Sud u kalifornijskom okrugu Costa Contra, u kojemu se nalaze rafinerije nekoliko naftnih kompanija, donio je sredinom veljače odluku da se desetak tužbi koje je protiv industrije fosilnih goriva podnio niz kalifornijskih gradova i općina objedine u jednu veliku tužbu, koja će se zvati Klimatski slučajevi fosilne industrije. Zahtjev je podnio državni odvjetnik te najnaseljenije i najbogatije američke savezne države Rob Bonta, a proces će se održati na sudu u San Franciscu, gdje je Bonta krajem prošle godine već pokrenuo sličnu tužbu u ime države.
Kalifornija je najveća američka pravna jurisdikcija i savezna država koja je najviše odmakla u donošenju progresivnih klimatskih politika. Istovremeno ima i najveću političku i ekonomsku snagu potrebnu da bi se upustila u okršaj s predstavnicima Big Oila, a ujedno je i savezna država u kojoj se proizvode nafta i plin. Zbog svojih geografskih obilježja također je i izrazito ranjiva na efekte klimatskih promjena, pa tamošnja Agencija za prirodne resurse procjenjuje da će projicirani rast razine mora od najmanje 50 centimetara do 2100. ugroziti milijune stanovnika koji žive u obalnim područjima, a potencijalna materijalna šteta procijenjena je na 100 milijardi dolara. Ugrožen je i prirodni rezervoar pitke vode, planinski lanac Sierra Nevada, ugrožena je i poljoprivreda zbog suša i prodora slane vode u tlo, a šume, koje pokrivaju 80 posto teritorija te države, svake godine poharaju sve dulji i sve razorniji požari.
Predviđaju se i povećanje potrebe za električnom energijom, javnozdravstveni problemi izazvani toplinskim valovima i propadanje ekosustava na tom području koje je poznato po izrazitoj bioraznolikosti. Uz stotine smrti koje su svake godine izazvane takvim prirodnim incidentima, Kalifornija, sa svojih 40 milijuna stanovnika, već sada troši milijarde dolara na saniranje štete nastale klimatskim promjenama, a raste i broj osiguravajućih kuća koje tamo ne žele raditi zbog rizika od potencijalno enormnih odštetnih zahtjeva. Slične tužbe, njih ukupno više od 30, pokrenute su i u nizu drugih američkih gradova i općina, poput Chicaga i New Yorka, no Kalifornija je jedina među njima u kojoj se proizvode nafta i plin. Ona je, drugim riječima, idealno mjesto za pokretanje sudske tužbe protiv industrije fosilnih goriva, pa se i nedavno najavljeno objedinjavanje tužbi smatra prijelomnim trenutkom u rastućem trendu nastojanja da se fosilne kompanije prisile da plate štete nastale njihovim djelovanjem.
U 135 stranica dugačkoj tužbi, koju je državni odvjetnik Bonta nazvao najopsežnijom takvom tužbom dosad, protiv pet naftnih i plinskih giganata – ExxonMobila, Shella, Chevrona, BP-ja i Conoco Phillipsa, te moćne lobističke organizacije Američki institut za naftu (API), navode se dokazi da te kompanije već desetljećima znaju kakve klimatske rizike predstavljaju sagorijevanje fosilnih goriva i emisije stakleničkih plinova, ali su ta saznanja sustavno umanjivale ili skrivale od javnosti. Kompanije su, prema tužbi, saznanja o zagrijavajućim učincima stakleničkih plinova imale još od kasnih 1950-ih godina, kada je nuklearni fizičar Edward Teller, inače suradnik Roberta Oppenheimera na razvoju atomske bombe, predstavio prvi takav izvještaj na jednom internom događaju kemijske industrije. Krajem 1960-ih Istraživački institut Stanford objavio je izvještaj u kojemu su točno predviđene potencijalne posljedice globalnog zatopljenja, tijekom 1970-ih pojavio se još niz sličnih upozorenja znanstvene zajednice, a 1988. godine i Shellov interni izvještaj naslovljen “Efekt staklenika”.
Kompanije su, međutim, te informacije sustavno tajile, da bi početkom 1990-ih, kada su se polako počele probijati u javnost, njihove PR službe osmislile kampanje čiji je cilj bio umanjiti ih i relativizirati. Drugim riječima, kompanije se optuže da su svjesno lagale, javnost dovodile u zabludu i opstruirale poduzimanje mjera za sprječavanje klimatskih promjena, pa su time i odgovorne za štete koje su zbog toga nastale i koje su se mogle spriječiti i ublažiti. Optužuje ih se da su varale potrošače putem dezinformirajućih marketinških kampanja, te da su diskreditirale znanost tako što su angažirale i financirale “rubne stručnjake” koji su plasirali neznanstvene teze u cilju pobijanja dokaza o postojanju i uzrocima klimatskih promjena.
U identičnoj tužbi kakva je 20. veljače pokrenuta i na sudu u Chicagu, navodi se i da je API financirao organizacije koje su se lažno predstavljale kao ekološke, primjerice lobističku grupaciju Global Climate Coalition, koja je od 1989. do 2001. provodila kampanju negiranja klimatskih promjena. Tužba sadrži i optužbu za urotu, pa se tako navodi da su se vodeće naftne kompanije, iako na tržištu konkurenti, udružile kako bi obmanule javnost i time dovele do fatalnog odgađanja razvoja alternativnih izvora energije i porasta emisija stakleničkih plinova. Suočene s poplavom tužbi, naftne kompanije tražile su da se sve te parnice premjeste s državnih na federalne sudove kako bi smanjile rizik da će neku od njih izgubiti. No u studenom prošle godine taj je zahtjev odbijen na prizivnom sudu pa se uskoro očekuje početak kalifornijske parnice. Kompanije su taj zahtjev argumentirale tvrdnjom da je pitanje klimatskih politika globalni problem za čije je rješenje potrebna koordinirana federalna politika a ne gomila različitih tužbi na različitim sudovima. Drugim riječima, da mjesto na kojemu bi trebalo odlučivati o klimatskim politikama nisu sudovi, već Kongres.
Budući da ta argumentacija zasad nije urodila plodom, fosilne kompanije isukale su najubojitija oružja, odnosno najskuplje odvjetnike. Oni su smislili strategiju čiji je cilj pokušati obraniti “pravo” kompanija da lažu pozivajući se na prvi amandman ustava, kojim se štiti sloboda govora. Fosilna industrija, odnosno njezini odvjetnici već godinama nastoje izgurati presedan prema kojemu bi se obmanjivanje javnosti svrstalo u domenu slobode govora, a tužbe zbog tog obmanjivanja okarakterizirale kao cenzura, odnosno kršenje prvog amandmana. Pritom se pozivaju na takozvane anti-SLAPP zakone kojima se suzbijaju “strateške tužbe protiv sudjelovanja javnosti”. Njihova je svrha zaštititi, prije svega novinare i zviždače, od malicioznih sudskih tužbi kojima je cilj spriječiti da neugodne činjenice dospiju u javnost. Industrija još uvijek, međutim, nije uspjela uvjeriti nijedan sud u validnost tako perverznog tumačenja slobode govora. No naftne su kompanije za kalifornijsku megatužbu angažirale odvjetnički ured Gibson, Dunn & Crutcher koji je slavu stekao upravo na procesima o ustavnoj zaštiti slobode govora, ali i zastupanjem naftnih kompanija u tužbama koje se bave ekološkom štetom.
Tvrtka je, primjerice, zastupala novinara CNN-a Jima Acostu nakon što ga je bivši predsjednik države Donald Trump izbacio iz sobe za novinare u Bijeloj kući, ali i kompaniju Chevron protiv bivšeg državnog odvjetnika Stevena Donzigera i vlade Ekvadora. Donziger je 1990-ih u ime 30 tisuća ekvadorskih seljaka i pripadnika starosjedilačkih naroda tužio kompaniju zbog zagađenja u amazonskoj prašumi. Tužba je za njega i Ekvador završila potpunim fijaskom pa je, osim što ju je izgubio, Donziger ostao i bez odvjetničke licence i proveo više od tri godine u zatvoru i u kućnom pritvoru nakon što ga je jedan ekvadorski sudac, kojega je podmitio Chevron, optužio da je utjecao na ekvadorsku presudu protiv kompanije tako što se koristio reketarenjem, iznudom i mitom. U slučaju nadolazeće kalifornijske tužbe odvjetnička firma Gibson, Dunn & Crutcher također se poziva na anti-SLAPP zakone, koje ta savezna država, za razliku od nekih drugih, ima, a tamo se nalazi i sjedište Chevrona.
Tvrtka je jedna od najzaslužnijih za uspjeh projekta da se ustavno pravo slobode govora proširi na korporacije, kampanje koju su još 1970-ih osmislili upravo šefovi Exxona, tada Mobil Oila. Cilj te kampanje bio je prvo stvoriti dojam, a zatim i ozakoniti da kompanije imaju svoja “politička mišljenja”, odnosno “korporativnu osobnost”. Odvjetnički ured Gibson postigao je 2010. ključnu pobjedu u daljnjoj normalizaciji te ideje, u parnici koja se zvala Citizens United protiv Federalne izborne komisije, kojom je presuđeno da korporacije imaju pravo na izražavanje svog “političkog govora” u predizbornim kampanjama. Iako taj slučaj nije bio direktno povezan s naftnim kompanijama, njime je učinjen presedan kojim je korporacijama dano pravo neograničenog doniranja svojim političkim kandidatima jer bi u protivnom, odlučio je tada Vrhovni sud, “društvu bila uskraćena saznanja o stavovima korporacija”. Exxon je na temelju tog presedana 2022. godine uzvratio protutužbom protiv državnog odvjetništva Massachusettsa, koje je kompaniju tri godine prije toga tužilo zbog “obmanjujućeg reklamiranja”. Exxon se u protutužbi također poziva na anti-SLAPP zakone, tvrdeći da mu se tužbom pokušava uskratiti sloboda govora.
Iako nijedan od tih sudskih postupaka još nije završen, niti je lako zamisliti da bi sudovi tek tako mogli pristati na interpretaciju prema kojoj je sloboda govora izjednačena s pravom na laganje, postoji bojazan da bi se to u budućnosti ipak moglo dogoditi. Naime Vrhovni sud, na kojemu bi neki od tih slučajeva mogli završiti, tijekom posljednjih godina nakrcan je republikanskim sucima koji su već demonstrirali izrazitu sklonost da podrže praktički svaki zahtjev koji pred njih stavi neka korporacija.