostavili dubok trag u njegovu životu. Naravno, i ostalu dvojicu, Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića poznam od njihovih prvih književnih i novinarskih pokušaja.
Prije Feral Tribunea, dvije godine je (1988.-1990.) u Splitu izlazila Omladinska iskra (ako se dobro sjećam dvotjedno), a ja sam u tom omladinskom glasilu iz broja u broj imao svoju rubriku “Beat roots and leaves” u kojoj sam predstavljao američke pjesnike. Kasnije, kad je Predrag pri Feral Tribuneu osnovao istoimenu biblioteku, pozvao me je da doprinesem svojim prevodima, pa smo od 1995. do 2003. objavili sedam knjiga mojih prevoda i osmu, Poziv na crninu, moje izabrane pjesme u Predragovom izboru.
A u ljeto 1988. na Splitskom ljetu izveli smo predstavu Kralj beatnika A. W. Knighta o Jacku Kerouacu i Nealu Cassadyju, u Predragovoj režiji, i u mojem prevodu. Ako mi od svih prijatelja s kojima sam od rane mladosti drugovao itko nedostaje, onda je to nesumnjivo Predrag Lucić.
NOMAD: Paterson je, čini mi se, Ginsbergovo rodno mjesto. Jarmusch je napravio istoimeni film, posvetu poeziji i pjesnicima. Ima li u njegovom radu „beatničkog“ uticaja?
VŠ: Taj Jarmuschov film zapravo je indirektna posveta Williamu Carlosu Williamsu, jednom od najznačajnjih i najutjecajnijih američkih pjesnika dvadesetog stoljeća. Williamsova najpoznatija zbirka pjesma, zapravo duga poema, Paterson, broji oko 300 stranica, i uz Cantose Ezre Pounda smatra se kamenom-temeljcem američke poetike, zapravo, američke književne borbe protiv ujecaja engleskog jezika i engleske književnosti na lokalni, američko-engleski jezik.
Ginsberg je rođen u Newarku, gradu u blizini Patersona, a Williams je napisao predgovor Ginsbergovoj najznačajnijoj zbirci pjesama Urlik i druge pjesme. Sva poezija koja se u filmu govori pripada njujorškom pjesniku Ronu Padgettu, a u jednom trenutku vidi se i originalno izdanje zbirke pjesama Lunch Poems, pjesnika Franka O'Hare koji je bio kustos njujorškog muzeja suvremene umjetnosti (MoMA).
Zanimljivo, i zbirku Urlik i druge pjesme kao i Lunch Poems objavio je još jedan američki književni velikan Lawrence Ferlinghetti u svojoj izdavačkoj kući City Lights Books u San Franciscu.
Također je bitno napomenuti da Ginsbergova poema “Urlik” i dan-danas predstavlja najutjecajnije, najpoznatije i najpopularnije pjesničko djelo američke poezije druge polovine dvadesetog stoljeća. Jer, “Urlik” predstavlja kamen-temeljac čitave američke kontrakulture pedesetih i šezdesetih godina i s pravom se o toj poemi govori kao o “pjesmi koja je promijenila Ameriku”.
V. Šindolić, Allen Ginsberg i Peter Orlovsky, 1980.
NOMAD: Drugovao si i sa Kišom. Otkud Kiš „na putu“ V. Šindolića? Znam da je volio francuske i ruske šansonjere. Da li je volio jazz i šta je prevodilac Baudelaira mislio o beat poeziji?
VŠ: Moje druženje s Kišom započinje u ljeto 1974. kad je Kiš prvi put posjetio Dubrovnik i ostao zapanjen ljepotom Dubrovnika kojemu se u ljetne mjesece vraćao iz godine u godinu sve do smrti 1989. S Kišom me je upoznao pjesnik Milan Milišić, jedan od zaslužnih da se uopće počnem baviti književnošću.
Jedne ljetne večeri Milišić i ja šetali smo Stradunom i naišili na Danila koji je ljetovao kod sestre u Herceg-Novom. Kasno te noći Kiš se sa suprugom Mirjanom Miočinović vratio u Herceg Novi, ali već sutradan je iznova došao u Dubrovnik i u njemu ostao duže od mjesec dana. Otada počinje naše druženje. Na nagovor Danila Kiša otišao sam studirati književnost u Beograd, ali u to vrijeme puno više sam se zanimao za rock & roll nego za ispite iz staroslavenskog jezika ili narodne književnosti.
Naravno, s Kišom sam mogao razgovarati o svemu što me tada, kao još mladog momka, silno zanimalo, o Verlaineu, Rimbaudu, Lautreamontu, o mađarskoj poeziji, o Krleži, o slikarima beogradske Mediale itd. Zanimljivo, kad smo se upoznali, Kiš nije znao engleski jezik, i tek je na nagovor Milana Milišića, mene i nekoliko drugih prijatelja počeo “pod stare dane” učiti engleski… A bio sam i jedan od rijetkih prijatelja koji ga je nakon nevjerojatne književne hajke iz Beograda ispratio za Pariz.
NOMAD: O tvojoj poeziji su pisali Marquez i Murakami… Da li „lakše“ pišeš ili prevodiš? Kako biraš svoje teme… a kako pisce koje ćeš prevoditi?
VŠ: Ni dan-danas nemam pravi odgovor na to pitanje. Svoje pjesme pišem jako brzo, u bilježnicu, ali kad ih kasnije pretipkam radim na njima jako dugo, mijenjam ih, popravljam, svašta im radim! Sve dok jednog dana nisam napokon zadovoljan. Ali čak i kad pojedina pjesma bude objavljena u knjizi, ako nisam baš sasvim zadovoljan (a nisam nikad), ja je i dalje prerađujem, dopisujem, negdje dodam zarez, negdje ga oduzmem.
A što se tiče brojnih prevoda, prevodim prilično lako i sporo. Uvijek sam ja taj koji izabire što ću prevoditi, jer odavno imam popis onoga što mi se jako sviđa i što mislim da trebam još prevesti. Nikad nijednu knjigu (prozu ili poeziju) nisam preveo po narudžbi. Jednostavno to se kosi s mojim stvaralačkim slobodama. Budući da isključivo pišem poeziju, teme u mojim pjesmama su raznolike, od okoline koja me okružuje u danom trenutku do niza misli koje nastaju tako što gledam kroz prozor vlaka ili aviona i uočavam brojne pojedinosti itd.
A što se tiče prevođenja i vlastitog pisanja, uvijek sam se trudio da kad prevodim neko ozbiljnije književo djelo (bez obzira je li riječ o zbirci poezije ili romanu) ne pišem svoje pjesme, bojeći se utjecaja tog pisca koji mi je, očito, drag, jer ga inače ne bih prevodio. S vremenom sam to uspio uskladiti. Danas najveći utjecaj na mene ima nekoliko starih prijatelja koje stalno i iznova čitam: Ginsberg, Josif Brodsky, H. M. Enzensberger, Bob Dylan, itd., i stari majstori kao što su Knut Hamsun, Dostojevski, Dickens, Gaston Bachelard itd.
NOMAD: U knjizi je i Kerouacov tekst „Shvaćanje i tehnika za suvremenu prozu“. Prihvataš li njegova „pravila“? Ili, postoji li, ipak, nešto što beatnicima „zamjeraš“?
VŠ: Taj tekst i danas smatram jako važnim i primjenjivim. Naravno, odakle čovjek može početi nego od samog sebe. Dakle, taj tekst rado primjenjujem na samog sebe. I mislim da je jako djelotvoran. Ljudi često nemaju dovoljno hrabrosti reći što osjećaju, što misle, u što vjeruju… A ako pjesnik postane vlastiti cenzor, onda je bolje da zaboravi na pisanje poezije. Kao što je govorio Ginsberg: “Iskrenost poništava paranoju.”
Jedna od stvari koja mi je po pitanju beatnika još preostala da je napišem u obliku eseja, i to u smislu “zamjerke”, bio bi tekst o “spontanosti”. Jedna od osnovnih i najbitnijih značajki Beat generacije jest teza o apsolutnoj spontanosti prilikom pisanja. Odatle Ginsbergova budistička izreka “Prva misao, najbolja misao”. Ali upravo tu nastaje problem. Jer, prema svemu raspoloživom što znamo, Kerouac je svoj roman Na putu, ili Ginsberg svoju poemu Urlik, ili William S. Burroughs svoj roman Goli obrok (tri najpoznatija i najčitanija djela Beat generacije) bezbroj puta mijenjao do završnog, objavljenog teksta.
Jer, po mojem mišljenju, nešto što je tokom godina nebrojeno puta promijenjeno, gubi svoj izvorni smisao spontanosti pri nastanku. Naravno, toga su bili svjesni i sami pripadnici Beat generacije. Tako se dogodilo da su se poslije pola stoljeća od prvog objavljivanja romana Na putu, poeme Urlik i romana Goli obrok, zadnjih desetak godina na tržištu pojavili izvorni tekstovi tih djela, u njihovom izvornom obliku, onako kako su ta djela i bila spontano napisana.
NOMAD: Mirko Srdić, poznatiji kao Elvis J. Kurtovich, pisao je prije par godina o tebi. Jedan je od onih koji se raduje tvom radu, a obradovan je bio i kad sam mu rekao da ćemo pričati. Dao sam mu priliku da ti postavi pitanje. On se nasmijao i rekao – pitaj ga kako mu se svidio film „Bohemian Rapsody“? Pa…
VŠ: E pa… nisam gledao taj film! A po svoj prilici ni neću, osim ako se neko čudo ne dogodi. Prije svega, nikad nisam volio muziku grupe Queen (premda jako cijenim vokalne sposobnosti Freddieja Mercuryja), baš kao što nisam volio muziku grupa kao što su Dire Straits, Genesis, U2 itd. Nikad takvu vrstu muzike nisam slušao svjesno i namjerno niti sam je kod kuće puštao, osim kad bih nešto od toga čuo na radiju, ali i tada sam odmah tražio neki drugi program.
A nakon što sam vidio film Olivera Stonea o Jimu Morissonu i grupi the Doors, zarekao sam se da se neću hraniti takvim holivudskim splačinama. Na svu sreću bio sam dobar prijatelj s klavijaturistom Doorsa Rayjom Manzarekom, i još uvijek sam s pjesnikom Michaelom McClureom (1932.), prijeteljem i pjesničkim učiteljom Jima Morrisona pa jako dobro znam pravu istinu.
Allen Ginsberg
ODRAZI RAZMIŠLJANJA
Za Voju ŠindolićaPreviše
jutara budim se, zaboravljajući svoje snove
sa ustima punim ponižavajućih pitanja.Previše
podneva jedem kao osamljeni neurotičar
dok slušam naklapanja o ratu.Previše
noći odlazim u krevet, sam, sasvim sam,
želeći popušiti 10.000 različitih misli.Beograd, 26. listopada 1980.