Diljem Evrope pravo na mirno okupljanje pod ozbiljnim je napadom jer države sve više stigmatiziraju, kriminaliziraju i nasilno suzbijaju prosvjede, nameću neopravdane i kaznene restrikcije i posežu za sve represivnijim sredstvima kako bi ugušile disidentske stavove… Na cijelom kontinentu vidljiv je uzorak represivnih zakona, korištenje nepotrebne ili pretjerane sile, arbitrarna hapšenja i progoni, neopravdane ili diskriminatorne restrikcije, kao i sve učestalija upotreba invazivnih tehnologija nadzora, što sve zajedno rezultira sustavnim gušenjem prava na prosvjed, zaključak je opsežnog istraživanja koje je organizacija Amnesty International (AI) provodila od prosinca 2022. do rujna 2023. godine. To je prvi sveobuhvatan pregled stanja prava na protest na evropskom kontinentu, a AI je u tu svrhu proveo detaljno istraživanje u 21 državi, vodeći računa da uzorak bude geografski što reprezentativniji. Te države su Austrija, Belgija, Češka, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Poljska, Portugal, Srbija, Slovenija, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo (UK). Istraživanje se fokusira na devet aspekata relevantnih za uživanje prava na protest ljudi koji žive u Evropi, a u svim tim aspektima AI je zabilježio ozbiljna kršenja nacionalnih, regionalnih i međunarodnih pravnih standarda.
Pravo na miran protest, navodi AI, jedan je od temeljnih alata kojima su se ljudi tijekom povijesti borili za pravdu i ljudska prava. Zbog toga je ono zaštićeno nizom obavezujućih međunarodnih dokumenata, neki od kojih su međunarodni (UN-ovi) paktovi u građanskim i političkom pravima i o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, međunarodne konvencije o zabrani torture, o pravima djeteta, o ukidanju svih oblika diskriminacije žena i diskriminacije općenito te Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i Povelja temeljnih prava Evropske unije.
Sve evropske države obuhvaćene Amnestyjevim istraživanjem ratificirale su ključne međunarodne dokumente kojima se štiti pravo na protest, sve imaju i ustavnu zaštitu toga prava, kao i nacionalne legislative kojima se ono podupire. No u posljednje vrijeme, navodi organizacija, u nizu država primjetan je trend donošenja novih ili dopunjavanja postojećih zakona kojima se stvara sve restriktivniji kontekst za uživanje prava na protest. Tako su, primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu 2022. i 2023. doneseni novi zakoni o policiji i o javnom redu i miru kojima je uvedeno više novih kaznenih djela, poput “ometanja rada ključne nacionalne infrastrukture”, uz predviđenu zatvorsku kaznu. Slične mjere donijele su još neke države, dok je prethodna vlast u Španjolskoj ukinula kazneno djelo pobune, ali i odbila prijedlog da se zabrani korištenje gumenih metaka za vrijeme javnih okupljanja i jasnije definira prekršaj “nepoštivanja, neposluha i otpora predstavnicima vlasti”.
Uz donošenje restriktivnih zakona i mjera, AI piše i da je u svim državama primjetna “stigmatizacija i negativna retorika” oko tema kao što su solidarnost s Palestincima, prava žena, LGBT osoba, migranata i izbjeglica, antiratni odnosno anti-NATO i antifašistički prosvjedi te naročito klimatskih prosvjeda u kojima se sudionike rutinski difamira kao teroriste, prijetnju nacionalnoj sigurnosti, (eko)fašiste, strane agente i špijune.
Ništa bolje nisu prolazila ni propalestinska okupljanja, primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje su ih ministri nazivali “marševima mržnje” i Njemačkoj gdje su zabranjivani uz lažne optužbe za antisemitizam. U Poljskoj su političari na pozicijama moći najviše uvreda upućivali protestima za prava žena i LGBT osoba te čak uveli “zone slobodne od LGBT ljudi”, dok se u Grčkoj ljevičarske prosvjednike standardno naziva huliganima, teroristima i anarhistima. U nekim državama takve difamacije dospjele su i u zakonske prijedloge, primjerice u Italiji, gdje je u svibnju Ministarstvo kulture predložilo sankcioniranje “eko vandala” koji se upuštaju u “skrnavljenje kulturne baštine”.
Manjine, a naročito stranci, učestalo su podvrgnuti diskriminatornom postupanju od strane policije iako dio država ima propise kojima se pravo na protest garantira svima. No Njemačka i Grčka to pravo garantiraju samo “Nijemcima” odnosno “Grcima”, Francuska, Irska, Portugal i Srbija samo “državljanima”, odnosno “građanima”, dok je u Austriji, Mađarskoj i Turskoj strancima zabranjeno da sudjeluju u organizaciji prosvjeda. Osim toga, rasno profiliranje prilikom policijskog postupanja prisutno je u svim državama s nebjelačkim stanovništvom, jednako kao i arbitrarna pritvaranja i zabrane skupova na temelju političkih ciljeva. U Srbiji je, primjerice, zabranjena akcija Inicijative mladih za ljudska prava za uklanjanje murala Ratku Mladiću, a u Nizozemskoj su se klimatski aktivisti masovno hapsili, za razliku od sudionika prosvjeda poljoprivrednika. Klimatski aktivisti žrtve su disproporcionalne policijske represije u svim državama u kojima se održavaju takvi protesti.
U poglavlju koje analizira procedure za organiziranje javnih okupljanja AI navodi da u većini država postoji zakonska obaveza organizatora da prijave skupove u određenom roku i za njih dobiju dozvolu, iako to, navode, zapravo nije kompatibilno s međunarodnim standardima ljudskih prava. Prethodna obavijest dobrovoljna je jedino u Irskoj, dok 12 država predviđa kaznene sankcije za održavanje neprijavljenih skupova iako to predstavlja kršenje međunarodnog prava. Spontana okupljanja također su pravno zaštićena, no unatoč tome više od polovice država ima zakone koje predviđaju sankcije za takve skupove.
AI navodi i da, prema smjernicama Venecijanske komisije Vijeća Evrope, organizatori nisu ti od kojih se smije tražiti da se brinu za javnu sigurnost za vrijeme skupova, niti ih se smije sankcionirati zbog nezakonitog ponašanja njegovih sudionika. Ne bi smjela postojati ni vremenska ili prostorna ograničenja, primjerice u blizini institucija vlasti, što je slučaj u gotovo svim članicama, ili pak izvan bogatih kvartova glavnog grada, što se često događa u Francuskoj.
Kada su u pitanju recentni skupovi solidarnosti s Palestincima, vlasti niza evropskih država nametale su različite restrikcije, uključujući i zabranu određenih simbola (zastave, marame itd.), a prekomjerna upotreba sile i arbitrarno pritvaranje zabilježeni su u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj i Italiji. U Njemačkoj je preventivno zabranjeno više skupova zbog navodnog poticanja na antisemitizam i nasilje, propalestinski skupovi zabranjivani su i u Švicarskoj i Austriji, a u Francuskoj je takva odluka ministra policije pala na sudu. Slične zabrane događale su se i u vrijeme prosvjeda protiv pandemijskih restrikcija, kada je niz država dekretom uveo mjere protiv javnih okupljanja. U Italiji i Nizozemskoj dio tih mjera još uvijek je na snazi.
Amnesty International u svom je izvještaju najviše prostora posvetio legislativi i praksama koje se odnose na djelovanje represivnog sustava za vrijeme javnih okupljanja. Organizacija za početak konstatira da svaka upotreba sile od strane policije mora biti usklađena s UN-ovim principima koji to reguliraju i strogo se držati testa zakonitosti, nužnosti i proporcionalnosti. Naguravanje, ometanje prometa ili izolirani slučajevi nasilja ne mogu biti povod da se skup proglasi nasilnim, a obaveza policije uvijek je deeskalacija, za što međutim većina država nema razrađene strategije. Iste kriterije trebalo bi primjenjivati i kod odluka o rastjerivanju prosvjednika, koje bi se trebalo tolerirati samo u slučajevima kao što je višednevna blokada esencijalnih usluga poput bolnice.
Međunarodnim pravom zaštićeni su i činovi građanskog neposluha iako oni uključuju namjerno kršenje zakona. Unatoč tome, 16 od 21 države ima zakone kojima se to pravo eksplicitno ili implicitno ograničava. U nekim državama građanski se neposluh tretira kao terorizam ili ugrožavanje nacionalne sigurnosti (Njemačka, Italija, Španjolska, Turska), za što su predviđene višemjesečne zatvorske kazne.
I preventivni pritvor prosvjednika u konfliktu je s međunarodnim pravom i nikada se ne bi trebao koristiti, no to se također sve češće radi, naročito u slučajevima klimatskih protesta (Njemačka, Francuska). Polovica država zakonom dozvoljava i pretresanje prosvjednika, iako je i to u suprotnosti s međunarodnim konvencijama. Upotreba “manje smrtonosnog oružja”, poput gumenih metaka, kemijskih iritansa i vodenih topova također su strogo regulirani međunarodnim dokumentima, no Amnesty bilježi njegovu “sve rašireniju zloupotrebu”, zbog čega traži da se u okviru UN-a donese međunarodni regulatorni sporazum.
U Belgiji, Francuskoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Srbiji, Španjolskoj, Turskoj i UK-u bilo je više slučajeva ozbiljnih, često i trajnih ozljeda kao što su opekline, dislokacije i frakture kostiju, zubi i glave, gubitak ruke, oka i testisa, a zabilježeni su i slučajevi smrti. Početkom 2023. tijekom protesta protiv proširenja rudnika ugljena u njemačkom selu Lützerath jedna je osoba poginula, a osam ih je hospitalizirano zbog policijskog nasilja, dok je policija Srbije pendrečila čak i djecu na protestu protiv Covid mjera 2020. Većina država ima “generičke” regulative upotrebe manje smrtonosnog oružja, a u Španjolskoj je pravilnik o korištenju takvog oružja klasificirani podatak.
Iako zakonito, problematično je i korištenje “obuzdavanja” (kettling), taktike okruživanja grupe ljudi policijskim kordonom koje se ponekad koristi i u svrhu prikupljanja obavještajnih podataka. U protestima seljaka u Francuskoj 2021. policija je na taj način satima držala desetke članova sindikata Seljačka konfederacija, a pušteni su tek nakon što su im uzeti podaci i razrezane globe. Što se tiče upotrebe vojske, ona je u Belgiji i Velikoj Britaniji zakonski zabranjena, a u desetak država dozvoljena je u “iznimnim situacija”, što također predstavlja kršenje međunarodnih normi. AI navodi i da je u većini država prisutna sistemska nekažnjivost policajaca koji se koriste prekomjernom silom. Kada se suđenja i dogode, teret dokazivanja je, suprotno uvriježenoj praksi, na žrtvi, a interne i parlamentarne istrage u pravilu ne dovode do adekvatnih sankcija.
U posljednjem poglavlju AI se bavi zloupotrebama metoda nadzora, od tajnih policijskih operacija, preko nadzora društvenih mreža invazivnim alatima, pa do prikupljanja biometrijskih podataka, primjerice tehnologijama za prepoznavanje lica. Jedan od eklatantnijih primjera je Grčka, u kojoj kazneni zakon eksplicitno dozvoljava upotrebu sustava nadzora na protestima. Nadzor ljudi koji upražnjavaju pravo na protest u direktnom je konfliktu s pravima na privatnost, mirno okupljanje i izražavanje, zbog čega AI smatra da bi to trebalo zabraniti nacionalnim legislativama.
UN-ov posebni izaslanik za slobodu mišljenja i izražavanja pozvao je na uvođenje moratorija na upotrebu tehnologije za prepoznavanje lica (FRT) jer dovodi do diskriminacije određenih skupina ljudi. Evropska unija početkom godine donijela je Zakon o umjetnoj inteligenciji, no njime se ne zabranjuje upotreba FRT-a na protestima. Parlamentarna skupina zelenih nedavno je provela istraživanje koje je pokazalo da 11 članica EU-a već koristi tu tehnologiju, dok njih osam to namjerava činiti.