Dragi Andrius, Komisija u kojoj ćemo zajedno služiti bit će pozvana da donosi odluke koje će oblikovati naš Kontinent i našu Uniju u desetljećima koja dolaze. U vremenima velike globalne nestabilnosti i velikih očekivanja Evropljana moramo biti dorasli toj odgovornosti, napisala je 17. rujna predsjednica Evropske komisije Ursula Von der Leyen na početku svoga “pisma misije” bivšem premijeru Litve Andriusu Kubiliusu. Bivši šef jedne od baltičkih država, koje se od početka ruske invazije na Ukrajinu ubrzano militariziraju, bit će prvi povjerenik Evropske unije za obranu (i svemir) ikada, a Von der Leyen je u nastavku pisma objasnila koji su njegovi zadaci kako bi se realizirao ultimativni cilj stvaranja “istinske Evropske obrambene unije”.
Jedan od prvih zadataka bit će da u prvih sto dana mandata formulira prijedlog o budućnosti evropske obrane u kojemu će “identificirati ulagačke potrebe kako bi se evropski obrambeni kapaciteti realizirali u punom spektru putem zajedničkih investicija i time pripremili Uniju i njezine države članice za najekstremnije nepredviđene situacije”. Povjerenik za obranu radit će i na stvaranju “istinskog jedinstvenog tržišta za obrambene proizvode i usluge”, “poticati zajedničku nabavu evropske opreme” i “predlagati akcije za smanjenje barijera prekograničnoj suradnji”. “Kao što stoji u Draghijevom izvještaju, želim da radite i na povećanju okrupnjavanja potražnje za obrambenom opremom”, a “zajedno s državama članicama i NATO savezom promovirate daljnju standardizaciju i harmonizaciju”, napisala je predsjednica Evropske komisije, dodavši da od Kubiliusa očekuje i da “potiče javno i privatno investiranje u obranu u suradnji s Evropskom investicijskom bankom, drugim financijskim institucijama i privatnim bankama”.
To su neki od zadataka novog evropskog povjerenika za obranu, funkcije od koje se donedavno zaziralo zbog konsenzusa da obrana spada u ekskluzivni djelokrug država članica. Jedino što tom doktrinom nije obuhvaćeno pitanje je evropske obrambene industrije, odnosno industrije oružja. Stoga i novi povjerenik neće imati ulogu u vojnim operacijama, već upravo u koordiniranju industrije, putem mršavog Evropskog obrambenog fonda, teškog osam milijardi eura do 2027. godine, ali još više putem drugih politika kao što je Evropski program obrambene industrije (EDIP), kojim će EU prvi put zajednički financirati nabavu oružja, s predloženim budžetom od najmanje 100 milijardi eura.
Von der Leyen je u pismu spomenula i bivšeg talijanskog premijera i bivšeg predsjednika Evropske središnje banke Marija Draghija, koji je u svom nedavnom izvještaju “Budućnost evropske konkurentnosti” kao ključan element te konkurentnosti naveo upravo ulaganje u industriju oružja. Stoga ima logike da je mandat evropskog povjerenika za obranu formuliran više kao da je rađen za menadžera nego za uobičajenog ministra obrane, a sva je prilika da nije u pitanju samo dojam. Portal Politico, primjerice, prije nekoliko dana objavio je da Andrius Kubilius neće ni biti “pravi” evropski povjerenik za obranu te da umjesto njega taj posao već radi upravo jedan menadžer s “puno više novca i moći” od njega. Taj je menadžer, kažu, Armin Papperger, glavni izvršni direktor njemačkog oružanog giganta Rheinmetall, čovjek koji je već naveliko sklapao dogovore s državama od Ujedinjenog Kraljevstva do Južne Koreje i Japana, dok je Kubilius još čitao pismo predsjednice Komisije.
Armin Papperger već je godinama vodeći zagovarač veće obrambene potrošne na razini Evrope, štoviše, i sam glasnogovornik kompanije Politicu je rekao da je Rheinmetall “glavni pokretač konsolidacije evropske obrambene industrije”. Kompanija osnovana 1889. u Düsseldorfu, danas s 34 tisuće zaposlenih, sve donedavno nije naročito kotirala na tržištima dionica, da bi joj se od početka rata u Ukrajini vrijednost uvećala za pet puta, dok ovih dana intenzivno ulazi i na tržište SAD-a.
Papperger se u ožujku 2023. u Kijevu susreo s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, koji mu je zahvalio na dotadašnjoj pomoći i dogovorio daljnje “produbljenje i intenzifikaciju” partnerstva, a nešto manje od godinu dana kasnije Rheinmetall i ukrajinska vlada dogovorili su zajednički projekt proizvodnje šesteroznamenkastog broja artiljerijske municije u postrojenju koje će biti locirano u samoj Ukrajini. Na konferenciji o obnovi Ukrajine koja je održana u Berlinu u lipnju ove godine potpisan je memorandum o razumijevanju koji uključuje i isporuku oklopnih vozila Lynx do kraja godine, te u bliskoj budućnosti i proizvodnju tih vozila u Ukrajini.
Rat u Ukrajini priskrbio je prošle godine Rheinmetallu prihode od 7,2 milijarde eura, a u ovoj godini očekuje se daljnji porast na deset milijardi. U prvoj polovici ove godine kompanija je zabilježila više od 400 milijuna eura profita, a u knjizi narudžbi zapisani su ugovori vrijedni preko 48 milijardi eura. Uloga Rheinmetalla u naoružavanju Ukrajine toliko je ključna da je u srpnju američki CNN, citirajući “neimenovane zapadne izvore”, objavio da je ruska vlada na Pappergera planirala atentat. Osim od vlade Ukrajine, Rheinmetall je uzeo i najveći dio kolača namijenjenog modernizaciji njemačke vojske, čak trećinu od 100 milijardi eura koje je kancelar Olaf Scholz prvi put spomenuo u svom čuvenom “Zeitenwende” govoru u Bundestagu krajem veljače 2022., najavljujući povijesni preokret u vanjskoj i obrambenoj politici Njemačke. U lipnju je kompanija s njemačkom vladom potpisala najveći dosad ugovor vrijedan 8,5 milijardi eura za opskrbu obrambenih snaga municijom, a nešto kasnije i onaj težak 3,5 milijarde za proizvodnju 6.500 oklopnih vozila.
U veljači je u Unterluessu u Donjoj Saskoj svečano otvoreno gradilište nove, 300 milijuna eura vrijedne tvornice Rheinmetalla sa čijih bi traka 2025. trebalo biti izbačeno 50 tisuća artiljerijskih granata, s planom da se u idućim godinama proizvodnja poveća na 200 tisuća. Nakon što je održao govor u kojemu je konstatirao kako “ne živimo u vremenima mira”, kancelar Scholz potom je, zajedno s ministrom obrane, premijerkom Danske i Arminom Pappergerom, zabio lopatu u tlo šumovitog parka prirode na kojemu će izniknuti tvornica oružja. Mjesec dana kasnije, komentirajući izgradnju tvornice, vicekancelar i ministar ekonomije Robert Habeck iz stranke zelenih rekao je da se Njemačka “ne može vječno oslanjati na Amerikance da plate račun svaki put kada treba pribaviti nužne materijale”. No kako je u svibnju objavio tabloid Bild, eksplozivno ulaganje u vojne kapacitete u idućim godinama susrest će se s problemom manjka vojnika, kojih Bundeswehr trenutno ima 180 tisuća, barem 20 tisuća manje nego što će ih biti potrebno. Ministar obrane Boris Pistorius rekao je stoga da vlada razmatra različite modele kako doskočiti tom problemu, a jedan od njih je uvođenje vojnog roka. S idejom se složio i Armin Papperger, koji je Bildu tada rekao da bi “obavezna vojna služba imala pozitivan učinak na spremnost (naše) nacionalne obrane”.
Osim širenja proizvodnje u zemlji i inozemstvu, Rheinmetall je 2022. obavio akviziciju španjolske tvornice Expal, čime je postao najveći proizvođač granata u Evropi. O širenju proizvodnje intenzivno pregovara i s nizom Njemačkoj susjednih država, naročito onima baltičkima iz kojih dolazi povjerenik za obranu Kubilius, ali i dalje, sve do Južnoafričke Republike i Australije. Prema statistikama NATO saveza prošle su godine sve tri baltičke države premašile obavezu ulaganja u naoružanje od minimalnih dva posto BDP-a, a upravo u Kubiliusovoj Litvi Rheinmetall gradi centar za logističku podršku vozilima koje će isporučivati Ukrajini. U lipnju je kompanija s vladom te zemlje dogovorila i izgradnju tvornice granata.
Tijekom vrtoglavo produktivnog prošlog ljeta, Rheinmetall je potpisao ugovor i s talijanskom kompanijom Leonardo za proizvodnju tenkova, a taj dogovor je CEO Leonarda Roberto Cingolani prokomentirao konstatacijom da taj ugovor “predstavlja fundamentalan doprinos kreiranju evropskog obrambenog prostora”. Malo nakon toga, u kolovozu, objavljeno je i da Rheinmetall kupuje američkog proizvođača dijelova za vojna vozila Loc Performance, u akviziciji teškoj skoro milijardu dolara. Financial Times objavio je da će združene kompanije potencijalno dobiti 60 milijardi dolara narudžbi za američku vojsku, s obzirom na to da se s još samo jednom natječu u utrci za razvoj novog oklopnog vozila koje će zamijeniti dosadašnjeg Bradleyja, čijih je 89 primjeraka kupila Hrvatska. Rheinmetallu se preko bare smiješi i ugovor za proizvodnju vojnih kamiona u vrijednosti od 16 milijardi dolara.
Uz Ukrajinu, Evropska unija je i drugi najveći opskrbljivač Izraela oružjem, a najveći evropski opskrbljivač upravo je Njemačka. U prošloj godini, uglavnom nakon Hamasovog napada u listopadu, Njemačka je izvoz oružja u Izrael povećala za deset puta u odnosu na godinu ranije (326,5 milijuna eura), a među prodanim oružjem su i Rheinmetallove haubice koje izraelska vojska koristi u Gazi. Prema podacima Transnacionalnog instituta iz Amsterdama od oko pola milijarde eura kojim evropski građani putem subvencija industriji financiraju izraelski genocid u Gazi, najveći dio, oko 170 milijuna eura, dobio je upravo Rheinmetall. Sve u svemu, nezabilježen rast njemačkog proizvođača oružja i uloga njezinog CEO-a kao neformalnog ministra obrane Evropske unije zorno svjedoče o definitivnom kraju višedesetljetne politike razoružanja Njemačke, a time i Evrope. Ta je politika započela nakon Drugog svjetskog rata, a nakon pada Berlinskog zida 1989. godine potrošnja na obranu nastavila se smanjivati, prema jednoj studiji Fondacije Friedrich Ebert za još oko 60 posto. Od gotovo 300 tisuća poslova u industriji ostala je samo trećina, a korporacije poput Rheinmetalla selile su proizvodnju u inozemstvo, dijelom i zato da bi izbjegle njemačke restrikcije na izvoz oružja.
Sve donedavne vlade, i konzervativne i socijaldemokratske, držale su se konsenzusa, da bi se ta politika preko noći preokrenula nakon invazije Rusije na Ukrajinu. Uz stranke establišmenta na militaristički vlak brzo su se ukrcali i zeleni, iz čijih su redova i sadašnji ministar ekonomije i ministrica vanjskih poslova, sektora koji su tijesno povezani s industrijom oružja. Njemačka je prošle godine bila sedma država svijeta po ulaganju u vojsku i druga u Evropi nakon Ujedinjenog Kraljevstva. Potrošila je više od 60 milijardi eura, što je dva i pol puta više od prosječne potrošnje u periodu između 1953. i 2023. godine.