Igor Mandić

Igor Mandić (Šibenik, 20. novembar 1939. – Zagreb, 13. mart 2022)

Feral Tribune: Zašto je, gospodine Mandiću, ova zemlja postala tako intelektualno dosadna, pa nitko ni s kim ne polemizira i ne svađa se, s tim da, naravno, mislim na polemike i svađe sa smislom i težinom? Zašto se nitko nikome ne želi zamjeriti i zašto nam društvo ubrzano klizi u intelektualnu beskonfliktnost?
Mandić: Dosadno je kako kome… Ima ljudi kojima je fenomenalno zabavno živjeti u današnjem vremenu i sve im predstavlja izazov i novost. No, težnja ka beskonfliktnosti posljedica je opće ravnodušnosti ovoga svijeta u kojemu sve prolazi. Nestala je, naime, ideološka napetost – ne u smislu definitivnog kraja ideologija – i nestao je bipolarni svjetski sustav, pa se to odrazilo i na sve druge aspekte našeg postojanja. U socijalizmu je postojala ideološka napetost, premda smo živjeli u jednopartijskom sistemu: zapravo, u takvom je sistemu ideološka napetost bila posebno izražena i ona je izazivala željene i neželjene sukobe, ali neću reći da se to događalo zato da bi se razbijala dosada i da bi se nekoga zabavljalo. U mome se pisanju, recimo, prepoznavala težnja za revitalizacijom vrijednosti prošlog građanskog društva i za slijeđenjem zasada modernog građanskog društva, a to je smetalo većini koja je bila uskogrudno socrealistički usmjerena.

Feral Tribune: Zar je sadašnji društveni poredak tako savršen da ga nema potrebe propitivati i zagovarati promjene?
Mandić: Postoji potreba za promjenama, a snage koje teže mijenjanju postojećeg uvijek stoje negdje ispod i mi zasad možda i ne prepoznajemo u kojem su segmentu društva ili subkulture. U nekim avangardnim umjetničkim ili pseudoumjetničkim pokretima i idejama apsolutno tinja nešto što bi htjelo rasturiti kapitalistički sistem, a to je jednako donkihotovska zamisao kao što je pedesetih ili šezdesetih godina prošloga stoljeća bila ideja o padu socijalizma kao svjetskog poretka. No, osobno ne priželjkujem nikakve revolucije, jer su uvijek krvave i – kao što kažu srednjoškolske fraze – uvijek jedu vlastitu djecu.

Feral Tribune: Kako ste doživjeli nacionalnu revoluciju, ako je to bila revolucija, koja se ovdje dogodila početkom devedesetih godina?
Mandić: Preveliki broj žrtava za malo dobitka, skoro ni za što. Meni ideja državne samostalnosti nikad nije bila prvenstvena, a cijena koja je plaćena za tu falšu monetu bila je prekrvava i preglupa. Prije bih to nazvao pučem nego revolucijom, jer nije došlo do pravog obrata vrijednosti, nego su se reciklirale ideje stare pedeset godina, pa su se pretvorile u sadržaj novoga poretka. Bila je to jedna vrsta vojno-agenturnog puča, a ne revolucija koja je provedena kroz narodne mase, kako to prave revolucije traže.

Feral Tribune: Vi, čini mi se, vlastitim primjerom rušite tezu da je svaki oblik kritike tadašnjeg socijalističkog društva predstavljao izražavanje želje za samostalnom nacionalnom državom i da je bio izraz nacionalizma?
Mandić: Tko zna, možda sam i ja igrao po nekim pravilima koja su predviđena u povijesnom kretanju? Jednom me je Krleža, govoreći o mome polemiziranju, pitao znam li što je voltižiranje. Kad sam rekao da ne znam, on mi je, kao austrougarski vojnik, objasnio da je to pojam iz dresure konja u prvim danima obuke: jahač sjedi na konju, ali voditelj stoji u središtu kruga i drži konja na povocu, te se lagano jaše u krug. «Ti, ustvari, svojim polemikama samo voltižiraš», rekao mi je. Bila je to pronicljiva primjedba i, vjerojatno, u njoj ima nešto točno. Možda je kruti socijalistički sistem tu i tamo puštao neke svoje «protivnike» da se iživljavaju u kritici sistema, jer je to ukalkulirano u logiku državnoga poretka, ne bi li se time pridala važnost nekim osnovnim društvenim principima. Ista se stvar ponovila i u postkomunizmu. U tuđmanovskom režimu, recimo, prihvatio sam pisati u «Vjesniku» Nenada Ivankovića kako bih riješio egzistencijalne neprilike, a mogao sam i pisati što sam htio, čak mislim da sam tada objavio i neke od svojih ponajboljih tekstova. U to vrijeme čuo sam primjedbu da sam maneken demokracije, jer izigravam nekakvog slobodnog mislioca u partijskom glasilu.

Feral Tribune: Jeste li se pritom osjećali zloupotrijebljeno?
Mandić: Ne, osjećao sam to kao izraz vlastite spontanosti i slobode, a taj me je angažman i hranio. Ni u jednom, ni u drugom sistemu nisam bio cenzuriran i to mi je bilo najvažnije.

Feral Tribune: Ipak, nije baš da niste imali neugodnosti zbog svog pisanja?
Mandić: Tekstove mi nisu dirali, ali su postojale tzv. crne liste, a crne liste su sastavljale moje kolege. Dovoljno je bilo da se čuje neki indirektni mig iz nekog partijskog budžaka, pa da se taj mig u roku od petnaest minuta pretvori u jednu vrstu žute mrlje oko određenog čovjeka, a žutu mrlju stvaralo je okruženje tog čovjeka. Živjeli smo u jednoj vrsti autokratskog sistema u kojemu su ljudi dobrovoljno sudjelovali kao izvršitelji naslućenih želja moćnika, s tim da se to nastavilo i u postkomunizmu. To je valjda trajna ljudska karakteristika, bez obzira radi li se o socijalizmu ili kapitalizmu. Od staroga Rima do danas, bez obzira na društvena uređenja, uvijek je postojao poriv ljudi da dobrovoljno i s radošću proizvode zlo.

Feral Tribune: Još malo o onoj beskonfliktnosti s početka teksta. Nedostaje li vam da s nekim dostojnim protivnikom kvalitetno i sočno polemizirate?
Mandić: Ma, ne! Nikad nisam namjerno proizvodio sukobe, sukobi su se više lijepili za mene i samo sam reagirao na te podražaje. Danas kad me više nitko ne treba i kad ne vidi u meni kamen spoticanja, ili čovjeka spoticanja, prolazim bez ozljeda, ali sirotinjski.

Feral Tribune: Imate li potrebu reagirati na pojave koje vas okružuju?
Mandić: Imam, i to sam radio sve do ožujka 2005. u kolumni u «Vjesniku», koja se zvala «Hitna služba», kako se zove i moja najnovija knjiga. Ali, eto, već godinu dana ne objavljujem u masovnim medijima.

Feral Tribune: Kakav je osjećaj, nakon četrdeset godina objavljivanja, ujutro otvoriti novine i ne vidjeti svoj tekst u njima?
Mandić: Osjećam se kao da sam spremljen u rezalište starih brodova i da spadam u staru kramu. Takvo je izgleda mišljenje moje okoline: ne trebam više nikome ni za što, a prestar sam da idem prositi i tražiti nekakvo uhljebljenje.

Feral Tribune: Jeste li zbog toga razočarani ili ravnodušni?
Mandić: Više-manje sam ravnodušan, ali to nije povezano s mojim nagonom za pisanjem, nego s obiteljskom tragedijom koja mi se dogodila. Zato mi je svejedno. Općenito sam ravnodušan prema svemu, no ne bih to uključivao u ovaj razgovor, jer je riječ o preprivatnoj stvari. Kad bih, međutim, objavljivao u novinama, pisao bih, na primjer, o novim provalama neoustaške nostalgije, koje vidim i u masovnim medijima, i u pojedinačnim istupima, i u političkim reagiranjima…

Feral Tribune: Vratimo se još malo u prošlost. Kako je bilo živjeti u tom komunizmu koji danas svi osuđuju, uključujući i Evropski parlament?
Mandić: Bilo je dobro, jer sam bio mlađi. To je jednostavno objašnjenje za sve vrste nostalgija. Pojma nisam imao gdje živim; kad bi mi se događale neke nezgode, prebacivao sam to na problem međuljudskih odnosa; ništa ideološko nisam vidio i očito sam prošao pored mnogih zala ne zamjećujući ih, i to na vlastitu štetu; živio sam silovito, mladenački, zaljubljeno, energično… Ali idu godine: od moje mature 1958., studij, vojska, ženidba… Jedno dvadeset godina prošlo mi je u apsolutnoj nesvjesnosti društvene okoline u kojoj sam živio i to govorim sasvim samokritično. Taj komunistički sistem ostavljao me potpuno ravnodušnim, uopće nisam shvaćao njegove relacije i intimno me sve to skupa uopće nije primalo: prošao sam kroz to vrijeme kao vreli nož kroz putar.

Feral Tribune: Uistinu niste znali ili niste htjeli znati što se zbiva oko vas? Da neki ljudi završavaju u zatvorima zbog svog mišljenja ili da neki gube živote iz istih razloga?
Mandić: Ma, znalo se sve to, znalo se i za Bleiburg, i za Goli otok, i za sve… Ali to su bili podaci koji me se intimno nisu ticali, jer sam dolazio iz obitelji u kojoj nije bilo žrtava ni s jedne, ni s druge strane: čim nemaš te privatne rane, nekako si zacijeljen i čitav. Nikad se nisam stavljao u službu tog sistema i samo sam tražio prostor za iskazivanje svojih sposobnosti i mogućnosti koje su bile jedino spisateljske. Dok god sam imao tu šansu, u toj mladenačkoj provali življenja nisam osjećao da egzistiram u jednom teškom sistemu, premda sam živio osrednje ili čak i loše u nekim situacijama. No, kad si mlad ni o čemu ne razmišljaš: vrlo važno kako će biti sutra!

Feral Tribune: Baš nikad niste mislili kako će biti sutra?
Mandić: Nikada, nikada, nikada, nikada… Sve do najnovijih dana. Bili su mi smiješni ti ljudi koji se brinu, koji skupljaju za sutra, koji se bave kolekcioniranjem materijalnoga… Pokretao me isključivo biološki instinkt veseloga, napetoga, radoznaloga i svestranoga življenja, koliko god sam to mogao ostvariti u svojim uskim malograđanskim okvirima. I ništa drugo: nikakva materijalna nadogradnja, štednja, bojazan, mišljenje o onome sutra.

Feral Tribune: Kad ste prvi put osjetili strah od onoga što će biti sutra, ako ste ga ikad osjetili?
Mandić: Znam što će biti sutra: smrt i pokoj. Prema tome, opet me nije strah. Velike životne bure nikad mi nisu uzrokovale strah. Previše sam malena trunčica da bih sebe mogao uključivati u povijesni tijek: samo sam pustio da me nose valovi povijesti.

Feral Tribune: Je li strast pisanja bila pokretač tog vašeg, kako ste kazali, silovitog življenja?
Mandić: Ne, pisanje je možda bilo izraz te životne energije koja mi je nekako dana ili sam je sam proizveo fiziološki, biološki, intelektualno… I pisanje je to ostalo sve donedavno.

Feral Tribune: Vaša neuklopljenost u socijalistički sistem očitovala se, zapravo, u hedonističkim tekstovima o hrani, piću, seksu…
Mandić: Pogledajte danas kakve su to bezazlenosti, a nekad su zbilja izgledale opasne i škakljive. Istodobno sam, zbog svoje istaknutosti, od mase čitatelja i motritelja smatran svojevrsnim eksponentom tog režima, pa nikako nisam mogao pojmiti kako se takve kontradiktornosti formiraju i protiv moje volje: da me se prepoznaje neprijateljem tamo gdje nisam, a da me se prepoznaje slugom tamo gdje pogotovo nisam.

Feral Tribune: Kako tumačite aktualnu provalu (lošeg) pisanja o iću, piću i drugim temama koje ste možda baš vi prvi uveli u ovdašnji javni prostor?
Mandić: Pa, sad imate i političke komentatore kojih do jučer nije bilo… To je jedna vrsta mode, ali i oslobođenosti jezika i maštanja. Među prvima sam počeo pisati o potrebi uvažavanja hedonizma u jednom strogom režimu, ali kad su brane pale, naravno da je došlo do provale sljedbenika, da ne kažem eklektika, ili novopostavljenih gurua. I neka im! Sve je to, više-manje, isprazno nagvaždanje, ali ne smijemo biti nepravedni, jer smo oduvijek tražili da se pismenost proširi na sve pore društva. Jedna od žalopojki koja nas prati više od sto godina jest ona o polupismenosti našega pučanstva: kao, nitko ništa ne čita, a pogotovo nitko ništa ne piše. E, danas svi pišu, a nitko ništa ne čita. Bolje je da se više čita, a manje piše. No, što možemo kad je taj svrab izražavanja biološki logičan. Po istoj su logici moje starije kolege, kad sam počeo pisati, mogle meni zabraniti da im se miješam u posao: šta se ima jedan nedoučeni student petljati u stvari za koje su zaduženi umniji!? Mi smo, međutim, tražili pravo svoje mladosti: da pišemo, da govorimo, da se izražavamo. Danas tako dolaze u svim aspektima stvarnosti samoizmišljeni autori i neka ih. Neka ih! Vrlo brzo će im pasti krila.

Feral Tribune: Zašto bi im pala krila?
Mandić: Zato što je ovo krvav posao, ako želiš ostati u njemu do kraja života, živeći od njega i za njega. Od svoje šesnaeste ili osamnaeste godine mislio sam samo o pisanju i nikad mi nije palo na pamet da se bavim nečim drugim, niti išta drugo znam raditi. Nisam pravio neke sudbinske izbore, možda sam dva-tri puta odlučio da se neću povinovati društvenim pritiscima i da ću ostati na svome putu.

Feral Tribune: O kojim je situacijama riječ?
Mandić: Pa, na primjer, kad se sedamdesetih godina od mene tražilo da se povinujem volji moćnika u «Vjesnikovoj» kući. Tada sam radije izabrao skromno mjesto u toj golemoj kući, nego da prihvatim da me, bez isprike, prime natrag u redove bogatijih komentatora. Kad se, krajem 1977., po volji Vladimira Bakarića raspadao VUS, trebao sam se vratiti u «Vjesnik» na posao književnog kritičara i komentatora, ali kako sam prije toga došao u sukob s glavnim urednikom tog lista, koji me je ružno opanjkao proglasivši me nacionalistom na naslovnici «Vjesnika», tražio sam njegovu ispriku ili pravo na odgovor: nisu mi dali ni jedno ni drugo, pa sam izabrao posao u redakciji «Romana i stripova». Učinio sam to zbog tvrdoglavosti i osjećaja osobne časti, radeći – kako bi Krleža rekao – na liniji vlastite savjesti.

Feral Tribune: Kako danas gledate na svoju generaciju novinskih pisaca s prostora cijele tadašnje države?
Mandić: Dvije trećine ponijele su se izdajnički u odnosu na moralne principe, savjest i čistoću ideja u koje su se nekad zaklinjali. Oni koji su trebali biti revniji od mene u držanju tzv. idejne linije prvi su skrenuli u mračne vode nacionalizma, i to na svim stranama.

Feral Tribune: Koga ste nastavili uvažavati?
Mandić: Mojoj umišljenosti paše da vam kažem – nikoga. Jer ni prije nikoga nisam baš «cijenio»: to ne odgovara mojoj osobnosti. Nije bilo nikoga koga sam uvažavao i nije bilo nikoga s kim se ne bih usudio polemizirati. Uostalom, ja i nemam neku svoju generaciju zato što sam uvijek bio odlutalo govedo, oduvijek autsajder, unutrašnji emigrant i bezdomnik. I nikad zbog toga nisam požalio, premda sam od takvoga stava pretrpio masu negativnih konzekvenci.

Feral Tribune: Rekli ste da su vas 1977. na naslovnici «Vjesnika» proglasili nacionalistom. Jeste li ikad u sebi osjetili nekakav nacionalni refleks?
Mandić: Ma, kako može postojati nacionalni refleks!? Što, da me štrecne u peti, koljenu, preponama ili u srcu? Ma, dajte…

Feral Tribune: Dobro, mislio sam na eventualni nacionalni osjećaj.
Mandić: Nikad to nisam gajio, nikad o naciji nisam ozbiljno razmišljao i nikad mi to nije bilo potrebno. Moj otac je bio pravi Austrougarin i, kao takav, ravnodušan prema nacionalnosti, malograđanin u pravom smislu riječi, ali gospodin. Ni lijevo, ni desno, ni u sredini: nigdje.

Feral Tribune: Je li to i vaša pozicija?
Mandić: Nije. Progutao sam puno govana upravo zauzimajući poziciju kad nije trebalo i gdje nije trebalo, što bi mi otac, da je živ, sigurno sto puta zamjerio. No, meni nije žao zbog toga, jer me je takav izbor oplodio, učinio me onim što jesam, ojačao me, dao mi štofa za razmišljanje i življenje, te mi možda pomogao da se zavaravam u iluziji da predstavljam nešto kao pisac. Kad se, međutim, podvuče crta, jasno je da sam izgubio sve svoje bitke…

Feral Tribune: Kako to mislite?
Mandić: Mene je vrijeme pregazilo u svakom pogledu. Sve sam svoje iluzije progutao i okajao: iluziju o kapitalizmu, o Americi, o višepartijskom sistemu, o demokraciji… Sve sam to progutao i povratio. Godinama sam mislio da se treba zalagati za višepartijski sistem, dok nisam shvatio da je to iluzija i da ponovno upadamo u istu zamku autoritarne vladavine koja se zove vladavina kapitala.

Feral Tribune: Je li vam neka iluzija preživjela do danas?
Mandić: Sve su mrtve! I mogu vam reći da život bez iluzija nije sasvim loš. Iluzije te neko vrijeme hrane, one su kao neki nektari za življenje, dok na koncu ne shvatiš da si jeo govna.

Feral Tribune: U kojoj ste svojoj polemici posebno uživali?
Mandić: U onima koje sam uspio lijepo napisati. Lijepo pisanje, inače, danas gotovo uopće ne postoji: nepismenost je sve prevladala, a za to je najviše kriv kompjuter zbog mogućnosti preskakanja, preslagivanja, naknadnog interveniranja u tekst… Osim toga, nema školovanja i poluobrazovane generacije dolaze do prava da javno pišu, pa sve upropaštavaju: od sintakse do gramatike i pravopisa. Postoje možda dva-tri autora koja su u stanju napisati tri suvisle kartice i koji razmišljaju o prvoj i zadnjoj rečenici. Ja sam uvijek jako razmišljao o prvoj i zadnjoj rečenici: evo, recimo, u zbirci tekstova «Hitna služba» pedesetak sam tekstova započeo s «Došlo neko takvo vrijeme…». To je neka vrsta uzdaha i moje rezignacije nad vremenom u kojemu postojim. Recimo da mi je to u posljednje vrijeme omiljeni početak teksta.

Feral Tribune: Kažete da svi pišu, a nitko ništa ne čita. Što vi čitate?
Mandić: Slabo čitam pravu fikcijsku književnost, ne volim ni Houellebecqa, ni evropsku modernu prozu, ni hrvatsku suvremenu prozu… Sad mogu čitati samo esejistiku i filozofiju, što, uostalom, i spada u moje dosadne godine. Čini mi se, osim toga, da je književnost ispala iz obzora i da je postala nevažna, pa zato nema ni ozbiljne književne kritike. Sad je važna estrada i neke druge stvari.

Feral Tribune: Zaista mislite da je književnost postala nevažna?
Mandić: Pismenost se općenito povlači i uništavaju je moderni mediji: dakako, ponajprije televizija, a uporabno joj škodi računalna komunikacija. Internet i sve to za mene nisu mediji, nego služba u komunikaciji, ali ta je služba zauzela mjesto nekih duhovnih vrijednosti i pogrešno je shvaćena kao njihov produžetak, a nije.

Feral Tribune: Jesu li i novine postale nevažne?
Mandić: Nisu, jer vidimo da su neke čak i procvjetale i tiražno rastu, dok druge propadaju. Kao što je davno rekao Jiri Lec, novine su važne utoliko što se njima može zastrijeti prozor u svijet i one to efikasno rade upravo stoga što su izgubile elementarne vrijednosti pismenosti, kulture i obrazovanja. Danas su se novine podložile samo distribuiranju najglupljih oblika zabave i zato su izgubile svoj prvotni smisao, te su preuzele naknadni smisao, a to je zamagljivanje pogleda u prave stvari svijeta. Nekad se čitalo između redaka u jednim novinama, a danas, mi koji to sebi možemo dopustiti, čitamo između novina, da bismo pronašli pukotinu koja nešto govori o svijetu u kojemu živimo.

Feral Tribune: Iako kažete da je književnost postala nevažna, ipak i dalje objavljujete knjige. Jeste li i dalje uzbuđeni kad vam iziđe nova knjiga?
Mandić: Ova «Hitna služba» bila mi je važna, makar je, uglavnom, prešućena. Mislim da je to jedna od važnijih knjiga za dijagnozu hrvatske duhovne scene na prijelomu tisućljeća. Uskoro mi treba izaći nehotična autobiografija koja se zove «Sebi pod kožu» i to su moji dnevnički pabirci između kolovoza 2003. i kolovoza 2004., koji su u sretnijim godinama bili zamišljeni kao jedna vrsta hedonističkog, drskog i autoironičnog dnevničarenja s reminiscencijama na neke prošle događaje i ljude. Dvije trećine i jesu ispale u tome duhu, ali onda je 2004. došlo do kraja kad sam opisivao najveću i jedinu tragediju u svome životu. Ta je vrsta autobiografije, dakle, završila krahom moga života. Sad, na poticaj «Književne republike», pišem jednu vrstu kulturološkog dnevnika u kojemu ću pokušati opisati neke aspekte kulturnih događaja i afera od dana kad sam ušao na tu scenu. To će biti kritički osvrt na hrvatsku kulturnu scenu u proteklih četrdesetak godina. Kad bih bio pretenciozan, rekao bih da će to biti nešto po uzoru na Horvatovu knjigu «Živjeti u Hrvatskoj».