Vojna industrija svake normalne države je izuzetno važan faktor neovisnosti i teritorijalnog integriteta, a u neku ruku i garant njene opstojnosti u ovim turbulentnim vremenima. Vojna industrija je uobičajeno neraskidivo vezana za ministarstvo odbrane i oružane snage svake zemlje.
Nažalost, prilikom koncipiranja Dejtonskog sporazuma i u periodu poslije, uvedena su značajna ograničenja u rad vojne industrije. Vojna industrija je svedena na nivo entiteta, a kontrola nad procesom razvoja i proizvodnje je u nadležnosti Ministarstva za ekonomske odnose i vanjsku trgovinu BiH. U tom Ministarstvu postoji Sektor za vanjskotrgovinsku politiku i strana ulaganja, Odjel za reguliranje oblasti proizvodnje oružja u sklopu kojeg se vrši registracija pravnih lica kojа se bave proizvodnjom naoružanja i vojnom opremom i prati obilježavanje malog oružja, lakog naoružanja i pripadajuće municije.
Grubo rečeno, svaki ugovor koji zaključi bilo koja vojna firma u BiH mora biti predočen Ministarstvu i tek po ispunjenju određenih uslova je moguće početi bilo kakvu ozbiljniju proizvodnju oružja ili municije. Ne postoji mogućnost da firma počne proizvoditi oružje i municiju bez ugovora.
U periodu postojanja Federalnog ministarstva odbrane BiH, vojna industrija je bila u sklopu Sektora namjenske (vojne) industrije. Formiranjem Ministarstva odbrane BiH, nadležnost nad vojnom industrijom u okviru entiteta Federacija BiH je u nadležnosti Ministarstva za energetiku, rudarstvo i industriju, a u entitetu Republika Srpska, vojna industrija je u nadležnosti Direkcije za promet naoružanja i vojne opreme Vlade RS.
Na nivou države BiH usvojen je Zakon o proizvodnji naoružanja i vojne opreme (“Službeni glasnik BiH”, broj 9/04) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o proizvodnji naoružanja i vojne opreme (“Službeni glasnik BiH”, broj 25/09). Na nivou entiteta Federacija BiH postoji Zakon o proizvodnji i prometu naoružanja i vojne opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen 2007. god. Više puta su postojale inicijative za izmjenu i modernizaciju tih zakona, ali su te inicijative onemogućene. Ovih dana u entitetu Republika Srpska je pripremljena prva verzija Zakona o proizvodnji naoružanja i vojne opreme koji ima za cilj da proizvodnja u namjenskoj industriji bude u nadležnosti entiteta Republika Srpska, a ne države BiH. Bolje reći, da proizvodnja oružja i municije bude bez kontrole i da se finalizira inicijativa Republike Srbije o ulaganju u pojedina vojna preduzeća u entitetu Republika Srpska.
Fabrike vojne industrije u BiH koje imaju dugogodišnju tradiciju kao što su Igman Konjic, Ginex Goražde, Pretis Vogošća, Binas Bugojno, BNT Novi Travnik i Zrak iz Sarajeva su 51% u državnom vlasništvu, a preostalih 49% su u vlasništvu fondova i/ili privatnih investitora. Generalno, strategija razvoja vojne industrije kao vitalnog dijela privrede svake države se oslanja na sposobnost navedenih fabrika da djeluju u složenom okruženju. Nažalost, nesretan pristup u procesu privatizacije u poratnom periodu, kada su fondovi za nemjerljivo mala finansijska sredstava putem obveznica kupili značajan broj dionica navedenih fabrika stvara gotovo nerješive probleme za njihov brz i uspješan razvoj.
Dio vojne industrije u Federaciji BiH je u privatnom vlasništvu, kao Pobjeda Technology Goražde, Pobjeda-Rudet, Goražde, Guma-co d.o.o. Bugojno i AC Unit Goražde. Upravljanje i njihov razvoj je direktno rezultat sposobnosti i mogućnosti njihovih vlasnika da odgovore nemilosrdnim zahtjevima svjetskog tržišta.
Pokušat ću izložiti zapažanja do kojih sam došao posljednjih decenija, uvidom u funkcioniranje vojne industrije u našoj zemlji, odnosno u Federaciji BiH.
Prevashodno se mora promijeniti pozicija i do sada pasivan odnos fondova i/ili privatnih investitora u smislu da moraju postati aktivni učesnici u osiguranju neophodnih finansijskih sredstava za tekući rad i za modernizaciju postojećih tehnologija i opreme. U skladu s tim i većinski vlasnik onda treba pronaći modus da fondovi i/ili privatni investitori u takvom slučaju imaju finansijsku korist. Sada se firme zadužuju kod banaka po jako nepovoljnim uvjetima pri čemu često moraju kao garanciju založiti dio objekata ili zemljišta. Takav vid funkcioniranja uzimanje bankarskih sredstava za tekuća sredstva je doveo do toga da se drastično smanji broj objekata i zemljišta u vlasništvu vojnih firmi gledano u odnosu na stanje neposredno poslije rata.
Drugo rješenje ovog problema je pronalaženje stranih strateških partnera koji bi otkupili dionice fondova i/ili privatnih investitora i čak preuzeli i većinski paket uz jasno definirane obaveze da se ne može mijenjati proizvodni program firmi, da se bez saglasnosti Federacije BiH ne mogu prodavati tehničke i tehnološke dokumentacije. I na kraju u slučaju da strani partner napušta Bosnu i Hercegovinu iz bilo kog razloga, u tom slučaju firme preuzima Federacija BiH. Ovo rješenje bi omogućilo da se vojne fabrike vrate na moderan tehnološki nivo uz značajno povećanje kapaciteta.
U javnosti se, na portalu Fokus, nedavno pojavila informacija o eventualnoj saradnji nekoliko vojnih firmi iz FBiH sa vojnom firmom Barzani iz Katara. Veoma zanimljivo je da pojedinci iz parcijalnih interesa i neki mediji unaprijed donose sudove o inicijativama koje su tek u fazi pregovaranja. A posebno je zanimljivo da pojmovi kao „poslovna tajna“ ili „službena tajna“ praktički ne postoje na ovim prostorima i niko ne odgovara za kršenje pravila poslovnih odnosa i tajni. Kao rezultat zakulisnih aktivnosti određenih osoba, vlasnika dionica određenih vojnih firmi, ova izvanredna inicijativa je propala.
Vlada Federacije BiH je davno donijela odluku da svaka vojna fabrika mora imati odjeljenje ili grupu za razvoj vojnih proizvoda iz djelatnosti fabrike. Nažalost, postoji kontinuirana opstrukcija realizaciji takve aktivnosti u gotovo svim fabrikama. Ta odjeljenja ili grupe za razvoj po svojoj funkciji treba da budu direktno odgovorni direktoru fabrike, a ni u kom slučaju izvršnim direktorima za tehniku ili proizvodnju ili kontrolu procesa proizvodnje. Moja zapažanja po pitanju pokretanja razvojnih projekata su često onemogućena od strane pojedinaca koji su u datim tvornicama stekli status sveznalica i nezamjenjivih stručnjaka.
Iskreno, taj sličan proces sam prošao već jednom 1975-‘80. godine u tvornici Pretis na samom početku mog bavljenja razvojem municije, ali tada su u Pretisu pobijedile snage koje su težište stavljale na znanje i sposobnost lokalnih stručnjaka i visoko kvalifikovanih radnika da mogu proizvoditi modernu municiju velikog kalibra.
Zatim, nužno je napisati i usvojiti dokument – Strategiju razvoja za pet ili deset godina za svaku kompaniju i potom pokušati ispuniti zacrtane ciljeve. U toj strategiji treba obraditi šta je racionalno za svjetsko tržište i našu odbranu proizvoditi iz proizvodnog programa firme i analizirati koje su kritične tačke postojećih tehnoloških procesa, zatim usporediti sopstvene proizvode sa proizvodima srodnih svjetskih firmi, potom detaljno proučiti procjene novih trendova u razvoju i proizvodnji moderne municije i oružja i izabrati one proizvode ili komponente koje je moguće osvojiti sa raspoloživim znanjima, opremom i dostupnim tehnologijama. Poseban segment strategije treba da bude usmjeren ka primjeni vojnih standarda MIL i STANAG (NATO) i inoviranju kriterija iz tih standarda u postojećoj tehničkoj i tehnološkoj dokumentaciji.
Poseban segment treba biti postojanje Odjeljenja za balistiku, kao organizacije koja bi bila jedinstvena za sve vojne fabrike. Tu bi manja grupa stvarnih stručnjaka radila na problemima aerodinamike, spoljne i unutrašnje balistike, terminalne balistike i izradi tablica gađanja. Ta grupa treba da sačuva stečena znanja i softvere iz vojne balistike i da ih dalje unapređuje i stavlja na raspolaganje stručnjacima iz postojećih i novih vojnih fabrika. Nažalost, svi napori u tom pravcu su propadali.
UNIS je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća formirao UNIS Institut sa ciljem da razvoj vojnih proizvoda bude pod njegovom kontrolom. Nažalost, Institut je formiran, vojne fabrike su uložile ogromna sredstva, ali određene političke strukture su najveći dio tih sredstava usmjerile u neke druge tehnološke oblasti.
Tokom rata u sklopu Centra za namjensku proizvodnju pri Glavnom štabu Armije RBiH sam formirao Odjeljenje za razvoj municije, ali poslije godinu i pol veoma uspješnog rada sa jednom grupom mladih istraživača, na osnovu naredbe date od strane prof. dr. Rusmira Mahmutćehajića, tadašnjeg ministra za energetiku, rudarstvo i industriju Bosne i Hercegovine i sive eminencije vojne industrije, to odjeljenje je ukinuto. Na moju pismenu rekciju, ministar Mahmutćehajić mi je ponudio da organiziram novu grupu za razvoj municije, ali pod uslovom da raspustim postojeću grupu za balistiku, koja je već uspješno radila složene proračune iz balistike. Nisam prihvatio takav prijedlog, smijenjen sam sa funkcije zamjenika komandanta brigade CNP (Centar za namjensku proizvodnju) i šefa Odjeljenja za razvoj municije.
Zatim sam sredinom 1994. godine formirao Odjeljenje za odbrambene tehnologije na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Veoma brzo sam naišao na nerazumijevanje i žestoke opstrukcije. Uspio sam jedino u smislu da se održi veoma kvalitetan proces edukacije studenta iz oblasti odbrambenih tehnologija i da sada u nastavnom procesu na Mašinskom fakultetu radi pet doktora nauka iz oblasti odbrambenih tehnologija. Međutim, te moje kolege i kolegica imaju velike svakodnevne obaveze u nastavnom procesu, nemaju nikakvu podršku nadležnih institucija u smislu finansiranja istraživačkih aktivnosti i grčevito se bore da ispune nastavne norme u veoma oskudnim finansijskim uvjetima.
Na inicijativu premijera vlade FBiH Fadila Novalića sam 2018. godine pripremio dokument o strukturi i formiranju Centra za odbrambene tehnologije, ali na zahtjev ostalih članova radne grupe preimenovan je u Centar za napredne tehnologije i na taj način odmah u startu generalno je promijenjena suština rada. Veoma brzo po formalnom osnivanju, pod utjecajem tekuće politike za direktora je imenovana obrazovana osoba, ali bez iskustva iz oblasti istraživanja i razvoja iz oblasti obrambenih nauka. Prijem osoblja je također bio po političkoj podobnosti, ni jedan kandidat kojeg sam preporučio nije primljen. Zatim je došlo do političke smjene vlade u Kantonu Sarajevo i postavljen je novi direktor, počeo je prijem novih kadrova, ali po istom principu. Nijedna osoba koja je sada zaposlena u tom Centru nema potrebno iskustvo iz oblasti balistike ili razvoja municije ili oružja.
U konačnici, moje duboko uvjerenje je da raspoloženje političkih struktura ove zemlje nije za bilo kakvo ozbiljno bavljenje primijenjenim razvojem municije i oružja, političke elite nikada neće shvatiti bit da znanje, iskustvo i vizije vladaju svijetom, a ne političke podobnosti.
Moje duboko uvjerenje da je potreban prijem većeg broja mladih inženjera odbrambenih tehnologija u svim vojnim fabrikama i visoko kvalificiranih majstora koji vladaju novim mašinama sa numeričkim upravljanjem i novim tehnologijama.
Na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu decenijama postoji Odsjek za odbrambene tehnologije na kojem studenti uče oblasti koje su direktno vezane za postojeće vojne fabrike i znanja potrebna tehničkim oficirima OS BiH. Nažalost, broj studenta koje su zaposleni u vojnim fabrikama je zanemarljivo mali. Moje iskustvo ukazuje da je najveći broj novoprimljenih osoba u svim vojnim fabrikama najvećim dijelom zaposleno zbog direktnog političkog utjecaja roditelja ili poznanika, a ne zbog stvarnih kvalifikacija i potreba firmi.
Unutar postojećih vojnih fabrika je potrebna veća saradnja u nabavci savremene mjerne balističke opreme za testiranje municije i oružja, daljnja modernizacija testnih poligona i napokon rješavanje problema testiranja municije i oružja za velike domete.
Kao dizajner municije sa veoma dugim radnim stažom u vojnoj industriji i kao vojnotehnički analitičar pokušat ću iznijeti svoje ocjene o poželjnim strateškim orijentacijama za neke od vojnih fabrika u FBiH.
Potrebno je da naglasim da ja ne pripadam osobama koje su omiljene kod političkih struktura, nisam nikada bio član nijednog nadzornog ili upravnog odbora bilo koje vojne fabrike i time ne mogu da objavim poslovnu tajnu bilo koje vojne firme. Ovo je moje mišljenje o onome što bi bilo dobro za našu zemlju i vojne fabrike, a ne o onome što će te fabrike raditi. Ko zna, možda moje sugestije neko jednog dana pročita i primjeni!
Tvornica „Igman“ iz Konjica
Ova firma ima izvanredan proizvodni program konvencionalne municije malog kalibra zapadnog i ruskog koncepta kalibara od 5,56 x 45 mm, 7,62 x 39 mm, 7,62 x 51 mm… do 12,7 x 99 mm.
Već duže vijeme vrši se modernizacija tehnologija, povećanje kapaciteta i korištenje savremene opreme za balistička mjerenja. Trendovi u razvoju i proizvodnji moderne municiji malog kalibra su usmjereni ka povećanju efikasnog smrtonosno dometa municije 5,56 x 45 mm i 7,62 x 51 mm sa 600 m na 800 m koji je rezultat iskustva iz borbi u Afganistanu i sve većoj primjeni zaštitnih prsluka kod savremenih vojnika. Već više od decenije prisutan je trend u korištenju jezgara od teškog metala kod oklopno probojne municije sa ciljem povećanja efikasnosti pri probijanju mekih i srednje tvrdih ciljeva. Posebne aktivnosti u svijetu su usmjerene na zamjenu olovnog jezgra odgovarajućim ekvivalentom u cilju smanjenja zagađenja okoline, zamjenu primarnih jakih eksploziva koji sadrže teške metale u kapslama municije malog i srednjeg kalibra, zatim u neophodan razvoj infracrvenih trasera s obzirom na sve veću primjenu optoelektronskih sistema za osmatranje itd.
Iskustva tekućeg rata u Ukrajini ukazuju da je neophodno povećati kapacitete proizvodnje municije 12,7 x 99 mm i 12,7 x 108 mm, posebno municije tipa oklopno probojne, oklopno probojne zapaljive, sa i bez trasirajućeg moda.
Kritična tačka u budućoj proizvodnju municije svih kalibara je osiguranje stabilne nabavke pogonskih punjenja za municije s obzirom da narednih desetak i više godina će biti intenzivna aktivnost u osiguranju rezervi municije NATO zemalja i zemalja Bliskog istoka.
Tvornica „Pretis“ iz Vogošće
Tvornica Pretis je širom svijeta poznat proizvođač konvencionalne artiljerijske i minobacačke municije, istočnog i zapadnog koncepta. Prije rata je proizvodila izvanrednu gamu artiljerijske raketne municije i protuoklopne rakete za lansiranje sa ramena.
Danas, toj tvornici su nužna daljnja ulaganja u modernizaciju i povećanje kapaciteta za kovanje tijela modernih projektila 155 mm, tehnološke automatizirane linije za topljenje i livenje eksploziva, opreme za modernu kontrolu eksplozivnog liva u serijskoj proizvodnji i daljnje proširenje poligona za ispitivanja municije. Poseban segment modernizacije treba biti usmjeren ka nabavci opreme za izradu čahura od mesinga i čelika, osposobljavanje postojeće opreme za proizvodnju tijela raketnih motora flowforming tehnologijom, proširenje kapaciteta termičke obrade čelika u zaštitnoj atmosferi i posebno nabavka tehnologije za izradu rotirajućeg prstena za projektile metodom navarivanja bakra u zaštitnoj atmosferi.
Moja sugestija bi bila da firma Pretis treba preuzeti iskustva stranih vojnih firmi sa tradicijom koje se u svojoj ključnoj orijentaciji usmjeravaju na segmente razvoja i istraživanja, kontrolu sistema procesa proizvodnje, ugradnju eksplozivnih komponenti i testiranje municije kao “finalista” municije. Pojedine segmente procesa izrade metalnih komponenti treba prepustiti kooperantima, jer Bosna i Hercegovina ima velik broj izvanrednih privatnih firmi koje to mogu veoma kvalitetno uraditi, jer imaju odlične numeričke mašine i prese za kovanje manje kompleksnijih dijelova projektila. Uspostavljanjem kooperantskog odnosa sa tim firmama uz neposrednu kontrolu svih procesa izrade od strane stručnjaka firme Pretis, moguće je značajno povećati kapacitete proizvodnje municije.
Da bi se shvatio koliki je potencijal postojao u tvornici Pretis u periodu prije rata, napomenimo da je tada razvojni dio tvornice Pretis brojao 25 inženjera i isto toliko veoma kvalitetnih tehničara. Brzi pregled razvojnih projekata koji su se odvijali u tvornici Pretis ukazuje svakom razumnom čovjeku na izvanredan potencijal, jer značajan dio tih znanja i iskustava još postoji.
Tok dosadašnjeg rata u Ukrajini ponovo potvrđuje ratna iskustva širom svijeta da je artiljerija kraljica bitaka. Dugoročna orijentacija firme Pretis bi trebala podrazumijevati generalno dva pravca strateške orijentacije.
Prvi strateški pravac podrazumijeva daljnje povećanje proizvodnih kapaciteta za izradu projektila 155 mm M107, municije 122 mm OF-462, municije 105 mm HE M1, minobacačke HE municije svih kalibara.
Kritični elementi ovog strateškog pravca su proširenje kapaciteta kovanja tijela projektila i termičke obrade otkovaka, zatim nabavka automatizirane linije za topljenje i livenje eksploziva (TNT i Comp. B), nabavka linije za izradu čahura za municiju 105 mm i 122 mm od mesinga i čelika. Izuzetno kritična tačka u budućoj proizvodnju municije svih kalibara je osiguranje stabilne nabavke pogonskih punjenja za municije, s obzirom da prema neprovjerenim informacijama dosadašnji dugogodišnji kooperant u osiguranju goriva, srbijanska firma Milan Blagojević iz Lučana, nije više raspoložena da snabdijeva firmu Pretis.
Firma „Ginex“ iz Goražda
Ginex je u svom dosadašnjem razvoju neprekidno vršio modernizaciju svojih tehnologija i povećanje kapacitete proizvodnje. Mišljenja sam da rukovodstvo te firme treba intenzivniju saradnju sa univerzitetima u Bosni i Hercegovini čime će biti u mogućnosti da organizirano prati nove trendove u razvoju primarnih eksplozivnih materija i primjenu novih metoda testiranja finalnih proizvoda.
Ne bih dalje komentirao šta bi bilo poželjno uraditi, jer neke moje ranije dobronamjerne sugestije su izazvale negativnu reakciju rukovodstva te firme.
Kritična tačka znanja i tehnologija u sklopu firme Ginex je da je cjelokupan proizvodni proces baziran u zoni Goražda, bez planiranja alternativnih lokacija u kriznim situacijama. Svi dosadašnjih pokušaji da se naprave alternativni rezervni tehnološki sistemi na drugoj lokaciji, ali u sklopu organizacije firme Ginex, odbijeni su od strane sadašnjeg rukovodstva. To je klasičan primjer da narodna poslovica „uči na tuđem iskustvu“ ne važi u našoj zemlji jer tu ne važi ni „ne ponavljaj svoje greške“. A tih grešaka u prethodnom ratu i poratnom periodu smo imali u izobilju.
Firma „Binas“ iz Bugojna
Posljednih dvadeset godina firma Binas je imala kontinuirane poteškoće koje su prije svega rezultat unutrašnjih organizacijskih problema, a ne poteškoća u mogućnosti prodaje osnovnih proizvoda kao što su upaljači za artiljerijsku i minobacačku municiju. Glavni problemi Binasa su bili rezultat nepovoljno izvedenog procesa tranzicije firme u poratnom periodu, poslovna orijentacija da glavni proizvod bude municija 40 mm male brzine za bacače granatica i stalne promjene poslovnih struktura. Potpuno je bio potisnut tradicionalno glavni proizvodni program, upaljači za artiljerijsku i minobacačku municije. Po nekim informacijama, sadašnje rukovodstvo Binasa vrši značajne korekcije ka vraćanju osnovnom proizvodnom programu i njegovoj modernizaciji uz stabilizaciju proizvodnje firme i osiguranju pristojnog života radnicima.
U gradu Bugojnu postoji privatna firma Guma-co d.o.o. čija je osnovna djelatnost također proizvodnja upaljača za municiju. Ta firma posjeduje izvanredan proizvodni mašinski park, odličnu opremu za testiranje komponenti upaljača, odlična rješenja vitalnog sigurnosno-armirajućeg sistema upaljača. Firma Guma-co d.o.o. ima dobru kooperaciju sa nekoliko firmi iz inostranstva i nekoliko realiziranih upaljača vrhunskih performansi. Potrebno je uspostaviti model kooperacije između obje firme, izvršiti podjelu proizvodnih programa na obostranu finansijsku korist.
Neprekidna potražnja za municijom zbog rata u Ukrajini i pražnjenje vojnih rezervi NATO zemalja stvara veliku šansu za firmu Binas. Ali, to podrazumijeva i neophodne aktivnosti ka daljnjim modifikacijama postojećih upaljača, razvoj novih upaljača, posebno elektronskih i blizinskih upaljača. Za tako nešto, mislim da firmi Binas treba vanjska podrška kako stranih firmi u smislu kooperacije, tako i tješnja saradnja sa Mašinskim i Elektrotehničkim fakultetom u Sarajevu.
Firma „BNT-TMH“ u Novom Travniku
Ova firma u svom tehnološkom segmentu ima dio jako specifične opreme za proizvodnju cijevi za oružja i veoma ju je teško koristiti za drugu proizvodnju. Ali, ta firma je strateška za jednu zemlju i treba pronaći način da se održi „hladan“ rad tog dijela tehnološkog ciklusa u periodima kada nema potražnje za cijevima oružja.
Novi trend u svijetu je usmjeren ka smanjenju mase komponenti haubica i minobacača primjenom novih materijala i tehnologija izrade, povećanju dužine cijevi haubica i minobacača i razvoju minobacačkih sistema na manjim vozilima.
U Bosni i Hercegovini postoje znanje i iskustvo da se dio razvoja usmjeri ka smanjenju mase pojedinih komponenti minobacača, povećanju dužine cijevi minobacača i veoma važan razvojni zadatak treba biti izabrati koncept minobacača koji se transportuje na manjem vozilu pri kojem se minobacači mehanički ili hidraulički spuštaju na tlo za vrijeme lansiranja projektila i poslije kraćeg borbenog djelovanja sistem se diže i dislocira na novu poziciju. U sklopu takvog sistema je nužan razvoj novog sistema za lociranje pozicija mjesta lansiranja i pozicija ciljeva, zatim balističkog sistema za optimalno zauzimanje parametara za borbeno djelovanje.
Firma „Zrak“ u Sarajevu
Proizvodni program firme Zrak je veoma važan za svaku zemlju i vojsku. Bilo bi šteta da ta firma ne nastavi rad. Velik uzrok problema ove firme je njihova izvanredna lokacija u Sarajevu. Nažalost, to svi znaju i dugogodišnje političke strukture u Sarajevu se prave da to nije tako.
Komentar na utjecaj okruženja na našu vojnu industriju i na sigurnost u BiH
Već duže vrijeme postoje tendencije da Republika Srbija preuzme nadzor nad dijelom vojnih fabrika u entitetu Republika Srpska. Tu prije svega mislim na Zavod „Kosmos“ u Banjaluci i Zavod „Orao“ u Bijeljeni.
Zavod Kosmos je javno privredno društvo za proizvodnju i remont i akcionarsko je društvo u stopostotnom vlasništvu Republike Srpske. Prije rata je to bila vrhunska organizacija za održavanje raketnih vođenih sistema i radara.
Zavod Orao prije rata je vršio proizvodnju i remont turbomlаznih motorа za avione i helikoptere JNA. Sada uspješno radi, ima oko 400 zaposlenih osoba i izvanrednu kvalifikacionu strukturu stručnjaka.
Izazovi koji predstoje u narednom periodu u slučaju da vlada entiteta Republika Srpska usvoji Zakon o proizvodnji naoružanja i vojne opreme – koji ima za cilj da proizvodnja u namjenskoj industriji bude u nadležnosti entiteta Republika Srpska a ne države BiH – podrazumijeva mogućnost nekoliko hipotetskih izazova koji ugrožavaju stabilnost unutar Bosne i Hercegovine.
Prva je da Vlada Republike Srbije preuzme većinski paket u Zavodu Kosmos i po usvajanju novog Zakon o proizvodnji naoružanja i vojne opreme može poslati na remont bilo koji raketni vođeni sistem ili radar i zadržati ga na „remontu“ sve do neke krizne situacije. U hipotetskoj kriznoj situaciji time bi bile ugrožene sve letjelice na području BiH. Pored toga, moguće je poslati na remont i artiljerijske raketne sisteme većeg dometa i narušiti balans snaga u regionu.
U slučaju Zavoda Orao moguće je mimo nadležnosti Bosne i Hercegovine poslati na remont mlazne motore za helikoptere i avione. U entitetu Republika Srpska postoji određen broj aviona i helikoptera koji nisu operativni i u kriznoj situaciji bi mogli biti operativni. To su sve hipotetska razmatranja, ali koja su rezultat opreza zbog neprekidnih nastojanja da se ruše nadležnosti države Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina je do sredine prve decenije ovog vijeka imala operativnu tvornicu za proizvodnju goriva za artiljerijsku, minobacačku i raketnu municiju. Stvarnu nadležnost nad tom fabrikom je imalo Ministarstvo odbrane Hrvatske postavljajući rukovodeće kadrove. Kada je to spriječeno od strane međunarodne zajednice, nastupio je period degradacije fabrike, prodaja sirovina preduzeću iz Banjaluke za daljnji transfer prema firmi Milan Blagojević iz Lučana u Srbiju. Zatim su uslijedili noćni izleti i izvlačenje opreme ili njeno uništenje. Realno, ta fabrika više ne postoji izuzev planta nitroglicerina, a on postoji samo iz straha da u slučaju eksplozije ne dođe do uništenja urbanog dijela Viteza.
Firma Remontni zavod Hadžići je bio svjetski poznat zavod za remont tenkova, oklopnih vozila i oružja svih kalibara. „Posebnom“ brigom političkih struktura u Federaciji BiH, rukovodeći kadrovi su zaboravili osnovnu djelatnost tog zavoda orijentirali se na druge poslove za koje nisu imali znanja i iskustva.
U bliskoj budućnosti će kao posljedica rata u Ukrajini jedan od zahtjeva biti potreba za remontom oklopnih i artiljerijskih oružja. Pored toga, realne inspekcije u skladištima oružja NATO zemalja su ustanovile da postoji jako veliki broj borbenog oružja koje nije operativno i zahtijeva detaljne remonte. Pametni ljudi bi se trebali početi pripremati da okupe kvalificirane ekipe stručnjaka za remont i pripreme se sa neophodnom opremom.
Ovih dana predstoji aktivnosti u zamjeni direktora nekoliko vojnih fabrika u Federaciji BiH. Nezvanične informacije o tome ko su bili kandidati za direktora npr. firme Pretis izazvale su kod mene kratkotrajnu depresiju jer je Pretis ekstremno važna firma te prijedlog za direktora treba sagledati iz svih sfera interesa.
Svugdje u svijetu, direktor firme je osoba koja zna da rukovodi firmom, koja zna da komunicira sa stranim partnerima i ima dugogodišnje iskustvo.
Članovi nadzornih odbora treba da budu stručnjaci koji će pomoći direktoru firme iz svog segmenta u nadzoru nad radom firme, a ne da preuzimanjem funkcije tek počinju razumijevati gdje se nalaze i šta im je posao. Članove nadzornog odbora treba da postavljaju političke partije, ali ne kao nagradu pojedincu za lojalnost, već kao dokaz stručnosti i spremnosti da nadzire zakonitost rada upravljačke strukture.
Činjenica je da je manji dio direktora vojnih fabrika bio postavljen po podobnosti ili rođačkoj pripadnosti. To svakako treba spriječiti i tu je odgovornost čelnika vladajućih partija.
Kada biste me pitali kakav zaključak bi trebao uslijediti na kraju ovih mojih razmišljanja, mogao bih samo da kažem da nema zaključka, jer na ovom prostoru ne važe logika i razum. Uvijek reagiramo sa zakašnjenjem i nemamo naviku planiranja i predviđanja poteza u budućnosti.