Polovicom veljače u okviru belgijskog predsjedanja Vijećem Evropske unije održana je neformalna konferencija pod naslovom “Prema nultoj stopi beskućništva”. Konferencija je dio aktivnosti evropskih institucija čiji je cilj iskorijeniti beskućništvo u Evropskoj uniji do 2030. godine. Te bi se aktivnosti trebale nastaviti u travnju, kada će se održati sastanak Evropskog stupa za socijalna prava, temeljnog alata EU-a koji se bavi poboljšanjem socijalnih prava u članicama Unije.
Cilj iskorjenjivanja beskućništva do 2030. članice su formalno podržale u rujnu 2023. takozvanom Deklaracijom iz Avilésa, gdje su se sve složile da taj cilj podrazumijeva sljedeće elemente: da nitko nije prisiljen spavati na ulici, da nitko dugotrajno ne mora živjeti u prihvatilištu za beskućnike, da nitko ne bude otpušten iz neke ustanove (bolnice, zatvora i slično) a da toj osobi prethodno nije osiguran adekvatan smještaj, da se izbjegava provođenje deložacija a da pritom nije osiguran alternativan smještaj i da nitko nije diskriminiran zbog toga što je beskućnik. Dogovoreno je i da će evropska zajednica statističkih ureda Eurostat početi voditi evidenciju o beskućništvu, što dosad nije bio slučaj pa ne postoji ni precizna evidencija o ovom problemu na razini EU-a, a ni zajednička metodologija kojom bi se to radilo.
No uoči događaja u Avilésu u rujnu prošle godine objavljeno je istraživanje u kojemu je procijenjeno da na području Evropske unije živi nešto manje od 900.000 beskućnika, otprilike onoliko koliko stanovnika imaju gradovi Marseille ili Torino, a ta brojka predstavlja 0,174 posto ukupne populacije Evropske unije. Studiju su provele Evropska federacija nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima (FEANSA) i francuska Fondacija Abbé Pierre, a njihovo istraživanje pokazalo je i da je broj beskućnika u članicama EU-a narastao za 30 posto u odnosu na 2018. godinu, a u deset godina koje su tome prethodile za 70 posto. To pokazuje da je u pitanju rastući strukturni problem pred čijim se razmjerima cilj njegovog iskorjenjivanja do 2030. godine čini prilično nerealističan. Štoviše, budući da do beskućništva dovodi niz kompleksnih silnica koje su inherentne ekonomskom sustavu, upozorenje autora studije da će preokretanje ovog trenda “zahtijevati političke napore bez presedana” čini se i utopističkim, jer bi ti napori trebali uključivati i raskid s postojećim modelom upravljanja resursom prostora.
Evropska tipologija beskućništva, navodi se u izvještaju, prepoznaje nekoliko vrsta ovog oblika socijalne isključenosti, počevši od ljudi koji žive na ulici, preko onih koji borave u prihvatilištima i drugim institucijama, pa do onih koji žive u nekonvencionalnim nastambama ili privremeno borave u domovima drugih ljudi.
Od ukupno procijenjene brojke od 896.430 beskućnika u Evropi, najviše ih je, proporcionalno broju stanovnika, u Njemačkoj (skoro 263.000, od čega njih 84.500 živi na ulici), Francuskoj (209.000), Ujedinjenom Kraljevstvu (242.000) i Italiji (96.000), a najmanje u malim članicama kakve su Estonija (1.536) i Slovenija (1.047). U Poljskoj ih je međutim oko 30.000, a u Nizozemskoj 32.000, iako Poljska ima tri puta više stanovnika od Nizozemske, što proizlazi iz specifičnosti bivših socijalističkih zemalja kada su u pitanju njihovi stambeni fondovi, a koje se ogledaju i u nekim drugim elementima obuhvaćenim ovim istraživanjem.
U njemu se navode i primjeri nekoliko metropolitanskih područja u kojima je ovaj problem naročito istaknut, primjerice Barcelona, koja je 2022. imala 1.063 osobe koje su spavale na ulici, što predstavlja povećanje od 19 posto u odnosu na godinu ranije. Beč je sa svojih 12.000 ljudi koji žive u nekom obliku beskućništva zabilježio povećanje od 50 posto u periodu od deset godina, dok je izrazito povećanje zabilježeno i u Dublinu – 31 posto u godinu dana, pa sada u prihvatilištima u tom gradu živi čak 8.376 ljudi, značajno više nego u Berlinu i Bruxellesu.
Prema Evropskoj povelji o socijalnim pravima, sve članice EU-a dužne su poduzimati mjere kako bi se svim građanima osiguralo “stanovanje adekvatnog standarda”. U skladu s definicijom adekvatnog životnog prostora UN-ovog Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava, i Evropski odbor za socijalna prava “stanovanje adekvatnog standarda” definira kao stambeni prostor koji je siguran iz sanitarne i zdravstvene perspektive, odnosno raspolaže svim osnovnim elementima kakvi su tekuća voda, grijanje, sustav odlaganja otpada te sanitarni čvor i električna energija. Takvi prostori podrazumijevaju i da u njima nema olova, azbesta i drugih štetnih materijala, da prostor nije prenapučen, da je njegova veličina prikladna broju ljudi koji u njemu žive te da su stanari zakonom zaštićeni u odnosu na stanodavca.
Sve evropske države imaju neki oblik legislative kojom se propisuju obaveze stanodavaca i vlasnika zgrada, kao i lokalnih i nacionalnih vlasti kada je u pitanju održavanje zgrada na način da adekvatan standard bude zajamčen. U nekim zemljama, primjerice u Belgiji, takva obaveza države garantirana je i ustavom. Unatoč tome, problem neadekvatnog stanovanja u evropskim je zemljama izrazito velik, pa tako u Francuskoj u takvim uvjetima živi 18 posto stanovništva, u Belgiji 15,7 posto, u Portugalu 25 posto, u Mađarskoj 20 posto, a najmanje u Poljskoj (šest posto), Švedskoj (7,1 posto) i Finskoj (4,5 posto).
Problem neadekvatnog stanovanja u Evropi je prisutan još od 19. stoljeća odnosno od industrijske revolucije, kada su u kratkom roku u gradove pohrlili milijuni ljudi iz ruralnih krajeva u potrazi za poslom. Tada počinju izbijati masovne epidemije, pa se problem stanovanja počinje promatrati kao pitanje javnog zdravlja, a kasnije sve više i kao društveno, ekonomsko i političko pitanje. Danas na problem stanovanja, uz stalno prisutan rast ekonomskih razlika, naročito utječe deregulacija odnosno financijalizacija tržišta nekretnina i gentrifikacija prethodno radničkih kvartova, što sve zajedno dovodi do eksplozivnog rasta cijena nekretnina.
Prema podacima Eurostata, 2021. godine nekretninski fondovi u Evropi bili su teški bilijun eura, dok je samo deset godina ranije taj iznos bio 350 milijardi eura, što svjedoči o enormnom porastu špekulacija na tržištu nekretnina. Indeks cijena nekretnina u EU-u tako je 2022. godine iznosio 147,8, pri čemu je 100 ekvivalentno indeksu iz 2015. Najviše je narastao u Estoniji i Litvi, uglavnom zbog prilijeva izbjeglica iz Ukrajine, te Irskoj, dok je Hrvatska s indeksom 170 također iznad evropskog prosjeka.
Uz statistike o beskućništvu, istraživanje donosi i podatke koji se odnose na “tešku stambenu deprivaciju”, stanje koje uključuje život u uvjetima prenapučenosti i barem jedan od nedostataka kakvi su prokišnjavanje krova ili nepostojanje unutarnjeg WC-a. Prema Eurostatu, u takvim je uvjetima 2020. godine živjelo 4,3 posto, odnosno više od 19 milijuna Evropljana. Čak 45 posto Rumunja živjelo je te godine u prenapučenim stambenim prostorima, a 13 posto Bugara nije imalo sanitarni čvor u sklopu stana ili kuće. Hrvatska je u ovoj statistici nešto gora od evropskog prosjeka s 5,1 posto.
Istraživači napominju i da je ovakva stambena deprivacija podjednako prisutna među urbanim i ruralnim stanovništvom, kao i da se s problemom življenja u neadekvatnim prostorima ne susreću samo ljudi koji žive u stanovima koje im iznajmljuju beskrupulozni stanodavci, već i vlasnici stanova koji su pripadnici niže ili srednje klase i nemaju dovoljno sredstava za ulaganje u prostore u kojima žive.
Na razini Evrope oko 70 posto stanovništva živi u vlastitim stanovima, pri čemu u istočnoevropskim zemljama kao što su Hrvatska, Mađarska, Slovačka i Rumunjska taj udio prelazi 90 posto, dok je vlasnika nekretnina najmanje, između 30 i 40 posto, u Luxembourgu, Francuskoj i Švedskoj. S druge strane, upravo su istočni Evropljani najbrojniji u kategoriji ljudi koji su vlasnici nekretnina bez kredita, ali žive u lošim uvjetima. Njihov se udio kreće između 15 i 20 posto, a u zapadnoj Evropi tek oko dva do tri posto, što pokazuje da se životni standard istočnih Evropljana uvelike temelji na resursima izgrađenima u socijalizmu, bez kojih bi, s obzirom na loše ekonomsko stanje, problem beskućništva bio daleko izraženiji.
U istraživanju se kao faktori koji pogoršavaju probleme stanovanja navode i porast inflacije i energetskog siromaštva koji su povezani s ruskom agresijom na Ukrajinu, pa je udio izdataka za stanovanje u ukupnim prihodima na razini EU-a 2022. iznosio 19 posto za ukupnu populaciju, a za siromašne skoro 40 posto. Kada je u pitanju nemogućnost pokrivanja troškova režija, prosjek EU-a je 6,4 posto za opću populaciju i 16 posto za siromašne, a Hrvatska je na ovoj ljestvici treća najgora iza Grčke i Bugarske s 15 odnosno 36 posto. Što se tiče mjera koje pojedine članice koriste u borbi protiv beskućništva i neadekvatnog stanovanja, to su najčešće izgradnja socijalnih stanova, različiti novčani transferi i programi urbane obnove, no ove mjere često imaju učinak suprotan željenome jer dovode do porasta cijena nekretnina.
U strategijama za iskorjenjivanje beskućništva najuspješnijom dosad pokazala se ona nazvana Housing First (Stanovanje na prvom mjestu), koju primjenjuje nekoliko članica EU-a. U tim je članicama istovremeno jedino uočen pad broja beskućnika, naročito u Finskoj, Danskoj i Austriji. Koncept je osmišljen u okviru Evropskog stupa socijalnih prava, a najdalje je odmakao u Finskoj, državi koja je 1980-ih godina imala oko 20.000 beskućnika, a sada ih ima 3.600. U glavnom gradu Helsinkiju u samo tri godine od 2019. broj beskućnika smanjio se za 40 posto. Za ovaj uspjeh zaslužna je politička odluka, oko koje je postojao konsenzus i lijevih i desnih vlada, da će država ulagati u izgradnju, kupovinu i održavanje domova za beskućnike, pa sada država takvih stanova ima oko 8.000.
Koncept Housing First temelji se na jednostavnoj premisi da za rješavanje kompleksnog problema beskućništva ljudima najprije treba osigurati krov nad glavom, nakon čega se mogu rješavati ostali aspekti poput, primjerice, vrlo raširene pojave različitih ovisnosti među beskućnicima. Finski model zbog toga dobivanje smještaja ne uvjetuje potpunom apstinencijom korisnika, kao što je to često slučaj kod drugih oblika pomoći, već se ljudima takva podrška sustavno pruža nakon što dobiju smještaj. Finska vlada izračunala je i da je ovakav pristup, iako podrazumijeva značajna ulaganja u infrastrukturu, zapravo jeftiniji od “klasičnih” modela koji se temelje na različitim oblicima institucionalizacije, zbog čega je koncept Housing First počela primjenjivati i Danska, a razmatra ga i niz drugih država, među kojima su SAD i Kanada.