Erceg: Tjeskoba skrolanja

Krajem ožujka u SAD-u je objavljena knjiga američkog socijalnog psihologa Jonathana Haidta koja se bavi utjecajem pametnih telefona i društvenih mreža na djecu i adolescente. O knjizi se ovih dana naveliko raspravlja u američkoj javnosti s obzirom na to da je ova tema znanstveno još uvijek relativno neistražena.

Društvene mreže i pametni telefoni pojavili su se prije otprilike dva desetljeća, tijekom kojih su postali sastavni dio djetinjstva takozvane generacije Z (rođeni nakon 1996.), zbog čega Haidt način na koji njezini pripadnici odrastaju naziva “djetinjstvo temeljeno na telefonu”. Haidtova knjiga, naslovljena “Anksiozna generacija” (Anxious Generation: How the Great Rewiring of Childhood is Causing an Epidemic of Mental Illness) pokušaj je znanstvenog dokazivanja teze da je u cijelom svijetu statistički zabilježeni porast mentalnih bolesti kod djece i adolescenata direktno povezan s tehnološkom revolucijom koja je praktički svakom čovjeku na planeti, pa tako i djetetu, omogućila da 24 sata dnevno “u džepu nosi internet”.

Zbog te prilično hrabre, ali i kontroverzne teze, Haidta, inače profesora na njujorškom sveučilištu NYU gdje se bavi teorijama morala, u ponekim su recenzijama okarakterizirali i kao “digitalnog apsolutista” i “križara”. No osim u vrlo kratkoj i iznenađujuće površnoj recenziji u časopisu Nature, ni u jednoj mu se ne osporava da je svoju tezu potkrijepio velikim brojem podataka koji su mu, kako tvrdi, omogućili da porast mentalnih bolesti kod djece precizno locira u vremenu; “nešto je iznenada pošlo po zlu za adolescente ranih 2010-ih”, piše Haidt u svom eseju objavljenom potkraj ožujka u časopisu Atlantic, navodeći kao neke od ključnih trenutaka pojavu prvih društvenih mreža (Facebook 2004.) i prvog masovno korištenog pametnog telefona, iPhonea, 2007. godine.

Haidt se, drugim, riječima, uhvatio ukoštac s fenomenom koji mnogi njegovi kolege, prije svega psiholozi i psihijatri, te radnici socijalnih i obrazovnih institucija, zbog neznanja ili ne uzimaju u obzir ili ga ignoriraju, možda i obeshrabreni uvjerenjem da je nemoguće suprotstaviti se najvećoj globalnoj industriji koja generira goleme profite. Zbog toga se događa da najviše pozicionirani stručnjaci u ovim područjima i u Hrvatskoj praktički na svakodnevnoj bazi dramatično upozoravaju na pogoršanje mentalnog zdravlja djece, ponavljajući tezu da je jedan od primarnih uzroka pandemija Covida-19, iako je Hrvatska imala jedan od najkraćih lockdowna u Evropi, dok će utjecaj tehnologije spomenuti tek usputno, ako ga uopće i spomenu.

No unatoč ignoranciji nižih razina, američki psiholog svakako nije jedini koji je došao do ovakvih spoznaja. Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača Evropskog parlamenta, primjerice, prošle je godine objavio izvještaj u kojemu se detaljno navode rizici onoga što nazivaju “ovisničkim dizajnom” određenih internetskih platformi. Izvještaj sadrži i preporuku da se u Zakon o umjetnoj inteligenciji stave odredbe kojima će se platformama zabraniti “uvrštavanje subliminalnih karakteristika” koje su “ciljano manipulativne ili upotrebljavaju obmanjujuće tehnike”. U izvještaju Parlamenta navodi se i da 25 posto djece i adolescenata na internetu provodi više od sedam sati dnevno, pri čemu se više od dva sata dnevno smatra “pretjeranim vremenom pred ekranom”, te da su funkcije platformi poput neograničenog skrolanja “psihološki trikovi čija je svrha da konzumenti stalno budu prisutni”.

Usporedna tablica rezultata iz Eukidsonlineova istraživanja za odgovor "Lakše mi je 'biti svoj' na internetu nego u izravnom doticaju s ljudima, prema dobi ispitanika (ponekad ili često)

Među štetnim utjecajima pretjerane izloženosti ovim funkcijama u izvještaju se navode depresija, tjeskoba, nisko samopoštovanje, problemi s doživljajem vlastitog tijela, poremećaji prehrane, visoke razine stresa, zanemarivanje obitelji i prijatelja, gubitak samokontrole, poremećaji spavanja, kompulzivno kupovanje, zanemarivanje obaveza koje dovodi do lošeg uspjeha u školi, poremećaji pažnje, impulzivnost, neurorazvojni poremećaji, smanjene kognitivne sposobnosti i poteškoće s pamćenjem i učenjem. Unatoč ovim upozorenjima vlastite institucije, Evropska unija lani je u okviru Zakona o digitalnim uslugama za online platforme uvela tek obavezu da relevantnim službama EU-a omoguće uvid u svoje sustave kako bi te službe mogle provjeriti čine li kompanije “sve što je u njihovoj moći” da njihovi proizvodi ne štete djeci, uz propisanu globu od maksimalnih šest posto godišnjih prihoda.

Donositelji odluka na političkim razinama, drugim riječima, nisu skloni restriktivnim intervencijama, dok se s druge strane na razini šire javnosti zahuktava ono što su neki komentatori u SAD-u nazvali “phone-free movement”, čiji je jedan od važnijih protagonista upravo Haidt. Štoviše, uz neke državne intervencije, poput inicijative vlade Kine da se online vrijeme za djecu mlađu od osam godina ograniči na 40 minuta, dekreta vlade Francuske kojim se od proizvođača traži obavezno instaliranje aplikacije za roditeljski nadzor, te nekoliko američkih saveznih država koje uvode slične restrikcije, u SAD-u je lani nekoliko stotina obitelji podignulo tužbu protiv četiri najveće svjetske tehnološke kompanije (TikTok, Snapchat, YouTube i Meta). U njoj tvrde da kompanije smišljeno induciraju ovisnost djece i mladih o društvenim mrežama, te da su njihovi mehanizmi provjere starosti djece i roditeljske kontrole neadekvatni i da ih ne primjenjuju.

Kritičarima se pridružuju i pripadnici same generacije Z koji su javne osobe, a pomalo jenjava i navada da se ovakvi “alarmistički” stavovi proglašavaju standardnim gunđanjem starijih generacija na pojavu neke nove tehnologije, kao radija 1940-ih ili televizije 1960-ih godina. Ima i intelektualno manje lijenih kritika upućenih “pokretu za slobodu od mobitela”, poput one da je jedan od uzroka percepcije porasta mentalnih bolesti i porast pretjeranog dijagnosticiranja i medikalizacije prirodnih psiholoških stanja. Ili pak one koja dovodi u pitanje i samo “generacijsko razmišljanje” o društvenim fenomenima, koje takve fenomene reducira na pojedine elemente i arhetipove, zanemarujući širi kontekst, primjerice ekonomske okolnosti. Odgovarajući na te kritike, Jonathan Haidt i neki drugi stručnjaci tvrde, međutim, da statistički podaci ukazuju na tako jasan i oštar trend koji se kronološki poklapa s pojavom pametnih telefona i društvenih mreža da se ta pojava jednostavno ničime ne može relativizirati.

Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti tako je lani objavio da je u desetogodišnjem periodu koji je prethodio pandemiji – koji je dakle počeo 2010. godine – kod djece zabilježen kontinuiran porast osjećaja tuge i beznađa te suicidalnih misli i ponašanja, dosegnuvši u tom periodu rast od 50 posto, dok je stopa samoubojstava djevojčica narasla za 130 posto. Takva istraživanja generalno su prilično rijetka, a najviše ih se provodi u anglofonim državama, posebice u SAD-u. Podaci Eurostata pokazuju pak nešto drugačiju sliku u Evropi, pa tako nije zabilježen porast samoubojstava adolescenata u istom periodu. S druge strane, zabilježen je porast “psihološkog stresa” kod djevojčica starih između deset i 14 godina od skoro 40 posto, pa Haidt i njegovi kolege u drugom istraživanju, gledajući još niz podataka, razvijaju teoriju da su najugroženije djevojčice i djevojke iz evropskih zemalja koje bi se mogle opisati kao bogate, individualističke i sekularne, drugim riječima slične anglofonima. Isto tako, njemačka Sveučilišna bolnica u Hamburgu lani je objavila rezultate istraživanja koje je pokazalo da se u toj zemlji od 2019. udvostručio broj djece i mladih ovisnih o igranju online igara i društvenim mrežama (na 680.000), dok je Sveučilište Cambridge provelo anketu među 17-godišnjacima, kojih je 48 posto izjavilo kako smatraju da su ovisni o društvenim mrežama.

Haidt u svom istraživanju primjećuje i da se u istom periodu u svim državama OECD-a, kojih su većina evropske, sustavno bilježe sve lošiji rezultati na PISA testovima, odnosno akademski uspjeh u područjima kao što su čitanje i matematika, a istraživanja bilježe i negativne trendove u drugim aspektima života djece i adolescenata kakvi su spavanje, fizička aktivnost, seksualnost, identitet i odnosi s obitelji. Haidt smatra da je svojevrsna priprema za ovu “najveću transformaciju djetinjstva u ljudskoj povijesti” započela još 1980-ih, kada su roditelji u zapadnim zemljama djeci sustavno počeli uskraćivati slobodu igre bez nadzora. Budući da je takva aktivnost ključna za fizički, kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj, djeca su bez nje podložnija negativnom utjecaju tehnologije, tvrdi Haidt, te primjećuje i da su djeca prvog vala digitalnih tehnologija, takozvani milenijalci (rođeni između 1981. i 1996.), ostali uglavnom neokrznuti jer internet i kompjutori nisu bili svima i uvijek dostupni, a većina ih je imala “obične” mobitele. Tek je sljedeća generacija, prva koja u potpunosti prolazi kroz pubertet s društvenim mrežama i pametnim telefonima, postala generacija sjedilačkog, usamljenog i virtualnog djetinjstva, koje je nekompatibilno sa zdravim ljudskim razvojem.

Istraživanja pokazuju i golem pad vremena koje djeca i adolescenti provode u druženju uživo, prosječno 67 minuta dnevno ne računajući školu. Pritom je direktna interakcija nužna za razvoj socijalne inteligencije, dok virtualna interakcija, koju Haidt naziva “performativnom”, inducira anksioznost i stres (ako nema željene reakcije odmah), a odnosi s ljudima doživljavaju se površno i lako zamjenjivima. Iako funkcionira drugačije od droga, stručnjaci se slažu da ovisnost o internetu postoji i kao fiziološka pojava jer aktivnost potiče visoke razine dopamina, a simptomi ustezanja uključuju, kao i kod adiktivnih supstanci, iritabilnost, anksioznost, nesanicu i drugo.

Unatoč kritikama da preuveličava razmjere problema, Haidt i sam navodi da većina djece ne dosegne stanje “problematične upotrebe” društvenih mreža, no s obzirom na to da trend nije statičan već je u kontinuiranom porastu, upozorava, kao i niz stručnjaka u Evropi, da bi trebalo uvesti neke jednostavne mjere, poput zabrane pametnih telefona u školama. Haidt se u istraživanju oslanja na rad francuskog sociologa Émilea Durkheima, koji je u svom kapitalnom djelu “Samoubojstvo” iz 1897. postavio tezu da je samoubojstvo sociološka, odnosno društvena činjenica, a ne samo manifestacija nečije individualne psihologije. Durkheim je razvio teoriju prema kojoj je takozvano anomijsko samoubojstvo posljedica dezintegracije normativne strukture društva, te da se pojavljuje u vremenima ubrzane društvene transformacije, kao što je to bilo u vrijeme industrijske revolucije. Jonathan Haidt smatra da su, slično Evropi 19. stoljeća, tinejdžeri nakon 2010. gurnuti u svijet “tehnološki inducirane anomije” koja pokazuje sve masovniji negativan učinak na njihovo mentalno zdravlje, a njegovo mišljenje potvrđuje sve veći broj znanstvenih istraživanja.

Tena Erceg