Ammiel Alcalay

Innerview

Sveučilišta i koledži od jeseni pretprošle godine u Americi funkcioniraju kao tamošnje jedino relevantno uporište kritike i otpora spram izraelskog pokušaja anihilacije Palestinaca u Gazi, koji američke vlasti presudno ispomažu. No zbog toga studenti i nastavnici trpe sistemsku represiju, što ipak nije počelo tek s Trumpom. Toga je bilo i nakon rušenja tornjeva WTC-a 2001. godine, ali sad je poduzet “antiteroristički” udar na sve Bliskoistočne studije. Kako to izgleda vama iznutra?

Studenti su sjajni! Ali kukavičluk i suučesništvo rektora sveučilišta, administracije i većine nastavnog osoblja su zapanjujući i nevjerojatno štetni. Dok je obrazovni sustav u Gazi sustavno uništavan, a administrativno i nastavno osoblje ubijano, često zajedno sa svojim obiteljima, pokušavalo se na sve načine natjerati njihove kolege u SAD-u da se barem oglase kao kolege, ali bez uspjeha. To je neposredna pozadina općeg kolapsa kojem svjedočimo, ali tu postoji i želja da se odbace humanističke znanosti, da se sveučilišta učine više tehnokratskim i ovisnim o velikim tehnološkim kompanijama, farmaceutskim divovima i Pentagonu.

Jedno od rijetkih strukovnih udruženja koje je adekvatno reagiralo je Udruženje za bliskoistočne studije (Middle East Studies Association, MESA), no uskraćivanje financijskih sredstava i marginalizacija tih područja i dalje se ubrzano nastavljaju, unatoč činjenici da sve više studenata želi proučavati te teme. U isto vrijeme, sada kada je Trump predsjednik, zaista je mučno gledati kako kolege i javne osobe odjednom počinju izražavati zabrinutost zbog gubitka “akademskih sloboda”, dolaska “fašizma” i sličnog, dok se – barem donedavno – malo tko i osvrtao na politike Demokratske stranke koje su podupirale i omogućavale genocid u Gazi, na suzbijanje prosvjeda protiv američke podrške Izraelu i brojne druge stvari.

Normalizacija šok-terapije

Amerika i Izrael dijele jednu sličnost kod specifičnog dizajna karceralnih politika i praksi u odnosu na određene društvene skupine koje su tu isključene i rasno i klasno. To navodim jer je prethodilo sadašnjoj situaciji poput uvoda. Izrael djeluje nalik razvojnome megalaboratoriju za tehnologije nadzora i potlačivanja čiji poslovni sektor vlada svjetskim tržištem, dok Amerika uvelike internalizira policijski rezon tretmana dijela društva, pritom sve okrenutija sustavu privatnog zatvorskog servisa. Što to znači za ukupne te dvije zemlje?

Militarizacija policije u SAD-u odvija se kroz programe izraelske obuke, koji nisu samo već uobičajeni, nego su postali gotovo obavezni. Mislim da pitanja koja postavljate imaju manju važnost kada se gledaju samo kroz prizmu tih dviju zemalja, a znatno veću kada se promatraju kao dio šireg globalnog trenda – a to je da vlade sve više nalikuju jedna drugoj, dok istovremeno vlastitim građanima pružaju sve manje. Sve su više usmjerene na vlastitu zaštitu i očuvanje moći.

To je ključan razlog zbog kojeg čak i zemlje globalnog Juga, ili one koje se s globalnim Jugom identificiraju, tako nerado poduzimaju konkretne korake protiv izraelske i američke politike. Draži su im nadzorni sustavi koje izraelske i američke tehnološke kompanije i vojni izvođači kroje prema njihovim potrebama, i vrlo malo ih je spremno istupiti izvan zadanih okvira. Ovo je povezano i s događajima iz 2019. godine, kada se činilo da dolazi do gotovo globalnog ustanka – od Hong Konga i Libanona, do Alžira i Latinske Amerike.

A onda smo zbog COVID-a iznenada ušli u ono što se naziva “izvanrednim stanjem”, sa svim njegovim lokdaunima, obveznim mjerama, masovnim prijenosom bogatstva, cenzurom i temeljnim gubitkom građanskih sloboda. Netanjahu je bio vrlo ponosan što je farmaceutskim divovima omogućio pristup genetskim podacima svih izraelskih građana – Izrael je prva zemlja koja se dobrovoljno stavila na raspolaganje Pfizeru, a njihove su mjere bile prilično drakonske. Ovo govorim kako bih naglasio da je šok-terapija kroz koju je prošao velik dio svjetske populacije sve više normalizirana – putem naših mobitela, društvenih mreža i raznih oblika prisile koji su danas očekivani, pa čak i dobrodošli, kod prevelikog broja ljudi.

Aktualno izraelsko uništavanje Gaze, međutim, temeljito je izmijenilo paradigmu javne slike ratovanja općenito. Ne samo zbog novih telekomunikacija: nikada se u povijesti nije genocid provodio tako otvoreno, tumačio toliko jednostrano, nametao kao neminovnost tako neopozivo, podržavao toliko rasprostranjeno. Veći dio globalnog Sjevera ili Zapada, onog NATO-ovog, uvjeravan je da tako mora biti. Zato ta činjenica nije jeziva samo u vezi s Gazom, nego po život i budućnost svijeta uopće?

Ovdje se radi o ogromnoj eskalaciji u kojoj genocid zapravo postaje i izvedba, reklama i upozorenje svima i svakome na svijetu da ni ne pomišljaju na otpor ili izlazak iz zadanih okvira. Najbolji opis na koji sam naišao dao je briljantni palestinski politički teoretičar Abdeldžavad Omar, koji piše: “Danas nada Izraela ne leži u tome da će svijet uskoro zaboraviti trenutnu fazu sukoba. Niti Izrael nastoji potaknuti svijet da se prepozna u njegovoj pažljivo njegovanoj slici usamljene liberalne demokracije koja je brana bujici arapskih i muslimanskih barbara.

Umjesto toga, Izrael se nada da će svijet uskoro uhvatiti korak s njegovom otvorenom monstruoznošću i učvrstiti svoje suučesništvo u svim užasima koje bi ‘potpuna pobjeda’ mogla iziskivati.” U ovome možemo jasno vidjeti kakva ideološka i geopolitička računica stoji iza takvih postupaka – poput onih koji su, primjerice, doveli do američke uporabe atomske bombe ili, u manjem opsegu, izraelske doktrine Dahiya, koja je podrazumijevala masovno uništavanje civilne infrastrukture u Libanonu 2006., s ciljem da se otpor – u tom slučaju Hezbolah – natjera na povlačenje.

Sada to u puno većim razmjerima gledamo u Gazi i to se može, koristimo li tu terminologiju, nazvati samo “državnim terorizmom”, ali realizirani učinci imaju mnogo dublje implikacije za mogućnost bilo kakvoga stvarnog oslobodilačkog društvenog postojanja.

Ipak, ništa od toga nije se, u historijskom pogledu, dogodilo preko noći. Izraelski kolonijalizam konstruiran je u vrijeme dok europske imperije još nisu odustajale od svojih klasičnih prekomorskih kolonija. Pa i genocid nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, najveći u povijesti, bio je novost ponajviše po modernosti svoga industrijskog obima. No nacifašistička ideologija već je ranije imala svoje začetke u odnosu zapadnih sila prema koloniziranim narodima. Zapad dobro poznaje sve to?

Mislim da je to jedna od stvari koju mladi ljudi sve više razumiju, ali čini se da nije posrijedi općeprihvaćeno znanje. Golemi se napori ulažu u preoblikovanje prošlosti, bilo da je riječ o Engleskoj u Bengalu, Francuskoj u Alžiru ili SAD-u u Vijetnamu. U slučaju SAD-a, otpor ratu u Vijetnamu, uključujući i otvoreni neposluh, u potpunosti je promijenio način na koji je vojska SAD-a strukturirana. Jednom kada je ukinut vojni rok, ratovi koje je SAD vodio od 1975. do 1990. bivaju prikriveni, sve do formiranja profesionalne vojske koja je debitirala u Zaljevskom ratu.

Vijetnam je postao “američka tragedija”, a ne imperijalistički rat gotovo do potpunog uništenja. Učinci rata u Iraku predstavljaju potpunu prazninu u američkoj svijesti. Kao da smo zaprepašteni činjenicom da nas neki dijelovi svijeta mrze ili strahuju od nas. A da ne govorimo o Hirošimi i Nagasakiju, ili o bombardiranju Tokija zapaljivim bombama. Ili o Dresdenu. Sve to bilo je u službi uspostave poslijeratnog poretka.

Naravno, jedno od velikih pitanja u tom kontekstu, pogotovo danas, jest odnos prema antisemitizmu. Daleko od toga da ga više nema, ili čak da nije u porastu. No veliki dio javnoga govora o antisemitizmu u svijetu ipak je puko etiketiranje kritičara izraelske politike i cionizma. Posrijedi je ono što se u teoriji naziva weaponization of antisemitism – zloupotreba samog pojma. No povratno i to potiče istinski antisemitizam?

Jedna od osnovnih funkcija cionizma jest stvaranje antižidovskog osjećaja, ali to je dvosjekli mač. Izraelu je potrebno uporište unutar američke židovske zajednice, ali istodobno želi da se neki Židovi osjećaju dovoljno nelagodno da bi se preselili u nova ilegalna naselja. Isto vrijedi i za Francusku.

To je najjasnije došlo do izražaja u Iraku i Egiptu 1950-ih, kada su sami cionisti bombardirali židovske institucije kako bi zastrašili te zajednice da napuste zemlju, nakon što su shvatili da europski Židovi neće doći i da trebaju ljude koji će naseliti kuće Palestinaca protjeranih terorom za vrijeme Nakbe 1948. godine.

Za ljude koji nisu upućeni u pojedinosti, vrlo je zbunjujuće razlučiti cijeli taj kaos odnosa između cionizma i Židova. Dok država Izrael tvrdi da predstavlja sve Židove svijeta, sami Židovi prisiljeni su ili se dezidentificirati, distancirati od toga, ili se pretjerano poistovjetiti, bilo da su za ili protiv, kako bi se obranili od upletenosti u zločine koje ta država provodi navodno u ime Židova.

Izraelska propaganda

Među istaknutijim žrtvama zloupotrebe pojma antisemitizma, intelektualci su židovskog porijekla, javne osobe generalno, pa i mnogi potomci preživjelih iz Holokausta. Možda se čini bizarno i perverzno, ali svakom represivnom sustavu dobro dođu unutarnji neprijatelji, izrodi, izdajnici: self-hating Jews. Vi ste i osobno to već doživjeli, posebno nakon 1993. i knjige “Poslije Židova i Arapa: Ponovno stvaranje levantinske kulture”. Kako vam se to sve čini sada?

Nažalost, to je na neki način poput samoispunjavajućeg proročanstva! U isto vrijeme, natjera te da se povijesno osvrneš i shvatiš da možda samo heretici mogu očuvati duh nečega što je toliko okaljano – živim za budućnost. Što je misao koju je Walter Benjamin, čini mi se, jasnije artikulirao…

S druge strane, suvremena ljevica se planetarno snalazi razmjerno slabo s kompleksom židovsko-arapskog te izraelsko-palestinskog pitanja, na potezu od liberalnog lijevog centra do socijalista, mada je rješenje problema moguće pronaći tek u nadnacionalnim relacijama, u egalitarnosti. Koliku težinu ima to spominjati sada dok se najglasnije govori o “dvije države”?

Izraelska propaganda, ili kako je zovu “hasbara”, majstorski je svela spektar mišljenja na vrlo tijesne okvire. Uglavnom se to događa unutar liberalnih krugova, osobito kroz umjetno održavanje ideje o “dvije države” na aparatima, iako su ilegalno naseljavanje, pravni presedani i takozvano stanje na terenu takav prijedlog učinili apsurdnim. Istodobno, ideja stvarne demokracije, države za sve njezine stanovnike, “od rijeke do mora”, smatra se apsolutnom anatemom, nemogućom, nezamislivom, potpuno isključenom kao opcija.

U vašoj pjesmi novijeg datuma, naslovljenoj “Oprostite” (“My Apologies”), kojom se referirate na slavnog iračkog pjesnika iz 20. stoljeća Bulunda al-Haidarija, završna dva stiha glase: “Jedino znam da je Sinbad nekoć plovio/ u Gazu, stoga će u Gazu iznova zaploviti.” Nasuprot mitu koji rekreirate i nadopisujete, zauzvrat se raskrinkava nevjerodostojnost službenih istina vodećeg, a dekadentnog imperija današnjice. Zvuči kao čudo, ali čudo je i to što Gaza još živi?

To je čudo – ali i nije. Palestinski narod je jednostavno herojski, nema drugog načina da se to kaže, bez obzira na to prihvaćaju li oni ili odbacuju takvu oznaku. Znam da obični ljudi, prijatelji, samo žele živjeti u miru, težiti svojim snovima, za sebe i svoju djecu. Ne kao “heroji”, ali nikada kao kolonizirani podanici. Zapravo, situacija se nije mnogo promijenila od formulacije velikog palestinskog pisca, revolucionara i političkog mislioca Gasana Kanafanija, u njegovom briljantnom tekstu “Revolucija 1936. – 1939. u Palestini”, pisanom u sjeni šoka svog vremena – Nakse, odnosno “nazadovanja” ili “poraza” nakon rata 1967. godine.

Kanafani u uvodu piše, a to zvuči kao da je danas napisano: “U razdoblju od 1936. do 1939. godine, palestinski revolucionarni pokret pretrpio je razoran udarac od strane triju formacija koje su se kasnije razvile u glavne sile koje djeluju protiv palestinskog naroda: reakcionarni palestinski čelnici, arapski režimi koji okružuju Palestinu, i savez cionizma i imperijalizma.” Ne može se to preciznije reći ni danas, dok SAD pokušava preoblikovati Bliski istok po modelu Saudijske Arabije i zaljevskih država, dok Palestinska samouprava služi kao izraelska prva linija protiv otpora, i dok zapadne liberalne demokracije guše svaku raspravu o “savezu cionizma i imperijalizma”, preusmjeravajući je u optužbe za antisemitizam.

Pa ipak, došao sam do zaključka da se gotovo nepojmljiva snaga palestinskog otpora mora mjeriti prema enormnosti sila koje ga nastoje uništiti. Činjenica je da najmoćnije vojne, tehnološke i propagandne sile u ljudskoj povijesti nisu uspjele natjerati Palestince da odustanu od prava na povratak i prava da sami određuju svoju sudbinu na vlastitoj zemlji… I dalje ne mogu pronaći bolju riječ od herojski.

Što se pak tiče opipljivih razloga za optimizam u obuzdavanju američko-izraelske hegemonije, već smo se nedavno dopisivali o kumulativnoj vrijednosti akcija poput one hutista u Crvenom moru: oni su zaista bez presedana uzdrmali interkontinentalnu trgovinu, što bi moglo rezultirati većim pritiskom na Izrael u smjeru odustajanja od genocida nad Palestincima. Zapanjujuće je kako gerila postiže toliki efekt u sudaru s takvom silom?

Bila je to velika lekcija antikolonijalnih borbi, kao što pokazuje i čuvena izjava generala Giapa. Možemo se osvrnuti i na ono što je nekada bila Jugoslavija i na partizane, bez obzira na to koliko su danas možda diskreditirani. Ansar Allah u Jemenu nastao je iz sličnoga genocidnog napada, koji je rezultirao strahovitim razaranjem i glađu. Oni jednostavno imaju drugačiju razinu volje i odanosti. I nisu osvajači.

Otpor je nužan

Hrvatska se, nažalost, svrstala među uži krug zemalja čija vlast nepokolebljivo sluganski iskazuje lojalnost Americi i Izraelu, dandanas trgujući oružjem i dajući političku podršku, kao i npr. Srbija. A jedan od najsvjetlijih protuprimjera u tome je susjedna nam Slovenija. Vi se možda sjećate vanjske politike SFRJ koja je s Izraelom 1967. prekinula diplomatske odnose zbog terora nad Palestincima. Svijet se sada multipolarizira; ima li tu više prostora za nesvrstanost?

Dobro to pamtim. Pamtim da sam bio u Beogradu za vrijeme opsade Bejruta, i da su ljudi darivali krv za Palestince. Za mene nema nikakve sumnje da je sadašnja situacija rezultat pojave i mogućnosti stvarne multipolarnosti. SAD agresivno ponovno nameće hegemoniju, pokušavajući izvesti neku vrstu sporazuma Sykes-Picot 2.0 s genocidom u Gazi, promjenom režima u Siriji, pretvaranjem Libanona u svojevrsni protektorat te nametanjem saudijskog i zaljevskog modela kao norme. Što će se dogoditi u Iranu, i s Iranom, ostaje veliko pitanje.

U Europi može se uočiti još jedan problematičan aspekt odnosa prema Palestincima: u najboljem slučaju tu su npr. isključivo humanitarizam i viktimizacija. No posljedica toga nepolitičkog pristupa je pacificiranje žrtve kojoj se ne odobrava pravo na otpor, jer onda je to – podrška Hamasu. I ne tumači se zašto Hamas nema pravo na obranu, a IDF ima na napad, osim što se te pozicije interpretiraju obrnuto. Prešućuju se kolonizacija, okupacija, aparthejd, državni teror, etničko čišćenje, genocid itd. Pa, ne stradava li žrtva tako dvaput, dobivajući formalnu sućut umjesto legitimacije za narodnooslobodilačku borbu?

Dotaknuli ste srž problema. Tu se ne radi samo o propagandi, već o dubokom psihološkom ratovanju. Sama ideja da bi jedan narod – Palestinci – koji nema zračne snage, mornaricu, tenkove, protuzračnu obranu ni skloništa, koji velik dio vremena nema ni struje, a kamoli hrane, lijekova ili bolnica u sadašnjim uvjetima, mogao “uništiti židovsku državu” – može biti samo tlapnja psihopata.

A ideja da bi Izrael prestao ubijati, uništavati i okupirati još više teritorija ako bi Hamas vratio taoce i predao oružje prkosi ne samo logici, već i svim povijesnim presedanima i čitavoj dosadašnjoj izraelskoj politici. Moramo se sjetiti ne samo Sabre i Šatile, već i Kufr Kasema, Deir Jasina i mnogih drugih podmuklih pokolja. Otpor je nužan, a vaša karakterizacija da žrtva danas umire dvaput unutar ovog okvira potpuno je točna. Također je važno sjetiti se da, zato što Izrael smatra sve Palestince “legitimnim metama”, otpor dolazi u svakoj zamislivoj formi i obliku, uključujući i puko postojanje.

Delegitimiranje prava Palestinaca na oružanu borbu, a dok Europa i SAD isporučuju oružje Izraelu do dandanas, redovno se kreće po liniji prokazivanja Hamasa kao terorista, zbog ubijanja židovskih civila ili njihova antisemitskog osnivačkog dokumenta. Zanemaruju se uvjeti nastanka Hamasa unutar naroda koji zapravo živi pod državnim terorom Izraela, a to posebno čini Zapad koji je Arape doveo u taj položaj još 1948. I jasno da Židovi imaju pravo živjeti ondje, ali zašto govorimo o pravu države Izrael na samoobranu ako je ona – okupatorska?

Sve te etikete i konstrukcije dio su psihološkog rata, a potpuna inverzija stvarnosti klasično je oružje psiholoških operacija. Cilj je uvijek zarobiti umove ljudi, suziti obzore, i sve staviti unutar zadanih ideoloških okvira i ograničenja imaginacije. Uvijek se uvodi razlika između “države” i “nedržavnih aktera”. Američka upotreba atomske bombe ne smatra se “terorom”, nego vojnom strategijom. U međuvremenu, države poput Izraela naoružavaju se da bi se “branile”, dok istodobno uništavaju civilno stanovništvo – i sve se prikazuje kao da postoje “dvije strane” u sukobu.

Ako se druga “strana” brani, ona se odmah proglašava “teroristima”. Sve što se čini civilima u Palestini nikada se ne naziva terorizmom, već “redom i zakonom” ili “obranom države”. Otmice Palestinaca, koji su potom izvrgnuti brutalnom mučenju bez ikakve optužnice, odvijaju se kroz “legalni” sustav “administrativnog pritvora”, i to se ne naziva terorizmom. Što više racionalno promišljaš ove stvari, to one postaju apsurdnije. Sve palestinske oslobodilačke pokrete optužuje se da žele “uništiti Izrael”, dok je Izrael već uništio Palestinu. Mogli bismo ovako unedogled.

Dublji problem koji sada vidimo jest i to da, primjerice, Kina vrlo glasno brani pravo Palestinaca – kao okupiranog naroda – na otpor, pa i oružani ako treba. To je u redu, ali istovremeno Kina nastavlja poslovati s Izraelom u raznim sektorima. To čini i previše drugih država. Činjenica da Izrael do danas nije bio ni sankcioniran, ni isključen iz sportskih natjecanja, trgovinskih odnosa, akademskih razmjena i tolikih drugih područja, teška je optužnica protiv cinizma na kojem i dalje počiva svijet u kojem živimo.

Innerview