Bh. akordeonista sa švicarskom adresom, održat će narednih mjeseci koncerte u više evropskih zemalja.
Mario Batković, Banjalučanin sa bernskom adresom, ovog će proljeća i ljeta održati koncerte u Evropi i Africi, a ukoliko ste u blizini, možete ga pogledati na nekom od nastupa u Grčkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Belgiji, Njemačkoj ili Holandiji. Prošlog novembra održao je dojmljiv solo koncert na XX1. Jazz Festu Sarajevo prije kojeg smo razgovarali s njim.
NOMAD: Koji su muzički utjecaji doprinijeli formiranju vašeg muzičkog izraza?
MB: Bilo bi mi jako teško izdvojiti kompozitora ili muzički žanr da bih objasnio šta je moja muzika ili šta je dovelo do moga izraza, načina sviranja ili komponiranja. Mislim da svaki čovjek doživi različite stvari u životu koje ga učine onakvim kakav jeste – da li su to prijatelji, familija, neka putovanja, druženja. Tako sam ja, kroz život, dobio toliko utjecaja da zaista ne mogu reći šta je ono što je dovelo do tog momenta, do tog razvijanja moje muzike. Ispravnije bi bilo reći da je moja muzika neka vrsta ogledala, muzičkog ogledala onoga što sam doživio ili sa čim sam se susreo u životu.
NOMAD: Iza sebe imate klasično muzičko obrazovanje, ali i manje formalne klupske svirki. Da li je uopće potrebno pomiriti ova dva svijeta?
MB: Ja sam studirao klasičnu muziku i dugo godina sam se bavio klasikom, ali nikad nisam bio student za primjer. Više sam bio neka vrsta opozicije, ja sam se borio protiv sistema. Tako isto i u rock'n'rollu. Kad sam svirao sa rokerima, ponekad mi je bilo previše dosadno jer ja nisam svirao gitaru i neke standarde, već me zanimalo razvijanje muzike – kako muziku izvesti na neki drugi način, dovesti je na neki drugi nivo. I nikad nisam nastojao da pomirim ta dva svijeta, već sam izabrao da budem opozicija. Ja ne želim te granice u muzici i nije mi cilj pomiriti sve te žanrove, već mi je cilj srušiti granice, jer za mene granice u muzici ne postoje. One postoje u glavama ljudi, ali u muzici ne postoje jer tonovi su uvijek samo tonovi, c je uvijek c, i a je uvijek a. Da li ih svira neki roker ili klasičar ili bilo ko, to je potpuno svejedno. Ja volim muziku, i ta ljubav prema muzici je veća od bilo kakve granice ili ograničenja. To za šta se ja borim je muzička sloboda, da mogu služiti muzici, i da budem totalno neovisan.
NOMAD: Imate vlastiti studio i izdavačku kuću. Kakva je muzika dobrodošla u vašem studiju?
MB: Kada slušate malu djecu, uvijek dobijete najiskreniju muziku. Djeca ne lažu, ona sviraju pogrešne tonove, pjevaju pogrešne tonove, ali ih vole. I zato to nas, odrasle, dira u srce. To isto ja očekujem od muzičara koji dođu kod mene u studio, da sviraju od srca, da vole te tonove koje sviraju. Mnogi kroz muziku žele promovirati sebe, svoj životni stil, žele postati popularni kroz muziku, zloupotrebljavaju je. Ali ja vjerujem da u muzici postoje smao dva žanra – iskreni i neiskreni zvuk, a ja vjerujem u iskreni zvuk. Tako da je kod mene dobrodošao svako ko iskreno svira muziku.
NOMAD: Nad minimalističkim obrascima u vašoj muzici bdije uvijek melodija. U eri savremene muzike kojom nerijetko vlada nemir, kakvo značenje za vas ima melodija i melodičnost?
MB: Da li je moja muzika minimalna? U mojim očima nije, jer je previše dinamična. Ja jako dobro poznajem savremenu muziku i jako volim savremenu muziku, ali ona je nekako previše apstraktna, to je muzika nekih profesora za neke profesore, muzika nekih eksperata za neke eksperte, a ja to ne želim. Ono što ja želim u mojoj muzici je taj neki razvoj jer smatram da smrt svake umjetnosti nastaje kada se prestane razvijati. Ja nemam nikakvih problema sa tim da kombiniram neke kičkave melodije sa apstraktnim zvukovima, i može se čak reći da je moja muzika neka vrsta primitivne savremene muzike, ili kako je ja radije nazivam, profesionalna fantazija.
NOMAD: Rođeni ste u Bosni i Hercegovini, gdje je harmonika prvo ušla u svijet tradicijske, a tek kasnije i klasične muzike. Kakav je vaš odnos prema harmonici kao tradicijskom instrumentu?
MB: Ja sam harmoniku doživio kao nešto jako prirodno, dok sam bio dijete. Sjećam se ljudi koji su bez ikakvih očekivanja znali sjesti zajedno, zapjevati i zasvirati, čisto iz srca. I to je utjecalo na mene. Iako nikad nisam htio profesionalno svirati tu muziku, zato što su me zanimale druge stvari. Postoje ljudi koji se time bave jako profesionalno i koji vrhunski sviraju, ali ja u javnosti ne bih svirao našu muziku, iskreno rečeno, iako i dan danas znam u studiju zasjesti sa prijateljima i zasvirati i zapjevati. I zanimljiva mi je priča o harmonici, kako se razvila, gdje je danas, a gdje je bila ranije, u klasičnom smislu. Važno je znati šta je bilo u prošlosti, ali mislim da je važnije znati šta čovjek hoće da postigne u budućnosti. Ja težim za tim da idem nekim svojim pravcem gdje pokušavam ono što ja čujem u glavi da realiziram, da učinim stvarnim. Tako da ja više istražujem taj instrument, a sigurno da je utjecalo na mene što sam rođen na našem području i što sam doživio taj instrument tako blisko.
NOMAD: Obzirom na uistinu velike zvučne mogućnosti harmornike, kako bi opisali njene kapacitete u kontekstu zvučnosti i zvuka samoga?
MB: Harmonika ima ogroman kapacitet i potencijal kao instrument a ja sam otvorio samo jedna mala vrata, za ono što ona može da uradi na sceni. I važno je da ja sebe nikad nisam doživljavao kao harmonikaša, već kao muzičara koji svira harmoniku. Stoga sam gledao taj instrument iz jedne druge perspektive, gdje sam želio ne samo da dobro sviram već i da znam kako taj instrument funkcionira. Znači, jednostavno sam slušao šta taj instrument može, i onda sam sa mojim prijateljima, tehničarima zvuka, razvio sistem mikrofonizacije kako bi harmonika uopće mogla opstati na velikim binama, željeli smo učiniti čujnim basove ili visoke tonove koji inače “nestanu u miksu”.
A harmonika je težak instrument, jako težak za dovesti na ogromnu binu, na jednom rock festivalu gdje je prije mene svirao neki heavy metal bend, poslije mene neki DJ, i sad u sredini je ta harmonika koja mora opstati bez da se koristim klišejima. Mislim da je ta ljubav prema tom instrumentu učinila da je gledam objektivno, kao muzičar, a ne kao harmonikaš.
Taj instrument je popularan, ali nije na istom nivou kao klavir ili gitara. Ko tvrdi suprotno, neka ode i pokuca na vrata MTV-ja ili Rolling Stone magazina. Ja pokušavam da se borim za taj instrument i da ga postavim tamo gdje ne bi smio biti, i to mi je cilj. To mi je želja, da jednog dana vidim taj instrument, i vidim mlade ljude koji sviraju taj instrument bez svih tih poteškoća na svjetskom tržištu, da rade ono što hoće, da budu individualisti i da sviraju svoju muziku.