foto: Dženat Dreković/NOMAD

Berko Zečević

Innerview

Dr. Berko Zečević je jedan od vrhunskih stručnjaka u oblasti razvoja raketnih sistema, čiji ugled seže i izvan granica naše zemlje. Mladalačko oduševljenje raketnom tehnologijom odvelo ga je na studij mašinstva i tokom narednih decenija njegovo znanje i istraživački talenat ostavili su trajan trag na poslovima kojima se bavio: od funkcije vodećeg projektanta na razvoju raketnog naoružanja u „Pretisu“ do pozicije šefa katedre za odbrambene tehnologije Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Kao ekspert u području terminalne balistike postao je međunarodno poznat kao sudski vještak u nizu ključnih slučajeva koji su procesuirani pred haškim Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Njegov rad i život obilježilo je vjerovanje da je sposobnost stjecanja i prenošenja znanja od ključnog značaja za razvoj kako ljudske ličnosti tako i cjelokupnog društva. Pritom, područje saznavanja uvijek je toliko široko, a nepoznanice tako brojne, da svaka zemlja, neovisno o stepenu svoje razvijenosti, može dati fundamentalan doprinos riznici znanja i umijeća na kojima se temelji napredak čovječanstva.


NOMAD: U Ukrajini svjedočimo da rat koji se vodi više liči na Prvi svjetski rat nego na savremeni sukob. Osim slavne ukrajinske epizode od prošle jeseni u oblasti Hersona i Harkova kad je oslobođena velika teritorija, proteklu godinu čini se da gledamo pozicioni rat, rat iscrpljivanja u kojem dominira i glavnu riječ vodi artiljerija. 

Zečević: Ne bih se složio sa stavom da promatramo pozicioni rat u Ukrajini. Rat u Ukrajini se odvija u više dimenzija, to je rat koji se odvija po vremenu i prostoru na cijeloj teritoriji Ukrajine i šire. Osnovne karakteristike tog višedimenzionog rata su vođenje intenzivnih višednevnih borbenih dejstava u urbanim zonama i za kontrolu nad saobraćajnim raskrsnicama, praćenih kontinuiranim razaranjem energetskih i industrijskih objekata po dubini teritorije Ukrajine, djelovanjem po željezničkim stanicama u gradovima ne obazirući se na civilne žrtve, onemogućavanjem odvijanja pomorskog civilnog transporta i gađanjem vitalnih objekata unutar većih gradova itd. Generalno, ratne operacije se izvode praktično na cjelokupnoj dubini teritorije Ukrajine.

Mislim da je u ovome momentu rano za izvlačenje zaključaka ali je veoma važno prikupljati informacije o načinu izvođenja pojedinih operacija, posebno prikupljati video i foto dokumente efekata djelovanja oružja na bojištu i podatke o primijenjenoj taktici u izvođenju pojedinih ratnih operacija. Međutim, mogu se izvući određena zapažanja koja će biti predmet daljnjih višegodišnjih izučavanja ozbiljnih vojnih stratega.

Pokušat ću grupisati neka moja trenutna zapažanja o načinu upotrebe i efikasnosti pojedinih ruskih oružanih sistema u prethodnoj godini rata u Ukrajini.

Način upotrebe tenkovskih jedinica od strane Rusije je značajno odstupao od koncepta masovnog tenkovskog napada na prohodnim pravcima, a koji su veoma karakteristični za Ukrajinu. Iz dostupnih video materijala se jasno vide duge tenkovske i oklopno-mehanizirane kolone koje se kreću saobraćajnicama i koje je bilo moguće veoma lako zaustaviti na više mjesta i prekinuti njihovo dalje ofanzivno kretanje. Primjenom raketnih protivoklopnih nevođenih i vođenih sistema Ukrajinci su im nanijeli značajne gubitke. Tok rata je istovremeno pokazao upotrebu malog broj ruskih savremenih tenkova koji su korišteni tokom dosadašnjih borbi, ali također i njihovu ranjivost na savremene prijetnje.

Upotreba oklopnih borbenih vozila za transport vojnika ili izvođenje jurišnih operacija taktičkog nivoa je bila ograničena karakteristikama terena (ravnica) u Ukrajini i veoma uspješnom primjenom protivoklopnih raketnih sistema u odbrani.

Ruska avijacija je bila veoma aktivna u prvim mjesecima rata, ali je dolaskom savremenih protivavionskih sistema sa Zapada, njihova aktivnost sada koncentrirana samo na taktičkom nivou na frontu i na sposobnost lansiranja dalekometnih raketnih sistema iz dubine teritorije Rusije.

Ruske helikopterske jedinice su odigrale značajnu ulogu u prvim mjesecima rata, ali kasnije je njihovo djelovanje prigušeno masovnim dolaskom protivavionskih sistema različitog tipa. Video snimci taktike djelovanja ruskih jurišnih helikoptera pri lansiranju nevođenih raketa su za mene bili potpuno negativno iznenađenje. Uobičajeno, u trenutku napada pravac lansiranja raketa i pravac kretanja helikoptera moraju se poklapati, međutim ruski helikopteri su vršili lansiranja raketa metodom naglog podizanja nagiba uzdužne ose helikoptera sa značajno većih udaljenosti u odnosu na koncepte napadačkog djelovanja zapadnih helikoptera pri lansiranju nevođenih raketa. Pri tome je objektivno domet nevođenih raketa bio veći, ali je vjerovatnoća pogađanja ciljeva bila veoma mala. Takva taktika je rezultat svijesti pilota helikoptera o efikasnosti savremenih protivavionskih raketnih sistema kojim raspolaže Ukrajina i opasnosti od obaranja helikoptera na manjim udaljenostima od potencijalnih ciljeva.

Taktičke vođene ruske rakete Iskander-M i Točka-U (stariji tip) su korištene u prvim fazama rata i tada je uočeno da njihova preciznost nije na nivou deklariranih karakteristika. Raketa Iskander-M prema dostupnim podacima ima deklariranu srednju kružnu grešku do 7 m sa optičkim vođenjem u završnoj fazi leta, tj. 50% svih raketa bi pale u krug prečnika do 14 m, a preostali 50% u krug prečnika 56 m. Kada su korišteni autonomni sistemi navođenja raketa, vjerovatnoća pogađanja ciljeva je bila značajno manja. Fotografski snimci iz Ukrajine pokazuju značajno veće rasturanje ovih raketa u odnosu na proklamirane parametre tačnosti pogađanja vojnih ciljeva i veći broj raketa je djelovao u naseljenim mjestima.

Rusi koriste nevođene raketne artiljerijske sisteme kalibra 122 mm Tajfun-G (Grad), 200 mm Uragan, 300 mm Smerch i rakete sa elementima vođenja u završnom dijelu putanje 300 mm Tajfun-S (Smerch). Kod svih tih raketnih sistema rasturanja na ciljevima su bila značajno veća u odnosu na deklarirane vrijednosti i daleko su od parametara efikasnosti američkih raketa M31 i M30 lansiranih iz lansera MLRS ili HIMARS. Također, efektivnost bojevih glava na ciljevima nije na nivou američkih bojevih glava sličnih raketnih sistema.

Posebno je efikasna upotreba ruskih višecijevnih raketnih sistema TOS-1 i TOS-1A sa termobaričnim bojevim glavama koji imaju domet do 9 km. Ti raketni sistemi su namijenjeni za uništavanje utvrđenih ciljeva na tenkoprohodnim pravcima. Pri eksploziji tih raketa ne dešava se trenutna eksplozija bojeve glave, već prvo intenzivno sagorijeva termobarično eksplozivno punjenje i formira oblak produkata sagorijevanja koji se intenzivno širi u prostoru. Produkti sagorijevanja su siromašni kiseonikom i tokom miješanja sa okolnim vazduhom koji sadrži kiseonik, formira se smješa odgovarajućeg stehiometrijskog odnosa. Zatim se aktivira sekundarno eksplozivno punjenje u bojevoj glavi koje izaziva prostornu eksploziju višestruko većeg prečnika u odnosu na konvencionalne visokoeksplozivne bojeve glave, ali značajno manjeg nadpritiska i dužeg vremena djelovanja. Efekti takvog djelovanja nadpritiska termobaričnih bojevih glava izazivaju razaranje struktura i prskanje krvnih sudova u plućima vojnika koji su bili u zoni eksplozije termobarične bojeve glave. Kao posljedica prskanja krvnih sudova u plućima, te osobe se uguše u sopstvenoj krvi. Efekat termobaričnih oružja na okruženje je značajno manji pri pojavi magle i kiše.

U Ukrajini se koriste intenzivno stariji tipovi krstarećih raketa Kh-22 i Kh-55, i novi tip Kh-101 koje se lansiraju sa strateških bombardera, zatim krstareće rakete tipa Kalibr koje se lansiraju sa brodova i podmornica, a sa zemlje se lansiraju krstareće rakete Iskander-K. U ovom trenutku nije moguće dati opštu ocjenu efikasnost ovih krstarećih raketa u borbenoj upotrebi imajući u vidu da centralna kružna greška rakete Kalibr iznosi do 50 m zavisno od korištenog tipa sistema navođenja.

Ruske vojne snage su prva počele koristiti u borbenim aktivnostima hipersonični projektil H-47M2 Kinžal. Dostupne fotografije omogućavaju da se zapazi da to nije novodizajnirani hipersonični projektil, već modificirani balistički projektil 9K720 Iskander, a koji se lansira sa aviona. Prema ruskim navodima, projektil Kinžal postiže brzine između 10 i 12 maha, a domet mu je oko 2.000 km ili veći zavisno da li se projektil lansira sa presretačkog aviona MiG-31K ili sa taktičkog bombardera Tu-22M3. Još nema realnih podataka o stvarnoj vjerovatnoći pogađanja ciljeva ovim projektilima.

Hipersonični projektil Zircon je u doslovnom smislu novodizajniran projektil i lansira se sa različitih platformi. Predsjednik Putin je 31. jula 2022. godine potpisao novu pomorsku doktrinu Ruske Federacije, u sklopu koje je posebno istaknuta uloga hipersoničnih raketa Zircon koje će biti moguće lansirati sa brodova i podmornica. Do sada su rakete tog tipa samo tri puta korištene u borbenim uvjetima pri čemu su gađana skladišta oružja isporučena od strane zapadnih zemalja. Zircon je hipersonična krstareća raketa koja ima motor na čvrsto gorivo u početnoj fazi i koji se odvaja po postizanju supersonične brzine, a zatim se aktivira scramjet motor. Scramjet raketni motor koristi tečno gorivo iz rezervoara u raketi, a kiseonik se uzima iz vazduha koji se usisava tokom leta rakete, zatim se u komori motora vrši sagorijevanje smješe, stvarajući silu potiska rakete koja omogućava ubrzavanje projektila do hipersoničnih brzina.

Poseban segment rata u Ukrajini je upotreba bespilotnih letjelica, kako za osmatranje i identifikaciju lokacija ciljeva, tako i za borbena djelovanja protiv vrijednih ciljeva. Izviđačka i borbena upotreba bespilotnih letjelica u pojedinačnim slučajevima prethodnih decenija i godina je vršena prvenstveno od strane Amerike, Izraela i Irana. Međutim, masovnija upotreba bespilotnih letjelica tipa Bayraktar TB2 izvršena od strane vojnih snaga Azerbajdžana tokom ratnih operacija u Nagorno-Karabahu 2020. godine pokazala je sposobnost efektivne identifikacije položaja artiljerijskih i tenkovskih lokacija i stvaranje uvjeta za njihovu neutralizaciju.

Bespilotne letjelice tipa Bayraktar TB2 korištene od strane Ukrajine u prvom periodu rat imale su veliki uspjeh, ali veoma brzo je njihova efikasnost smanjena primjenom ruskih protivavionskih i radarskih sistema. Ali, zato je upotreba manjih bespilotnih letjelica doživjela ekspanziju zbog njihove teže identifikacije i smanjene mogućnosti neutraliziranja. Jedan broj tih letjelica je upotrebljavan veoma uspješno za lociranje neprijateljskih pozicija u neposrednoj zoni bojišta, a drugi dio je korišten kao letjelice u modu „kamikaze“ za neutraliziranje vrijednih ciljeva. Video materijali sa bojišta u Ukrajini pokazuju širok spektar improvizacije u primjeni kako vojnih tako i komercijalnih letjelica za izvođenje borbenih aktivnosti.

U početnim fazama rata sa ruske strane su najviše upotrebljavane bespilotne letjelice Orlan-10, namijenjene za izviđanje na udaljenostima do 100 km, i taktičke letjelice Eleron 3-SV i ZALA Lancet manjeg dometa koje su upotrebljavane za napade na ciljeve u ulozi „kamikaza“ letjelica.

Posljednjih mjeseci su masovno u upotrebi iranske letjelice Šahid-136 ili njihove kopije koje se lansiraju u talasima i koje su namijenjene neutralizaciji elektroenergetskih postrojenja u Ukrajini.

Ukrajinske snage su dobile kao vojnu pomoć letjelice Switchblade 600, ST-35 Silent Thunder, LUACC Swarm Launcher sisteme i sl, dometa oko 40 km a koje se koriste u borbi u modu „kamikaza“ letjelica.

Obje strane u sukobu koriste i male komercijalne modele poput DJI Mavic 3, opremajući ih malim bombama ili koristeći ih za utvrđivanja položaja neprijateljskih trupa i za navođenje napada.

Poseban segment koji tek treba izučavati je logistička podrška izvođenju vojnih operacija kod obje strane u sukobu u smislu snabdijevanja jedinica municijom, vodom, hranom, a poseban segment je način pružanja medicinske pomoći ranjenim vojnicima itd. Zanimljiv je podatak da s obzirom na veliku širinu fronta, konfiguraciju terena, otežano kretanje vozila itd. kod ukrajinske vojske primijenjen je sistem da svaki vojnik mjesečno dobiva novu vojnu opremu i baca postojeću, jer nije moguće osigurati uvjete za čišćenje i pranje odjeće. Posebno treba istaći ukrajinske tehničke logističke jedinice za održavanje oružja i vozila koje su u neposrednoj pozadini fronta pokazale izvanrednu sposobnost osposobljavanja oštećenih i zarobljenih oružja i vozila, u veoma kratkom vremenu stavljajući ih u borbenu funkciju.

NOMAD: Da li smo nešto iz dosadašnjeg ukrajinskog iskustva mogli naučiti?

Zečević: Vrijeme učenja tek dolazi za sve koji misle da osiguraju svoju slobodu u narednim decenijama.

NOMAD: Šta očekivati od vojnog saveza Rusije, Kine i Irana? U toku su zajedničke vojne vježbe ove tri zemlje.

Zečević: Moje mišljenje je da se tu radi o vojnoj saradnji, a ne o vojnom savezu. Vojni savez podrazumijeva postojanje zajedničkog ideološkog koncepta koji definira zajedničko djelovanje sudionika Saveza, a to praktično u ovome slučaju nije moguće. Ne postoje zajedničke tačke između ove tri zemlje po pitanju koncepta demokratije, ljudskih i vjerskih prava, načina funkcioniranja ekonomije, neovisnosti u radu sudstva i tužiteljstva, parlamentarne kontrole nad policijskim i vojnim snagama itd.

Izrazito zajednički interesi za sve tri zemlje je što smatraju da je Amerika njihov glavni neprijatelj u budućnosti, a samim time i NATO savez. U sklopu toga postoji više zajedničkih vojnih i ekonomskih interesa sve tri zemlje u cilju jačanja vojnih potencijala svake od njih pojedinačno. Pri tome postoje bitne razlike u bilateralnoj saradnji između pojedinih zemalja, a veoma malo u smislu zajedničke saradnje sve tri zemlje.

Saradnja između Rusije i Irana bi vjerovatno bila usmjerena na međusobnu razmjenu tehnoloških rješenja možda i isporuku kritične opreme. Rusima u ovom momentu nedostaju bespilotne letjelice i pri tome već imaju podršku Irana. Iranu je potrebna vojna i tehnološka pomoć u daljnjem razvoju nuklearnih tehnologija, nabavci aviona Su-35, razvoju mlaznih motora za avione koje razvijaju i vjerovatno balističkih raketa srednjeg dometa.

Saradnja Rusije i Kine već postoji niz godina sa različitim intenzitetom. Značajan broj vojnih sistema u Kini se bazira na izvornim ruskim konceptima, tu se prvenstveno radi o avionima, helikopterima, artiljerijskim i višecijevnim raketnim sistemima, pješadijskom oružju itd.

Odluka Amerike i evropskih zemalja da se u Kinu prenesu tehnološka rješenja za masovnu industrijsku proizvodnju omogućili su Kini da napravi fantastičan bum u svom tehnološkom i ekonomskom razvoju, posebno u elektronici. Kina sada unapređuje ruske koncepte oružja savremenim elektronskim rješenjima koji su napredniji od trenutnih ruskih rješenja.

Sada Rusija i Kina nisu ravnopravni partneri imajući u vidu ekonomsku moć Kine koja je 2019. godine imala pet puta veći izvoz u odnosu na Rusiju. Struktura izvoza pokazivala je da 60 posto ruskog izvoza se odnosi na naftu i plin, dok se oko 50 posto kineskog izvoza odnosilo na elektroniku. Kina ima savremene tehnologije i masovnu proizvodnju, dok Rusija obiluje sirovinama. Ono što Kinu privlači je visok stepen vojnih tehnologija Rusije.

Saradnja Kine i Irana postoji duže vrijeme i veoma je zanimljiv podatak da postoji interes Kine za saradnju u razvoju bespilotnih letjelica koje Iran posjeduje. Iran je izvoznik energenata koji nedostaju Kini. Moguća je i saradnju u pravcu mirnodopske primjene nuklearne tehnologije.

NOMAD: Geopolitička situacija se mijenja svakodnevno, od početka rata u Ukrajini te su promjene veće i brže. Nedavno je Kina ostvarila veliki diplomatski uspjeh posredujući sporazum između Irana i Saudijske Arabije. Jedan od prvih efekata tog sporazuma je prestanak sukoba u Jemenu – (proxy) rat koji mediji godinama ignorišu bez obzira na stravične i brojne žrtve. Kako će novouspostavljeni odnosi Irana i Saudijske Arabije uticati na region od Sirije do Jemena i u kojoj mjeri će to transformirati odnose u tom dijelu svijeta? 

Zečević: Rat u Ukrajini ili bolje reći agresija Rusije na Ukrajinu bitno utječu na buduća politička kretanja u svijetu jer tim ratom su poništeni mnogi međunarodni sporazumi o odnosima među državama i načinima rješavanje sukoba. Ekonomske sankcije koje su uvedene Rusiji od strane Zapada bitno remete tokove odvijanja trgovine, posebno u energetskom sektoru, elektronici i strategijskim materijalima.

Efikasnost ruskog nenuklearnoga oružja u ratu u Ukrajini je razotkrio čitav niz mitova o superiornosti ruskog raketnog naoružanja i sposobnosti njihove avijacije u cjelini. Saudijska Arabija i Rusija su 2021. godine potpisali sporazum o vojnoj suradnji. Taj sporazum je izazvao određene reakcije u Americi, jer je do tada ona bila najveći izvornik oružja u Saudijsku Arabiju.

S obzirom na izvanredan tehnološki napredak Kine posljednjih dvadeset godina, ona objektivno postaje druga ekonomska sila svijeta i treća vojna sila, logičan odgovor Saudijske Arabije je da pokušava da uspostavi bolju saradnju sa Kinom i da dobije širi prostor za jačanje svoje vojne sile.

Sukob u Jemenu, koji je objektivno istovremeno posredan sukob Saudijske Arabije i Irana pokazao je svu ranjivost Saudijske Arabije na moderne napade koji su dolazili iz Jemena. Saudijska Arabija nije u potpunosti mogla da štiti svoja vitalna industrijska energetska postrojenja i aerodrome od djelovanja taktičkih balističkih raketa i bespilotnih letjelica.

Do sada je Kina imala veliku ekspanziju u trgovini i industriji u Africi, a već duže vrijeme radi na povećanju svog utjecaja na Bliskom istoku. Sporazum između Saudijske Arabije (sunitski islam) i Irana (šiitski islam) je vjerovatno samo prvi korak u nastojanju da i Kina igra aktivnu i utjecajnu ulogu na Bliskom istoku.

Međutim, taj sporazum ni u jednom elementu nije objektivno riješio probleme koje ima narod u Jemenu, neovisno na koji način on iskazuje svoju privrženost Bogu.

Ovaj Sporazum treba shvatiti samo kao politički iskorak Kine na Bliski istok, objektivno strateški interesi Saudijske Arabije i Irana, po mom mišljenju, ostaju i dalje isti. Kritične zone Iraka i Sirije ostaju iste, i neće doći do promjena u zonama utjecaja. Unutar Libana se i dalje usložnjava ekonomska situacija. Područja Izraela u kojima su nastanjeni Palestinci najnovijim odlukama Vlade Izraela i ponašanjem pojedinih ministara u novoj vladi premijera Netanyahua postaju zone pojačane napetosti. Promjene koje se mogu očekivati će biti samo u domenu da će se na političkoj pozornici Bliskog istoka pojaviti novi posrednik u pokušajima smirivanja situacija ili nuđenja nekih novih mirovnih planova.

Religijske razlike se ne smanjuju, čak se produbljuju tokom vremena, zone utjecaja velikih regionalnih sila i lidera se ne napuštaju, već se nastoje proširiti, konstanta je stalno osiromašenje velikog broja ljudi Bliskog istoka i beznađe mladih generacija u kriznim zonama.

NOMAD: Postepeno se zaoštrava i odnos Amerike i Kine. Kakve su vaše procjene? 

Zečević: Utjecaj pandemije covida-19 je pokazao ranjivost američke i evropske industrije na globalne poremećaje toka snabdijevanja tih zemalja vitalnim resursama za normalno funkcioniranje života velikog broja ljudi. Intenzivan tehnološki razvoj Kine u elektronici, strateškim tehnologijama i njena ekspanzija na kontinentima koji su donedavno bile zone utjecaja Zapada pokrenuo je procese u smislu ograničenja pristupa Kine određenim tehnologijama i ograničavanje prodaje kineskih top elektronskih sistema, posebno u telekomunikacijama na teritoriji Amerike. Razvoj rata u Ukrajini, neki koraci u intenziviranju ekonomske i vojne saradnje između Rusije i Kine izazvali su izražen porast podozrenja posebno u Americi i NATO-u.

Posljednih dvadeset godina mornarica Narodnooslobodilačke vojske Kine velikom brzinom gradi moderne površinske brodove, podmornice, nosače aviona, borbene avione, amfibijska plovila, podmornice s balističkim nuklearnim raketama, velike brodove obalne straže i ledolomce. Jednostavno rečeno, mornarica Narodnooslobodilačke vojske Kine nije više regionalna pomorska sila, već svjetska pomorska sila sposobna da plovi svim okeanima. Procjenuje se da će Kina za nekoliko godina imati oko 400 ratnih brodova, dok tekući plan američke mornarice predviđa 355 brodova. Američka mornarica ima 330.000 aktivnih pripadnika dok kineske pomorske snage broje oko 250.000 pripadnika. Sam broj brodova ne znači prednost za Kinu, jer ne treba zaboraviti da je američka mornarica od samog početka Drugog svjetskog rata vodila čitav niz kompleksnih pomorskih operacija, ima izvanredno bogato iskustvo plovidbe u svim vremenskim i kriznim situacijama, jako velik broj pripadnika mornarice ima veliko iskustvo u realnim borbenim situacijama, velikim pomorskim manevrima.

Višedecenijska napetosti između Kine i Tajvana je i dalje u stalnom porastu. Kina doživljava Tajvan kao privremeno otcijepljenju pokrajinu. Kina neprekidno zauzima stav o neophodnosti ponovnog ujedinjenja sa Tajvanom. Sada se povremeno navodi mogućnosti da je pored mirnog puta moguća i upotreba sile. Kao podrška takvim stavovima, prošle godine su održani veliki pomorski manevri uz upotrebu avijacije i raketnih sistema u blizini pomorskih zona Tajvana.

Tajvan je ostrvo, na oko 150 kilometara od sjeveroistočne obale Kine i nalazi se u sklopu lanca ostrva koji sačinjavaju japanska ostrva, Tajvan i ostrva Filipina. Taj niz teritorija je veoma ključan za američku odbrambenu spoljnu politiku.

Američka vlada se drži stava „jedne Kine”, i priznaje samo jednu kinesku vladu. Ali istovremeno ima odlične trgovinske odnose sa Tajvanom, posebno imajući u vidu da je Tajvan jedan od vitalnih tehnoloških centara za proizvodnju mikroelektronskih komponenti, neophodnih za savremene elektronske uređaje. Tajvanska kompanija za proizvodnju poluprovodnika TSMC proizvodi više od polovine mikro komponenti na svjetskom tržištu i njena vrijednost se procjenjuje na blizu sto milijardi dolara.

U slučaju otvorenog vojnog napada Kine na Tajvan, predviđanja stručnjaka su usmjerena ka procjeni sposobnosti tajvanske vojske da izvrši usporavanje kineskog pomorskog i vazdušnog napada, da spriječi iskrcavanje kineskih pomorsko-desantnih snaga i da organizuje fleksibilnu odbranu u dubini teritorije dok ne dobije stranu vojnu pomoć. U slučaju takvog scenarija došlo bi do prvog ozbiljnog sučeljavanja pomorskih i vazdušnih snaga Kine i SAD. Takvo sučeljavanja njihovih vojnih potencijala novi je globalni izazov miru u svijetu.

Situacija postaje kompleksnija poslije sklapanja dugogodišnjeg ugovora AUKUS, između Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Australije, o izgradnji kombinirane flote modernih podmornica na nuklearni pogon. Po tom ugovoru se udružuju tehnologije, finansijska sredstva, naučni potencijali iz sve tri zemlje. Time su stvorene pretpostavke za stvaranje moderne sile u zoni Indo-Pacifika čiji potencijal prevazilazi sposobnosti bilo koje pojedinačne zemlje.

Ugovor podrazumijeva obuku pomoraca Australije, intenziviranje posjeta američkih podmornica na nuklearni pogon australijskim lukama, i više posjeta britanskih podmornica na nuklearni pogon. Zatim se, u dogledno vrijeme, planira modernizacija i proširenje australijske pomorske baze u HMAS Stirlingu u blizini Pertha. Iduće decenije do odobrenja Kongresa SAD, bit će omogućeno da Australija kupi tri podmornice klase Virginia od SAD, sa opcijom da kupi još dvije.

Pored toga, Velika Britanija planira izgradnju svoje nove podmornice na nuklearni pogon, koja će biti kombinacija njihove podmornice klase Astute sa američkim oružjem i sistemima za upravljanje i nadzor. Po izjavama američkih zvaničnika, SAD i Velika Britanija će Australiji obezbijediti nuklearni materijal u zatvorenim „zavarenim pogonskim jedinicama“ koje neće zahtijevati punjenje gorivom. Australija se obavezala da će odlagati nuklearni otpad na zemljištu u vlasništvu vlade uz obavezu da ga neće koristiti i da će se pridržavati principa neširenja Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Rat u Ukrajini, zaoštravanje ponašanja Kine prema Tajvanu koji je udaljen manje od 700 kilometara od ostrva Okinawa, neriješena pitanja između Japana i Rusije stvorili su osjećaj ugroženosti Japana i potakli njihovo političko vodstvo da razmotri svoju vojno-odbrambenu politiku. Japan je uveo sankcije Rusiji zbog rata u Ukrajini i kao posljedica takve odluke, Rusija se povukla iz pregovora o mirovnom sporazumu s Japanom u vezi sa spornim Kurilskim otocima. Rusija je krajem Drugog svjetskog rata zauzela Kurilska ostrva, tako da Rusija i Japan još uvijek nisu formalno okončali svoja neprijateljstva iz Drugog svjetskog rata.

Nedavno su brodovi Pacifičke flote Ruske mornarice lansirale supersonične protivbrodske rakete P-270 Moskit na cilj udaljen 100 km u Japanskom moru. To je raketa koja se više decenija nalazi u naoružanju Ruske mornarice i može sadržavati visokoeksplozivnu bojevu glavu mase 150 kg, ili termonuklearnu bojevu glavu dometa do 250 km.

Još je na snazi Američko-japanski sigurnosni sporazum, koji obvezuje SAD da pritekne u pomoć ako Japan bude napadnut. Premijer Japana Kishida planira da u narednih pet godina poveća vojni budžet za 50% i izvrši izmjene člana 9 Ustava Japana o pravu napada na neprijateljske baze za lansiranje raketa u slučaju ozbiljnih prijetnji po sigurnost Japana.

Treba imati na umu podatke da od 2014. godine Kina gradi vještačke ostrvske baze, uključujući i jednu na grebenu Mišif koja ulazi u ekskluzivnu ekonomsku zonu Filipina. Početkom februara 2023. god. Filipini su ustupili SAD četiri dodatne vojne baze koje im omogućavaju neposredno nadgledanje Kineza u Južnom kineskom moru i oko Tajvana.

NOMAD: Da li je realno očekivati direktnu vojnu konfrontaciju Kine i Amerike? 

Zečević: Mislim da u dogledno vrijeme neće biti direktne vojne konfrontacije između SAD i Kine, ali će biti niz tenzija u narednim godinama s ciljem zauzimanja što povoljnijih vojnih i ekonomskih pozicija za eventualni globalni sukob. Područje Pacifika postaje područje intenzivnog naoružavanja i izvođenja vojnih manevara SAD, Kine, Rusije, Velike Britanije, Japana i Australije. I, ne zaboravimo intenzivno naoružavanje Indije.

NOMAD: Bosna i Hercegovina je prije rata imala značajnu vojnu industriju, a rat su preživjele mnoge fabrike. Kakva je danas situacija u domaćoj vojnoj proizvodnji? Kakvi su poslovni rezultati vojne industrije u protekloj godini s obzirom da je od početka ruske agresije na Ukrajinu potražnja za oružjem i municijom, posebno onom iz tzv. sovjetskog bloka, enormna?

Zečević: U Bosni i Hercegovini su do početka ratnih sukoba uspješno radile tvornica artiljerijske, minobacačke, raketne, tenkovske municije i avio bombi „Pretis“ Vogošća, tvornica minobacača, topova i višecijevnih lansera raketa „Bratstvo“ iz Novog Travnika, tvornica upaljača za municiju, ručnih bombi i mina „Slavko Rodić“ (sadašnji naziv „BINAS“) iz Bugojna, tvornica artiljerijskih, minobacačkih i raketnih goriva „Slobodan Princip-Seljo“ (sadašnji naziv „Vitezit“) iz Viteza, tvornica optičkih i elektro-optičkih uređaja i opreme „Zrak“ iz Sarajeva, tvornica sistema veze, kriptozaštite, radarskih sistema „Rudi Čajevec“ iz Banja Luke, tvornica primarnih jakih eksploziva, plamenih i detonatorskih kapsli „Pobjeda“ (sadašnji naziv „Ginex“) iz Goražda, tvornica aviona i helikoptera „Soko“ iz Mostara, tvornica municije malog kalibra „Igman“ iz Konjica i tvornica oklopnih vozila sa gusjenicama „FAMOS“ iz Hrasnice.

Sposobnost za samostalan razvoj i istraživanje iz proizvodnog programa su imale tvornice „Rudi Čajevec“, „Zrak“, „Pretis“ i „Slavko Rodić“. Svaka od ovih tvornica je imala posebne razvojne cjeline u kojima su razvijana nova sredstva koja su dizajnirali stručnjaci navedenih tvornica ili u saradnji sa istraživačima Vojnotehničkog instituta iz Beograda.

Djelomično osposobljene za samostalan razvoj i istraživanje bile su tvornice „Famos“, „Bratstvo“, „Igman“ i „ Pobjeda“, a tvornice koje nisu bile osposobljene za samostalan razvoj i istraživanje, ali su u manjem obimu bile sposobne učestvovati u procesima razvoja i istraživanju bile su „Slobodan Princip-Seljo“ i „Soko“. Dominantnu razvojnu aktivnost su vršili istraživači Vojnotehničkog instituta iz Beograda i Vazduhoplovnog instituta iz Beograda uz učešće stručnjaka navedenih tvornica.

Pored vojnih tvornica za proizvodnju oružja i municije važnu ulogu su imali vojnotehnički zavodi. To su bili Vazduhoplovni zavod „Kosmos“ iz Banja Luke za održavanje i remont radarskih sistema, vođenih raketa zemlja-vazduh i brod-brod, Elektrotehnički zavod iz Travnika za remont radio uređaja i opreme, Tehnički remontni zavod u Hadžićima za remont artiljerijskih oruđa, tenkova, oklopnih vozila, proizvodnju rezervnih dijelova i Vazduhoplovni zavod „Orao“ u Rajlovcu za proizvodnju turbomlaznih motora „Viper“ po licenci Rolls-Roycea, ispitivanja mlaznih motora za subsonične i supersonične avione.

Tokom osamdesetih godina vojna industrija Bosne i Hercegovine (i SFRJ) je bila u ekspanziji, da bi na samom početku devedesetih godina, rat u Kuvajtu i Iraku zaustavio izvoz, a ubrzo je nastupio i raspad države SFRJ, a s njim i rat i užas. Prema podacima Ujedinjenih nacija na bazi kriterija uvjetne sposobnosti za proizvodnju vlastitog naoružanja, SFRJ bila je u prvih trideset zemalja svijeta, ispred Argentine, Finske, Grčke, Mađarske, Turske itd.

Nažalost, rezultati rata, procesi kvaziprivatizacije vojnih fabrika, različiti pogledi na potrebu postojanja i daljnjeg razvoja vojne industrije unutar Bosne i Hercegovine su utjecali na značajnu promjenu sposobnosti i stanja vojne industrije. Trenutno u Bosni i Hercegovini djeluju sljedeće fabrike koje rade u oblasti odbrambene industrije: Igman Konjic, Ginex Goražde, Pobjeda Technology Goražde, Pretis Vogošća, Binas Bugojno, TRB Bratunac, BNT Novi Travnik, Zrak iz Sarajeva, Pobjeda-Rudet Goražde, TRZ Hadžići, Guma-co d.o.o Bugojno i AC Unit Goražde.

Trenutno, sposobnost vojne industrije Bosne i Hercegovine je moguće procijeniti prema nekim pokazateljima dostupnim javnosti, iako treba imati na umu da se stvarni podaci mogu značajno razlikovati zbog same prirode predmeta proizvodnje svake fabrike posebno.

Tvornica Pretis iz Vogošće je uspjela u poratnom periodu da se kao feniks digne iz pepela. Imao sam priliku u februaru 1996. godine da među prvima uđem u krug tvornice i da se uvjerim da su sve mašine i uređaji bili izvučeni i transportirani na novu lokaciju u mjesto Mokro na Romaniji. Samo zahvaljujući entuzijazmu i sposobnosti ljudi koji su ostali da nastave raditi u poratnom periodu u tvornici Pretis stvorene su mogućnosti da ta fabrika preživi i nastavi rad. Sada ova tvornica može da proizvode godišnje do 50.000 komada artiljerijske municije kalibra 105 mm, 122 mm i 155 mm, minobacačke municije kalibara 60 mm, 81 mm/82 mm do 100.000 kom. I tenkovske municije 100 mm, 120 mm i 125 mm do 7.000 kom. U pripremi su radovi na stvaranju uvjeta za proizvodnju nevođenih raketa i protivoklopnih raketa lansiranih sa ramena.

Tvornica Igman iz Konjica proizvodi municiju malog kalibra 5,56 x 45 mm, 7,62 x 39 mm, 7,62 x 51 mm, 7,62 x 54 mm, 12,7 x 99 mm i 12,7 x 108 mm svih tipova. Godišnji kapacitet proizvodnje te tvornice je do 300 miliona komada municije različitih tipova i kalibara.

Tvornica BNT Novi Travnik u ovom momentu može da godišnje proizvode više hiljada konvencionalnih minobacača 60 mm, 81 mm/82 mm i 120 mm i više desetina komada konvencionalnih artiljerijskih topova/haubica kalibra 105 mm, 122 mm, 152 mm i 155 mm.

Tvornica Ginex Goražde proizvodi inicijalne eksplozive, plamene i detonirajuće kapsle za municiju. Godišnji kapacitet proizvodnje plamenih i detonirajućih kapsli za municiju približava se cifri od milijardu i pol komada.

Tvornica Binas Bugojno proizvodi upaljače za minobacačku, artiljerijsku, raketnu municiju, ručne bombe, HE municiju (bombice) kalibra 40 x 46 mm i protivtenkovske mine. Godišnji kapacitet proizvodnje upaljača različitih tipova je oko 700.000 kom, HE municije (bombica) kalibra 40 x 46 mm do 250.000 kom, ručnih bombi do 700.000 kom, protivtenkovskih mina do 100.000 kom.

Tvornica Pobjeda Technology Goražde (privatni kapital 100%) proizvodi municiju za pištolje kalibra 9 mm svih tipova, 7.65 Browning, 40 S&W, .45 Auto, .38 Special, .357 Magnum, blank municiju, sportsku municiju kalibra .22, nesmrtonosnu municiju i industrijsku municiju. Godišnji kapacitet pištoljske municije je veći od 50 miliona kom.

Tvornica Pobjeda-Rudet Goražde (privatni kapital 100%) proizvodi električne detonatore, neelektrične detonatore, detonirajući štapin, usporače i detonatorske kapisle. Godišnji kapacitet je više stotina hiljada komada različitih proizvoda.

TRB (Tehnički remont) Bratunac (privatni kapital 100%) proizvodi pištolj 9 mm RS9 Vampir, oklopno multifunkcionalno terensko vozilo sa pogonom 4×4 Despot, upaljače za sve tipove municije (mehaničke i elektronske), mašine za deminiranje MH-17, tehnološke linije za proizvodnju municije za male kalibre, puške, pištolje i revolvere (kapaciteta 200 kom/min), radarske sisteme različite namjene.

TRZ Hadžići (Tehnički remontni zavod) nažalost ne vrši osnovnu djelatnost po kojoj je bio poznat. Prema posljednjim podacima TRZ se trenutno bavi proizvodnjom sanduka za municiju velikog kalibra i ručnih raketnih bacača RPG-7.

Firma AC Unity Goražde (privatni kapital 100%) trenutno proizvodi pušku 9 mm Alfa AC-SMG9, pištolj za osvjetljavajuću i dimnu municiju 26,5 mm, dijelove za puške AK-47 i ostale puške, šaržere za puške i pištolje od polimera i polimerne kutije za municiju malog kalibra.

Firma Zrak Sarajevo tehnološki je u stanju da proizvodi nišanske sprave za artiljerijske sisteme, optičke sisteme za oklopna borbena vozila, optičke uređaje za pješadijsko naoružanje, nišanske sprave za haubice, topove, minobacače itd. Nažalost, ta firma se sada nalazi u predstečajnom stanju.

Firma Guma-co d.o.o Bugojno (privatni kapital 100%) je jedno malo bosansko čudo i potvrđuje da pojedinac može učiniti mnogo ako je motiviran i stručan. Ova firma razvija i proizvodi upaljače za artiljerijsku, minobacačku i raketnu municiju sa izvanrednim sigurnosno-armirajućim sistemom. Ima odlične mašine za proizvodnju jakih sitnih komponenti za upaljače i dobar sistem kontrole. U saradnji sa jednim istraživačkim institutom iz Niša zajednički mogu da proizvode elektronske vremenske i blizinske upaljače visokih performansi.

Prema javno objavljenim podacima, ekonomski parametri izvoza oružja i municije pokazuju da je izvoz vršen u: SAD (75 miliona KM), Saudijsku Arabiju (53,7 miliona KM), Tursku (43,4 miliona KM), Srbiju (19 miliona KM), Egipat (17 miliona KM), Poljsku (14 miliona KM), Švajcarsku (12 miliona KM), Nigeriju (8 miliona KM) i Njemačku (7 miliona KM). Oko 70% vrijednosti izvoza se odnosilo na municiju za vojnu namjenu i municiju za revolvere i pištolje. Vrijednost izvoza u 2022. godini iznosila je 314 miliona KM. Podaci o uspješnosti pojedinih tvornica još nisu poznati, izuzev za tvornicu Igman gdje je naznačeno da je dobit ove firme nešto manja u odnosu na prošlogodišnji izvoz.

NOMAD: U toku je globalna nestašica i ogromna potreba za municijom posebno za kalibrom 155 mm. Kakve su perspektive Ukrajine i NATO-a a kakve Rusije kada je riječ o municiji ovog kalibra? 

Zečević: Nevjerovatno zvuči podatak da je tek u drugoj polovini prošle godine Ukrajina uspostavila proizvodnju artiljerijske municije kalibra 122 mm (OF-462), 152 mm (OF-25T) i minobacačke municije 120 mm (OF-843). Prema ukrajinskim podacima trenutni mjesečni kapacitet proizvodnje artiljerijske municije je manji od 2.000 komada za municiju 120 mm i 122 mm, a nešto više od 1.000 kom mjesečno za municiju 152 mm.

Trenutno, Ukrajinska vojska uspijeva da uspori napredovanje Ruske vojske zahvaljujući američkoj vojnoj pomoći u isporuci haubica i municije kalibra 155 mm, 122 mm i 105 mm. Američko ministarstvo odbrane procjenjuje da je ukrajinska mjesečna potrošnje municije 155 mm oko 90.000 komada i predstavlja veliko iznenađenje za artiljerijske stručnjake. Ukupna dnevna potrošnja artiljerijske municije od strane Ukrajinske vojske iznosi od 4.000-7.000 kom, što podrazumijeva i municiju 105 mm i 122 mm. Tako velika potrošnja municije 155 mm predstavlja veliki izazov za logistiku. Američki plan je da do jeseni 2023. godine poveća mjesečnu proizvodnju municije 155 mm na 20.000 kom, a u 2025. god. na 40.000 kom mjesečno.

Potražnja u svijetu za artiljerijskim projektilima prema dostupnim informacijama je oko petnaest puta veća u odnosu na period prije početka rata u Ukrajini. Evropska unija je izdvojila dvije milijarde eura u ovoj godini za proizvodnju jednog miliona HE projektila 155 mm za potrebe Ukrajine.

Prema izjavi jednog američkog vojnog predstavnika, ruska vojska dnevno ispaljuju oko 20.000 artiljerijskih projektila.

Rat u Ukrajini je pokazao da obavještajne službe zapadnih zemalja nisu predviđale ovakav tok rata kao i svu manjkavost predviđanja mogućih vojnih sukoba na tlu Evrope i sposobnosti NATO-a za brzim i efikasnim odgovorom na konvencionalne izazove koje nosi takav sukob.

Velik debalans u dnevnoj potrošnji municije između ukrajinske i ruske vojske ne odražava se srazmjerno na bojnom polju. Ukrajinska vojska je dobila moderna artiljerijska oružja koja imaju bolje sisteme za upravljanje vatrom i uz upotrebu informacija o trenutnim pozicijama ruske vojske mogu postići značajne efekte i uz manji broj ispaljenih projektila. Pored toga, Američka vojska je isporučila Ukrajini određen broj projektila 155 mm M982 Excalibur koji se navode na cilj u završnom dijelu putanje. Prije lansiranja u modul za vođenje i navigaciju se unesu podaci o GPS koordinati cilja, zatim tokom leta u završnom dijelu putanje projektil uspoređuje trenutni položaj i po potrebi korigira putanju. Kada dođe u neposrednu blizinu zone definiranog cilja projektil pomoću kormila mijenja pravac i gotovo vertikalno udara u cilj. Njegova tačnost i preciznost su nevjerovatne i posljednjih godina su neprekidno vršene modifikacije u cilju daljnjeg smanjivanja rasturanja na cilju. Na fotografiji su prikazani efekti djelovanja projektila 155 mm M982 Excalibur na Antonovski most kod Hersona, čija je širina samo 20 m.

Na donjoj fotografiji vide se efekti masovnog djelovanja ruske artiljerije na zone bojišta koje su držale ukrajinske snage duž šumskih pojasa. Ova fotografija pokazuje da ruska artiljerija ima izuzetno veliko rasturanje na cilju ili da sistemi za upravljanje vatrom nisu savremeni. Ogroman broj kratera nastalih od eksplozije se nalaze daleko ispred ili iza pozicija gdje su se nalazile ukopane ukrajinske snage. Zbog toga ne čudi da postoji tolika razlika u dnevnoj potrošnji municije između ove dvije vojske.

Besmisao u taktici vođenja rata od strane ruske artiljerije u Ukrajini se može vizuelno vidjeti usporedbom snimaka stanja zone jedne raskrsnice u Bahmutu sa razmakom od šest mjeseci.

NOMAD: Kako mi stojimo sa tom vrstom municije?

Zečević: Odgovor na to pitanje podrazumijeva razmatranje što je Bosna i Hercegovina mogla proizvoditi prije 1992. god. i zatim što može sada. Tada će biti moguće shvatiti koliko velik potencijal posjeduje naša zemlja u proizvodnji municije i oružja i istovremeno jasno procijeniti sposobnost naših političara da iskoriste te potencijale.

Tvornica „Pretis“ u Vogošći u periodu do 1992. godine proizvodila je artiljerijsku municiju istočnog i zapadnog koncepta (fragmentaciona, osvjetljavajuća, dimna, sa submunicijom dualnog dejstva, protivoklopnu probojnu i kumulativnu) kalibra 76 mm, 105 mm, 122 mm, 130 mm, 152 mm i 155 mm, artiljerijske rakete za višecijevne bacače raketa 128 mm i 262 mm dometa od 8,4 km do 50 km, vazduhoplovne rakete vazduh-zemlja kalibra 128 mm, minobacačku municiju 120 mm dometa do 9,4 km, tenkovsku municiju za tenk M54/M55 kalibra 100 mm (kumulativna, fragmentaciona, oklopno probojna i vježbovna), municiju za tenk T72 kalibra 125 mm (kumulativna, fragmentaciona, oklopno probojna krilno stabilizirana sa podbacujućim sabotom), protivtenkovsku municiju za topove T12 kalibra 100 mm, raketnu protivoklopnu municiju 90 mm i avionske bombe FAB-100 i FAB-250, kako za potrebe JNA tako i za veliki broj drugih zemalja uvoznica.

Tehnološki potencijali opreme i kvaliteta proizvedene municije u tvornici „Pretis“ su bili na svjetskom nivou. Kapacitet tvornice bio je značajno veći od potreba koje je iskazivala JNA i za to je bilo angažirano oko 3.600 zaposlenih u 1990. god.

Tvornica „Pretis“ je bila veoma značajna i respektabilna vojna tvornica koja je bila proizvođač metalnih komponenti i „finalista” municije velikog kalibra. Da bi normalno funkcionirala bilo je potrebno osigurati pouzdane izvore snabdijevanja kvalitetnim metalnim sirovinama, jakim eksplozivima, artiljerijskim i raketnim gorivima, pirotehničkim komponentama, upaljačima, sanducima za pakovanja, bojama itd.

Kroz analizu dva karakteristična tipa municije, minobacačku minu HE 120 mm i artiljerijsku municiju HE 122 mm moguće je veoma jasno sagledati složenost proizvodnje ove municije, potrebu za saradnjom sa proizvođačima sirovina i komponenti za proizvodnju municije, neophodne tehnologije za proizvodnju i finalizaciju municije u tvornici „Pretis“, uključujući faze kompletiranja municije, faze testiranja serija ili dijelova serija municije na poligonima i na kraju fazu isporuke municije logističkim bazama.

Analizom gornjih slika jasno se može vidjeti da je tvornica Pretis vršila finalizaciju municije, kovanje tijela projektila, mehaničku obradu metalnih dijelova, ugradnju eksplozivnih materija u bojeve glave ili projektile, odnosno ugradnju goriva u čahure i raketne motore.

Teoretski godišnji kapacitet proizvodnje cjelokupne game tipova municije velikog kalibra je bio 562.500 komada, dok je teoretski kapacitet proizvodnje samo HE artiljerijske municije bio oko 750.000 komada municije. Proizvodnja HE raketne, KE i HEAT municije zahtijeva više vremena i kompleksnu opremu za proizvodnju i godišnji kapaciteti proizvodnje te municije su bili znatno manji.

U periodu 1986-1990. u tvornici „Pretis“ je realna proizvodnja municije bila značajno manja, zbog ekonomske krize u koju je SFRJ bila zapala početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka i zbog toga što je došlo prvo do zamora u ratu, a potom i prekida rata između Iraka i Irana. U tom periodu je Irak je bio veliki uvoznik municije iz tvornice „Pretis“.

Realni obim proizvodnje je bio od 265.000 do 340.000 komada municije velikog kalibra. U tom periodu udio izvoza municije velikog kalibra u ukupnoj količini proizvedenoj u tvornici „Pretis“ kretao se od 30-50% ukupno proizvedene municije.

Realno, za potrebe JNA u periodu 1986-1990. se prosječno proizvodilo oko 180.000 komada municije velikog kalibra godišnje. Za navedeni petogodišnji period u ratne rezerve JNA je bilo isporučeno oko 900.000 komada municije kalibra od 76 mm do 152 mm.

Na sljedećem dijagramu je moguće pratiti godišnju količinu municije različitih tipova koja je proizvedena u tvornici „Pretis“ u periodu 1986-1990. god.

U postratnom periodu radnici u rukovodstvu tvornice „Pretis“ su učinili nevjerovatne podvige. Već u februaru 1996. godine radnici tvornice su krenuli putem konvoja koji su izvlačili opremu i pronašli prve mašine koje su bile ostavljene duž puta prema Olovu. Veoma brzo su osposobili te mašine, aktivirali energetsku mrežu, sakupili razbacanu tehničku i tehnološku dokumentaciju. Osposobljeni su objekti za proizvodnju municije, mali poligon za testiranje municije i linija za livenje eksploziva. U kasnijem periodu jedan od direktora je od teško stečenih novaca nastalih od prvih prodaja municije na stranom tržištu otkupio dio mašina od klona firme „Pretis“ u mjestu Mokro. To su bili herojski potezi ljudi koji su voljeli i još uvijek vole svoju firmu „Pretis“. Sve je to postignuto bez značajnije podrške Vlade Federacije BiH i Ministarstva energije, rudarstva i industrije.

Prema strategiji razvoja vojne industrije Federacije BiH koju je pripremila Direkcija za namjensku industriju za period 2012-2022, tvornica „Pretis“ bi trebala da bude u mogućnosti da proizvodi oko 50.000 minobacačke municije 60 mm do 120 mm (tvornica „Pretis“ nikada nije proizvodila minobacačku municiju 60 mm, 81 mm i 82 mm), oko 20.000 municije kalibra 76 mm do 155 mm i oko 5.000 kom municije 125 mm.

Mišljenja sam da ova strategija ne odražava stvarne mogućnosti za proizvodnju municije velikog kalibra tvornice „Pretis“, jer ne uključuje potrebne savremene tehnologije, znanja i potrebu za uspostavljanjem dugoročne kooperacije u snabdijevanju vitalnim komponentama za kompletiranje municije. Smatram potrebnim naglasiti da za svaki kalibar municije postoji više tipova municije i svaki tip zahtijeva posebne tehnologije i znanja. Najčešći tipovi artiljerijske municije velikog kalibra su: visokoeksplozivni (HE) projektili čiji udio u potrebama savremnih armija svijeta iznosi oko 60%, osvjetljavajuća i dimna municija po oko 15%, a preostali dio potreba se odnosi na vježbovnu municiju, municiju sa subprojektilima (kasetna ili kargo), HEAT municiju (protivoklopna) za borbu protiv tenkova, HESH municiju za borbu protiv utvrđenih ciljeva i AP municiju za borbu protiv oklopnih ciljeva. Ova zadnja grupa municije nije u velikom broju prisutna u borbenim kompletima armija. Ova podjela se odnosi i na minobacačku municiju.

Tenkovska i protivtenkovska municija generalno se dijeli na HEAT municiju i AP municiju. Moderna AP municija sadrži podkalibarne projektile sa jezgrom od legure volframa i sa odbacujućim sabotima.

Sa stanovišta znanja, tvornica „Pretis“ može da proizvodi svu navedenu municiju u manjem obimu, ali je nužna daljnja tehnološka modernizacija i kupovina opreme koja nedostaje, a poseban segment je nužnost uspostavljanja kooperacije sa stranim firmama za nabavku nedostajućih komponenti ili sirovina.

Tvornica „Pretis“ ima kovačnicu kojoj treba daljnja modernizacija i kupovina još jedne baterije za kovanje municije velikog kalibra, treba joj još jedan moderan pogon za termičku obradu. Postojeće numeričke mašine za mehaničku obradu tijela projektila mogu zadovoljiti sadašnji obim proizvodnje, ali je potrebna nabavka numeričkih mašina velikog kapaciteta proizvodnje.

Potrebno je izvršiti zamjenu upravljačkih modula na mašini „flow forming” za hladnu obradu cijevi male debljine i velike tačnosti i staviti je u operativno stanje, a drugu mašinu ovog tipa – koja je plaćena a nalazi u tvornici u Mokrom – treba zakonski preuzeti. Na ovaj način bi se stvorile mogućnosti za ponovnu proizvodnju tijela za raketne motore.

Neophodno je nabaviti i instalirati moderno postrojenje za topljenje eksploziva i njegovo livenje u tijela projektila ako se želi povećati kapacitet proizvodnje.

Proizvodnja osvjetljavajuće municije podrazumijeva uvoz modula iz tvornice Sloboda iz Čačka, ali je potrebno naći i alternativne kooperante. Dimno punjenje od bijelog fosfora se nabavlja iz Krušika Valjevo tako što ose tijelo projektila šalje u tu tvornicu.

„Pretis“ nije sada u mogućnosti da proizvodi mesingane i čelične čahure. Potrebno je pronaći dodatna sredstva za nabavku mašina za proizvodnju mesinganih i čeličnih čahura koje se sada nabavljaju iz Srbije ili drugdje.

Gorivo za municiju se sada nabavlja iz tvornice Milan Blagojević, Lučani. Potrebno je da ljudi u Bosni i Hercegovini znaju da su dvobazna goriva za artiljeriju i minobacačku municiju rađena u tvornici „Vitezit“ (bivši naziv Slobodan Princip-Seljo) i da je ta tvornica imala jako velik kapacitet proizvodnje. Ta tvornica je do 2010. godine bila potpuno operativna, ali određene političke strukture u zemlji i van nje su stvorile takvo stanje da je oprema pokradena i prodata kao sirovina. Sada je ta tvornica u procesu stečaja i postoji samo jedan operativan dio, a to je plant za proizvodnju nitroglicerina. I on bi bio uništen da ne postoji bojazan od eksplozije. Postojalo je više inicijativa za izgradnju alternativne tvornice goriva u Bosni i Hercegovini posljednjih pet-šest godina, ali razlike u pristupu toj aktivnosti između predstavnika SDA i SBB su onemogućile taj projekat.

Tvornica „Pretis“ danas ima oko 400 zaposlenih, ima ugovorene poslove za bar dvije godine, radi, ali ima poteškoće u osiguranju stalnih tekućih finansijskih sredstava. Ne raspolažem podacima o trenutnim kapacitetima tvornice „Pretis“. Po mom mišljenju, uz pretpostavku dobre organizacije u pripremi proizvodnje, kontinuiranu nabavku materijala i stimulaciju radnika, realni godišnji kapacitet proizvodnje projektila 155 mm M107 u dvije smjene bi mogao biti min. 15.000 komada.

Kapacitet proizvodnje municije 155 mm M107 tvornice „Pretis“ je veći od kapaciteta Ukrajine za proizvodnju municija 152 mm, iako ta zemlja ima deset puta veći broj stanovnika od naše zemlje.

Žalosna činjenica je da su dugo godina određene uticajne strukture u Bosni i Hercegovini poslije rata vojne tvornica promatrale kao poligone za prodaju objekata i parcela. Kada sada uđete u prostore koje su prije rata bili prostori gotovo svih vojnih fabrika vidjet ćete masu firmi i trgovačkih centara koji nemaju nikakvog dodira sa municijom ili oružjem. Koncept preuzimanja objekata i prostora se zasnivao na sljedećem modelu. Vojna tvornica je morala imati tekuća finansijska sredstva za početak rada na nekom ugovoru. Zadužila se kod određene banke (obično iste banka) sa jasnim rokom povrata novca i zalogom na objekat ili parcelu. Poslije nekog vremena, obično se jave kontrolirani štrajkovi radnika, prestanak rada, dobavljači neće da isporuče materijale i komponente, istekne rok za vraćanje novca i banka preuzima zalog. I tako iz godine u godinu i kod većine vojnih fabrika sadašnji prostor koje koriste je obično jedna trećina prijeratnog prostora. Vlada Federacije BiH je svoju pomoć vojnoj industriji kao potencijalno uspješnoj grani privrede počela da pruža tek posljednjih pet-šest godina.

NOMAD: Šta bi trebala biti strateška orijentacija domaće vojne industrije?

Zečević: Dio vojne industrije je u privatnom vlasništvu, kao Pobjeda Technology Goražde, TRB Bratunac, Pobjeda-Rudet, Goražde, Guma-co d.o.o Bugojno i AC Unit Goražda. Upravljanje i njihov razvoj je direktno rezultat sposobnosti i mogućnosti njihovih vlasnika da odgovore nemilosrdnim zahtjevima svjetskog tržišta.

Fabrike vojne industrije koje imaju dugogodišnju tradiciju kao Igman Konjic, Ginex Goražde, Pretis Vogošća, Binas Bugojno, BNT Novi Travnik i Zrak iz Sarajeva su 51% u državnom vlasništvu, a preostalih 49% su u vlasništvu fondova i/ili privatnih investitora. Generalno, strategija razvoja vojne industrije kao vitalnog dijela privrede svake države se oslanja na sposobnost navedenih fabrika da djeluju u složenom okruženju. Nažalost, nesretan pristup u procesu privatizacije, kada su fondovi za nemjerljivo mala finansijska sredstava putem obveznica kupili značajan broj dionica navedenih fabrika stvara gotovo nerješive probleme za njihov brz i uspješan razvoj.

Pokušat ću izložiti zapažanja do kojih sam došao posljednjih decenija, uvidom u funkcioniranje vojne industrije u našoj zemlji odnosno u Federaciji BiH.

Mora se promijeniti do sada pasivan odnos ponašanja fondova i/ili privatnih investitora u smislu da moraju postati aktivni učesnici u osiguranju neophodnih finansijskih sredstava za tekući rad i za modernizaciju postojećih tehnologija i opreme. U skladu sa tim i većinski vlasnik onda treba pronaći modus da fondovi i/ili privatni investitori u takvom slučaju imaju finansijsku korist. Sada se firme zadužuju kod banaka po jako nepovoljnim uvjetima pri čemu često moraju kao garanciju založiti dio objekata ili zemljišta. Takav vid funkcioniranja u pozajmljivanju tekućih sredstava je doveo do toga da se drastično smanji broj objekata i zemljišta u vlasništvu vojnih firmi gledano na stanje neposredno poslije rata.

Drugo rješenje ovog problema je pronalaženje stranih strateških partnera koji bi otkupili dionice fondova i/ili privatnih investitora i čak preuzeli i većinski paket uz jasno definirane obaveze da se ne može mijenjati proizvodni program firmi, da se bez saglasnost Federaciji BiH ne mogu prodavati tehničke i tehnološke dokumentacije. I na kraju u slučaju da strani partner napušta Bosnu i Hercegovinu da u tom slučaju firme preuzima Federacija BiH. Ovo rješenje bi omogućilo da se vojne fabrike vrate na moderan tehnološki nivo uz značajno povećanje kapaciteta. U javnosti se, na portalu Fokus, nedavno pojavila informacija o eventualnoj saradnji par vojnih firmi iz FBiH sa vojnom firmom Barzani iz Katara. Veoma zanimljivo je da pojedinci i mediji unaprijed donose sudove o inicijativama koje su tek u fazi pregovaranja. A posebno je zanimljivo da pojmovi kao „poslovna tajna“ ili „službena tajna“ praktički ne postoje na ovim prostorima i niko ne odgovara za kršenje pravila poslovnih odnosa.

Vlada Federacije BiH je davno donijela odluku da svaka vojna fabrika mora imati odjeljenje ili grupu za razvoj vojnih proizvoda iz djelatnosti fabrike. Nažalost, postoji kontinuirana opstrukcija takve aktivnosti u gotovo svim fabrikama. To odjeljenje ili grupa za razvoj po svojoj funkciji treba da budu direktno odgovorni direktoru fabrike, a ni u kom slučaju izvršnim direktorima za tehniku ili proizvodnju ili kontrolu procesa proizvodnje. Moja zapažanja po pitanju pokretanja razvojnih projekata su često onemogućena od strane pojedinaca koji su u datim tvornicama stekli status sveznalica i nezamjenljivih stručnjaka. Iskreno, taj sličan proces sam prošao već jednom 1975-‘80. godine u tvornici „Pretis“ na samom početku mog bavljenja razvojem municije, ali tada su u „Pretisu“ pobijedile snage koje su težište stavljale na znanje i sposobnost lokalnih stručnjaka i visoko kvalifikovanih radnika da mogu proizvoditi modernu municiju velikog kalibra.

Zatim je nužno napisati i usvojiti dokument Strategija razvoja za pet ili deset godina za svaku kompaniju. U toj strategiji treba obraditi šta je racionalno za svjetsko tržište i našu odbranu proizvoditi iz proizvodnog programa firme i analizirati koje su kritične tačke postojećih tehnoloških procesa, zatim usporediti sopstvene proizvode sa srodnim svjetskim firmama, potom detaljno proučiti procjene novih trendova u razvoju i proizvodnji moderne municije i oružja i izabrati one proizvode ili komponente koje je moguće osvojiti sa raspoloživim znanjima, opremom i dostupnim tehnologijama. Poseban segment strategije treba da bude usmjeren ka primjeni standarda MIL i STANAG (NATO) i inoviranju kriterija iz tih standarda u postojećoj tehničkoj i tehnološkoj dokumentaciji.

Poseban segment treba biti postojanje Odjeljenja za balistiku, kao organizacije koja bi bila jedinstvena za sve vojne fabrike. Tu bi manja grupa stvarnih stručnjaka radila na problemima aerodinamike, spoljne i unutrašnje balistike, terminalne balistike i izrade tablica gađanja. Ta grupa treba da sačuva stečena znanja i softvere iz vojne balistike i da ih dalje unapređuje i stavlja na raspolaganje stručnjacima iz vojnih fabrika. Nažalost, svi moji napori u tom pravcu su propadali.

Tokom rata u Centru za namjensku proizvodnju pri Glavnom štabu Armije RBiH sam formirao Odjeljenje za razvoj municije, ali poslije godinu i pol rada na osnovu naredbe date od strane prof. dr. Rusmira Mahmutćehajića, tadašnjeg ministra za energetiku, rudarstvo i industriju Bosne i Hercegovine i sive eminencije vojne industrije, to odjeljenje je ukinuto. Reagovao sam pismeno i Ministar mi je ponudio da organiziram novu grupu za razvoj, ali uz uslov da raspustim postojeću grupu koja je već radila vrhunske stvari iz balistike. Nisam prihvatio takav ultimatum, smijenjen sam sa funkcije zamjenika komandanta brigade CNP (Centar za napredne tehnologije) i šefa Odjeljenja za razvoj municije.

Zatim sam formirao Odjeljenje za odbrambene tehnologije na Mašinskom fakultetu u Sarajevu i tu sam uspio samo u smislu da se održi proces edukacije studenta iz oblasti odbrambenih tehnologija, jer tamo sada radi pet doktora nauka. Međutim, te moje kolege i kolegica imaju velike obaveze u nastavnom procesu i pri tome nemaju nikakvu podršku nadležnih institucija u smislu finansiranja istraživačkih aktivnosti.

Na inicijativu premijera vlade FBiH Fadila Novalića sam 2018. godine pripremio dokument o formiranju Centra za odbrambene tehnologije, ali je on na zahtjev ostalih članova radne grupe preimenovan u Centar za napredne tehnologije. Veoma brzo po formalnom formiranju sam bio šokiran procesom prijema osoblja. Za direktora je imenovana osoba koja nije imala iskustva u oblasti istraživanja i razvoja, zatim je počeo prijem osoblja po političkim preporukama, a ne po sistematizaciji Centra i ključnim potrebama. Odmah je primljena pravnica, sekretarica i na moje zaprepaštenje moj bivši student sa usmjerenja optomehanike koji je studirao za vrijeme rata i nema potrebnih referenci iz odbrambenih tehnologija. Nijedna osoba koju sam ja predložio nije primljena. Zatim je došlo do smjene vlade u Kantonu Sarajevo i postavljen je novi direktor, također student optomehanike, također bez ozbiljnog iskustva iz odbrambenih tehnologija i počeo je prijem novih kadrova. Nijedna osoba koja je sada zaposlena u tom Centru nema potrebno iskustvo iz oblasti balistike ili razvoja municije ili oružja. U konačnici, moje duboko uvjerenje je da raspoloženje političkih struktura ove zemlje nije za bilo kakvo ozbiljno bavljenje primijenjenim razvojem municije i oružja, političke elite nikada neće shvatiti bit da znanje, iskustvo i vizije vladaju svijetom, a ne politička podobnost.

Potreban je prijem većeg broja mladih inženjera odbrambenih tehnologija u svim vojnim fabrikama i visoko kvalifikovanih majstora koji vladaju novim mašinama sa numeričkim upravljanjem. Na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu postoji decenijama Odsjek za odbrambene tehnologije u kojem studenti uče oblasti koje su direktno vezane za postojeće vojne fabrike i znanja potrebna tehničkim oficirima OS BiH. Nažalost, broj studenta koje su zaposlile vojne fabrike je zanemarljivo mali. Moje iskustvo ukazuje da najveći broj novoprimljenih stručnjaka u svim vojnim fabrikama je zaposleno zbog direktnog političkog utjecaja roditelja ili poznanika tih osoba, a ne zbog stvarnih kvalifikacija i potreba firmi.

Unutar vojnih fabrika je potrebna veća saradnja u nabavci savremene mjerne opreme za testiranje proizvoda i daljnja modernizacija testnih poligona i rješavanje problema testiranja municije i oružja za velike domete.

Kao dizajner municije sa veoma dugim radnim stažom u vojnoj industriji i kao vojnotehnički analitičar pokušat ću iznijeti svoje ocjene o poželjnim strateškim orijentacijama za neke od vojnih fabrika FBiH. Potrebno je da naglasim da ja ne pripadam osobama koje su omiljene kod političkih struktura, nisam nikada bio član nijednog nadzornog ili upravnog odbora bilo koje vojne fabrike i time ne odajem nijednu poslovnu tajnu bilo koje firme. Ovo je moje mišljenje o onome što bi bilo dobro za našu zemlju i vojne fabrike, a ne o onome što će te fabrike raditi. Ko zna, možda to budu radile!?

Igman Konjic 

Ova firma ima izvanredan proizvodni program konvencionalne municije malog kalibra zapadnog i ruskog koncepta kalibara od 5,56 x 45 mm, 7,62 x 39 mm… do 12,7 x 99 mm. Već duže vijeme vrši se modernizacija tehnologija, povećanje kapaciteta i korištenje savremene opreme za balistička mjerenja. Trendovi u razvoju i proizvodnji moderne municiji malog kalibra su usmjereni ka povećanju efikasnog smrtonosno dometa municije 5,56 x 45 mm i 7,62 x 51 mm sa 600 m na 800 m. Trend je u korištenju jezgara od teškog metala kod probojne municije, zamjeni olovnog jezgra sa odgovarajućim ekvivalentom u cilju smanjenja zagađenja okoline i razvoj infracrvenih trasera s obzirom na sve veću primjenu optoelektronskih sistema za osmatranje.

Pretis Vogošća 

Tvornica sada proizvodi konvencionalnu artiljerijsku i minobacačku municiju. Nužna su daljnja ulaganja u modernizaciju i povećanje kapaciteta za kovanje tijela modernih projektila 155 mm, tehnološke linije za topljenje, livenje eksploziva, opreme za modernu kontrolu eksplozivnog liva i daljnje proširenje poligona za ispitivanja municije. Poseban segment modernizacije treba biti usmjeren ka nabavci opreme za izradu čahura od mesinga i čelika, zatim u osposobljavanje opreme za proizvodnju tijela raketnih motora.

Firma Pretis bi trebala preuzeti iskustva stranih vojnih firmi sa tradicijom koje u svojoj ključnoj orijentaciji se usmjeravaju na segmente razvoja i istraživanja, kontrole sistema procesa proizvodnje, ugradnje eksplozivnih komponenti i testiranja municije kao finalista municije, a pojedine segmente procesa izrade metalnih komponenti treba da prepuštaju svojim kooperantima. Određen broj privatnih firmi u zemlji ima odlične numeričke mašine i prese za kovanje manjih dijelova municije. Uspostavljanjem kooperantskog odnosa sa tim firmama uz neposrednu kontrolu svih procesa izrade od strane stručnjaka firme Pretis, moguće je značajno povećati kapacitete proizvodnje municije.

Da bi se shvatio koliki je potencijal postojao u tvornici Pretis u periodu neposredno pred rat, potrebno je pogledati sljedeći pregled razvojnih projekata:

Ginex Goražde 

Firma neprekidno vrši modernizaciju svojih tehnologija, povećava kapacitete proizvodnje, ali po mom mišljenju potrebna je intenzivnija saradnja sa univerzitetima u Bosni i Hercegovini, i organizirano praćenje novih trendove u razvoju primarnih eksplozivnih materija i novih metoda testiranja finalnih proizvoda. Ne bih dalje komentirao što bi bilo poželjno uraditi, jer neki moji dobronamjerni pokušaji su izazvali negativnu reakciju rukovodstva te firme.

Binas Bugojno 

Posljednih dvadeset godina ova firma ima kontinuirane poteškoće koje su prije svega rezultat unutrašnjih organizacijskih problema, a ne poteškoća u mogućnosti prodaje osnovnih proizvoda kao što su upaljači za artiljerijsku i minobacačku municiju. Po mom mišljenju glavni problemi Binasa su rezultat: nepovoljno izvedenog procesa tranzicije firme u poratnom periodu, poslovna orijentacija da glavni proizvod bude municija 40 mm male brzine i stalne promjene poslovnih struktura. Potpuno je bio potisnut tradicionalno glavni proizvodni program, odnosno upaljači za artiljerijsku i minobacačku municije. Po nekim informacijama, sadašnje rukovodstvo Binasa vrši značajne korekcije ka vraćanju osnovnom proizvodnom programu i njegovoj modernizaciji.

U gradu Bugojnu postoji privatna firma Guma-co d.o.o čija je osnovna djelatnost također proizvodnja upaljača za municiju. Ta firma posjeduje izvanredan proizvodni mašinski park, odličnu opremu za testiranje komponenti upaljača, odlična rješenja vitalnog sigurnosno-armirajućeg sistema upaljača. Firma Guma-co d.o.o ima dobru kooperaciju sa nekoliko firmi iz inostranstva i realiziranih nekoliko upaljača vrhunskih performansi. Po mom mišljenju je potrebno uspostaviti model kooperacije između obje firme, izvršiti podjelu proizvodnih programa na obostranu finansijsku korist.

BNT Novi Travnik

Ova firma ima dio jako specifične opreme za proizvodnju cijevi za oružja i veoma ju je teško koristiti za drugu proizvodnju. Ali, ta firma je strateška za jednu zemlju i treba pronaći način da se održi „hladan“ rad tog dijela tehnološkog ciklusa u periodima kada nema potražnje za cijevima oružja. Novi trend u svijetu je usmjeren ka smanjenju mase komponenti haubica i minobacača, povećanju dužine cijevi haubica i minobacača i razvoju minobacačkih sistema na manjim vozilima. Po mom mišljenju, u Bosni i Hercegovini postoji znanje i iskustvo da se dio razvoja usmjeri ka smanjenju mase pojedinih komponenti minobacača, povećanju dužine cijevi minobacača i veoma važan razvojni zadatak treba biti izabrati koncept minobacača koji se transportuje na manjem vozilu pri kojem se minobacač mehanički spušta na tlo za vrijeme lansiranja projektila.

Zrak Sarajevo 

Proizvodni program firme Zrak je veoma važan za svaku zemlju i vojsku. Bilo bi šteta da ta firma ne nastavi rad. Velik uzrok problema ove firme je njihova izvanredna lokacija u Sarajevu. Nažalost, to svi znaju i dugogodišnje političke strukture u Sarajevu se prave da to nije tako.

Kada bi me pitali kakav zaključak bi trebao da bude na kraju ovih mojih razmišljanja, mogao bih samo da kažem da nema zaključka, jer na ovom prostoru ne važe logika i razum.

NOMAD: Može li se Bosna i Hercegovina odbraniti u slučaju da naši susjedi ponovo probaju vojnim sredstvima ono što nisu uspjeli u prošlom ratu? 

Zečević: Mišljenja sam da se više ne može ponoviti situacija iz perioda 1992-‘95. godina u smislu da neki od naša tri susjeda pokaže javno i aktivno namjere da ugrozi teritoriju i nezavisnost države. Ali i dalje će suverenitet države Bosne i Hercegovine biti ugrožavan od već deklariranih snaga unutar naše države i od nekih susjeda.

Nesporno je da kod susjeda postoje jake snage koje i dalje imaju svoje jasno definirane strateške ciljeve ka pojedinim dijelovima naše zemlje i ti ciljevi će biti prisutni i narednih decenija, samo će se nazivi projekata za njihovo ostvarenje mijenjati. Te snage i dalje će čekati novi razvoj globalne političke situacije u Evropi i svijetu. Naše je da ne smetnemo s uma da oni postoje i da njima bude jasno da znamo za to i da budemo spremni da se suprotstavimo teritorijalnoj dezintegracije Bosne i Hercegovine.

Rat u Ukrajini je pokrenuo političku svijest ljudi u Evropskoj uniji da više ne treba dozvoliti mijenjanje granica postojećih država i da je nužno suprostaviti se ambicijama pojedinih nedemokratskih političara o stvaranju „velikih“ država na račun manjih naroda.

Dok god većina ljudi u našoj zemlji ne prihvati činjenicu da imamo dva sistema u dva entiteta, da imamo (najmanje) tri politička pogleda na samu bit postojanja države Bosne i Hercegovine i jednu državnu granicu, mi ćemo imati unutrašnje nesuglasice unutar države.

Granice naše države se neće moći mijenjati, entiteti će još dugo postojati, to se mora prihvatiti kao faktičko stanje, a ono što se može mijenjati je sposobnost svake sredine da jača demokratiju u svakom segmentu društva, jednakost ljudi neovisno o vjeri, spolu, nacionalnosti, boji kože, neovisnost sudstva, tužiteljstva i policije, pravo na školovanje i sposobnost neke sredine da se ekonomski brže razvija od drugih.

Ako jednog dana svane dan kada budemo postali članica Evropske unije, mišljenja sam da će mnoge tenzije ili nedoumice u našem društvu biti smanjene ili nestati.

Berko Zečević, Innerview

Mats Gustafsson
Mario Batković
Mary Halvorson
Brian Eno
Vlado Džihan
Vojo Šindolić
Senad Avdić
Josip Osti
Mirza Kušljugić
Selvedin Šatorović
Nenad Veličković
Fra Ivan Šarčević
Ibrahim Hadžić
Igor Mandić
Stephen Kotkin
Predrag Čudić
Svetislav Basara
Derviš Čičko
Raphael Lea'i
Damir Imamović

Damir Imamović
Raphael Lea'i
Derviš Čičko