Sedam godina nakon što je američka vlada pod vodstvom Donalda Trumpa u Venezueli pokušala izvršiti državni udar, posljednjih dana pred obalom te zemlje, ponovno pod vodstvom Trumpa, gomila ratne brodove i škrguće zubima u smjeru venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura.
U prošlom pokušaju taktika je bila ponešto drugačija; tada se opozicijski političar desnice i američki eksponent Juan Guaidó samoinicijativno proglasio predsjednikom države, iako za to nije imao nikakvo izborno pokriće, i pokušao isprovocirati građanski rat. Budući da mu to nije pošlo za rukom, dva mjeseca kasnije s dijelom vojnih zapovjednika ponovno je pokušao svrgnuti Madura, a sve je završilo debaklom i Guaidóovim bijegom u nepoznatom pravcu. Trump je u siječnju 2021. otišao s vlasti, pa je uslijedio za Venezuelu nešto mirniji period mandata Joea Bidena. No kao svojevrstan zalog za nastavak pučističke politike prema toj zemlji, Trump je za sobom ostavio optužnicu protiv Madura, podignutu u ožujku 2020.
U nebulozno formuliranoj optužnici, Madura i 14 tada aktivnih i bivših dužnosnika optužuje se za vođenje kriminalnog i korumpiranog režima, kao i za upravljanje međunarodnim narkokartelom imena Cártel de Los Soles. “Više od 20 godina Maduro i niz visokopozicioniranih kolega navodno su sudjelovali u uroti s FARC-om (kolumbijskom ljevičarskom gerilom koja se razoružala 2016., op. a.), uslijed čega su tone kokaina ušle i devastirale američke zajednice. Današnja najava fokusirana je na iskorjenjivanje ekstenzivne korupcije unutar venezuelske vlade… Maduro i drugi optuženici namjeravali su preplaviti SAD kokainom kako bi na taj način podrivali zdravlje i dobrobit naše nacije”, objavili su tada iz državnog odvjetništva, navodeći i da su Maduro i ostali “najmanje od 1999. djelovali kao vođe i menadžeri Cártela de Los Soles”, nakon što je FARC započeo pregovore s kolumbijskom vladom i navodno premjestio dio svojih operacija u Venezuelu.
U trenutku podizanja ove optužnice američke pravosudne vlasti nisu za nju imale nikakvo pokriće jer korumpiranost venezuelskog režima svakako ne spada u njihovu nadležnost. Eventualni međunarodni kriminal eventualnog narkokartela za njih je pak postao pravno pokriven tek pet godina kasnije, u veljači 2025., kada je State Department više latinoameričkih kriminalnih udruženja službeno proglasio terorističkim organizacijama i time sebi dao ovlasti za prekogranični progon. No u saopćenju iz 20. veljače poimence se navodi osam kartela, među kojima međutim nema Cártela de Los Soles. Usto, policijske vlasti Venezuele i susjedne Kolumbije, ali i niz zapadnih stručnjaka, primjerice onih iz think tanka International Crisis Group, tvrde da kriminalna organizacija pod imenom Cártel de Los Soles uopće ne postoji.
Poznato je pritom da unutar venezuelskog režima postoje ljudi povezani s organiziranim kriminalom, a naziv, koji sadrži riječ “sunca”, zapravo su skovali venezuelski mediji još 1993. Tada su zbog umiješanosti u trgovinu drogom uhapšena dvojica generala, čije epolete na uniformi imaju simbol sunca. Unatoč tome, stručnjaci za trgovinu drogom tvrde da Venezuela nije ni vodeća proizvođačica niti se nalazi na glavnoj prometnoj ruti za trgovinu droge iz Latinske Amerike u SAD. To je implicitno potvrdio i sam State Department u svom priopćenju iz veljače, u kojemu je naveo osam kartela, od kojih je čak šest meksičkih, dok se Cártel de Los Soles, kao što je već rečeno, uopće ne spominje.
Venezuelska vlada, osim toga, na svojoj granici s Kolumbijom ima tisuće vojnika zaduženih za sprječavanje trefikinga i u tome surađuje s tom zemljom, inače najvećom svjetskom proizvođačicom kokaina u kojoj SAD pritom ima nekoliko vojnih baza i urede Agencije za suzbijanje droge (DEA). No činjenica je i da Venezuela već dvadeset godina odbija po tom pitanju surađivati s američkim vlastima. Hugo Chávez još je 2005. službeno prekinuo sve sporazume s DEA-om, uz obrazloženje da njezini agenti svoje funkcije koriste kao paravan za špijunske aktivnosti, ali je nastavljena suradnja s relevantnim međunarodnim organizacijama. Trumpova nominalna eskalacija “rata protiv droge”, osim toga, može se promatrati i kao povijesno promašena politika, koja neprekinuto traje već 50 godina, ali nije rezultirala suzbijanjem međunarodnog kriminala povezanog s drogama. Dapače, zamjenik glavnog administratora DEA-e George Papadopoulos u američkom je Kongresu 2023. rekao da (meksički) karteli Sinaloa i Jalisco “imaju svoje suradnike, facilitatore i posrednike u svih 50 američkih saveznih država”.
Drugim riječima, američka administracija poslala je prema Venezueli sedam ratnih brodova, jednu nuklearnu podmornicu, 4.500 vojnika i izviđačke avione na temelju optužbi za koje ne postoje nikakvi dokazi, ali zato u skladu s onim što je Trump obećao u travnju 2020., dva mjeseca nakon podizanja optužnice protiv Madura i suradnika. Tada je najavio “početak gomilanja vojnih kapaciteta na zapadnoj hemisferi kakav nije viđen u recentnoj povijesti”, te protiv Madura izdao tjeralicu s nagradom od 15 milijuna dolara, koja je sada podignuta na 50 milijuna.
Ambasador Venezuele u Ujedinjenim narodima Samuel Moncada američko slanje ratnih brodova nazvao je “kinetičkom akcijom – vojnom intervencijom u zemlji koja je neovisna i suverena i nikome ne predstavlja prijetnju”. Rekao je i da je smiješno vjerovati da se Amerikanci protiv trgovine drogom namjeravaju boriti nuklearnim podmornicama, dok je predsjednik Maduro najavio mobilizaciju civilne milicije, koja službeno broji više od četiri milijuna ljudi.
Venezuelski režim, dakle, smatra da je američko gomilanje ratnih brodova uvod u vojnu intervenciju, vjerojatno po uzoru na onu kakvu je SAD 1989. izvršio na Panamu. S druge strane, većina zapadnih analitičara smatra da dosad upućene snage nisu dovoljne za takvu operaciju, već bi se prije moglo raditi o primjeni “diplomacije topovnjača” kakvu je u ranom 20. stoljeću koristio predsjednik Theodore Roosevelt za širenje američkih interesa u Južnoj Americi. Raširena je i teza da je u pitanju svojevrsno balansiranje između dvije suprotstavljene struje u Bijeloj kući u smislu pristupa antagonističkom Madurovom režimu. Prema toj teoriji, u jednom pravcu vuče Trumpov izaslanik za specijalne misije Richard Grenell, koji zastupa pragmatičan pristup. Grenell se već ranije susreo s Madurom i s njime dogovorio da će Venezuela osloboditi američke državljane u svojim zatvorima, te primiti venezuelske ilegalne imigrante koje američke vlasti, također bez dokaza, sumnjiče da su pripadnici kriminalnih bandi. Predvodnik druge struje je državni tajnik, jastreb Marco Rubio, kojega više od rješavanja konkretnih problema zanima “demokratizacija” Venezuele odnosno smjena režima.
Trenutna događanja u Venezueli imaju, međutim, još jedan bitan aspekt koji se u dnevnim analizama uglavnom izostavlja, a on se odnosi na recentna zbivanja povezana s golemim nalazištima nafte u susjednoj Gvajani. Kada su 22. kolovoza američki razarači krenuli prema Karipskom moru, Marco Rubio na svome je X profilu napisao sljedeći post: “#Guyana”. U njega je uključio izjavu gvajanske vlade kojom je podržala američku vojnu eskalaciju. Na to je potpredsjednica Venezuele Delcy Rodríguez uzvratila da Rubiov post dokazuje da Gvajanom ne vlada njezin predsjednik već ExxonMobil, multinacionalna naftna korporacija sa sjedištem u Teksasu. Ta je kompanija, naime, 2015. u vodama Gvajane otkrila zalihe nafte koje se procjenjuju na 11 milijardi barela, a iz Exxona su tada objavili da će zahvaljujući tim nalazištima do 2030. godine Gvajana postati najveće Exxonovo crpilište i jedan od 20 najvećih proizvođača nafte u svijetu uopće.
Drugi naftni gigant, Chevron sa sjedištem također u Teksasu, u susjednoj Venezueli praktički neprekinuto operira od 1920-ih, pa i nakon što je Chávez 2007. nacionalizirao naftnu industriju i stranim kompanijama postavio uvjete koje su mogle prihvatiti ili spakirati kofere. Za razliku od Chevrona, ExxonMobil nije pristao na Chávezove uvjete, već je napustio Venezuelu i zbog nacionalizacije “svoje” imovine pokrenuo spor pred arbitražnim tijelom Svjetske banke. Spor je završio tako da je Venezuela morala platiti odštetu od 1,6 milijardi dolara, dok je kompanija tražila deset milijardi. CEO Exxona u vrijeme Chávezove nacionalizacije i kasnije u vrijeme istraživanja nafte u vodama Gvajane bio je Rex Tillerson, koji je 2017. postao državni tajnik u prvom Trumpovom mandatu.
Situacija s gvajanskim nalazištima uglavnom je bila mirna sve do kraja 2023., kada su, na krilima rasta cijena nafte zbog ruske invazije na Ukrajinu, najveće zapadne korporacije započele val akvizicija manjih kompanija. Cheveron je tada najavio da namjerava kupiti američku kompaniju Hess, koja ima 30-postotni udio u najvećem gvajanskom naftnom polju Starbroek Block, istom onom koje zbog prethodnog ugovora o istraživanju s vladom Gvajane svojata ExxonMobil. Budući da je uprava Exxona, pozivajući se na taj ugovor, smatrala da ima pravo prvokupa, uslijedili su pokušaji dva naftna giganta da spor riješe interno. No svi su se izjalovili, pa je Exxon pokrenuo privatnu arbitražu pri Međunarodnoj trgovinskoj komori u Londonu. Spor je okončan 18. srpnja neočekivanim obratom – pobijedio je Chevron, koji je odmah potom nastavio s akvizicijom potencijalno najprofitabilnijeg novog nalazišta nafte u posljednjih nekoliko desetljeća.
Mjesec dana nakon završetka arbitraže američki ratni brodovi isplovili su prema Venezueli, što prema službenom narativu nema nikakve veze s gvajanskom naftom. No činjenica je da su vode s tim nalazištima predmet teritorijalnog spora između Venezuele i Gvajane koji traje od konca 19. stoljeća. U pitanju je regija Essequibo, koja obuhvaća dvije trećine teritorija Gvajane, a spor je započeo još 1899., kada je arbitražni tribunal u Parizu 95 posto tog teritorija dodijelio Velikoj Britaniji, tadašnjem kolonijalnom vladaru Gvajane. Venezuela, čije je interese na tom sudu “zastupao” SAD, prihvatila je taj ishod. No uoči dekolonizacije 1960-ih tadašnja vlast u Venezueli zatražila je reviziju arbitraže, tvrdeći da je ona bila namještena u koristi Britanije, za što postoje povijesni dokazi. Spor je sve do otkrića nafte ležao u ladici glavnog tajnika UN-a, da bi Nicolas Maduro 2023. uoči izbora zaigrao na nacionalističku kartu i organizirao “konzultativni referendum” o aneksiji Essequiba. Ipak, Maduro i predsjednik Gvajane Irfaan Ali uspjeli su se nakon toga dogovoriti da nijedna strana neće ništa poduzimati, no problem i dalje pravno nije riješen, a u blizini osporavanog teritorija sada se nalaze američki razarači.