foto: Dženat Dreković

Damir Imamović

Innerview

Jazz Fest Sarajevo za prvi dan ovogodišnjeg festivala pripremio je program specijalno osmišljen za ovogodišnji izdanje festivala – Veče sa Damirom Imamovićem, koncert na kojem će Imamović nastupiti u ansamblu od sedam muzičara iz Turske, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Grčke/Austrije i Bosne i Hercegovine.

Damir Imamović je ove godine za američku izdavačku kuću Smithsonian Folkways objavio album „The World and All That It Holds“ (po motivima romana Aleksandra Hemona). Smithsonian Folkways je izdavačka kuća Smithsonian Institution, prestižne kulturne institucije, koja se bavi između ostalog dokumentacijom i njegovanjem svjetskog muzičkog naslijeđa. U njihovoj bogatoj kolekciji do ove godine nalazio se tek jedan album muzike iz Bosne i Hercegovine. Riječ je o kompilaciji „Bosnia: Echoes from an Endangered World“ objavljenoj 1993. godine.

Jazz Fest Sarajevo ovaj značajan događaj za Bosnu i Hercegovinu i njenu muziku i veliki uspjeh Damira Imamovića, prvog bh. muzičara čiji je album objavljen za Smithsonian, obilježava posebnim koncertom na kojem će biti predstavljen repertoar novog albuma, a sa Damirom će nastupiti dva njegova aktuelna benda koja čine svirač kemenčea Derya Türkan, kontrabasista Žiga Golob, violinistica Ivana Đurić, basista Ivan Mihajlović i perkusionista Nenad Kovačić, dok će premijerno na sceni sa Damirom svirati i kanunistica iz Grčke koja živi u Austriji Sofia Labropoulou.

Koncert 8. novembra u Narodnom pozorištu bit će Damirov treći nastup na Jazz Festu i prvi nakon 15 godina, sa najvećim ansamblom do sada. Tim povodom s Damirom je za portal slobode NOMAD razgovarao Zoran Ćatić.

NOMAD: Nisam muzički znalac, ali tvoj rad pratim od samog početka. Ono što mi je posebno zanimljivo da je tvoj pristup tradicionalnoj muzici, zapravo istraživački, na izvjestan način dokumentaristički, pišeš knjige o tome, pronalaziš stare interpretatore i muzičare, ljude koji su se bavili ovom vrstom muzike a sve to kulminira odličnom i sad već autorskom produkcijom i interpretacijom.

Imamović: Mislim da se muzikom čovjek može baviti bez ikakvog znanja. Muzika je velikim dijelom stvar emocije. Tako da ti ne moraš biti ni muzički obrazovan, niti obrazovan iz historije žanra kojim se baviš, ti to možeš raditi na izvrstan način. Npr., poznato je da neki od naših najboljih izvođača nisu imali nikakve naobrazbe u tom smislu. Međutim meni lično je bilo nezamislivo da ja to samo onako uzmem i pjevam. Možda sam se i mogao sevdahom baviti samo oslanjajući se na emocije, ali mislim da ne bih mogao dugo. Taj „bazen“ emocije se vrlo brzo iscrpi i onda je potrebno neko znanje na koje se možeš osloniti. E sad s obzirom da se ja bavim tim žanrom koji je star i koji je dijelio sudbinu ovih prostora i jezika, kolektiva koje mi živimo i svih promjena historijskih, postalo mi je u jednom momentu jasno, da ako se ne budem informisao šta se dešavalo u tom žanru prije mene, da bih mogao vrlo brzo početi da se vrtim u krug. Naravno ja u to nisam odmah ušao sa ovom sviješću. Isprva sam kao fan tragao za stvarima koje nisu bile dostupne. Kad čujem da ima neki stari pjevač, sazlija, neki poznavalac starih pjesama, da ima neke stare snimke, ja odmah odem i pokucam na vrata. E sad meni je teško ocjenjivati koliko se to vidi u mom radu ali mi je definitivno mnogo pomoglo da zaokružim mnoge važne stvari. Jer kad ti u glavi osvojiš neko novo znanje, neku novu svijest onda drugačiji si ti u glasu i u prstima. Mislim da je to vrlo važno. Pritom naravno ne zapostavljajući ovaj emotivni momenat. Bez emocije ne može. Nije sve iz glave ali pomiriti glavu i emociju, mislim da je zapravo najvažnije.

NOMAD: U tom smislu taj pristup ti pomaže kod same interpretacije ali i nama kao slušateljima omogućava da pjesmu doživimo na jedan drugi način. Da shvatimo kontekst onoga o čemu se pjeva. Ti si imao običaj da na koncertima, prije izvođenja određene numere objasniš pozadinu, historijat iz koga se onda može naučiti i shvatiti društveno-politički kontekst u kojem je pjesma nastajala. A što danas u svijetu površnosti kojem živimo i nije popularno.

Damir: Pa nije, ali mislim da ima nas mnogo koji se pokušavamo ne prepustiti toj površnosti. Ima tu i jedan kulturno-politički problem. Ljudi koji su se kod nas bavili tradicionalnom kulturom uvijek su bili konzervativci ili predominantno konzervativci. Vrlo malo je bilo ljudi koji su imali „otvorene glave“ za neke nove stvari a da ih je interesovala tradicionalna kultura. I to nam je stvorilo problem da, u jednom momentu kad su se mlađa urbana djeca zainteresovala za tu kulturu, ti si faktički imao samo knjige, pjesmarice i druge napise koje su pisali konzervativci. I mi smo dopustili nacionalistima i konzervativcima svih fela da definiraju našu tradicionalnu kulturu. A kad ti neko definira polje u kojem se krećeš, ti si već tu na njihovom terenu, operišeš s problemima koje su ti oni nametnuli i nužno ne možeš daleko dobaciti. Druga bitna stvar, kad je u pitanju umjetnički proces, koji je meni važan, pokušao sam sevdahu pristupiti s nekom novom sviješću, s novim idejama koje su se pojavile u našoj umjetnosti u zadnjih 70-ak godina. Npr., ljudi poput Danila Kiša koji je objasnio i pokazao u svojim knjigama, a posebno u čuvenom „Času anatomije“, da čin kreacije nije božanski posao koji u momentu inspiracije ti dođe, da ti imaš nekog đavolka na ramenu koji ti šapće šta ti trebaš, nego da čak i montaža može biti dio umjetničkog procesa. On je pokazao da uzmeš stvari koje postoje u dokumentima ali ih transformiraš drugačije i to postaje književnost. Ja sam to naravno kasnije shvatio, nisam odmah ušao u to. Shvatio sam da ako uzmem neke pjesme i montiram ih drugačije, one puno bolje leže mom načinu izvedbe. Ovo što spominješ mi je izuzetno drago jer je jedan od omiljenih komentara koji dobijam od slušalaca, kad kažu „hiljadu puta sam čuo tu pjesmu, pjevao je na dernecima a tek sad sam shvatio o čemu govori tekst”. Jedini problem kod toga je što to ne može odmah, takav rad traži proces i traje jako dugo. John Cleese je u nekom intervjuu, pričajući o radu na skečevima za Monty Python, rekao: „Everything interesting takes time“. I stvarno jeste tako. Sve što je interesantno traži vremena i duboko vjerujem u taj princip. Ne kažem da se neke genijalne stvari ne dese iz prve, ali mislim da se najvažnije stvari dese kad se čovjek malo oznoji.

NOMAD: Ove godine za američku izdavačku kuću Smithsonian Folkways objavio si album „The World and All That It Holds“. U njihovoj bogatoj kolekciji do ove godine nalazila se tek jedna kompilacija muzike iz Bosne i Hercegovine, što nas opet dovodi do onog, vječnog pitanja prepoznavanja i vrednovanja naših umjetnika kod kuće i u gostima.

Imamović: Česta percepcija je da ja, i oni slični meni, nismo prepoznati kod kuće. Ali znaš u kojem se kontekstu ne bi složio? Nema ništa što „pripada“ umjetnicima u Bosni i Hercegovini da ja nisam dobio. Dobijao sam nagrade, priznanja, pohvale, svirao sve važnije koncertne sale kod nas, i to neke po nekoliko puta, skoro dvadeset godina jako lijepo živim od muzike. Znači nije da sam neprepoznat. Onda se meni nameće pitanje, šta se nama dešava, otkud nama dojam da nema te prepoznatosti, ne samo za mene nego i za druge neke ljude u drugim oblastima. Od koga to mi želimo priznanje uopće? I kad to pogledaš, dobiješ odgovor koji je mnogo tužniji od ovog što ti sugeriraš. Itekako sam ja prepoznat ovdje ali to nama samima kao društvu ništa ne znači. Mi smo uništili sve naše institucije društvenog vrednovanja: kritiku, nagrade, razne društvene instance koje mogu nečemu odati priznanje. Hajde ti meni reci jednog muzičkog kritičara, jednu nagradu iz muzike, sporta, za doprinos kulturi, za doprinos života države, grada, kantona, opštine, mjesne zajednice koja može, recimo, nekom mladom muzičaru koji tek počinje donijeti prepoznatljivost?! Kakva je funkcija priznanja u bilo kojem smislu ako oni koji ga dodjeljuju ne razmišljaju o njemu po najvišim standardima. Meni se znalo desiti da me zovu i kažu da sam dobio neku nagradu. Ja se zahvalim i oni pitaju da li bi mogao doći na dodjelu. Ja kažem da mogu i pitam kada, oni kažu: “Večeras!” A ja na nekom aerodromu letim na drugi kraj Evrope. Sutradan gledam na portalima, oni su tu nagradu dodijelili nekom drugom, ko je bio u gradu u tom momentu. Ako je to način dodjele nagrada ili da je dodjeljuju neki u kulturu potpuno neupućeni političari u nekom vijeću, koji ne znaju nit kome dodjeljuju niti znaju vrijednost nagrade, onda to stvarno nema smisla. Zbog odsustva te svijesti, mi smo u situaciji da jedino brojke ili tržište mogu potvrditi nekog umjetnika. Kad su u pitanju muzičari, računaju se samo veliki koncerti u Zetri, ili na Koševu, i pogotovo kad ih napune na dva-tri dana. Muzičari su postali oni koji “pune” ili “ne pune”, i potpuno nas više ne zanima kako to što sviraju zvuči. Znaš ti koliko sam ja za ovih skoro dvadeset godina u muzici, ispratio sa scene “velikih zvijezda” koje su punile najveće sale?! Jer oni dođu, provrte se na sceni pet-šest godina, uz jaku podršku dobro uvezanih producentskih kuća oni razvale i – nestanu. A šta je sa nama koji se ne bavimo tom vrstom muzike koja “puni”? Npr., neki alter bend, gudački kvartet ili sazlija nikad neće Zetru napuniti, jer to nije princip na kojem ljudi rade, to nije princip na kojem njihova muzika poslovno funkcionira. Kako ćemo ih onda vrednovati u našem društvu, šta će biti kriterij njihovog prepoznavanja?

foto: Dženat Dreković

NOMAD: To nas dovodi do tvog ovogodišnjeg nastupa na Jazz Festu Sarajevo. Imajući u vidu značaj festivala, jedinstvenost i reputaciju, šta ti – u kontekstu o kojem pričamo – to znači?

Imamović: Pa i to je jedno priznanje koje pokazuje da u Sarajevu ipak postoje institucije, pa bar i u nezavisnoj kulturi, koje misle i rade drugačije. Meni to mnogo znači. U okviru njihovih programa, svirao sam nekoliko puta, posljednji put 2009. godine. On je pored svega što jeste, vrlo referentan festival i na međunarodnoj sceni i često srećem u regionu i po Evropi ljude koji prate ko ove godine tu svira. S druge strane, Jazz Fest Sarajevo je definitivno neko moje prirodno okruženje. To je festival uz koji sam ja odrastao. Počeci njihovi, gdje sam ja po prvi put gledao neke moje omiljene izvođače. Ja sam bukvalno jedno od djece festivala koje je kao student skupljao pare za karte da bih tih pet-šest dana mogao da idem da gledam koncerte, kao i MESS recimo. I to je u mom nekom estetskom odrastanju strašno puno značilo. Kad ti možeš uživo da vidiš neke stvari ili vjeruješ toliko festivalu da ideš da gledaš koncerte izvođača za koje nikad nisi čuo zato što znaš da sigurno nije bezveze ako je to na festivalu. To je nešto što je možda najveći kompliment i koji rijetko koji festival postigne. I naravno da mi je sada veliko zadovoljstvo da su me pozvali, a posebno što je vrlo interesantno da predstavim ne samo novi album već oba ansambla sa kojima paralelno sviram. Kao gošća će nam se pridružiti i briljantna grčko-austrijska kanunistica Sofia Labropoulou. Inače, Sofiju poznajem već dugo i jedva čekam da se družimo i sviramo zajedno u Sarajevu.

Lijepo je imati u gradu u kojem živiš takvu instituciju koja ima interesantnu programaciju i koja ti može omogućiti da uradiš neke stvari koje nikada nisi. Mislim, zovu mene ljudi i na druge festivale i ja ih uredno sviram. Međutim, ta vrsta programacije koja razmišlja kreativno, pravi razliku. Urednik, programator ili producent – u različitim umjetnostima se to zove drugačije – kreativna je funkcija. Vrlo često se kod nas dešava na festivalima, nešto izneseš na tezgu i oni kažu hoće l kupiti ili neće i na tom se sve završava. Rijetko kod nas neki direktor festivala kaže hajmo zvat ovog umjetnika ali da mu ponudimo neku maksuziju, neku saradnju ili neki novi projekat ili da ga gurnemo u nešto što do sada nikada nije radio. Biće svima dobro i toj publici koja je mene imala priliku da gleda desetine puta a koja će sada imati priliku da vidi domaćeg umjetnika koji pravi program koji do sada nikada nigdje na svijetu nije izveo. To mi je super i to mi je jedna posebna vrijednost koja me čini sretnim.

NOMAD: Tradicionalna muzika je na neki način društveno-politički angažirana. Ukoliko se pažljivo sluša mnogo se tu stvari može pročitati. Referiram se recimo na tvoju autorsku pjesmu „Sarajevo“ sa prošlog albuma. Ali posljednji album koji je svojevrstan soundtrack Hemonovog romana, koji govori o ljubavi dvojice Sarajlija, Muslimana i Jevreja za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji jedan drugom pjevaju, u ovom trenutku i dešavanja u Palestini daju sasvim drugu dimenziju pri slušanju danas u odnosu na, recimo, prvi put.

Imamović: Album je pravljen 2021, sniman je 2022. godine a izašao ove godine i naravno da se nije moglo znati za novi razvoj situacije. Problem Palestine i Izraela postoji od kraja Drugog svjetskog rata i još prije i dio je te postkolonijalne historije. Tako da jedino sa crnjakom ti ne možeš pogriješiti kad je u pitanju izbor tema. Ulaziti u blato ljudskih odnosa, nacionalizama, rasizama, ratova, genocida, holokausta, istrebljenja nažalost je tema koja je neizbježna. Ja znam da mnogo ljudi nervira, pa i mene, to što se naša umjetnost toliko bavi ratom. Pa čak i novi klinci koji nemaju to iskustvo. To je naprosto tema koja jede sve druge teme. Koja je toliko strašna da je to neizbježno. Saša (Aleksandar Hemon) je dugo imao tu opsesiju da piše taj roman, koliko znam još tamo dvije hiljaditih a onda mu se desila porodična tragedija tako da se tome vratio sad nekad pred pandemiju, kao jednoj opsesivnoj priči koju je jako dugo razvijao. Tražio je da uzmem pjesme koje se pominju u romanu, da čitam draftove romana i predlažem koje bi se još pjesme mogle uključiti. U međuvremenu sam tokom rada, napisao i neke nove pjesme, maksuz za tu priliku, pa ih je on uključio u roman. Tako da sam tu tematski bio vođen u cijeloj priči a on je znao da sam se i na prošlom albumu počeo baviti jevrejskom tradicijom jer me zanimalo kako se ona uklapala u taj stari život Balkana prije holokausta a dijelom i poslije. Imao sam i iskustvo pjevanja na ladinu. Tu sam, recimo, primijenio sličan princip kao i sa sevdahom, gdje sam se upustio u istraživanje i gdje sam tražio po arhivama neke verzije koje imaju malo potpuniju priču, da otvore neku novu emociju, da daju neki drugi uvid.

NOMAD: Ne mogu a da ne spomenem Farah Tahirbegović, koja je na izvjestan način bila inicijator tvog ozbiljnog ulaska u sve ovo. Na novom albumu pjesma „Harmoniko“ je posvećena njoj. Šta misliš, šta bi ona danas rekla za sve ono što si do sada napravio i da li bi bilo razloga da te „ruži“?

Imamović: Uvijek bi bilo razloga da me ruži. Tu nema priče. Ono zašto je meni Farah bila bitna je to što smo mi prije svega bili sagovornici. A znaš kako je teško naći nekog takvog. Neki moji razgovori sa njom nisu nikada prestali ni nakon što je ona 2006. godine iznenada umrla. A ta njoj posvećena pjesma je nešto što sam dugo pisao i baš sam se dvoumio šta i kako. Ona je bila od rijetkih osoba sa kojom sam instant imao super komunikaciju, između ostalog i oko sevdaha. Jer smo čitali, slušali i shvatili ne samo ono šta sevdah jeste i šta je bio, nego šta bi on mogao biti. A to je najvažnija stvar. Često u razgovorima o mnogim fenomenima, ne samo u tradicionalnoj muzici, ljudi smoriše sa prežvakavanjem šta nešto jest i šta je bilo. I onda se svađaju. A zapravo vrlo malo ljudi govore o tome šta bi nešto moglo biti. Mislim da je to usud života u ovom društvu koje je mnoge svoje vrijednosti slomilo i prelomilo preko koljena i nekako odustalo od njih, bar u kolektivnom smislu. Mi zapravo o budućnosti rijetko kad govorimo. Jednom sam čak guglao i tražio po literaturi frazu “budućnost sevdaha” ili “budućnost sevdalinke”. Našao sam 0 referenci! Čisto na razini leksike, prebrojavanja riječi, niko ne spominje. Čak ni da kaže: “Ne interesuje me budućnost sevdaha”. I Farah je bila ta rijetka osoba sa kojom sam ja imao to i bila sagovornica u tom procesu i baš mi je nekako žao svih nas. Žao mi je što nije s nama sada, žao mi je nas što je nismo imali duže uz sebe. Jer evo recimo, ti i ja sjedimo ovdje kraj mosta „požuri polako“ kod Likovne akademije i mislim da danas niko ne zna pa ni oni koji su ga pravili nemaju pojma da je ona krajem devedesetih skupljala potpise i pravila peticije da se napravi taj most. Naravno, kad istražiš shvatiš da je tamo nekih sedamdesetih bilo nekih drugih Farah koji su imali tu ideju ali se nije realizovala. Mislim da ne možemo pričati o kulturnom životu u Sarajevu u tom periodu a da ne spomenemo Farah.

NOMAD: Za kraj jedno pitanje iz kojeg će se vidjeti da nije iz moje glave, već urednička intervencija (Edin Zubčević). Ti si istraživač i eksperimentator, koji se bavi tradicionalnim repertoarom na netradicionalan način – pa si u tom smislu, posebno u početku, osporavan. Ne nužno s tim u vezi, da li si u svom autorskom radu bliži tradicionalnoj interpretaciji?

Imamović: Zavisi u kojem tradicionalnom radu. Recimo jako mi je drago da su neke najuspješnije od mojih pjesama autorske. „Sarajevo“, „Tambur“, „Lijepa Zejna“ i sad nove stvari sa albuma za koje vidim da ih ljude traže. Sa „Dvojke“ dosta autorskih pjesama. Neke stvari koje su čak i završile u tradicionalnim melodijama su zapravo moje autorsko djelo, kao što je tema iz „Lijepe Hajrije“. A onda stvari koje pišem za druge. Doduše to je puno više krojački. Tu nisam modni dizajner nego krojač. Dođem i uzmem ti mjeru. A to me je naučilo pozorište, radeći sa Selmom Spahić, Dinom Mustafićem, s raznim našim filmskim i pozorišnim rediteljima. Tu te bukvalno baci reditelj, kaže trebaju mu sutra ujutro dvije minute tema za gudački kvartet, pa u drugoj treba sevdalinka, hip-hop neki, ili šta već i tu sam onda učio i to je bacanje u vatru je bio jedan veliki dio mog muzičkog obrazovanja. Ako pišem za nekoga ko izvodi u tradicionalnom smislu onda pišem tradicionalno a ove eksperimente uglavnom čuvam za sebe, jer je to moj izraz. Jer zašto bih ja sad pjevao i svirao neku stvar koja je sevdah hit iz 1969., meni to nije interesantno. Možda bi mi to donijelo više posla – da se ne lažemo – ali nemam potrebu za tim. Tako da je zapravo odgovor dvojak. Otkrio sam u sebi talent da mogu da pišem u zanatskom smislu za određenog izvođača. Jer svašta sam radio… muziku za video igricu, za predstave, filmove, crtić, za razne multimedije. Možda ono gdje se najmanje vodim tim je kad pišem za sebe. Tako sam napisao „Sarajevo“ nakon susreta sa ekipom koja je dosta starija od mene, imaju preko sedamdeset, i to ona progresivna generacija pjesnika, pisaca, prevodilaca i krenula je priča o Sarajevu puno prije ovih osamdesetih godina, koje nam više izlaze na nos. I kad su oni počeli pričati šta se sve dešavalo, zapitao sam se zašto smo to zaboravili. I shvatim da svaka generacija, koja pokušava gurat neku progresivu, ima utisak da to rade prvi. Što zapravo nije istina. I sad se vraćamo na početak priče. Mi smo našu historiju i kulturnu historiju bukvalno prepustili nacionalistima koji su uzeli i odbacili sve što im nije odgovaralo. Sve što je bilo mrvicu društveno progresivnije i što se nije vezalo za ove starinske kulturne i političke identitete oni su jednostavno isključili iz historije. I mi sad po marginama pronalazimo neke cool likove po kojima se ne zovu naše ulice. To mi nije bila čak ni intelektualna spoznaja nego me je u stomak pogodila kad sam shvatio kolika je to istina. Došao sam kući, uzeo gitaru i napisao muziku i tekst iz prve. I najbolji komentar na pjesmu mi je dala jedna nana iz Zenice koja je rekla „ovo ista neka stara sevdalinka, kakve su prije bile“. Pritom ona ne misli prije ovog našeg rata zadnjeg, nego na stari sloj sevdalinki koje nisu bile ove raspjevane arije, nego su bile jezgrovite pjesme koje su pričale priče. Na kratke slatke melodije koje su se ponavljale, beskrajno ista melodija a teksta kilometri. Odatle je priča i o „Singer of Tales“ jer to je bio moj pokušaj da sevdah vratim u razgovor o narativnoj tradiciji u muzici. Da to nisu samo lijepe pjesmice, hitovi, nego da su to stvarno dijelovi cijelog kompleksa usmenog starog stvaralaštva.

Innerview

Mats Gustafsson
Mario Batković
Mary Halvorson
Brian Eno
Vlado Džihan
Vojo Šindolić
Senad Avdić
Josip Osti
Mirza Kušljugić
Selvedin Šatorović
Nenad Veličković
Fra Ivan Šarčević
Ibrahim Hadžić
Igor Mandić
Stephen Kotkin
Predrag Čudić
Svetislav Basara
Derviš Čičko
Berko Zečević
Raphael Lea'i

Raphael Lea'i
Berko Zečević
Derviš Čičko