foto: Dženat Dreković/NOMAD

Derviš Čičko

Innerview

Ni nakon 32 godine od uvođenja višepartijskog sistema u Bosni i Hercegovini koalicija nacionalnih stranka nije uspjela doći na vlast u gradu Tuzli. Skoro 22 posljednje godine, osvojivši sedam uzastopnih mandata, na čelu gradske uprave Tuzle bio je SDP-ovac Jasmin Imamović. Navedene činjenice se često koriste kao argument onima koji još uvijek Tuzlu nazivaju crvenim gradom ili posljednjim bastionom socijaldemokratije. Ipak ono što se iz raznih razloga prešućuje je i činjenica da je, pored snažne stranačke baze, Imamović, osvajao nepokoreni crveni grad i zbog činjenice da su mu na izborni ring većinom izlazili bezlični konkurenti čije stranke u Tuzli nikad nisu imale snažne temelje poput onih na kojima je stajao tuzlanski SDP.

Koristeći snažnu stranačku mašineriju, ali i manipulišući emocijama nostalgičnih tuzlanskih glasača srednje i starije dobi prema romansiranoj prošlosti nestale socijalističke države, ovjekovječene u uokvirenim slikama Josipa Broza, stiče se utisak da je Imamović u Tuzli izgradio sopstveni politički spomenik. Neko bi to nazvao i kultom ličnosti. Njegovi uspjesi su partiji, čiji je uticajni član i koja danas sa radničkim pokretom manje-više nema konkretnih dodirnih tačaka, na opštim izborima donosili unosnu političku dobit.

Nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora 2020. godine, kao jedan od kandidata za gradonačelnika Tuzle pojavit će se i Derviš Čičko. Rudarski inžinjer, osnivač i vlasnik kompanije koja se bavi remontima energetskih postrojenja je te 2020. u maju ispred tuzlanskog odbora Naše stranke (NS) najavljen kao kandidat za gradonačelnika grada soli, uglja i industrije uništene u neprocesuiranoj privatizacijskoj pljački. Ipak u julu te godine glavni odbor NS prvo prolongira potvrdu njegove kandidature, a samo nekoliko sedmica pred lokalne izbore, bez jasnog objašnjenja, za izazivača etabliranom Imamoviću kandiduju Mirjanu Marinković-Lepić, osobu bez šire podrške u tuzlanskoj javnosti. Ovom zakulisnom političkom trgovinom između SDP-a i NS-a, Derviš Čičko kome su neki predviđali odličan rezultat, a oni optimističniji čak i pobjedu, je tako zamijenjen kandidatkinjom koja će na tim izborima osvojiti tek 2.960 glasova. Imamović će tako po sedmi put lako doći na čelo gradske uprave, a Derviš Čičko će u augustu 2020. godine napustiti stranku koja ga je izdala i kojoj će ipak „poželjeti puno uspjeha u daljnjem radu“. Nakon četiri godine provedene u Parlamentarnoj skupštini BiH u koju je došla, putem kompenzacione liste, sa 1.550 glasova, Mirjana Marinković-Lepić će na opštim izborima 2022. sa osvojenih 1.419 glasova, od kojih je 1.204 dobila u Tuzli, ponovo preko kompenzacijske liste NS-a sjesti na poslaničko mjestu u Predstavničkom domu FBiH. Njena epizodna uloga na lokalnim izborima u Tuzli 2020. godine je, čini se, već otišla u zaborav.

17. novembra 2022. godine 65-godišnji Jasmin Imamović, nakon skoro 22 godine vladavine, na vanrednoj press konferenciji saopštava da će prihvati mandat zastupnika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, te da će napustiti poziciju čelnog čovjeka Grada soli na kojoj je bio više od polovine svog 40-godišnjeg radnog vijeka.

Više od dvije godine nakon spoznaje kako to izgleda kad te stranka izda, Derviš Čičko je jedan od četiri nezavisna kandidata za gradonačelnika Tuzle na prijevremenim izborima koji će se održati 5. februara. Bez potpore ijedne stranke za mjesto prvog čovjeka Tuzle, Čičko će pokušati da pobijedi i Zijada Lugavića, dugogodišnjeg Imamovićevog pomoćnika u gradskoj upravi i stranačkog kolegu. On je i trenutni v.d. gradonačelnika Tuzle, a po preporuci i želji sada bivšeg gradonačelnika Imamovića. Ovaj SDP-ov kandidat, sa snažnom stranačkom podrškom, uveliko vodi „pobjedničku“ snažnu promotivnu kampanju koristeći sve pogodnosti koje mu trenutna funkcija omogućava, a brojni mediji u tekstovima koji imaju miris budžetskog novca ne štede riječi o njegovim dnevnim aktivnostima. Portali svakodnevno prenose Lugavićeve incijative i najave velikih projekata. Pojavljuje se na raznim javnim događajima i otvaranjima svega i svačega. S druge strane, vijesti o kandidaturi Derviša Čička su rijetke, pa su osim dva intervjua, svedene na nekoliko rečenica koje o njemu i njegovom programu skoro da ne govore ništa. Portal slobode NOMAD donosi innerview u politički svjetonazor i program ovog nezavisnog kandidata. Uprkos svemu.


NOMAD: Nakon sedam uzastopnih mandata Jasmina Imamovića, i kandidat za novog gradonačelnika Tuzle koji je trenutno i v.d. gradonačelnika, dolazi iz aktuelne gradske vlasti i iz iste političke stranke – SDP-a. Da li je pretjerano reći da se radi o borbi između nestranačkog Davida i partijskog Golijata?

Čičko: Može se konkretna situacija pred prve prijevremene izbore u Tuzli promatrati i na takav način. To je uhodani stereotip podjele na tradicionalno „zdrave pobjedničke snage slobodarske Tuzle“ i one neke druge. Ti „drugi“ proteklih dvije decenije unaprijed se proglašavaju historijskim gubitnicima. Indirektno čak i neprijateljima Grada, koji „bacaju klipove u točkove socijalističkog progresa“. Tom otrcanom matricom se isključivo pogromaški razračunavalo sa svim neistomišljenicima. Ma sa koje strane oni dolazili. Na taj način, nakon više od 20 godina vladavine Tuzlom „snagom kontinuiteta“ jedne osobe, stvoreno je svojevrsno stanje „talačke krize“ jednog grada “. U toj krizi se ne zna šta je čija uloga, niti se može racionalno pretpostaviti njen ishod.

Trenutna medijski histerična kampanja kojom se samovoljom dosadašnjeg vladara Tuzlom, po svaku cijenu, želi gradonačelnički tron predati već odabranom nasljedniku, u ovom slučaju Zijadu Lugaviću, SDP-anonimusu, bez partijskog hijerarhijskog statusa i uticaja koji je s tim povezan. Njegova kandidatura je u političkom smislu, nametnuta od strane ex-gradonačelnika. Smatram da je njegov zadatak da „pobijedi“ na izborima, a potom i da „gurne pod tepih“ brojne investicijske promašaje nečinjenja, apsolutnog nepotizma i potpuno „legalizirane“ političke i druge korupcije, a što je nemoguća misija.

NOMAD: Dosadašnje upravljanje gradom slikovito poredite sa „privatnim političkim granapom“.

Čičko: Pogledate li letimično strukturu političko-korporativnog organizma Grada Tuzle, potpuno je jasno da je taj deformisani sistem smišljeno pretvoren u svojevrsno ostrvo samovlasti i apsolutizma. Uporedio bih to sa organizacijom umobolnice iz „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“.

Grad Tuzla je primjer potpuno otuđene političke moći pojedinaca i interesnih lobističkih grupa. Takvo kvaziupravljanje gotovo da nema ništa sa ostvarivanjem javnog interesa građana. Danas je nemoguće propitati gradsku vlast čime se, ustvari, bavi, dok nemilosrdno troši naš novac.

NOMAD: Kako izmijeniti ovakvu situaciju? Šta biste na ovom planu mogli uraditi kada biste bili na mjestu prvog čovjeka gradske uprave Tuzle?

Čičko: U principu, iz pozicije formalnog gradonačelničkog kapaciteta, rješenje je jednostavno – ne bavite se mafijaškim izvorima moći, dokinite ih time što ćete ih „ostaviti bez posla“. Ostali sitni interesdžijski „gmizavci“ će se razbježati u svoje rupe. Prije svega, Gradonačelnik mora imati ličnu nultu toleranciju prema kriminalu i kriminalcima svih vrsta.

NOMAD: Dnevne aktivnosti v.d. gradonačelnika Tuzle, lokalni ali i ostali mediji vrijedno plasiraju u javni prostor. Šta je uzrok svojevrsne šutnje većine tuzlanskih medija o Vašoj kandidaturi? Strah, poslušnost ili nešto treće?

Čičko: Ništa novo, do dvadesetogodišnje uhodane i otrcane matrice zloupotrebe javnih resursa u izborne svrhe, naravno, izuzev jednog portala u Tuzli, ostali su monostranački plaćeni sudionici kampanje. Do sada je to uvijek bilo uspješno i bez posljedica, pa se radi, u najmanju ruku, o inerciji i oportunom plaćeničkom podaništvu. Ali, prvog dana mog mandata Gradonačelnika, teško da neće ostati bez svojih kompradorskih sinekura koje potiču od novca građana. Stoga bi bilo dobro da se već pomalo okreću tržištu ili bar nekom trećem gospodaru. Takvih barem ima.

Svakako da iza njegove kandidature, stoji „laka konjica“ strukturirana i po porodičnoj dubini cijele Gradske uprave, javnih preduzeća i ustanova te sa njima povezanih lica, sportskih klubova, nevladinih organizacija, boračkih udruga. Naravno ne treba zaboraviti u cijeloj priči i snažni interesni građevinski lobi.

Ipak, logika predviđanja potpuno „izvjesne pobjede“„ex-Gradonačelnikovog izbora“ ima ozbiljnu manu: politička, komunalna, ekonomsko-razvojna i svaka druga Tuzla nije ono čime se bave lokalni medijski prozori izdašno plaćeni novcem građana. Postratna obećanja o „medu i mlijeku“ u Tuzli nisu ispunjena. Tuzla je pretvorena u zapuštenu provinciju „podno Ilinčice“. I to se ne može više prekriti nikakvim demagoškim kišobranom.

NOMAD: Mada se zbog 22 godine neprekidne vlasti u Tuzli kontinuirano govori o snažnoj glasačkoj bazi koju je Jasmin Imamović imao u ovom gradu, podaci o rezultatima na posljednjim izborima za gradonačelnika Tuzle govore da ta potpora i nije bila baš snažna. Na tim izborima 2020. godine od oko 112.000 registrovanih glasača glasalo je njih oko 46.000. Izlaznost je bila cca 41%. Kandidat SDP-a Imamović, koji je tada po sedmi put došao na čelo Tuzle, osvojio je 22.300 glasova. Ovo je manje od 20% registrovanih glasača (2016. imao je osvojenih 24.600 glasova – oko 22% od ukupnog broja glasača). Gradonačelnik Tuzle je izabran glasovima jedne petine ukupnog broja glasača.

Čičko: Postoje vrlo ozbiljni praktični razlozi za ex-gradonačelnikov odlazak u „hladovinu toplijih krajeva“ prema Šeheru. Unazad dvadesetak godina u Gradskom vijeću egzistirala je neupitna apsolutna vijećnička socijaldemokratska većina, čak i gotovo do 70%, uključujući vrlo visok moralni personalni rejting tadašnjih socijaldemokratskih prvaka. Tuzla i šira regija jesu bili stvarni ljevičarski bedem i „crvena utvrda“, i to ne samo lokalno. Danas, uz najmanju izbornu izlaznost gotovo u cijeloj Bosni i Hercegovini, glasačka podrška je spala do mizernih 25% u Gradskom vijeću i 8 vijećnika, a to je tek cca 9% od ukupnog broja upisanih birača. To je stvarnost o kojoj mediji plaćeni novcem građana Tuzle šute.

NOMAD: Na koji način mislite zainteresirati građane koji do sada nisu glasali i potaknuti ih da u većem broju izađu na glasanje?

Čičko: Građane Tuzle ali i drugih lokalnih zajednica kod nas, vrlo je teško motivirati da masovnije izađu na izbore. Jedan od razloga je opšte deprimirajuće raspoloženje, kako zbog politički otuđene vlasti tako i zbog teškog socioekonomskog stanja. Bh. društvo je razoreno, etnički izdijeljeno i ciljano prepušteno propadanju.

Jedino što ima smisla poručiti našim sugrađanima, jeste da izađu na glasačka mjesta i glasaju po sopstvenoj savjesti i u ime svih onih koji su već otišli „trbuhom za kruhom“ prema pravednijim društvima. Neizlazak na izbore je predaja bez bilo kakve nade. I to ponovna predaja, baš onima koji su i proizveli ovu nepodnošljivu socijalnu situaciju i koji su svoju svemoć pretvorili u vladavinu partokratsko-mafijaških klanova, umotanih u haljetke „legitimnih predstavnika“.

NOMAD: Da li su dosadašnji protivkandidati bili takvi da građani i nisu imali istinsku mogućnost izbora?

Čičko: Na gotovo svim dosadašnjim lokalnim izborima u Tuzli, vrlo ciljano od strane aktuelne vlasti, kampanje su se isključivo svodile na banalnost „rasprava“ o modalitetima odbrane socijaldemokracije, multikulturalnosti, tolerancije i suživota od raznoraznih „neprijatelja“. Ne kažem da sve nabrojeno nije važno, ali životne stvari poput ekonomskog razvoja i kvaliteta komunalne infrastukture bile su potisnute. One su podređene pobjedničkoj partijskoj galami o Tuzli kao nekakvom nedostižnom „ostvarenom idealu“ savršeno uređenog „mjesta dobrog življenja“ i tobožnjoj efikasnosti lijevog političkog vladajućeg obrasca. Da li je to baš tako i da li još uvijek vjerujemo praznim pričama političkih moćnika, saznaćemo 5. februara.

NOMAD: Radili ste kao inžinjer na raznim pozicijama u Krekinim rudnicima (jama Đurđevik), u Tvornici transportnih uređaja (TTU), u velikoj i nekad čuvenoj tuzlanskoj remontnoj firmi Elir-Nikola Tesla. Zadnjih, dvadeset godina vodite vlastitu firmu koja uspješno izvodi radove remontovanja mašinske opreme u elektroenergetici. Šta Vas je naučilo iskustvo rada u bosanskohercegovačkom „realnom sektoru“, a što biste mogli primijeniti u vođenju grada Tuzle?

Čičko: Često zaboravljamo da je svaki gradonačelnik direktno birani činovnik plaćan našim novcem. Stoga ako želimo raditi taj posao u javnom interesu ljudi, koji od svojih crkavica i plaćaju sve „fakture“, moramo biti prije svega „sluga i servis građana“. Ništa više, niti manje od toga. Sve izvan ovog je loša politika nemoralnih činovnika, koji uživaju u svojoj korupcionaškoj svemoći. Upravljanje gradom bez ikakave odgovornosti bih uporedio sa idolatrijskim „zlatnim teletom“ „odabranih osoba“, koje nekažnjeno učestvuju u svakojakim rabotama najgore vrste. Smatram da u Tuzli postoji najmanje 1.000 osoba potpuno kompetentnih da sasvim uspješno vode naš Grad.

foto: Dženat Dreković/NOMAD

NOMAD: Stopa registrovane nezaposlenosti u Tuzli je među najvišim u FBiH. Prema dostupnim podacima (Statistički bilten JU Služba za zapošljavanje TK, oktobar 2022) u gradu Tuzli ima oko 14.500 nezaposlenih, od kojih je oko 8.500 žena. Kako riješiti problem nezaposlenih ljudi u Tuzli?

Čičko: Nezaposlenost je kancer nastao iz dugotrajne društvene neefikasnosti.  Nezaposlenost bespovratno uništava svaku civiliziranu zajednicu. Sasvim je nevažno bila ta zajednica ljevičarska, multikulturalna, tolerantna. Velika nezaposlenost je neoprostiva za bilo koju vlast, posebno za tuzlansku, s obzirom da je ovaj grad još uvijek tradicionalno radnički.

Admininstracija Grada Tuzle, je zadnjih dvadeset godina, sopstvenom šlampavošću i neshvatljivom neozbiljnošću, „izgubila“ između 8 i 10 hiljada radnih mjesta, prepuštajući ih okolnim općinama i onima iz šire regije. O tom ekonomsko-razvojnom fijasku ponajbolje govore zvanični statistički podaci državnih agencija. Između ostalog, već više godina šira tuzlanska društvena zajednica bilježi godišnji sveukupni bilansni deficit od 350 miliona KM – proizvede se roba i pruži usluga vrijednih 140 miliona, a potroši 490 miliona KM.

Ne želim da zvuči otrcano, ali ono što Tuzla svojim sveukupnim kapacitetom mora uraditi, koliko sutra, jeste davanje apsolutnog prioriteta ekonomskom razvoju, koji znači pristojan život radnicima i njihovim porodicama. Pored uslužnog sektora tu mora biti sveobuhvatni moderni, tehnološki napredan realni industrijski sektor. I svakako snažni razvoj informatičkog sektora u njegovom cijelom obimu. Jasno je kako se to radi. Ako ne znate kako se to radi dovoljno je otići do susjednih gradova i opština poput Lukavca, Živinica, Kalesije ili pak do Gračanice, Gradačca, Tešnja i Doboj Istoka.

NOMAD: Samo 608 osoba od ukupno 14.500 nezaposlenih u Tuzli u oktobru ove godine je primalo novčanu naknadu. Na koji način se jedan gradonačelnik može efikasno boriti protiv siromaštva? 

Čičko: Prije svega potpunom posvećenošću potpori otvaranju radnih mjesta, ali i funkcionalnom pomoći onima koji su u stanju stvarne socijalne potrebe, a takvih je, nažalost značajan broj u Tuzli. Međutim, pošto ne postoji uređena socijalna karta, onda se ta vrsta pomoći od ukupno više od 5 miliona KM na godišnjoj razini, često dodjeljuje kao lična milost Gradonačelnika.

NOMAD: Šta je razlog nepostojanja socijalne karte građana?

Čičko: Razlog je jednostavan. Naime, kada bi se uredio ovaj značajni budžetski segment, onda se ne bi bilo moguće baviti provincijskom gradnjom kulta ličnosti i primitivnom kafanskom politikom.

NOMAD: Da li subvencije grada za mala i srednja preduzeća odlaze u prave ruke? Da li je dosadašnja uprava grada javno objavila podatke o datim novčanim sredstvima i njihovim efekatima?

Čičko: Budžetska politiku je „politika svih politika“. Naravno pored one kadrovske. U Tuzli ne postoji stvarna transparentnost, kako budžetske politike tako i samog utroška budžeta. Samim time nisu dostupni niti efekati tih davanja, ako isti postoje. U principu, ne postoje relevantne povratne informacije, barem ne one javno dostupne. Naprimjer, građani koji pune budžet nemaju uvid u registar osnovnih podataka o uposlenicima Gradske uprave, i njihovim primanjima. Nemam nikakvih ličnih animoziteta, ali ovi uposlenici su zbog te netransparentnosti, gotovo „svete krave“. Naravno, oni nisu jedini koji su na taj način „zaštićeni od očiju javnosti“.

NOMAD: Novi proizvodni pogoni na području grada Tuzle su rijetkost. Prostori devastiranih tuzlanskih fabrika poput Hlor-alkanog kompleksa (HAK) svojevrsni su spomenik neprocesuiranoj pljačkaškoj privatizaciji. Šta je glavna prepreka u otvaranju proizvodnih pogona na području grada Tuzle?

Čičko: Dosadašnja razvojno-ekonomska doktrina Grada Tuzle je posebno „neprijateljska“ spram razvoja realnog sektora i savremenog reindustrijaliziranja, ali i spram očuvanja naslijeđenih proizvodnih pogona. O tome svjedoči teško stanje „realnog“ sektora u Gradu, a bez koga sve ostale stvari postaju besperspektivne. Logika kojom gradska vlast od Tuzle pravi predominantno turističku destinaciju i „regionalnu atrakciju“, bez realne privredne baze, potpuna je ludost. Takva iskrivljena logika vodi samo u dalji ekonomski sunovrat već osiromašenih građana.

NOMAD: Kako objašnjavate situaciju da dijelovi grada, koji su svega nekoliko kilometara udaljeni od TE Tuzla i koji su najizloženiji zagađenju i dalje nisu priključeni na sistem daljinskog grijanja?

Čičko: Širenje sistema daljinskog grijanja, ali i njegova pouzdanosti i održivost za postojeće potrošače, dovedeni su gotovo do potpunog kolapsa propuštanjem Gradske uprave da unazad sedam-osam godina racionalno investira novac dobiven od JP Elektroprivreda BiH Sarajevo na ime aero zagađenja koje dolazi iz TE Tuzla. Da podsjetim, radi se o iznosu od oko 30 miliona KM, što je oko 5,5 miliona KM na godišnjoj razini. Ništa od toga nije potrošeno za proširenje kapaciteta magistralnog vrelovoda na potezu TE-grad Tuzla. Ono sa čime ćemo se suočavati u narednih 5 do 7 godina vrlo je teško predvidjeti. Skoro sam siguran da nas ništa dobrog, po ovom pitanju ne čeka.

NOMAD: U koje svrhe se onda troši taj novac?

Čičko: Tih 30 miliona KM je uglavnom potrošeno, uz većinsko vijećničko aminovanje, na „krpljenje“ budžetskih rupa. Isto kao i u jednoglasno usvojenom budžetu za 2023.g. Radi se o „vizionarskoj“ logici koju bih uporedio sa cvrčkom kojeg dolazak zime nimalo ne brine.

NOMAD: Da li je i gradska vlast odgovorna za neinstaliranje postrojenja za redukciju čestičnog i gasnog zagađenja na blokovima 5 i 6 TE Tuzla? Da li je to svojevrsno nezamjeranje prema JP EP BiH koje uprkos decenijskim obećanjima ništa konkretno nije uradilo? 

Čičko: Uopšte ne abolirajući EP BiH na bilo koji način, potrebno je reći da Gradska uprava, iz meni potpuno nerazumljivih razloga, nikada stvarno i konkretno nije pokazala spremnost za konstruktivnu saradnju sa TE Tuzla, tj. JP EP BiH Sarajevo. Umjesto toga izdavali su uopštena saopštenja, tražeći „krivog Pedra“ u TE Tuzla. Svakako da postoji i puno širi kontekst ovog problema.

NOMAD: Na prošlim lokalnim izborima Vašu kandidaturu je Naša stranka povukla u posljednji čas. Kako danas gledate na ta dešavanja?

Čičko: Svaka politička stranka, pa i Naša stranka, ima legitimno pravo da odlučuje u svom interesu. To je učinjeno u predvečerje lokalnih izbora 2020. godine i ništa se posebno nije dogodilo, niko se nije posvađao, nisu pale nikakve teške riječi, samo smo se razišli i ja sam im poželio uspjeh u daljnjem radu. I sada mislim isto kao i 2020. godine – ono što je za moje pojmove bezuslovno štetno za Tuzlu, za mene nije prihvatljivo. Oni su otišli dalje, a ja sam ostao tamo gdje sam principijelno i bio. Na nekom kraju ili početku, „događaji imaju posljednju riječ“. Baš kao i sada.

NOMAD: U intervalu od tri dana smo putem medija svjedočili Lugavićevim obećanjima – ponovna uspostava preduzeća gradskog prevoza, nastavka toplifikacije grada, te izgradnja brze autoceste Tuzla-Brčko.

Čičko: Jednostavno, radi se o nepristojnim programiranim lažima, neutemeljenim glupostima, koje se graniče sa bezobrazlukom. I, upravo to je ta proklamirana „snaga kontinuiteta“ hiljadugodišnjeg carstva „podno Ilinčice“. To treba dokinuti, napokon, i početi se baviti stvarnim životom običnih Tuzlaka, koji je trenutno daleko od podnošljivog.

NOMAD: Kada kritikujete lokalnu vlast u svojim kolumnama koje objavljujete skoro deceniju na portalu Tuzlalive britki ste do granice političke korektnosti. Šta je potrebno učiniti da se stanje promijeni nabolje?

Čičko: Ta kritika je uvijek argumentirana i ponajviše se odnosi na ono što vidim oko sebe, kao i na dostupne podatke iz Budžeta i poslovnih izvještaja javnih preduzeća i gradskih ustanova. Inače, nakon dvadeset godina gotovo iste vlasti, u Gradskoj upravi i JP/JU stvorene su među uposlenicima višegeneracijske porodične halke, egzistencijalno ovisne o javnom novcu. Možda to ne bi bio problem, da su baš svi oni objektivno najbolji i izabrani u jednom fer i transparentnom natječaju. Što nije slučaj. Naš Grad treba ozbiljan zaokret u sopstvenim prioritema i da, prije svega, simbolički sam sebe pogleda u ogledalu. Tu se vidi sve: stanje i rješenja.

NOMAD: Oživjeli ste lokalnu zajednicu Kreka u kojoj živite cijeli život. Jedan od takvih primjera je rekonstrukcija društvenog doma Partizan koji je bio prepušten propadanju. Svojim novcem finansirate kulturna dešavanja i štampu knjiga različitih autora. Kultura baš i ne donosi popularnost u ovoj zemlji. Da li je lokalno djelovanje koncept na kome treba graditi razvoj grada?

Čičko: Lokalna zajednica MZ Kreka je poprilično oživljena ponovnom gradnjom porušene zgrade DTV Partizana, uz ključni dugogodišnji aktivizam našeg Udruženje građana Kreka. Pokazalo se da je jedini pravi i efikasni put poboljšanja praktičnog života aktivizmom, pa i onim direktno političkim. Čekanje na druge, ko god oni bili, samo je gubljenje vremena, koje smo, ustvari, već i potrošili. Krečani, a i drugi Tuzlaci, su to pokazali i u praksi i to je taj put boljitka. Niko nikom neće ništa pokloniti. Političari su potpuna negacija onog što se naziva kulturom, koja je mjera našeg zajedničkog civilizacijskog statusa.

NOMAD: Prethodni gradonačelnik je na vlasti bio 22 godine. Da li je time demokratski razvoj političkih sloboda u Tuzli na neki način ugušen? Smatrate li da treba ograničiti broj mandata gradonačelnika?

Čičko: Svaka dugogodišnja vladavina je kompromitirana do vulgarnosti. Njena kvarnost je neminovna i uvijek obrnuto proporcionalna toj svojoj dugovječnosti. Ideja ograničenja broja mandata jeste solidno ali palijativno rješenje. Ne treba nikad zanemariti naš unikatni „dar Bogova“ da pokvarimo i givikt.

NOMAD: Šta treba učiniti da gradska admininstracija radi u korist građana koji pune gradski budžet?

Čičko: Početak rješavanja bilo kojeg problema je lični primjer i bez tog principa je nemoguće promijeniti stvari nabolje. Gradska administracija su naši sugrađani i oni nisu automatizmom lično odgovorni: oni su principijelno lojalni svom neposrednom poslodavcu, tj. Gradonačelniku. Ne smijemo zaboraviti da su jedini pravi poslodavac građani, na čijem platnom spisku su svi koji žive od javnog novca.

NOMAD: Da li će biti moguće učiniti neophodno ako pobijedite i postanete gradonačelnik Tuzle, i da li u tom slučaju očekujete podršku ili opstrukcije skupštinske većine?

Čičko: U GV Tuzla ne postoji principijelna višestranačka većina, nego politikantski lični interes 14 „nezavisnih“ vijećnika, od njih ukupno 31. Relativno većinski SDP ima 8 i koalicijska Tuzlanska alternativa 3 vijećnika. Imali su i svemoćnog Gradonačelnika. Inače, samo formiranje većine u GV Tuzla oko konkretnih projekata nije i neće biti nerješiv problem. Uostalom, vijećnici su tu striktno voljom birača, kao i budući Gradonačelnik.

NOMAD: Da li je uopšte moguće zadržati integritet a baviti se politikom?

Čičko: Smatram da je moguće sačuvati lični integritet i baviti se politikom kao „umijećem mogućeg“. Naravno, ne onakvom „politikom“ kao što je to kod nas. Uostalom, to i nije politika, nego njena karikatura. Smatram da takvu kvazipolitiku ne treba prihvatiti kao „dobro i normalno“, jer je ona pogubna za javni interes.

Innerview

Mats Gustafsson
Mario Batković
Mary Halvorson
Brian Eno
Vlado Džihan
Vojo Šindolić
Senad Avdić
Josip Osti
Mirza Kušljugić
Selvedin Šatorović
Nenad Veličković
Fra Ivan Šarčević
Ibrahim Hadžić
Igor Mandić
Stephen Kotkin
Predrag Čudić
Svetislav Basara

Svetislav Basara
Predrag Čudić
Stephen Kotkin