Erceg: Dugovanje bogatom radovanje

Unatoč tome što situacija na ukrajinskom frontu ne daje naslutiti da će rat uskoro završiti, a predsjednik Volodimir Zelenski od zapadnih zemalja traži i dobiva sve više vojne pomoći, privatni kreditori koji su investirali u Ukrajinu početkom rata pomalo, čini se, gube strpljenje. Skupina vlasnika ukrajinskih obveznica, među kojima je i najveća svjetska tvrtka za upravljanje imovinom, američki BlackRock, najavila je početkom svibnja da je došlo vrijeme da im ukrajinska vlada počne plaćati kamate na obveznice već krajem ove godine.

Navedena skupina investitora posjeduje petinu od ukupno 20 milijardi dolara ukrajinskih euroobveznica, a nedavno je formirala i odbor – u kojemu sjede odvjetnici američke tvrtke Weil Gotsehal & Manges, jednog od najvećih ureda za korporativno pravo u svijetu te bankari savjetodavne investicijske banke PJT Partners, također sa sjedištem u New Yorku – da u njihovo ime pregovara s ukrajinskom vladom. Investitori traže da im Kijev, uz djelomični otpis duga, počne plaćati kamate već u kolovozu, kada će isteći dvogodišnji poček koji je Ukrajina dobila od svojih vjerovnika, uvjerenih u trenutku emitiranja obveznica da će rat dotad već biti završen, a njihov ratnoprofiterski poduhvat u punom zamahu.

Ne postigne li se dogovor, piše Wall Street Journal, Ukrajina bi mogla ugroziti svoju ulagačku reputaciju i imati problema nastaviti se zaduživati, ali će i dalje biti privlačna investitorima. Štoviše, investitori računaju da će svake godine ubirati oko 500 milijuna dolara od kamata na obveznice koje su početkom rata kupili po niskoj cijeni, a profiti se frenetično računaju, iako je 18 posto ukrajinskog teritorija okupirano, 3,7 milijuna ljudi je interno raseljeno, a oko 150 tisuća kvadratnih kilometara, što skoro odgovara dvostrukoj površini Austrije, je minirano.

Zapadni investitori i vlade, navodi američki poslovni list, skupili su sve glave na kup kako bi smislili način da ukrajinska vlada počne vraćati svoje dugove privatnim kompanijama, pa se naveliko razmatra opcija da se u tu svrhu otuđi u zapadnim institucijama zamrznuta imovina ruske države, vrijedna oko 300 milijardi dolara. Dvije trećine te imovine nalazi se u klirinškoj tvrtki Euroclear smještenoj u Bruxellesu, dok je 26 milijardi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iako je u pitanju tuđi novac, predstavnik jedne od uključenih investicijskih tvrtki, kanadskog RBC Bluebayja, zamrznutu rusku imovinu nazvao je “javnim dobrom zapada” koje bi trebalo zaplijeniti i preusmjeriti na račune zapadnih investitora. No, kako navodi WSJ, vodeće banke i Međunarodni monetarni fond upozorili su da bi prije zapljene ipak trebalo ustanoviti nekakve pravne principe za taj potez jer institucije u kojima se nalazi ruski novac u protivnom riskiraju sudske tužbe. Razmatraju se i neki alternativni modeli korištenja imovine ruske središnje banke za otplatu ukrajinskih dugova, a sve bi se moglo razriješiti već na samitu zemalja G7 koji će se sredinom lipnja održati u talijanskom Fasanu.

Iako Ukrajina ima problema s otplatom dugova, investiranje u njezinu poslijeratnu obnovu zahuktava se s obzirom na to da procijenjena vrijednost te obnove neprekidno raste pa se sada u nekim računicama penje i na bilijun američkih dolara. Kada se ta vrijednost uskladi s inflacijom, ona je pet puta veća od američkog Marshallovog plana za industrijsku obnovu Zapadne Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, što već privlači sve veći broj privatnih kompanija.

Portal Bloomberg u analizi iz ožujka tako navodi da u Ukrajini već operiraju turske kompanije koje obnavljaju mostove i ceste, njemačke i austrijske proizvode municiju, kemijski gigant Bayer planira proizvodnju sjemena, Danska obnavlja brodogradilište u Mikolajivu, a metalurški holding Metinvest računa da će u idućih deset godina proizvesti 3,5 milijuna tona čelika za obnovu porušene infrastrukture.

Nakon sastanka Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u siječnju ove godine, Zelenski i predstavnici nekoliko najvećih svjetskih investicijskih banaka i fondova dogovorili su i osnivanje Ukrajinskog razvojnog fonda u koji privatni investitori namjeravaju uložiti 15 milijardi dolara za projekte u poljoprivredi, proizvodnji, infrastrukturi i energetici. Fond je u ožujku registriran u evropskoj poreznoj oazi Luksemburgu. Ideja o osnivanju fonda došla je od australskog metalurškog milijardera Andrewa Forresta, koji je obećao uložiti 500 milijuna dolara i ukrajinskoj vladi predložio da fond osmisli i njime upravlja već spomenuta najveća svjetska tvrtka za upravljanje imovinom, američki BlackRock.

Najavljujući u ožujku osnivanje fonda u Luksemburgu, potpredsjednik BlackRocka Philipp Hildebrand novinarima je rekao da je cilj ovog projekta “kreirati jedno od najvećih ikada javno-privatnih partnerstva, slično njemačkom KfW-u koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata”. Od predsjednika Zelenskog zauzvrat se očekuje da riješi problem korupcije, čemu je on i prionuo osnovavši razna povjerenstva. Novi fond, objasnio je Hildebrand, “imat će nekoliko aspekata koji su prilično jedinstveni” pa će tako “prinosi prvo ići privatnom sektoru, a zatim javnom, dok će se prinosi koji premaše određenu razinu opet dijeliti sa sudionicima iz javnog sektora”.

Kompletnom poslijeratnom obnovom Ukrajine koordinirat će upravo BlackRock, koji će savjetovati investitore i kanalizirati novac u pojedine sektore. Ovaj dogovor sklopljen je nekoliko mjeseci nakon početka rata, kako su tada objavili Zelenski i glavni izvršni menadžer BlackRocka Larry Fink. Istih tih dana, dok su se na frontu vodile borbe, a milijuni ljudi napuštali svoje domove, ukrajinski ministar ekonomije Oleksandr Griban na jednom skupu u Londonu izjavio je da će Ukrajina postati “jedno od najboljih mjesta na svijetu za investitore”.

Kao najveća takva tvrtka u svijetu, BlackRock upravlja imovinom koja je vrijedna skoro osam bilijuna dolara i ima udjele od najmanje pet posto u 98 posto svih kompanija američkog burzovnog indeksa S&P. Te kompanije uključuju Apple, Microsoft te dvije najveće američke banke JP Morgan i Wells Fargo, a petpostotni udio omogućava mu značajan utjecaj u odlučivanju u svakoj od njih. BlackRock je dakle tvrtka koja se bavi kupovanjem dionica drugih tvrtki, a zajedno s preostala dva od tri najveća takva fonda, Vanguardom i State Streetom, posjeduje i 40 posto svih na burzama prisutnih kompanija u SAD-u. BlackRock je i najveći svjetski dioničar u kompanijama koje se bave proizvodnjom fosilnih goriva i upravlja s 87 milijardi dolara njihovih dionica, zbog čega ima i enorman politički utjecaj, prije svega u SAD-u.

Odmah po dolasku na vlast početkom 2021. američki predsjednik Joe Biden imenovao je u svoju administraciju nekoliko visokih dužnosnika BlackRocka. Nije mu smetalo što se radi o tvrtki koju je Fink osnovao 1988. kao jednog od pionira trgovanja vrijednosnim papirima vezanima za hipotekarne kredite, odnosno oblika financijskog špekuliranja koje je 20 godina kasnije dovelo do globalne financijske krize.

U intervjuu američkom Jacobinu početkom prošle godine švedski ekonomski geograf Brett Christophers, autor knjige o tvrtkama za upravljanje imovinom, opisuje kako su takve tvrtke u posljednja četiri desetljeća postale “nevidljivi vlasnici” ne samo financijskih tržišta već i “naših domova, cesta, škola, vodovoda i ostalih materijalnih resursa”. Christophers opisuje kako je moderna industrija asset managementa započela 1970-ih, no tada se ulagalo samo u vrijednosne papire, da bi 1980-ih započela diverzifikacija ulaganja u nekretnine, prvo hotele, šoping centre i urede, a zatim i u javnu infrastrukturu. U posljednjim desetljećima to se naročito odnosi na infrastrukturu čiste energije, pri čemu se vlasništvo takvih tvrtki penje na 90 posto. Posljedica te nevidljivosti, kaže Christophers, jest da su ti fondovi izrazito udaljeni od potencijalne kritike ljudi čiju infrastrukturu posjeduju, bez da ti ljudi to uopće znaju, tvoreći tako jednu “izrazito depolitiziranu strukturnu konfiguraciju”.

Zaogrnut tim velom nevidljivosti BlackRock je u Ukrajini već sudjelovao u izmjenama zakona koji se odnose na građevinski sektor, deregulaciji urbanog planiranja, radnog zakonodavstva, liberalizaciji tržišta kapitala, poreznog sustava i privatizaciji poljoprivrede, o čemu su Novosti već pisale. Istraživački novinarski konzorcij Investigate Europe objavio je 2019. istraživanje o tome kako je BlackRock nakon financijske krize 2008. godine postao savjetnik niza evropskih vlada i središnjih banaka i iz svakog takvog konzultantskog posla izašao s udjelima u ključnim poduzećima i bankama tih zemalja bez da se u javnosti o tome gotovo išta znalo.

BlackRock je u SAD-u upravljao programom Federalnih rezervi čiji je cilj bio ekonomski oporavak nakon pandemije, a skoro polovica ulaganja FED-a završila je u kompanijama u kojima BlackRock ima udjele. Takvim djelovanjem BlackRock je stekao udjele od pet do deset posto u svim najvećim globalnim kemijskim kompanijama (primjerice Bayer, BASF i Monsanto), u Francuskoj ima tolike udjele u svim vodećim industrijama, od automobilske do prehrambene, u Irskoj je u vrijeme bailouta nakon krize postao suvlasnik vodeće banke Bank of Ireland, a u Grčkoj je ušao u suvlasništvo dvije banke, vodećeg elektroopskrbljivača, državne lutrije i 300 milijuna eura vrijednog šoping centra u Ateni. Iako se radi o eklatantnom, strukturnom sukobu interesa koji je u srži takvog poslovanja, regulatorna tijela pojedinih država u pravilu kapituliraju pred zahtjevima da se stane na kraj dvojnoj, dakle savjetodavnoj i ulagačkoj ulozi ove kompanije, čije se aktivnosti pritom odvijaju ispod radara šire javnosti.

Brett Christophers objašnjava da misija suvremene investicijske zajednice “nije u tolikoj mjeri da ova ili ona kompanija dobro posluje, već da održava povjerenje u kapitalizam kao model društvene i ekonomske proizvodnje i reprodukcije”, odnosno da “investira u sam kapitalizam”. Stoga i Bidenovo imenovanje ljudi iz BlackRocka u svoju administraciju i simbolički šalje poruku da je ekonomski prioritet njegove administracije služiti interesima samog poretka, a ista ta uloga namijenjena je i poslijeratnoj Ukrajini kakvom ju je dizajnirala američka investicijska zajednica.

Tena Erceg

Erceg: Do posljednjeg Daxa
Erceg: Vrli Bibijev svijet
Erceg: Teror nad aktivistima
Erceg: U kandžama Predatora
Erceg: Područje bez signala
Erceg: Svijet à la carte
Erceg: Put u neizvjesno
Erceg: Naftaš-pobjednik
Erceg: Prešućeni Sudan
Erceg: Makedonci s prtljagom
Erceg: Izrael vs. UNRWA
Erceg: Ko je zapalio žito
Erceg: Tjeskoba skrolanja
Erceg: Fakti i migranti