Vijay Prashad indijski je povjesničar, pisac i novinar, osnivač marksističkog think tankaTricontinental: Institute for Social Research i urednik u izdavačkoj kući LeftWord Books. Tjednik Novosti s njim je razgovarao o suvremenom kolonijalizmu Zapada, temi kojom se najviše bavi i čiji je jedan od najglasnijih kritičara.
Prije dvije godine sa suradnicima ste objavili studiju u kojoj ovu fazu američkog imperijalizma nazivate hiperimperijalizmom i opisujete njegove kontradikcije. Možete li to pojasniti?
Najmanje jedno desetljeće govori se o tome kako je američka moć u opadanju, pa smo tu tezu odlučili razmotriti na temelju podataka. Izradili smo metodologiju, koristeći se primjerice radom egipatsko-francuskog ekonomista Samira Amina, i uzimajući u obzir pet elemenata ključnih za moderni svijet. Zaključili smo da Sjedinjene Države u dva od tih pet elemenata imaju fundamentalnu kontrolu, dok u tri elementa ne uspijevaju nametnuti svoju dominaciju.
Prvi element je kontrola nad sirovinama, gdje SAD više nema potpunu dominaciju kao što je to prije bio slučaj, djelomično zbog toga što je američka industrijska proizvodnja u padu, jednako kao i ona zapadne Evrope. SAD više ne može doći u Čile i reći – mi ćemo kupiti vašu željeznu rudaču i ne smijete je prodavati Kini. Budući da Čile svoje sirovine mora prodati, a SAD ih više ne kupuje u tolikoj mjeri, Čile prodaje Kini, Brazilu ili Indiji, dok SAD pomalo gubi kontrolu nad tim aspektom.
Drugi element je kontrola nad financijskim sustavima. Kada putem tih sustava počnete sankcionirati sve više i više dijelova svijeta, ti dijelovi svijeta prisiljeni su kreirati alternativne financijske sustave. Danas je skoro trećina čovječanstva pod američkim sankcijama i zato Kina i Rusija razvijaju svoje trgovinske sustave s rubljem i renminbijem umjesto dolarom. To je dakle područje gdje postoji natjecanje, ali SAD nije izgubio kontrolu jer je Međunarodni monetarni fond i dalje vodeća financijska institucija u svijetu.
Treće područje su znanost i tehnologija, gdje SAD više ne kontrolira patente, velike razvojne iskorake i slično i gdje mu izazov predstavljaju zemlje kao što su Kina i Indija. Što se tiče dva područja u kojima nema natjecanja, jedan su sustavi informiranja koje i dalje kontroliraju SAD i kolektivni Zapad. Tako će govor kanadskog premijera Marka Carneyja u Davosu vidjeti cijeli svijet, dok primjerice za obraćanje indijskog premijera Narendre Modija u Jakarti nikoga neće biti naročito briga.
Medijski sustavi SAD-a i općenito Zapada su sofisticiraniji, oni posjeduju hardver i kontroliraju softver. I na koncu, drugo područje na kojem nema natjecanja je militarizam. Na SAD otpada oko 40 posto globalne potrošnje na naoružanje, njegovi oružani sustavi su takvi da mogu uništiti bilo koju zemlju, kidnapirati nekog predsjednika i slično.
Mi smatramo da SAD zaista pokazuje znakove slabljenja moći, pa kao posljedica tog slabljenja, koje se u ova tri područja čini ireverzibilnim, koristi preostala dva u kojima ima dominaciju kako bi kompenzirao, odnosno ponovno uspostavio moć tamo gdje je gubi. Mi to zovemo hiperimperijalizam, stanje u kojemu Zapad instrumentalizira rat, ali na jedan dekadentan način, kako bi spriječio konkurenciju svojoj oslabljenoj dominaciji. U tom smislu, ne smatramo da postoje imperijalistički blokovi koji se međusobno sukobljavaju, već samo jedan hiperimperijalistički blok i države koje se od njega brane.
Ideolozi poput Ignatieffa
Kažete da SAD može samo uništavati, ali više nije u stanju nametati svoju hegemoniju jer bi se na terenu suočio s otporom stanovništva, kao primjerice u Venezueli gdje Trumpova administracija nije ni pokušala smijeniti režim na klasičan način. Je li to jedna od kontradikcija?
To je zanimljivo i povezano s više faktora i ne odnosi se samo na SAD, već i na njegove saveznike, na primjer Izrael. Kada je izraelska vojska 2024. ušla u Gazu, vrlo brzo se povukla čim je počela bilježiti prve žrtve. I u slučaju Ukrajine vidimo da Evropljanima nije ugodna pomisao da svoje vojnike šalju na front, vjerojatno zato što ne žele gledati mrtve Francuze ili Nijemce.
Rekao bih da ove zemlje nemaju apetit za velike gubitke stanovništva. Tamo žive generacije dobrostojeće srednje klase koje nemaju velike obitelji pa da mogu dvojicu svojih sinova poslati da se negdje bore. Imaju jedno ili dvoje djece, za koje ne žele da poginu u nekom ratu koji baš i ne razumiju. Čini mi se da je to odsustvo apetita za borbe u kopnenim ratovima bitno politički, kao problem na strani ponude.
Na drugoj strani, onoj potražnje, također postoji problem, a to je da Zapad ima kapacitete da razori zemlje kao što su Irak, Afganistan, Libija, Sirija ili Jemen, ali ne i da fizički uđe u te zemlje i pokori ih. Po mom mišljenju, zadnji takvi pokušaji SAD-a su bili Irak i Afganistan i ne vjerujem da će to ponovno pokušati. U Afganistanu su ih porazili talibani, što je na neki način i gori poraz od onoga u Vijetnamu jer pokazuje da usprkos nevjerojatnom destruktivnom kapacitetu SAD nema sposobnost da porazi ljude.
To je vrlo interesantan aspekt za koji mi se čini da ga nismo u potpunosti osvijestili. Imamo vjerojatno najjaču oružanu silu u povijesti, koja može napraviti što god želi gdje god želi, ali ne može poslati kopnenu vojsku i narediti ljudima kako da se ponašaju jer ih ti ljudi neće poslušati, ne mogu oblikovati društva na svoju sliku i priliku. Odnosno, mogu to činiti, ali jedino uz uvjet da svugdje proizvode Gazu, da vrše genocid i razaraju čitave civilizacije.
Za razliku od prijašnjih američkih administracija koje su intervenirale pod egidom izvoza demokracije, Trumpova se ni ne pretvara da je to zanima. Odsustvu te vrste proklamiranog idealizma svjedočili smo u Venezueli, gdje je Trump otvoreno rekao da ga zanima samo nafta i ostavio gotovo netaknutim postojeći režim.
Ta politika demokratizacije bila je jedan zanimljiv eksperiment. Ljudi kao što je Michael Ignatieff, bivši vođa Liberalne stranke u Kanadi i kandidat za premijera, bio je i profesor na sveučilištima Harvard i Oxford i jedan od vodećih intelektualnih arhitekata koncepta humanitarne intervencije. Takvi ljudi istinski arogantno vjeruju da cijeli svijet želi biti kao oni. Njihova ideja demokracije nije dopustiti društvima da se razvijaju vlastitim tempom u danom trenutku svoje povijesti, već promoviraju replikaciju svojih vlastitih života, a to se, nažalost, brendiralo pod pojmom liberalnih vrijednosti.
Podjednako nažalost, kao uzvratna reakcija na to nije se pojavila tendencija za emancipacijom čovječanstva, već su se pojavile sve moguće reakcionarne tendencije, kao što je antifeminizam ili jedna nova vrsta političke homofobije kakvoj svjedočimo u istočnoj Evropi i dijelovima Afrike i Azije. Smatram da su upravo ideolozi poput Ignatieffa odgovorni za to što ljudi koji odbacuju oblik liberalizma koji podrazumijeva smjene režima sada biraju dijametralno suprotan smjer.
Kontinuitet u vezi Venezuele
Kada se govori o postupcima američke administracije, primjerice nasrtajima na Grenland, oni se često tretiraju kao posljedica Trumpove ličnosti, njegove nepredvidivosti i drugih osobina. Vi kažete da je Trump kontinuitet strukture hiperimperijalizma.
Prvo bih rekao da je Donald Trump jedna izuzetno neobična osoba, čak i za standarde istočne Evrope koja je proizvela neke zaista čudesne političare. No s druge strane, u njegovim politikama postoje enormni kontinuiteti, primarno onaj da američka moć mora biti iznad svega, jer ne postoji američki predsjednik koji to nije govorio. Možda su stilovi drugačiji, možda su drugačiji i načini na koje se politike provode, ali same politike su slične. Tako ni ovo što se dogodilo u Venezueli nije počelo s Trumpom, već 2001. godine, kada je na vlasti bio George W. Bush.
Uredbu koja je omogućila jačanje sankcija protiv Venezuele potpisao je Barack Obama, političar koji je u mnogočemu dijametralno suprotan Trumpu, a u nekim drugim stvarima dvostruko on. U tom smislu postoji struktura, a svrha te strukture je da spriječi da države kao što je Venezuela koriste svoje resurse kako bi provodile alternativnu politiku i gradile ljevičarske projekte u Latinskoj Americi i drugdje u svijetu.
Kako komentirate Trumpov Odbor za mir i njegov utjecaj na međunarodni pravni poredak?
Kao izrazito efikasan političar Trump je ovim potezom postigao da neke države koje su većinski muslimanske u vrlo ranoj fazi daju podršku toj inicijativi zato što je ona počela UN-ovom rezolucijom za poslijeratnu rekonstrukciju Pojasa Gaze. Time je napravio štetu Organizaciji islamskih zemalja, koje zbog toga nisu mogle izaći sa zajedničkom izjavom osude ovog prijedloga.
Rusija i Kina rezoluciju nisu mogle blokirati i Trump je time stavio u sendvič mnoge države koje su razmišljale da im je bolje pridružiti se inicijativi nego ostati po strani. Uostalom, za rezoluciju su glasale i evropske članice Vijeća sigurnosti, primjerice Danska i Francuska, a sada zbog situacije s Grenlandom, a ne nekakvog principijelnog stava u vezi rekonstrukcije Gaze, ne žele sudjelovati, već time Trumpu poručuju da ne može u svemu biti po njegovom.
Na nedavno održanom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu kanadski premijer Mark Carney održao je govor koji je izazvao opće oduševljenje jer je pozvao na ujedinjavanje srednje velikih ekonomija, nasuprot Trumpovom unilateralizmu, kako bi se na taj način sačuvao postojeći poredak. Kako ste vi doživjeli taj govor?
Prije nego što je postao premijer Kanade, Mark Carney je bio guverner britanske centralne banke Bank of England. Dok je bio na toj funkciji potpisao je dokumente kojima je omogućena zapljena zlatnih rezervi Venezuele koje se nalaze u toj banci, a sada lamentira nad kršenjem vladavine prava. On je bio taj koji je podrivao pravni poredak i prekršio principe MMF-a time što je vladi Venezuele iz političkih motiva onemogućio pristup njihovim legitimnim zlatnim rezervama.
Što se tiče Davosa, na jednoj panel diskusiji izbila je prepirka između šefa NATO saveza Marka Ruttea i desničarskog povjesničara Nialla Fergusona, koji je držao lekciju evropskim liderima zašto se brže i bolje ne naoružavaju. Rutte mu je na to odgovorio kako to nije istina, da nema točne podatke. Ali realno gledajući, Evropa bez SAD-a u tom smislu ne postoji, kao što ne postoji ni NATO bez SAD-a. Evropske elite nemaju alternativni projekt, već samo set praznih institucija, jednako kao što ni Evropska središnja banka ne postoji samostalno, već se njome upravlja po pravilima MMF-a, koji operira po diktatu američkog Ministarstva financija.
U studiji o hiperimperijalizmu kao jedan od elemenata analizirate “novo raspoloženje na globalnom Jugu”. Kakvo je to raspoloženje i kako bi na njega mogli utjecati recentni događaji?
To nam je vrlo bitno pitanje, te u tom smislu smatram da nije točna analiza prema kojoj postoji tendencija svijeta da ide od navodne unipolarnosti ka multipolarnosti. Za početak, unipolarni svijet nikada nije ni postojao. Postojali su pokušaji SAD-a da to ostvari, ali uvijek uz velike otpore zemalja kao što su Rusija, Kina ili Iran, koje se zbog tog otpora proglašavalo odmetničkim državama. Što se tiče multipolarnosti, zemlje globalnog Juga vrlo jasno daju do znanja da one sebe ne žele konstituirati kao pol.
One su zainteresirane za izgradnju multilateralnog sustava ukorijenjenog u Povelji UN-a, a ne za konfrontacijski odnos sa SAD-om. Čak ni Rusija ne želi permanentnu konfrontaciju sa SAD-om, ona se sutra može dogovoriti s američkom vladom. Kao posljedica te nove dinamike mnoge zemlje globalnog Juga sada imaju izbor kako da upravljaju svojim ekonomskim politikama, ali i da se osjećaju dovoljno samopouzdano da, primjerice, na Međunarodnom kaznenom sudu Izrael optuže za genocid, kao što je to učinila Južnoafrička Republika.
To je novo raspoloženje o kojem govorimo, no bitno je reći i da to raspoloženje nije nužno snažno ili slabo, samo primjećujemo da ono postoji. Štoviše, rekao bih da ono trenutno nema veliku snagu, što se vidi po mlakim reakcijama na ono što se dogodilo u Venezueli. Ali ono je definitivno prisutno kao činjenica, a njegova snaga ovisit će o okolnostima i sponama koje se budu gradile.