Potrebno je odmah reći da je ideja o formiranju novih vojnih fabrika izvanredna racionalna ideja, iako dosadašnja iskustva o sličnim potezima prethodnih vlada Federacije BiH ne daju nadu za uspješnu realizaciju!
Ovih dana su sredstva informiranja prenijela dijelove izjave ministra energetike, rudarstva i industrije Vedrana Lakića u kojima se navodi sljedeće:
- planiramo u narednom periodu otvoriti i nove fabrike koje će biti povezane sa sadašnjim firmama namjenske industrije,
- prema novom planu razvoja namjenske industrije u FBiH postignut je koncenzus o ravnomjernom razvoju svih kantona, pri čemu bi se nove fabrike trebale graditi u kantonima u kojima dosad nije bila zastupljena ova grana privrede,
- nove kompanije bi trebale raditi proizvode koji nisu bili uključeni u dosadašnju paletu proizvoda namjenske industrije FBiH,
- proširiti kapacitete većine fabrika namjenske industrije FBiH,
- planira se povećanje radnih mjesta u sklopu fabrika namjenske industrije FBiH zbog porasta potražnje za njihovim proizvodima,
- razmišlja se o novim proizvodima i novim tehnologijama u našim firmama,
- odlukom Vlade Federacije BiH sa sjednice održane 30. novembra 2023. godine, formirana je komisija za kreiranje Strategije razvoja namjenske industrije u FBiH 2024-2034. Ova strategija je usmjerena na stvaranje ključnih smjernica personalnog i tehničko-tehnološkog razvoja.
Što te izjave ministra Vedrana Lakića podrazumijevaju?
Kao osoba koja je bila direktno uključena u procese razvoja, testiranja i proizvodnje municije do 1992. godine, a onda i kao onaj ko je veliki dio svog znanja i sposobnosti usmjerio u proces stvaranja uvjeta za kontinuirano školovanje studenata iz oblasti odbrambene industrije, izložit ću neke stavove o navedenim izjavama ministra energetike, rudarstva i industrije Vedrana Lakića.
Bez ikakvih dilema treba dati pozitivan odgovor na pitanje – da li treba otvarati nove fabrike iz odbrambenih tehnologija? To je važno kako sa stanovišta potreba Bosne i Hercegovine u tehnološkom i odbrambenom smislu, tako i sa stanovišta ekonomskog izazova s obzirom na očigledne potrebe međunarodnog tržišta u narednim decenijama.
Pri tome ne mislim da težište treba da bude samo na inicijativama da postojeće firme formiraju nove fabrike u kantonima koji nemaju odbrambenu industriju, već je od izuzetne važnosti omogućiti privatnom kapitalu lakše i sveobuhvatnije sticanje dozvola za ulazak u sferu odbrambene industrije.
Zašto je to važno? Dugo vremena su u okviru Direkcije za namjensku proizvodnju, u fazi kada je o svemu odlučivao Enver Mujezinović, pomoćnik direktora Federalne direkcije za namjensku industriju, bile onemogućavane ili otežavane sve inicijative za formiranje privatnih firmi iz oblasti odbrambenih tehnologija. Tek posljednih deset godina taj proces je pojednostavljen, iako i dalje postoji jak utjecaj pojedinih struktura kada su u pitanju neke inicijative privatnog kapitala ili pojedinih osoba.
Ono što je bilo izuzetno vidljivo u prethodnim decenijama, a prisutno je i sada, sadržano je u činjenici da su „sive eminencije“ iz sfere vojne ili državne sigurnosne sfere i dalje nezaobilazan faktor u kreiranju kadrovske politike u fabrikama odbrambene industrije i njihovom razvoju. Logika prisustva tih osoba u fabrikama odbrambene industrije bi trebala biti usmjerena ka stvaranju okruženja sigurnog od djelovanja vanjskih faktora, a ne da oni učestvuju u odlučivanju da li treba da se formira nova firma sa određenim tehnološkim konceptom ili da li je neki direktor podoban za obavljanje funkcije.
Realizacija ideje o otvaranju novih fabrika odbrambene industrije, u kantonima u kojima dosad nisu bile zastupljene nove kompanije koje bi trebale raditi nove proizvode, predstavlja ozbiljan i kompleksan zadatak koji bi podrazumijevao sljedeće:
- Identifikaciju oblasti iz odbrambene industrije koje nisu zastupljene u sklopu odbrambene industrije BiH, a nužne su za njen daljnji razvoj u skladu sa potrebama na svjetskim tržištima.
- Procjenu neophodnih tehnologija, znanja i kadrova za realizaciju tih ciljeva.
- Poznavanje svjetskih trendova za pojedine tipove oružja i municije za narednih deset godina; u svijetu su za svaku oblast odbrambene industrije dostupne studije procjene trendova potreba za proizvodnjom i dovoljno je izdvojiti tek par hiljada eura godišnje za svaki od tih dokumenata. Koliko znam, samo je fabrika „Igman“ prije dvije godina kupila jednu takvu studiju.
- Neophodna je izmjena postojećih zakonskih rješenja u smislu omogućavanja ulaska stranog kapitala u postojeće i nove fabrike odbrambene industrije. Treba pronaći modus da se sadašnja glavna smetnja koja onemogućava veća ulaganje stranog kapitala u tvornice kod kojih je državno vlasništvo 51%, bude izbjegnuta na način koji je primijenjen u svijetu. Jer, realno, postojeća vlast nije u mogućnosti izvršiti značajna finansijska ulaganja u modernizaciju postojećih fabrika bez stranog kapitala.
- Direktori fabrika i izvršni direktori treba da budu stručne osobe, po mogućnosti bez značajnijeg utjecaja političke opcije na vlasti i sa većim ovlaštenjima za samostalno odlučivanje u svakodnevnom radu. Nadzorne odbore bi trebali činiti pojedinci koji iza sebe imaju dokazane rezultate u realnom privrednom sektoru, a ne da budu samo transmiteri odluka političkih struktura.
- Neophodna je stvarna intenzivna saradnja fabrika odbrambene industrije sa Univerzitetima u BH.
- Neophodna je višeslojna kooperacija sa stranim partnerim postojećih i novih fabrika odbrambene industrije.
Kako znati šta i kako bi trebalo raditi?
Identifikacija oblasti iz odbrambene industrije jedne zemlje podrazumijeva donošenje stvarne Strategije razvoja odbrambene industrije. To je ekstremno važan zadatak i po definiciji bi ga trebale obaviti osobe koje posjeduju znanja i iskustva iz te oblasti.
Vlada Federacije BiH je na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donijela odluku o izradi Strategije razvoja namjenske industrije Federacije Bosne i Hercegovine za period od 2024. do 2034. godine, a tek na sjednici 6. marta 2024. godine doneseno je Rješenje o imenovanju Komisije za učestvovanje u izradi te strategije.
Dakle, sa kašnjenjem od tri mjeseca Vlada FBiH donosi Rješenje o imenovanju Komisije za izradu Prijedloga Strategije razvoja namjenske industrije u Federaciji Bosne i Hercegovine za period 2024- 2034. godine. Tu komisiju čine: Zlatan Bilanović, predsjednik (Federalna direkcija za namjensku industrije), te članovi dr. Stipo Buljan (sekretar Ministarstva) i Rijad Vrabac (Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije), Adnan Mahmutović i Redžo Delić (Federalna direkcija za namjensku industrije), Đahid Muratbegović (Igman d.d. Konjic), Dženana Turković (Ginex d.d. Goražde), Almira Zulić Burek (Pretis d.d. Vogošća), Abaz Manđuka (Binas d.d. Bugojno), Besim Belegić (BNT-TMiH d.d. Novi Travnik), Zuhret Hodžić (Zrak d.d. Sarajevo – u stečaju), Rijad Kovač (Federalni zavod za programiranje razvoja) i Almin Mališević (Privredna komora Federacije BiH).
Od svih članova Komisije za Oblast odbrambenih tehnologija, oblast koja obuhvata municiju i oružje, znanje i iskustvo posjeduje samo kolega Abaz Manđuka. Svi ostali članovi posjeduju znanja iz drugih područja, pretežno iz društvenih nauka.
Međutim, ono što je zanimljivo jeste da većinu Komisije čine direktori fabrika (ili zamjenici koje su oni imenovali) a koji se često mijenjaju. Kako će to utjecati na kvalitet i suštinu same Stregije, ostaje da se vidi.
Bio sam šokiran informacijom objavljenom 20. novembra 2024. da je održan sastanak Radne grupe za izradu strategije namjenske industrije FBiH u prostorijama Centra za napredne tehnologije (CNT) u Sarajevu i da je CNT zadužen da koordinira rad ove radne grupe.
Moje zaprepaštenje ovom informacijom je uzrokovano činjenicom da niko sa Odsjeka za odbrambene tehnologije Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu nije član Komisije, iako tamo rade četiri doktora nauka iz oblasti odbrambenih tehnologija. Profesori i asistenti sa Odsjeka za odbrambene tehnologije su u prethodnom periodu stvorili uvjete da preko 150 diplomiranih inženjera odbrambenih tehnologija steknu zvanja, objavili su stotine naučnih i stručnih radova, bili na raspolaganju fabrikama odbrambene industrije za rješavanje specifičnih problema, učestvovali su u projektima UNDP BiH za prilagođavanje sistema skladištenja municije NATO zahtjevima i aktivno nudili rješenja u procesima demilitarizacije municije za OSBiH. Neću spominjati aktivnosti za potrebe Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.
To je prvi, a sljedeći razlog mog zaprepašćenja je proizašao iz činjenice da sam tokom 2018. godine, na inicijativu tadašnjeg premijera Vlade FBiH, bio zadužen da postavim koncept Centra za napredne tehnologije u Sarajevu, s namjerom da ta institucija u roku od pet godina postane finansijski potpuno samostalna i da težišta CNT bude podrška razvojnim projektima u sklopu fabrika odbrambene industrije i saradnja sa istraživačkim institucijama iz oblasti odbrambenih tehnologija zemalja Bliskog i Srednjeg istoka i pojedinih afričkih zemalja. Detaljno sam pripremio plan i program rada za svako odjeljenje unutar Centra, prijedlog projekta za dvije godine, plan potrebne opreme i finansijskih sredstava, te sistematizaciju svakog odjeljenja. Nažalost, po formiranju CNT nijedan moj kadrovski prijedlog za prijem mladih kadrova nije prihvaćen, utjecaj politike je postao dominantan, počela su zapošljavanja po podobnosti i prijateljskim vezama, promijenjen je koncept Centra itd. Klasičan „balkanski pristup“ trenutne političke opcije koja iz pozadine kontrolira rad Centra. Moram naglasiti identičan pristup obje političke opcije, i one koja je bila na vlasti tokom formiranja Centra i ove aktuelne vlasti.
Prema mojim informacija, u Centru za napredne tehnologije trenutno nema niti jedna osoba koja ima ozbiljnije iskustvo iz razvoja, testiranja i proizvodnje municije i oružja i otuda moja frustracija činjenicom da je u našem okruženju nemoguće realizirati bilo kakvu ideju od interesa za našu zemlju, a da se ne pojave osobe koje zbog vlastitih interesa ne preuzmu kontrolu nad sistemom.
Jedinu pozitivnu pouku koju sam izvukao tada je da se procesom razvoja iz oblasti odbrambenih tehnologija nije moguće baviti u institucijama, javnim ustanovama, i da je jedino rješenje u okviru institucija privatnog kapitala. Institucije tipa javnih ustanova zbog zakonskih ograničenja i tenderskih procedura gube na efikasnosti i dinamici realizacije zamisli mladih istraživača.
Ako pročitate dokument „Strategija razvoja namjenske industrije Federacije Bosne i Hercegovine 2012-2022 god.“ i usporedite sa sadašnjim stanjem odbrambene industrije vidjet ćete da nije niti započeo razvoj određenih oblasti, a ključne osobe koje su pisale tu straegiju su i dalje organizatori rada na narednoj stategiji.
U toj strategiji je:
Potpuno promašen koncept po kome bi fabrike odbrambene industrije FBiH trebale da snabdijevaju municijom i oružjem NATO snage. Koncept potpuno bez osnova.
Planirano je bilo da se uvoz podsklopova i repromaterijala i vojne opreme smanji za cca 20% do 2016. godine, odnosno 50% do 2021. godine. Nijedan od tih ciljeva nije ispunjen, naprotiv, udio uvoza podsistema i repromateirjala u cijeni proizvoda je značajno porastao. Da bi bio ispunjen ovaj cilj, bila su potrebna značajna investiciona ulaganja u tvornice za proizvodnju reporomaterijala. Tu prije svega mislim na kritičan nedostatak goriva za municiju svih kalibara.
Navodi se da je potrebno koncentrisati kadrovske i materijalne resurse pri razvoju i proizvodnji NVO uz povećanu saradnju pri zajedničkom nastupu na ino-tržištu. Ne postoji ni jedan primjer pokušaja koncentracije kadrovskih i materijalnih resursa a ovom Strategijom nije niti ponuđen način kako to ostvariti. Iako postoji odluka Vlade FBiH o uspostavljanju razvojih odjeljenja u sklopu odbrambenih fabrika, ta inicijativa je samo djelomično realizirana bez stvarne želje da ta odjeljenja budu nosioci progresa fabrika.
Navodi se da je potrebno uvezati namjensku industriju po svim segmentima proizvodnje sa strateškim partnerima iz inostranstva, a zadržati minimalno 51% kapitala u državnom vlasništvu.
Moja iskustva govore da je bilo dosta inicijativa starteških partnera za zajedničke investicije i razvojne projekte, ali ni u jednom slučaju nisu napravljeni značajniji iskoraci zbog nepostojanja jasnih studija izvodivosti projekata i nerazumijevanja trendova u svijetu. Ne postoji svijest u fabrikama odbrambene industrije da je potrebno pisati studije izvodivosti kao moderan način planiranja razvoja i tržišta.
Bio sam učesnik u jednom pokušaju saradnje sa državom Katar koji je bio izvanredna šansa za odbrambenu industriju FBiH, ali lokalni moćnici i određene neformalne grupe na nivou Federacije BiH, tu su šansu onemogućili kako ne bi izgubili kontrolu i učestvovanje u procesima zaključivanja ugovora između pojedinih fabrika i posrednika.
Navodi se da je potrebno u namjensku industriju uvesti NATO kodifikacijski sistem. Postoji samo ograničena aktivnost u sklopu tvornice „Igman“ u tom pravcu.
U dijelu Strategije koji opisuje kapacitete pojedinih tehnoloških cjelina nema ni naznake kako povećati kapacitete i koje tehnologije su kritične. A to je u suštini i sama svrha Strategije razvoja odbrambene industrije.
Nevjerovatno zvuči podatak iz Strategije da fabrika „Igman“ proizvodi „streljačku municiju 5,56 – 7,9“ ili da sada nepostojeća fabrika „Vitezit“ može proizvesti „artiljerijski barut i raketno gorivo u količini od 1.200 tona“ ili da nepoznata fabrika proizvodi „protivavionsku municiju u količini od 5 miliona komada“. Moguće da su pisci te strategije pod pojmom „protivavionska municija“ mislili na municiju malog kalibra 12,7 x 99 mm ili 12,7 x 108 mm.
Fabrika „Vitezit“ od 2009. god. više nije u stanju da proizvodi goriva za artiljerijsku, minobacačku i raketnu municiju. A pisci te Strategije to izgleda nisu ni znali ili nisu htjeli da znaju. Toliko o stručnosti tima za pisanje Strategije za period 2012-2022.
Direktor Direkcije za namjensku industriju bi morao imati mogućnost angažiranja stručnih osoba bar za redigovanje tih dokumenata, jer ako se to isto ponovi i prilikom pisanju nove Strategije, onda se nama u Bosni i Hercegovini loše piše.
U Strategiji se navodi podatak da je „Mašinski fakultet u Sarajevu otvorio poseban odsjek za studij Odbrambene tehnologije ali je za studiranje na istom jako malo interesa. Namjenska industrija Federacije BiH u periodu 2011-2021. godine mora obezbijediti da u strukturi zaposlenih bude minimum 10% tehničkog kadra mlađeg od 40 godina i da izgradi dobar sistem njihove dodatne edukacije iz oblasti NVO.“
U toj Strategiji se ne definira kako ostvariti planski priliv potrebnih kadrova svih profila. Već sam spomenuo da je na Odsjeku za odbrambene tehnologije do sada diplomiralo preko 150 diplomiranih inženjera. Za Ripleyevu hroniku „Vjerovali ili ne?“ od tih 150 diplomiranih inženjera možda tek desetak radi u fabrikama odbrambene industrije. Ostali nisu mogli biti primljeni iz prostog razloga – sa svakom novom smjenom nadzornog odbora vrši se prijem kadrova po prijateljskoj ili rođačkoj vezi.
Samo u periodu 2011-2014, kada su direktori fabrike „Pretis“ bili Enver Alibegović i Hajrudin Pezo, stipendirani su studenti Odsjeka za odbrambene tehnologije i primani na posao po završetku fakulteta. Poslije tog perioda više puta sam predlagao sposobne studente, inženjere za rad u fabrikama „Pretis“ i „Igman“, ali sa slabim efektom.
Toliko o kadrovskoj politici i konceptu opskrbljivanja odbrambene industrije sposobnim kadrovima.
Mislim da su ove opservacije dovoljne da se stekne utisak o stepenu (ne)uspješnosti predviđanja razvoja odbrambene industrije u dokumentu „Strategija razvoja namjenske industrije Federacije Bosne i Hercegovine 2012-2022“. Ono što zabrinjava je da dio ljudi koji su sudjelovali u pisanju prethodne Strategije su i sada u Komisiji za izradu narednestrategije.
Moja sugestija članovima Komisije za pisanje prijedloga nove Strategije razvoja namjenske industrije Federacije Bosne i Hercegovine, bila bi da pri procjeni neophodnih tehnologija, znanja i kadrova ne primjenjuju koncept prethodne startegije, jer taj koncept ne nudi stvarnu viziju odbrambene industrije.
Potrebno je posebno promatrati probleme razvoja, testiranja i proizvodnje za artiljerijsku i minobacačku municiju, u odnosu na artiljerijsku raketnu municiju, odnosno protivoklopnu municiju (tenkovsku i municiju lansiranu sa ramena), odnosno municiju malog i srednjeg kalibra, odnosno kompletan kompleksan proizvodni program fabrike „Ginex“, odnosno za upaljače municije svih tipova i kalibara, odnosno haubica, minobacača i višecjevnih lansera raketa. Svaka od tih oblasti odbrambenih tehnologija je priča za sebe i nužno ih je usporediti sa savremenim fabrikama odbrambene industrije Evrope i svijeta.
Na taj način će se moći realnije sagledati koje neophodne tehnologije je nužno nabaviti za naredno desetljeće, koje su nedostajuće tehnologije neophodne za stabilnu proizvodnju postojeće municije i oružja, te gdje praktično mi sa našom ekonomskom moći i tehnologijama nemamo više šansu za napredak.
Poželjno bi bilo nabaviti dostupne studije koje razmatraju iskustva iz ratova u Azerbejdžanu i Ukrajini, s ciljem da se izvrše određene korekcije u razvojnim prioritetima (npr. pojava borbenih dronova kao značajne borbene podrške trupama na bojištu, značaj artiljerijskih raketa, sistema za upravljanje vatrom na nivou bataljona itd.).
Duboko sam ubijeđen da bez planskog školovanja inženjerskih kadrova i kadrova srednjeg stručnog profila (oblast numeričkog upravljanja mašinama, znanja iz rukovanja sa eksplozivnim materijama itd.) nije moguće očekivati značajan napredak u razvoju odbrambene industrije.
Poseban zadatak je definiranje kritičnih tehnologija za odbrambenu industriju FBiH. Mišljenja sam da su to prije svega:
- Tehnološke linije za proizvodnju goriva za municiju malog kalibra, artiljerijsku i minobacačku municiju, zatim kompozitna goriva za raketnu artiljerijsku municiju (svaka od tih linija košta cca 50 miliona dolara samo za tehnologiju i transfer znanja, plus objekti i zaštitni sistemi još toliko). Linije za proizvodnju goriva za artiljerijsku i minobacačku municiju, zatim kompozitna goriva za raketnu artiljerijsku municiju su postojale u tvornici „Vitezit“ i svjesnosu uništene nemarom rukovodstva te fabrike uz poticaje lokalnih politika poslije 2008. godine.
- Nove tehnološke cjeline za kovanje tijela artiljerijskih i minobacačkih projektila (10-20 miliona dolara). Početkom 1996. godine iz tvornice „Pretis“ je ukradena, izvučena i prebačena u Republiku Srbiju presa „Lasco“ od 1.200 tona.
- Tehnologija flow-forming za izradu komora za raketne motore (min. 10 miliona dolara). Fabrika „Pretis“ je imala prije rata tri tehnološke cjeline flow-forming, jedna je prebačena u Republiku Srbiju, druga je u Mokrom, a treća je ponovo kupljena od strane firme „Pretis“ i iz Mokrog vraćena u Vogošću, ali nije još osposobljena.
- Tehnološka linija za termičku obradu tijela projektila (5 miliona dolara).
- Tehnološka linija za topljenje i livenje eksploziva u tijela projektila (min. 20 miliona dolara).
- Poseban segment treba biti posvećen razvoju i proizvodnji bespilotnih letjelica i njihovo opremanje kako za identifikaciju prijetnje, lociranja prijetnje i borbeno djelovanje. Tu mogu izuzetnu ulogu odigrati privatne firme u saradnji sa univerzitetima u BiH.
Na narednim fotografija se vide mašine koje su iz tvornice „Pretis“ prebačene u Republiku Srbiju, prva fotografija predstavlja flow-forming mašinu tipa „Leifeld “, a druga mašinski obradni centar „GEORG FISCHER CNC“.
Kada se pogledaju navedene vrijednosti opreme može se bez ikakvog dvoumljenja zaključiti da je jedino rješenje kooperacija sa stranim partnerima i drugačiji način zaštite proizvodnog programa tvornica odbrambene industrije. Zaštitni mehanizam baziran na konceptu 51% državne vlasničke strukture kao kontrolnog paketa, treba dodati da nema promjene ključnog proizvodnog programa tvornica bez saglasnosti Vlade FBiH. Na taj način se stvaraju šanse za ulaz ozbiljnih starteških partnera u odbrambenoj industriji Bosne i Hercegovine i njen prosperitetan ekonomski i tehnološki razvoj.
Gdje izgraditi nove fabrike i sa kojim proizvodnim programom?
Kada se pogleda raspored postojećih fabrika odbrambene industrije FBiH, vidljivo je da su gradovi Mostar, Bihać, Tuzla i Zenica potencijalne zone za izgradnju novih fabrika odbrambene industrije.
S obzirom da postoje ograničenja u raspoloživima finansijskim sredstvima i s obzirom na postojeći pristup Vlade Federacije BiH o vlasničkoj strukturi, trebalo bi razmisliti o sljedećim tehnološkim cjelinama:
- Proizvodnja minobacačke HE municije kalibra 60 mm i 81/82 mm, sa perspektivom proizvodnje minobacačke HE municije 120 mm (kasnije tome treba dodati proizvodnju dimne i osvjetljavajuće municije), od kojih svaka čini oko 16% potreba za minobacačkom municijom.
- Proizvodnja municije srednjeg kalibra (20 mm, 25 mm i 30 mm).
- Proizvodnja protivoklopne municije za gađanje s ramena (tip RPG-7 i tip LAW72) i municije 40 mm LV, MV i HV.
- Postrojenje za proizvodnju pirotehničkih materija za artiljerijsku i minobacačku municiju, tj. za izradu dimnih i osvjetljavajućih modula.
- Postrojenje za proizvodnju Base-bleed punjenja za artiljerijske projektile velikog dometa 105 mm, 122 mm i 155 mm.
Ovih pet tehnoloških cjelina je moguće realizirati uz podršku Vlade Federacije BiH, preduzeća odbrambene industrije i pojedinih kantona.
Za tehnološku cjelinu „Proizvodnja municije srednjeg kalibra (20 mm, 25 mm i 30 mm)“ vjerovatno bi trebalo kupiti licencu za tehnološku dokumentaciju i tehnološke linije.
Završna razmatranja
Ova razmišljanja nisu upućena Vladi Federacije BiH, već su usmjerena ka građanima naše države kako bi mogli komparirati poteze koje će preduzeti vladajuće strukture u narednim periodima.
Iskreno, nisam uvjeren u uspjeh najava ministra energetike, rudarstva i industrije Vedrana Lakića. Vjerujem da on to misli i želi, ali iskustva iz prethodnih decenija ukazuju da u pozadini stoje „sive eminencije“ kojima je u fokusu vlastiti interes, a ne interes naše zemlje.
Kod nas u potpunosti važi narodna poslovica „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“ i stvarno, nema nikakve razlike između Kurte i Murte u trenutnom političkom miljeu Federacije BiH ako gledamo kadrovsku politiku i planiranje razvoja sredstava u odbrambenoj industriji Federacije BiH.
Pritom, vladajuće elite bi mogle napokon zamijeniti odurni i nejasni pojam „namjenska industrija“ uobičajenim terminom „odbrambena industrija“, koji se primjenjuje u Evropi i svijetu.
A moje sumnje u uspjeh dobrih ideja potkrepit ću kratkim foto prilogom o postojanju i uništavanju jedne vrhunske svjetske fabrike za proizvodnju artiljerijskog, minobacačkog i raketnog dvobaznog i kompozitnog goriva pod nazivom „Vitezit“ iz Viteza. U toj fabrici sam proveo svoje mladalačke dane, naučio mnogo i posljednji put tamo vršio ispitivanja realnih raketnih motora na kompozitna goriva 2008 godine, a naredne godine sam tamo vršio obuku inženjera iz Malezije, u oblasti dizajna raketnih motora na čvrsto gorivo.
Kroz fotografije možete vidjeti kako je uništeno postrojenhje za proizvodnju kompozitnog goriva koje sada vrijedi oko 50 miliona dolara. Taj tehnološki kompleks smo dobili od Sjedinjenih Američkih Država i bili smo među svega pet ili šest evropskih zemalja koji su raspolagali tim resursima.
O uništavanju tehnoloških cjelina za proizvodnju dvobaznog goriva za artiljerijsku i raketnu municiju neću ni da pričam. Još jedan gubitak od 50 miliona dolara. Sve te tehnološke cjeline su bile potpuno funkcionalne do 2008.
Foto historija sposobnosti prethodnih vlasti u Federaciji BiH da čuva svoje tehnološke resurse
Ove dvije usporedne fotografije prikazuju stanje istog mješača za kompozitno raketno gorivo snimljene 1990. godine i 28. jula 2009. god. Cijena ovoga mješača za kompozitno gorivo bi sada bila oko pola miliona dolara.
Na donjim fotografijama je prikazan mješač za izradu kompozitnog goriva namjenjenog za punjenja taktičkih raketa dometa do 120 km. Mogao je istovremeno miješati do 2.000 kg goriva. Prve dvije fotografije su snimljene 28. jula 2009 god. kada je ovaj mješač je bio u ispravnom stanju.
Naredne dvije fotografije su snimljene 2. februara 2015. god i na njima se jasno vidi promjena pozicije poklopca mješača za kompozitno gorivo snimljenog 28. jula 2009 god. i stanje poklopca pripremljenog za krađu 2015. god. Komentar osoba u mojoj pratnji je bio „izgleda i on je pripremljen za transport“.
Na posljednjoj fotografiji je automobil parkiran ispred kapije u stražnjem dijelu tvornice „Vitezit“, a koji je tu bio vjerovatno u procesu izviđanja terena za daljnji transport poklopca mješača.
Danas bi vrijednost ovoga mješača vjerovatno bila preko 20 miliona dolara a vrijeme isporuke bi bilo nekoliko godina. Diskutabilno je da li bismo ponovo dobili dozvolu za nabavku nove opreme.
Poluindustrijsko postrojenje za proizvodnju kompozitnog goriva je imalo istraživački i proizvodni dio.
Na sljedećim fotografijama se vidi degradacija laboratorijskog i razvojnog dijela za nove sastave kompozitnih goriva.
Razvojni dio kompleksa je imao više manjih mješača za nove sastave kompozitnih goriva.
Vrijednost svakog od ovih mješača kompozitnih goriva se mjeri sa više stotina hiljada dolara i nije ih moguće kupiti bez saglasnosti američke vlade.
Linija za pripremu termozaštitnih slojeva za raketne motore sa kompozitnim gorivom je ekstremno važna. Na sljedećoj fotografiji vidimo uništen krov, prednji zid objekta, električne instalacije, dok su elektromotori ukradeni…
Kada se gorivo izmiješa, zatim ulije u komoru raketnog motora sa termoizolacijom, tada se komora sa gorivo postavlja u komore za polimerizaciju, gdje se grije na određenu temperaturu više dana. Na sljedećim fotografijama se vidi faze degradacije opreme za polimerizaciju.
