To be prepared for war is one of the most effectual means of preserving peace.”
Napad Rusije na Ukrajinu izazvao je i dalje izaziva drastične promjene na polju međunarodnih odnosa, ekonomije, industrije, energetike, saobraćaja itd.
Obim i intenzitet borbi u Ukrajini tokom 22 mjeseca koliko traje rat ukazao je na neophodnosti drastične promjena u budućim strategijama i taktici savremenih armija, pokazao slabosti u primjeni oklopnih, helikopterskih i vazduhoplovnih sistema Ruske vojske, ali isto tako zastrašujuće načine primjene bespilotnih sistema na operativnom i taktičkom nivou kao i neophodnost razvoja sistema protiv taktičkih dronova i masovne primjene kombinovanih protivvazdušnih sistema tj. artiljerijsko-raketnih sistema.
Vojna pomoć Amerike i evropskih zemalja Ukrajini je u prethodnom periodu omogućila ukrajinskim vojnim snagama da zaustave napredovanje Ruske vojske i na nekim pravcima da ih potisnu.
Prema dostupnim informacijama Ministarstva odbrane Sjedinjenih Američkih Država u periodu do 12. decembra 2023. godine, Ukrajini je isporučena sljedeća oprema:
39 komada 263 mm višecjevnih lansera HIMARS sa municijom, 198 haubica 155 mm sa 2 miliona komada municije, uz više od 7.000 precizno vođenih artiljerijskih projektila 155 mm Excalibur, 72 haubice 105 mm sa više od 800.000 komada municije, 47 minobacača 120 mm, 10 minobacača 82 mm, 112 minobacača 81 mm, 58 minobacača 60 mm, više od 400.000 komada minobacačke municije različitog kalibra, velike količine artiljerijske municija različitog kalibra, kao i više od 10.000 kom 203 mm, više od 200.000 komada 152 mm, oko 40.000 komada 130 mm i više od 40.000 komada 122 mm, tenkovska municija 125 mm, 120 mm i 105 mm, raketa 122 mm Grad u količini od 60.000 komada, velik broj protivavionskih topova i municije, protivoklopnih sistema i municije u količini od 90.000 komada, 35.000 komada lansera granata 40 mm sa municijom, više od 1.800.000 municije 25 mm, više od 400 miliona municije malog kalibra, više od 70 protivartiljerijskih i protivminobacačkih radara i 20 višenamjenskih radara itd.
Od vođenih raketnih sistema je isporučeno 10.000 komada Javelin protivoklopnih sistema, jedna baterija sa municijom Patriot za protivavionsku odbranu, 12 NASAM sistema sa municijom, protivavionski raketni sistemi Stinger u količini od 2.000 komada i 12 komada Avenger sistema koji sadrže kupolu sa osam lansera postavljenih na vozilu Humvee, 8.000 TOW vođenih raketa sa lanserima, šest protivavionskih sistema HAWK sa američkom municijom, vođene rakete za protivvazdušnu odbranu kao laserski vođene rakete AIM-7, RIM-7 i AIM-9, dva Harpoon sistema za zaštitu obala sa protivbrodskim raketama, VAMPIRE sistem za borbu protiv bespilotnih sistema sa municijom, RIM-7 vođene rakete, protivradarske vođene raketa HARM, precizno vođena prostorna municija, 21 osmatrački radar itd.
Isporučen je 31 tenk Abrams kalibra 120 mm, 45 tenkova T-72B kalibra 125 mm, 186 pješadijskih jurišnih vozila Bradley, četiri Bradley vozila za podršku; oklopna vozila pješadije, tipa Stryker 189 komada, 300 komada M113, 250 komada M1117, više od 500 vozila MRAPS otpornih na dejstvo mina, više od 2.000 višenamjenskih vozila HMMWV, više od 200 lakih taktičkih vozila, 300 oklopnih vozila za medicinsku pomoć, 80 kamiona i 124 prikolice za transport teške opreme, više od 800 taktičkih vozila itd.
Od letjelica su isporučeni Mi-17 helikopteri, zatim bespilotne letjelice tipa Switchblade, Phoenix Ghost, CyberLux K8, Altius-600, Jump-20, Hornet, Puma, Scan Eagle, Penguin i dva radara za borbu protiv dronova.
Trenutnu dužina linije sukoba se procjenjuje na oko 1.300 km, dok se efektivne borbe vode na frontu dužine 900 km.
Ruski predsjednik Vladimir Putin na svojoj je godišnjoj konferencije iznio podatak da Ruska vojska u Ukrajini trenutno ima 617.000 ruskog vojnog osoblja i tada je naveo podatak da linija sukoba ima dužinu od preko 2.000 km (?).
U vrijeme intenzivnih borbi, sedmične potrebe Ukrajinske vojske su se kretale od 25.000 do 40.000 komada artiljerijske municije velikog kalibra, dok su procjenjuje da je Ruska vojska lansirala bar tri puta više projektila velikog kalibra.
Snabdijevanja ukrajinskih oružanih snaga savremenim oružjem i municijom postaje sve kompleksnije zbog trenutnih političkih turbulencija u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropi, novih vojnih i političkih kriza u svijetu i određenog zamora građana zemalja koje učestvuju u finansiranju Ukrajine.
Političke borbe u Kongresu i naredni izbori u Americi, ponašanje Orbana u Evropi u odnosu na Ukrajinu, promjene vlasti u pojedinim evropskim zemljama stvaraju osjećaj da se smanjuje želja demokratskog svijeta da podrži Ukrajinu u njenoj pravednoj borbi za suverenitet i nezavisnost.
Rat u Azerbejdžanu je pokazao da upotreba bespilotnih sistema mijenja taktiku i strategiju vođenja ratnih operacija i iziskuje nove koncepte obuke vojnika i oficira u savremenim armijama. Rat u Ukrajini je ne samo potvrdio ta zapažanja, već je doveo u pojedinim momentima do besmisla važnost nekih oružja, municije i taktika upotrebe pješadijskih snaga.
Upotreba bespilotnih letjelica kao što su iranske letjelice koje koštaju oko 20.000 dolara zahtijevaju – za njihovo obaranje – upotrebu savremenih vođenih raketa čija cijena se kreće do više stotina hiljada dolara. Ali, ako su te vođene rakete uspješne u zaštiti infrastrukture koja je vitalna za živote ljudi i čija je vrijednost nemjerljivo veća od vrijednosti raketa, tada se može smatrati da je taj vrijednosni debalans između napadačkog i odbrambenog sistema racionalan i opravdan.
Potreba za savremenim vojnim sistemima u svijetu za potrebe rata u Ukrajini je uzrokovala nagli rast cijena vođenih raketa, precizno vođenih artiljerijskih projektila, protivoklopnih raketa i artiljerijske municije velikog kalibra.
U periodu 2020-2021. godina jedinična cijena moderne artiljerijske municije 155 mm je bila oko 2.000 eura, a sada se kreće oko 3.300 eura. Razlozi za takve razlike su nedostatak zaliha, hitnost u isporuci i nedovoljni proizvodni kapaciteti postojeće vojne industrije u Evropi.
Istovremeno, u ratu se javljaju posrednici između proizvođača i kupca i pri svakoj njihovoj intervenciji cijena municije se značajno povećava.
Ukrajina ima potrebu i za ruskom konvencionalnom municijom 152 mm tipa OF-540 ili OF-530. Rusija kupuje tu municiju od svojih tvornica po jediničnoj cijeni od 1.000 USD, a u augustu 2022. godine je kupila od Irana određenu količinu po cijeni od 1.170 USD, dok Ukrajina kupuje tu istu municiju od Bugarske putem poljskog posrednika za jediničnu cijenu od 3.000 USD.
Jedinična cijena municije 122 mm OF-462 je u Rusiji od 500 USD i više, a cijena te iste municije pri kupovini u Iranu je bila 726 USD. Ukrajina tu istu municiju kupuje od bugarskih tvornica putem čeških, slovačkih ili poljskih posrednika i cijena se kreće od 1.140 USD do 1.196 USD po komadu.
Cijena jedne nevođene rakete 122 mm GRAD u Iranu je bila 1.860 USD. Ukrajina je rakete tog istog tipa platila jednom poljskom posredniku po jediničnoj cijeni od 5.434 US$.
Epidemija covida i promjene u geopolitičkom okruženju u svijetu su izazvale poremećaje na svjetskim tržištima, a što je uzrokovalo u vojnoj proizvodnji nedostatak sirovina i komponenti za proizvodnju municije. Taj nedostatak je posebno izražen kod vojnih elektronskih komponenti i goriva za municiju.
Ali, neosporna činjenica je da nove jedinične cijene oružja i municije nisu samo rezultat tih poremećaja.
Istovremeno, posljednih mjeseci se otkrivaju sve slabosti u planiranju opremanja oružanih snaga svih zemalja NATO-a i Evrope i vojne industrije na međunarodnoj sceni. Iako je Evropska unija obećavala isporuku milion HE projektila 155 mm pojavljuju se informacije da proizvodni kapaciteti vojnih tvornica omogućavaju isporuku samo 480.000 komada municije.
U dokumentu Ureda za odgovornost vlade Sjedinjenih Država pod nazivom „Solid Rocket Motors“[1] analizirani su izazovi pred kojim su se našle Sjedinjene Američke Države zbog intenzivnih aktivnosti Rusije na polju razvoju hipersoničnih raketa i usavršavanja postojećih taktičkih raketa svih namjena. U tom dokumentu se navode kritične tačke sa kojima se suočava Amerika kao što su nedostatak novih programa za raketne projektila, ograničene mogućnosti regrutiranja i obuke sljedeće generacije naučnika i inženjera za raketne motore na čvrsto gorivo, postojeći proizvođači raketnih motora susreću se s osipanjem iskusnih radnika, stručnjaci za dizajn raketnih motora većinom su na pragu mirovine. Predstavnici industrije primijetili su da se stručnjaci za raketne motore obično ne školuju na fakultetima, nego inženjeri i hemičari moraju biti obučeni od strane proizvođača raketnih motora. U izvješću Kongresu navedeno je da proizvođači raketnih motora procjenjuje da je potrebno do 5 godina godina za obuku inženjera ili proizvodnih radnika za rad na razvoju i proizvodnji raketnih motora. Ključ za rješenje ovog problema je u uspostavljanju ograničenog broja novih raketnih programa koji zahtijevaju nove dizajne raketnih motora s ciljem osiguranja stručnjaka i radnika odgovarajućih specijalnosti.
U studiji Centra za strateške i internacionalne studije CSIS (Center for Strategic and International Studies) rađenoj početkom ove godine na osnovu podataka Ministarstva odbrane SAD navedene su sljedeće procjene mogućnosti i vremena za uspostavljanje stabilne proizvodnje za neke oružane sisteme.
Za pripremu proizvodnje i izrade prvih primjeraka municije ili oružja koja su već bila u fazama serijske proizvodnje potrebna je jedna do dvije godine.
Procjenjuje se da je mjesečna proizvodnja municije 155 mm M795 svih tipova u 2023. godini bila oko 25.000 komada, a 2025. se očekuje mjesečna proizvodnja oko 40.000 komada. Za obnavljanje zaliha zbog isporuka te municije Ukrajini i uspostavljanja mirnodopske obuke Američkih snaga bit će potrebno oko šest godina proizvodnje. Neophodno je da i druge zemlje preuzmu na sebe obavezu za snabdijevanje Ukrajinske vojske municijom 155 mm velikog dometa, imajući u vidu da uspostavljeni pozicioni rat zahtijeva značajnu upotrebu haubica 155 mm. To također zahtijeva od Ukrajinske vojske racionalnu upotrebu ove municije protiv ciljeva koji su precizno identificirani.
Preciznost pogađanja vođenog artiljerijskog projektila u završnoj fazi leta 155 mm M982 Excalibur je legendarna. Njegova pojedinačna cijena je preko 100.000 pa do 170.000 američkih dolara, zavisno od varijante (Excalibur 1A, Excalibur 1B, Excalibur HTK). Ukrajini je do sada isporučeno 7.000 ovih sistema, a godišnja proizvodnja u Americi je trenutno 1.000 komada i da bi se obnovile rezerve potrebno je oko 8 godina sa postojećem organizacijom proizvodnje.
Godišnja proizvodnja vođenih raketa 263 mm GMLRS u Americi je oko 5.000 raketa, a postoje i značajne zalihe. Cijena svake rakete je oko 160.000 USD. Vjerovatno neće doći do krize sa daljnjom isporukom, ali s obzirom na komplikovanje svjetske situacije u cjelini, bit će potrebno povećati obim proizvodnje. Za stvaranje uvjeta za povećanje obima proizvodnje na 10.000 raketa bit će potrebno vrijeme od minimalno 17 mjeseci priprema.
Za efikasnu borbu protiv ruskih oklopnih vozila, vođena raketa Javelin je pokazala odlične rezultate, iako su ruski stručnjaci počeli preduzimati jednostavne mjere za smanjenje njene probojne efikasnosti gornjih površina tenkova. Do sada je isporučeno oko 10.000 ovih vođenih raketa i postoje ozbiljna ograničenja za daljnju isporuku. Samo da bi se obnovile zalihe isporučenih raketa treba, sa postojećim tempom proizvodnje, oko deset godina ili značajno manje sa povećanjem obima proizvodnje. Dok je za pripremu povećanoga obima proizvodnje potrebne oko dvije godine rada i značajna ulaganja.
Protivvazdušna odbrana je kritična tačka u odbrani Ukrajine. Amerika je isporučile 2.000 raketa Stinger za borbu protiv niskoletećih aviona i helikoptera. Problem za daljnju isporuku ovih sistema je što je prije dvadeset godina prestala njihova proizvodnja, a tada je godišnji obim proizvodnje bio oko 100 raketa. Potrebno je više od dvije godine da se uspostavi novi proizvodni ciklus. Američka vojska ima već razvijene druge sisteme za borbu protiv niskoletećih ciljeva za svoje potrebe.
Evropa posjeduje vojnu industriju koja proizvodi izvanrednu municiju i oružja, samo je problem u činjenici da evropske zemlje nisu blagovremeno planirale obnavljanje zaliha i investiranje u nove odbrambene sisteme. Najpoznatije firme su njemački Rheinmetall, švedski Saab, francuske grupe Nextera, Dassault Aviation i Thales, engelski BAE Systems, norveški Nammo As, talijanska odbrambena grupa Leonardo, multinacionalna kompanija MBDA itd. Imajući to u vidu njemački ministar odbrane Boris Pistorijus je izjavio: „Evropa se mora ponovo naoružati. Sjedinjene Države vjerojatno će smanjiti svoj vojni angažman u Europi kako se bude više okretala Indo-Pacifiku. Mi, Europljani, moramo se više angažirati kako bismo osigurali sigurnost na vlastitom kontinentu. Regiji će trebati vremena da poveća vlastitu proizvodnju oružja, imamo 5-8 godina da uhvatimo korak – u smislu oružanih snaga, industrije i društva.“ Niz drugih događaja i njegova izjava jasno ukazuje da svijest o potrebi nezavisne vojne doktrine i odbrane jača u Evropi.
Bosanskohercegovačka vojna industrija: Potrebe za promjenama ili ne?
Proizvodnja artiljerijskih projektila velikog kalibra prisutna je u Bosni i Hercegovini već 73 godine i sasvim logične su pretpostavke da taj trend treba nastaviti i narednih desetljeća. Do 1992. godine tvornica Pretis je imala proizvodne mogućnosti za proizvodnju do oko 700.000 komada municije različitih kalibara, a realno je krajem osamdesetih godina proizvodila godišnje oko 260.000 komada municije velikog kalibra. Danas, proizvodne mogućnosti firme Pretis se kreću od 50.000 do 100.000 komada municije velikog kalibra u zavisnosti od sposobnosti nabavke pogonskih punjenja, eksploziva i bakra iz uvoza, većinom iz Republike Srbije.
Nabavkom novog kovačkog postrojenja i postrojenja za termičku obradu tijela projektila, opreme za navarivanja bakra u inertnoj atmosferi za izradu rotirajućeg prstena u tijelo projektila, moderniziranje postrojenja za ugradnju eksploziva u tijelo projektila, puštanje u rad flow-forming sistema za izradu tijela raketnih motora, opreme za kontrolu pojedinih podsistema i procesa proizvodnje moguće je značajno povećati kapacitet proizvodnje postojeće municije velikog kalibra i ponovo početi proizvodnju nevođene raketne municije. Za navedene aktivnosti potrebne su investicije od oko 30 miliona eura, ali imajući u vidu trenutne cijene municije velikog kalibra, ta ulaganja bi se mogla vratiti za pet godina. Ilustracije radi, cijena municije 155 mm modernog dizajna (155 mm HE M795) je do nedavno bila do 2.000 eura, sada je prodajna cijena 3.600 eura.
Neophodno je učiniti napor i uspostaviti dugoročnu saradnju u razvoju i proizvodnji municije sa evropskim i američkim proizvođačima municije u smislu zajedničkog rada u procesima proizvodnje, transferu tehnologija i osiguravanju stabilnog procesa nabavke kritičnih materijala i nedostajućih komponenti.
Strateški zadatak Vlade Federacije BiH treba da bude osiguranje sredstava, lokacije i školovanje kadrova za izgradnju postrojenja za proizvodnju jednobaznih i dvobaznih goriva za municiju malog, srednjeg i velikog kalibra i ponovno aktiviranje tehnologija za proizvodnju kompozitnih goriva za raketne sisteme. Procjenjuje se da bi za te aktivnosti bilo potrebno izdvojiti od 60-80 miliona eura i zato je potrebno pronaći strateškog partnera u smislu zajedničkih ulaganja i proizvodnje goriva za municije svih kalibara.
Proizvodnja municije malog kalibra u tvornici Igman je stabilna i nužna su nova ulaganja u povećanje proizvodnih mogućnosti, prije svega u proizvodnji municije kalibra 12,7 x 99 mm i 12,7 x 108 mm svih tipova, posebno oklopno-probojne municije. Za prioritetne aktivnosti u tom smislu potrebna su ulaganja oko 20 miliona eura. Koliko je ta municija trenutno konjunkturna pokazuje podatak da je cijena municije 12,7 x 99 mm bila 2-4 eura, a sada se kreće od 6-8 eura i više po komadu zavisno od tipa projektila.
Proizvodnja konvencionalnih minobacača i haubica u tvornici BNT-THM u Novom Travniku je moguća i dalje. Međutim, svijet se ubrzano kreće, razvijaju se i proizvode nova oružja, boljih performansi. Neophodna je i dalja podrška ovoj firmi u smislu bolje organizacije, jačanja inženjerskoj i majstorskog kadra.
Proizvodnja inicijalnih i detonatorskih kapsli u tvornici Ginex je stabilna i važno je naglasiti da ta tvornica neprekidno ulaže u modernizaciju svojih tehnoloških kapaciteta. Kao vanjski promatrač ukazao bih na nekoliko zapažanja koja utječu na buduću sudbinu ove firme. Prvo, ovo je evropska firma s obzirom na proizvodni kapacitet i širinu programa. Drugo, politika lokalnih moćnika neprekidno sprečava otvaranje te firme prvo ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine i prema saradnji sa univerzitetima. Treća stvar je da se posljednih godina u pozadini vodi rovovska borba za preuzimanje velikog udjela u vlasništvu firme i preuzimanju rukovođenja firmom od strane pojedinih imućnih pojedinaca iz Goražda. To svakako ograničava prosperitet te firme i sprečava njen dalji razvoj u smislu otvaranja vlastitih manjih specijaliziranih postrojenja bliže univerzitetskim centrima u Bosni.
Proizvodnja konvencionalnih upaljača u tvornici Binas je u zamahu dovođenjem za direktora osobe koja iza sebe ima značajno iskustvo iz odbrambenih tehnologija i logično uz izvanredno zalaganje radnika svih profila u tvornici.
U istom gradu, Bugojno, nalazi se privatna tvornica Guma-S koja ima izvanredne rezultate u razvoju i proizvodnji modernih sigurnosno armirajućih sklopova upaljača visokih performansi, a posebno vremenskih i blizinskih upaljača. Velika je šteta što nije uspostavljena stabilna saradnja ove dvije firme.
Za Tehnički remontni zavod iz Hadžića ne znam što bih rekao. To je bila vrhunska firma za remont borbenih sistema, ali prethodnih decenija je odustala od tih aktivnosti i sada pokušava da uspostavi proizvodnju ručnog raketnog lansera RPG-7 sa manjim modifikacijama. Rat u Ukrajini jasno pokazuje koliko je za svaku zemlju važna institucija koja je u stanju popraviti oklopno vozilo ili tenk ili neko artiljerijsko ili pješadijsko oružje. Također, taj rat pokazuje da su tenkovi tipa T-54/T55 veoma upotrebljivi tenkovi u situaciji kada se koriste kao pokretni bunkeri. Pametni ljudi uče na iskustvima drugih, koriguju svoja ponašanja i djelovanja i izvlače koristi za sebe i društvo u cjelini.
Vojne fabrike su 51% u vlasništvu Federacije BiH, a ostalih 49% je u vlasništvu raznih fondova i pojedinaca. Kada se analiziraju podaci sa Sarajevske berze o navedenim firmama kao što su broj i vrijednost dionica dobivaju se zanimljivi podaci. Tržišne vrijednosti firmi Pretis i Ginex su procijenjene na po oko 16 miliona eura, firme Igman na nešto manje od 50 miliona eura, firme BNT-THM na oko 27 miliona eura, firma Binas vrijedi, procjena je, oko 5,5 miliona eura a firma TRZ nešto manje od 300.000 eura. Sve ukupno procijenjena vrijednost svih ovih firmi na berzi iznosi oko 114,8 miliona eura. Da li su te vrijednosti realne ili ne, može biti predmet budućih analiza.
Mene zanima zašto u prethodnih 28 godina ni jedna vlada Federacije BiH nije pokušala da pred fondove i pojedince koji su vlasnici dionica postavi prijedlog o zajedničkom ulaganju u modernizaciju i proširenje kapaciteta ili da, ako Vlada FBiH uloži dodatna sredstva u modernizaciju, shodno tome poveća svoj udio dionica, a smanji udio fondova i pojedinaca.
Mišljenja sma da je jedini izlaz u pravcu daljnje tehnološke modernizacije vojnih fabrika ozbiljna kooperacija sa ozbiljnim stranim firmama i ne bi trebalo dozvoliti da se ponovi situacija poput inicijative firme iz Katara, kada su neki neodgovorni pojedinci svojim ponašanjem spriječili realizaciju ozbiljnih investicija.
Ubijeđen sam da je pred nama jedan dug period destabilizacije svijeta i potrebe za ponovnim naoružavanjem. U tom procesu vojna industrija Federacije BiH treba iskoristiti svoju šansu, modernizirati se i povećati proizvodnju postojećih proizvoda te pristupiti razvoju novih.
Ono što sigurno treba odmah učiniti u cilju stabilizacije vojne industrije je onemogućiti pojavu da sa smjenom političke vlasti u Federaciji BiH nastupi i smjena direktora vojnih fabrika. Treba mijenjati nadzorne odbore, ako nekoga već treba mijenjati, ili bolje reći u nadzorne odbore treba birati ljude koji imaju iskustva u privredi i biznisu, a ne podobne osobe.
Bosna i Hercegovina je mala država, imamo jako malo sposobnih rukovodilaca koji su se dokazali u pojedinim vojnim fabrikama. Smjenom direktora sa svakom promjenom političke vlasti veoma brzo crpimo raspoložive rukovodeće kadrove i tada se imenuju samo podobne osobe.
Zbog čega sposoban menadžer ne bi bio na glavnoj rukovodećoj poziciji vojne fabrike osam ili dvanaest godina? Šokantan je podatak da je u jednoj važnoj vojnoj fabrici promijenjeno sedam-osam direktora u poratnom periodu zbog problema u osiguranju kontinuirane proizvodnje, a tehnički direktor nije mijenjan. Zbog čega? Ko je tu podoban, a ko nije? Nema logike za takve situacije.
Također, nestvarno zvuče podaci da u većini vojnih fabrika nisu zaživjela odjeljenja razvoja ili ako postoje da je njihova aktivnost stohastična i bez pridržavanja u svijetu poznatih procedura u razvoju vojnih sistema. U prethodnih 28 godina diplomiralo je stotinjak inženjera odbrambenih tehnologija na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a u sveukupnoj vojnoj industriji nije zaposleno više od deset inženjera. Evidentna je pojava poput prijema u radni odnos djece uticajnih osoba, nezavisno od njihovog uspjeha u školovanju i sposobnosti da odgovore zahtjevima tehnoloških procesa u fabrikama. Zbog čega? Samo u jednom kratkom vremenskom periodu njegovog mandata, jedan direktor firme Pretis je davao stipendije za školovanje inženjera za odbrambene tehnologije, ali je ta praksa vrlo brzo prestala. Izgleda da je u Bosni i Hercegovini taj virus podobnosti potpuno potisnuo potrebu za stručnošću i umješnošću mladih ljudi. S takvim stavovima nema budućnosti ni na jednom polju, pa niti u vojnoj industriji.
[1] “SOLID ROCKET MOTORS-DOD and Industry Are Addressing Challenges to Minimize Supply Concerns“, United States Government Accountability Office, oktobar 2017.