Innerview
Knjiga „Javlja mi se majka Marija“ je vaša prva memoarska proza, a dolazi posle dva romana i mnogo političkih tekstova. U jednom trenutku preporučujete čitaocu da ovu knjigu čita kao roman. Da li ste je pisali kao roman?
U tehničkom smislu – kako pristupiti građi, kako je strukturisati – mislila sam o njoj kao o memoarima romanopisca. Za pisca romana imaginacija može biti stvarnost; njegovi likovi često su mu stvarniji od stvarnih ljudi. Na neki način, sve što pišem je jedna velika knjiga. Ponekad se savetujem s nekim od svojih likova o tome šta treba ili ne treba da uradim ili kako treba ili ne treba da razmišljam. Spoj imaginacije i stvarnosti u memoarskoj prozi isti je kao i u romanu. Naravno, postoji izvesna disciplina kad pišete, recimo, o svojoj majci ili svom bratu; neću izmišljati ništa o njima. Ali grozničava imaginacija je deo stvarnog života kad živite s likom kao što je gospođa Roj.
Kad pišu o svojim roditeljima, ljudi često pokušavaju da precizno proniknu u njihovu psihologiju, da zaista razumeju i objasne zašto su oni bili osobe koje su bili i zašto su radili ono što su radili. Vi to ne radite u ovoj knjizi. Je li vam bilo teško da se tome oduprete?
Da sam pokušala to da uradim, mislim da ne bih uspela. Alergična sam na terapijski govor u kom je svako definisan i stavljen u fioku, a svi su nahuškani jedni na druge. (Nameravala sam da kažem da time ne mislim ništa pogrdno, ali to bi bila laž. Mislim pogrdno.) Verujem da je jedna od najvažnijih stvari koje su se dogodile između mene i moje majke to što sam vrlo davno prestala da budem njena ćerka i što je ona prestala da bude moja majka.
Odrasla sam i upoznala je kao odrasla osoba. Pre sam ja mogla da budem njena majka. Shvatila sam da žena koja ima decu nije samo majka, da pored toga ima drugi život. Za moju majku taj život je bio važniji od materinstva. Na meni je bilo da ne dozvolim da postanem žrtva takvog odnosa, već da imam sopstveni život i da poštujem bitku koju je ona vodila i divne stvari koje je uradila. Da sam nastavila da živim s uverenjem da mi roditelji nešto duguju, bila bih vrlo zakržljala, gorka osoba. Ali ništa nisam od njih očekivala. Davno sam se pisanjem izvukla iz toga.
Dok si dete, od tebe se ne očekuje da razumeš zašto se nešto događa – zašto je neko nasilan, zašto te udara iako ništa nisi zgrešila. Ali ja sam to razumela od malih nogu. Sve mi je bilo jasno: društvo u kom je moja majka živela, osude i ponižavanje kojim su je ljudi zatrpavali i koje se onda na neki način prenosilo na nas. Bilo mi je jasno kao da sam u laboratoriji. Tako sam na neki način vrlo rano postala pisac. Ne u smislu da sam pisala o svemu tome, već je jedan deo mene dobijao udarce, a drugi je pravio beleške.
Pominjete društvo u kom je Meri Roj živela i radila. Bila je to Indija od druge polovine šezdesetih godina 20. veka nadalje, a tu je i kontekst mikrodruštva u Kerali, gde se ona preselila s vama i vašim bratom. U knjizi to na jednom mestu opisujete kao „konstelaciju izvanrednih, ekscentričnih kosmopolita koje je porazio život“.
Oni su bili fascinantni čak i za Indijce zato što sirijska hrišćanska zajednica kojoj je pripadala moja majka postoji samo u Kerali. To je mala, prilično elitistička zajednica; na njihovoj zemlji se gaje biber, začini, čaj i kafa. Ali moja majka se udala za čoveka koji nije pripadao toj zajednici. (Udala se, kao što je uvek govorila, za prvog koji ju je zaprosio.) Moj otac je bio iz Zapadnog Bengala, radio je na plantažama u Asamu i bio je zavisan od alkohola. Kad su mi bile tri godine, a mom bratu četiri, moja majka ga je napustila i vratila se u selo koje je bilo vrlo konzervativno i opterećeno kastom. Moja porodica je bila čudna.
Moja baba je bila udata za Imperijalnog entomologa koji je vrlo ozbiljno shvatao pridev „imperijalni“. Bio je veoma, veoma surov čoveka. Baba je bila violinistkinja i kad su joj rekli da poseduje koncertne kvalitete, on je smrskao njenu violinu. Njen stariji brat bio je jedan od prvih Roudzovih stipendista. Odrekao se univerzitetske karijere da bi se vratio u Keralu. Bio je marksista; pokrenuo je fabriku turšije sa svojom majkom i uspeo da je upropasti.
Ti ljudi nisu imali novca, ali su imali privilegiju, obrazovanje. U tom malom selu, brata i mene, kao decu razvedenih roditelja, neprestano su podsećali da nam nije garantovano ono što imaju drugi u zajednici. Bili smo autsajderi, ali i insajderi kakvi oni koji ne pripadaju zajednici nikad ne mogu biti. Stalno sam bila u kućama drugih ljudi i znala sam sve o toj reci, biljkama i ribama.
Čak i u vreme kad sam bila tinejdžerka, stavljali su mi do znanja da nemam novca i da neću moći da se udam jer me niko neće hteti. Odgovarala sam, „nosite se, i tako se nikad ne bih udala za nekog od vas“. Kad danas odem tamo, ljudi me se sećaju i to je zaista slatko. Mnogo ljubavi i prijateljskih osećanja. Nedavno, na aerodromu u Delhiju, jedan radnik bezbednosti iz Kerale pogledao je moju ličnu kartu i rekao: „Znate, i u Kerali imamo jednu Arundati Roj koja je uvek u nevolji.“ Ali elita koja nas je nipodaštavala kad smo bili mladi dozvala se pameti. A ja svakom od njih u sebi poručujem: „Na kolena, kretenu.“
Za mene je vaš otac jedna od zagonetki ove knjige. A jezgro te zagonetke je pitanje kako su on i Mari Roj uopšte uspeli da žive zajedno, makar i nakratko.
Ni meni to nije jasno. Čudim se kako su zajedno proveli pet minuta. Tako su različiti. Kao što sam rekla, nisam poznavala oca. Prvi put smo se sreli kad sam imala dvadeset pet godina. Otišla sam iz Kerale kad mi je bilo šesnaest i upisala se u Arhitektonsku školu. U osamnaestoj sam prestala da odlazim kući i punih sedam godina ni majka ni brat nisu znali gde sam. Teško da sam i ja to znala. Onda je jednog dana jedan čovek – koji će kasnije postati moj muž – došao u kancelariju u kojoj sam radila, video me i rekao: „Pravim film, da li biste hteli da glumite u njemu?“
Mom bratu je došao do ruke magazin u kom je bila moja slika i pomenuta je producentska kompanija. Moj brat je pozvao direktora i rekao: „Ja sam njen brat, možete li da mi kažete kako da stupim u dodir s njom?“ Na kraju sam ja njega pozvala iz neke poslastičarnice u Delhiju. Nismo se čuli punih sedam godina i on je samo rekao: „Pogodi ko je sa mnom?“ Iz njegovog glasa sam shvatila i rekla: „Baba“, otac. Nekako sam znala da je otišao i našao ga.
Pre nego što sam srela oca, provela sam celu noć budna iz besmislenih razloga. Gledala sam se u ogledalu i mislila, kako li on izgleda? U celom svom životu sam videla samo jednu njegovu fotografiju. Kad sam ga videla, bila sam šokirana. Živeo je na ulici, u prihvatilištu Majke Tereze, a bio je tako srećan i šarmantan. Hotelsku sobu u kojoj smo se sreli ispunjavao je veliki dušek. Moj brat i ja smo morali da se popnemo na dušek i da se rukujemo. Taj susret sam opisala kao konferenciju na Jalti: Staljin, Ruzvelt i Čerčil.
U knjizi kažete da je vaš brat bio škola; da ste postojali vi, vaš brat i ta škola, i da nikad nije bilo sumnje ko je majčino omiljeno dete. Neobično mi je kako je Meri, koja se tako ponašala prema vama i vašem bratu, mogla da bude u toj meri posvećena školovanju i vaspitavanju devojčica i dečaka koji su joj povereni.
Mnogi ljudi su imali majke i očeve posvećene pozivu – pisanju, politici ili nečem drugom – i uradili velike stvari; njihova rođena deca im nisu bila prioritet. U našem slučaju, neobično je samo to što su poziv moje majke bila deca drugih ljudi. Započela je školu s jednim britanskim misionarom. U početku je u tom gradiću bilo samo sedmoro dece, pa je iznajmila dve prostorije Rotari kluba. Uveče bi se tu okupljali muškarci, pili i pušili. Ujutru bismo autobusom došli iz sela da počistimo pikavce i operemo čaše, jer Indijci nemaju običaj da čiste za sobom. Rasporedili bismo male stolove i to je bila škola. Zvala sam je škola na rasklapanje.
Vrlo brzo je postigla uspeh. Onda se majka preselila iz sela i iznajmila malu kuću pored Rotari kluba i to je postala škola internatskog tipa. Tako da ja nikad nisam živela u porodičnom domu. To je uvek bila škola. Uvek su tu bila i druga deca. Škola je bila mešovita, za dečake i devojčice. U tom vrlo, vrlo konzervativnom gradu na to se gledalo s negodovanjem. Ali moja majka je uporno tvrdila da škola mora da bude takva. Novcem prikupljenim od roditelja kupila je komad zemlje i angažovala jednog apsolutno čudesnog arhitektu – zbog njega sam na kraju studirala arhitekturu. Počeo je da gradi kampus, malo pomalo, kad god bi bilo novca. Ako ikad odete tamo, videćete da je to čarobno mesto.
Ima ironije u tome što je vaša majka kupila zemlju i angažovala arhitektu koji vas je nadahnuo da odete od kuće. Taj arhitekta Lori Bejker zaista je bio izvanredan; njegove metode bile su daleko ispred tog vremena: ekološka održivost, korišćenje lokalnih proizvoda. Ali ranije ste rekli da ste se rano formirali kao pisac. Arhitektura je bila skretanje.
Jedno poglavlje u ovoj knjizi nosi naslov „Džo, Džimi, Dženis i Isus“. U njemu se govori o mojim tinejdžerskim godinama, kad mi je rock'n'roll bio jedini način da pobegnem od te zagušljivosti i sve većeg majčinog nasilja. Onda je Lori Bejker počeo da gradi kampus i shvatila sam da me to strahovito fascinira. Da budem iskrena, jedina važna stvar u tom trenutku nije bila ta plemenita ideja o studijama arhitekture. Čula sam da ću, ako uspem da odem u Delhi i ako uspem da se upišem u Arhitektonsku školu, moći ću da se zaposlim već posle prve godine. Mogla sam da odem od kuće. Uprkos svem nasilju, gospođa Roj je rekla: „Moraš to da uradiš.“ Upisala sam se, ušla u kampus i videla sve one drogirane studente. Poljubila sam prljavo parkiralište i pomislila pobegla sam.
Dok sam studirala arhitekturu, zainteresovala sam se za politiku. Na trećoj godini sam znala da se neću baviti renoviranjem kuća bogatih ljudi. Zanimalo me je urbano planiranje. Zanimalo me je kako se dogodilo da je većina građana, oni koje zovem negrađani, isključena iz imaginacije gradskih planera i živi u pukotinama između institucija. Moja svest se politizovala zahvaljujući studijama arhitekture i urbanog planiranja.
Opet bih isto to uradila. Mislim da moje pisanje – struktura priče, način na koji se ona kazuje, bilo da je reč o fikciji ili nefikciji – liči na projektovanje zgrade, mape ili grada. Za mene to ima suštinski značaj. Ponekad ljudi misle da sam iz arhitekture uskočila u pravljenje filmova, a odatle u pisanje romana i nefikcije, ali ja to ne doživljavam kao različite stvari koje nemaju veze jedna s drugom. Arhitektura sve to drži na okupu.
Kad ste bili u Delhiju, bez kontakta s porodicom, okupili ste grupu prijatelja i napravili nekakvu nekonvencionalnu porodicu. Vaše shvatanje prijateljstva, braka, roditeljstva, uvek je bilo autsajdersko, uvek je odstupalo od konvencionalnog shvatanja tih odnosa.
Želim da vas zagrlim zbog tog pitanja jer je ono važan deo ove knjige. Reklo bi se da smo danas opsednuti terapijskim pristupom majkama i očevima. Čak i kad napune šezdeset, ljudi se infantilizuju i govore: „Bilo mi je tako teško i još ne uspevam toga da se oslobodim.“ Meni to izgleda kao mirna revolucija – taj način života, solidarnost ili posvećenost ljudima. Podrazumeva se, naravno, i to da nećeš dopustiti ljudima da se loše ponašaju samo zato što ste porodica. Jedna od najslađih stvari koja se dogodila dok sam pisala Boga malih stvari, i najednom iz besparice dobila za tu knjigu avans od milion dolara, moj drug iz arhitektonske škole Golak, rekao je: „Roj, hvala bogu, bogati smo.“ U tome je stvar, ono što ja imam je i tvoje, i to je u redu. Svi ćemo se voziti u tom čamcu. Još je tako.
Ovde imam jednog prijatelja koji zna kakvo se zlo događa u Indiji. Imamo prijatelje koji su u zatvoru. Suočavamo se sa apsolutnim užasom. Meni bliski ljudi su ubijeni. Spisateljica kao što sam ja uznemirava javnost time što nastavlja da se smeje. Nastavljamo da budemo lepi. Ako nismo voleli, ako nismo uživali u svom životu, poeziji, muzici i književnosti, za šta se onda borimo? Mi imamo nešto poput tajne vojske, a ona ima sopstvena pravila.
Kasnije u knjizi vidimo da je vaš nivo političke odgovornosti još porastao, posebno posle uspeha Boga malih stvari i Bukerove nagrade. Kažete da su vas uvukli u neku vrstu parade nacionalnog ponosa koja je glatko prelazila u veličanje hinduskog nacionalizma. Od politički svesne građanke pretvorili ste se u osobu koja ima izvesnu kulturnu moć i na koju su se mogle projektovati razne stvari.
Kroz celu knjigu, još od dela u kom govorim o ranom detinjstvu, provlači se ideja da je najsigurnije mesto za mene uvek bilo ono najopasnije. To je počelo s mojom majkom – prestala sam da verujem u sigurnost. Zato uvek uništavam ono što me čini sigurnom jer prosto u to ne verujem. Ne mogu u tome da dišem. Dok sam se pela na binu da primim Bukerovu nagradu, osećala sam se kao u pozlaćenom kavezu. Kao da sam čula: Uđi mala i mi ćemo za tobom zatvoriti vrata. Morala sam da izađem napolje. U tim trenucima nisam se ponašala pristojno. Ljudi su me pitali kada ću napisati sledeću knjigu. A ja sam odgovarala: „Sledeću knjigu neću napisati zato što sam dobila nagradu. Napisaću knjigu onda kad budem imala šta da napišem.“
Nekoliko meseci posle toga na vlast je došla hinduska desnica i prva stvar koju je uradila bile su nuklearne probe. Tada sam bila na naslovnoj strani svakog magazina, zajedno s izvesnom Mis sveta. Paradirali su nama kao novom Indijom. Nova hinduska Indija je ušla u visoko društvo, a ovo su njeni predstavnici. Strašno je što su me tako loše razumeli. Onda sam napisala esej „Kraj imaginacije“. Govorila sam o činjenici da je nuklearno oružje opasno ne samo zato što može da izazove nuklearni rat već i zbog onog što posedovanje nuklearnog oružja radi našoj imaginaciji.
Vidimo kako se jezik u Indiji promenio – stvari koje se ranije nisu mogle izgovoriti sada se mirno izgovaraju. Hinduska bomba, na primer. A onda u Pakistanu muslimanska bomba. Pa sam u tom eseju rekla: „Ako me odbijanje da mi se nuklearna bomba usadi u mozak pretvara u anti-Indijku i antihinduskinju, ja se otcepljujem. Proglašavam se za pokretnu republiku. Za nekoliko sekundi sam šutnuta s pijedestala princeze, doslovno književne kraljice i usledila je bujica uvreda – „Odlazi, idi u Pakistan“ i slično. Osećala sam se kao kod kuće jer sam odrasla uz majku koja je uvek govorila, „napolje iz moje kuće“. Meni je to bilo u redu, navikla sam.
Još jedan dobitnik Bukerove nagrade koji nije želeo pozlaćeni kavez bio je Džon Berdžer. Ako se dobro sećam, polovinu novčanog iznosa dao je Crnim panterima. Delovi knjige o vašem prijateljstvu s Džonom Berdžerom su divni.
Da, to nam je bilo zajedničko. Sav novac od nagrade dala sam pokretu protiv izgradnje brana u Indiji. Nije stvar samo u tome što sam volela ono što je Berdžer pisao, volela sam njega. Mnogi ljudi u Evropi su shvatili da će me lako privoleti da dođem na neki festival ako kažu, „dolazi i Džon Berdžer“. Sad je to postalo mnogo teže. Jednom smo i on i ja bili u Ferari. Posle festivala pozvana sam u njegovu kuću u planinama. Prihvatila sam poziv, ali sam mu rekla: „Džone, najpre moram da kupim brus mojoj majci jer se u Indiji ne nalazi lako broj 44 D.“ Tako smo Džon i ja kupovali grudnjak za gospođu Roj. Kad smo ulazili u te prodavnice, išla sam nekoliko koraka iza njega da slušam kako se raspituje za te komade ženskog donjeg rublja.
Posle toga smo otišli kod njega, večerali i onda se on okrenuo ka meni i rekao nešto što niko drugi ne bi smeo: „Okej, Arundati. Otvori svoj kompjuter i čitaj mi to što sad pišeš. Znam da nešto pišeš.“ Počela sam da mu čitam početak Ministarstva neizmerne sreće. Onda mi je rekao: „A sada mi obećaj da nećeš pisati ništa drugo osim ovoga kad se vratiš kući. Ako se dogodi nešto što bi moglo da te pokoleba, seti se da stojim iza tebe kao slon i mašem ušima da te rashladim.“ Odgovorila sam: „Hvala ti, Džambo.“ Otad sam ga uvek zvala Džambo, a on mene Neizmerna.
Vratila sam se kući i posle dve nedelje prekršila obećanje zbog poruke koja mi je proturena ispod vrata – od drugova koji su u šumi vodili gerilski rat u Indiji zbog rudarskih kompanija kojima je data zemlja starosedelaca. Spaljena su cela sela. Prestala sam da pišem roman i napisala knjižicu Hodanje s drugovima, ali Džon me je razumeo. Kad sam završila Ministarstvo neizmerne sreće, odletela sam u Pariz i dala mu rukopis. To je u stvari bila poslednja knjiga koju je Džambo pročitao pre nego što je umro.
Da li vas je promenilo pisanje ove knjige, vraćanje u prošlost i u život s Meri? Da li si ste se drukčije osećali, da li ste drukčije mislili o Meri i o svom životu?
Ne, ne, ne. Prosto ne bih preživela da nisam oduvek razmišljala o svom životu i pokušavala da ga razumem. U ovoj knjizi nema otkrića, to je izveštaj srca. Izazov za pisca. Nije tu bilo ničeg terapeutskog za mene. Izazov je bio da li ja, kao spisateljica, mogu da prenesem drugima zašto smatram da ta žena zaslužuje da bude na stranicama istorije i književnosti. Mogu li da govorim o nekom ko nije razrađen književni lik? Da je reč o ličnom odnosu traume i ljubavi između majke i ćerke, ne bih pisala o tome. Obe smo bile javne osobe, a ne biljke iz staklene bašte. Ljudi su mogli da nas vide i čuju. Zato se u toj priči govori i o komunizmu u Kerali, usponu fašizma u Indiji, ali i o tome kako funkcionišu književnost i jezik, o traganju za jezikom, o svemu tome.
Tu je i moj izdavač Sajmon. Priznajem da ova knjiga možda ne bi bila napisana da nije bilo njega. Ubrzo nakon što je Meri umrla, nas dvoje smo šetali Londonom; pričala sam mu o majci i rekla: „Bila je moje utočište i moja oluja.“ Zastao je: „Hajde, moraš to da napišeš.“ Zapitala sam se imam li pravo da to uradim. Nisam znala. Danju sam pisala a noću sam mislila šta ja ovo dođavola radim? Ali bio je to sasvim spisateljski trud. Razumela sam sve što je bilo moguće razumeti o njoj i njenom životu. Da to nisam razumela, ne bih preživela.