Izbori za Evropski parlament završili su u skladu s predizbornim predviđanjima, iako ne u potpunosti. Ankete su, naime, točno predvidjele porast podrške desnici i ekstremnoj desnici, ali su pogriješile u predviđanju da bi evropskom establišmentu prihvatljivi pro-NATO desni ekstremisti, okupljeni u grupaciji Evropski konzervativci i reformisti (ECR), mogli biti treća najjača grupacija u parlamentu i tako ući u izvršnu vlast. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen ranije je bila izrazila spremnost na suradnju s ECR-om ukoliko budu treći. Ipak, liberali iz Renewa ostali su treća najjača snaga u parlamentu, premda desetkovani enormnim gubicima svoje vodeće članice, stranke Preporod francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Konačni rezultati izbora, kojima je pristupilo nešto više od 50 posto birača, kristalno su jasni: svi desno od centra dobili su više mjesta u parlamentu, a svi lijevo manje, kao i centristički Renew čiji su glasovi otišli desnici. Pučani su osvojili 186 od 720 mjesta u parlamentu (deset više), Evropski konzervativci i reformisti dobili su 73 fotelje odnosno četiri više, a zahvaljujući stranci Le Pen, Identitet i demokracija (ID) s devet fotelja više popeli su se na 58. Narasli su i nezavisni, kojih će sada u EP-u sjediti čak stotinu.
Lijevo od liberala u grupaciji Renew, koji su izgubili 23 mjesta i sada ih imaju 79, Socijalisti i demokrati (S&D) ostali su druga najjača grupacija, ali s četiri fotelje manje (sada ih imaju 135), Zeleni su izgubili čak 18 mjesta pa ih sada imaju 53, dok se ljevica može tješiti da je, iako najmanja skupina u parlamentu, ipak i najmanji gubitnik jer će imati samo jedno mjesto manje, 36.
Gledajući nacionalnu razinu, ekstremno desne grupacije ECR i ID najbolje su prošle u Francuskoj, gdje je RN (ID) najjača stranka s 30 od 81 mjesta u parlamentu, te u Njemačkoj, gdje je Alternativa za Njemačku završila kao druga najjača stranka s 29 od 96 fotelja rezerviranih za tu članicu. U Italiji su Braćo Italije premijerke Giorgije Meloni (ECR) također osvojili najviše mjesta (24 od 76), a Liga Mattea Salvinija, članica ID-a, osam. Članica ECR-a prva je i u Poljskoj (Pravo i pravda s 20 od 53 mjesta), u Nizozemskoj je Stranka slobode Geerta Wildersa (ID) osvojila šest od 31 mjesta, isto koliko i članica pučana, a u Belgiji su prva dva mjesta zauzele stranke desnice iz obje grupacije. ECR je na drugom mjestu i u Češkoj, u Mađarskoj se pobjednički Fidesz premijera Viktora Orbána još nije opredijelio za grupaciju, ali bi to mogao biti ECR, a u Austriji je najviše fotelja osvojila Slobodarska stranka Austrije (ID). ECR je najbolje prošao još u Latviji, a u Luxembourgu je bio drugi.
Usto što ga je stranka Marine Le Pen povijesnim rezultatom nametnula kao ne više marginalan faktor na evropskoj političkoj sceni, ID bi mogao dodatno ojačati ukoliko mu se (ponovno) pridruži i drugi najekstremnije desni rekorder, Alternativa za Njemačku. Naime, AfD od ponedjeljka pregovara o ponovnom ulasku u tu grupaciju, nakon što je iz nje izbačen zbog serije skandala čiji je glavni protagonist bio njihov evropski zastupnik Maximilian Krah. To bi se trebalo realizirati tako da AfD izbaci Kraha, a ID stranku ponovno primi u svoje redove.
U ostalim članicama stranke ekstremne desnice nisu izbile na jedno od prva dva mjesta, a grupacija Socijalista i demokrata najviše je glasova dobila samo u Portugalu. Za grupaciju ljevice značajan je podatak da je u Njemačkoj stranka otpadnice iz Die Linkea Sahre Wagenknecht, koju se optužuje da koketira s biračima desnice, osvojila šest mjesta, a Die Linke samo tri.
Na samoj nacionalnoj razini, ovi izbori najdalekosežnije posljedice imat će u nekoliko država koje su ujedno i najvažnije članice Evropske unije. Prva ostavka koja je za sada pala ona je belgijskog premijera Alexandera De Crooa, nakon što su najviše glasova dobile dvije flamanske nacionalističke stranke, a njegova liberalna stranka samo sedam posto. Zbog svog regionalnog ustroja Belgija je notorna po dugotrajnosti koalicijskih pregovora, što bi se moglo dogoditi i ovaj put.
Najveća drama definitivno je pak ona koja se događa u Francuskoj, čiji je predsjednik Macron najavio prijevremene izbore prije nego što su uopće objavljeni službeni rezultati. RN Marine Le Pen osvojio je čak 31,4 posto glasova, a njegov Preporod 14,6 posto, pa se Macron odlučio za kockarski potez prijevremenih izbora kojim se nada nadigrati i desnicu i ljevicu tako što će mobilizirati birače protiv ove prve.
Ni jedna ni druga strana, međutim, ne sjede skrštenih ruku pa su se Le Pen i šef RN-a Jordan Bardella već u ponedjeljak sastali s vodećom kandidatkinjom stranke Reconquête Marion Maréchal, inače nećakinjom Le Pen, koja je osvojila 5,5 posto glasova. Cilj je stvoriti savez koji će, kako je rekao Bardella, “započeti rekonstrukciju zemlje”, čiji bi forte trebale biti antiimigrantske politike. S druge strane, okupljanje široke fronte protiv Macrona i ekstremne desnice najavile su i četiri stranke ljevice, među kojima su Socijalistička partija i Nepokorena Francuska.
Na samoj evropskoj razini najvažnije je pitanje tko će predsjedati Evropskom komisijom, odnosno hoće li to po drugi put činiti Ursula von der Leyen. Brojke joj idu u prilog, iako tješnje nego na prošlim izborima, jer su joj za reizbor potrebni glasovi 361 evropskog parlamentarca, a njezin EPP i tradicionalni saveznici socijaldemokrati i liberali zajedno su osvojili skoro 400. Već se međutim nagađa da je desetak posto ovih zastupnika neće podržati, što znači da će podršku morati tražiti od Zelenih. Oni će pak inzistirati na garancijama da se Komisija neće odreći Evropskog zelenog dogovora, što su pučani već ranije djelomično učinili čim su uvidjeli da zbog njega gube glasove, uključujući i najavu da će revidirati plan o zabrani prodaje auta s unutarnjim sagorijevanjem do 2035. godine. Ukoliko pak bude tražila podršku od Giorgije Meloni odnosno ECR-a, kao što je najavila, Von der Leyen će riskirati podršku socijaldemokrata, koji su zatražili sanitarni kordon oko ekstremne desnice, jednako kao i Zeleni. Kako navodi Politico, neki insajderi spekuliraju i o mogućem raskolu Zelenih, u kojemu bi oni njemački podržali Von der Leyen čak i u slučaju njezinog dogovora s talijanskom desnicom. Pučani će sasvim izvjesno tražiti podršku i među stotinu nezavisnih zastupnika.
Kada je u pitanju vanjska odnosno ratna politika, rast desnice iz ID-a tumači se kao pokazatelj slabljenja utjecaja antiruskog bloka u institucijama EU-a. Kako piše izraelski Haaretz, donekle zadovoljan može biti i premijer Benjamin Netanjahu nakon debakla Zelenih, gdje ima najviše kritičara. Na ruku izraelskoj vladi ide i to što je ostavku podnio premijer Belgije, koja je bila voljna priznati Palestinu, a uskoro odlazi i evropski šef za vanjsku politiku, socijalist Josep Borrell iz Španjolske, koja je već priznala Palestinu.