Nekoliko stotina hrvatskih poljoprivrednika traktorima je izašlo na ulice 19. veljače u Čakovcu i Đakovu kako bi se pridružili svojim europskim kolegama u prosvjedu protiv Zajedničke poljoprivredne politike, koji je na kraju doveo do odustajanja Europske komisije od određenih spornih segmenata. Na prosvjedu u Međimurskoj županiji poljoprivrednici su zatražili prihvatljiviju regulaciju i nadzor uvoza poljoprivrednih proizvoda iz trećih zemalja, prije svega iz Ukrajine, kao i rasterećenje od administrativnih obaveza kako bi se više mogli posvetili poljoprivrednim brigama. Na prosvjedu su istaknuti i alarmantni podaci o smanjenju poljoprivredne proizvodnje u zadnjih 20 godina. Prosvjednici su sastavili deset zahtjeva ministrici poljoprivrede Mariji Vučković, koja je istakla da je “velik dio zahtjeva razumljiv”, dok je na dio “već pozitivno odgovoreno”.
No što to sve znači u vrijeme kad hrvatskim građanima hrana postaje sve skuplja, kad domaća poljoprivredna proizvodnja drastično pada, dok pojedini interesni lobiji postaju sve jači, a vladajući se hvale izdašnim europskim potporama? Što to znači kad bi hrvatska poljoprivreda trebala ići ruku pod ruku sa hrvatskim turizmom, a svake se godine strahuje od mogućih poremećaja u tržišnom lancu, o ranim proljetnim mrazovima ili utjecaju klimatskih promjena da i ne govorimo? Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) Mladen Jakopović ističe da, načelno gledano, poljoprivreda više nije način života, već biznis kao i svaki drugi.
– Većina problema europskih i hrvatskih poljoprivrednika je zajednička i svode se na izmjene strateškog plana, odnosno zajedničkih poljoprivrednih i zemljanih politika. Europska unija pokušava biti maćeha samoj sebi. Želimo biti izrazito zeleni, sa visokim standardima. Dio zemalja EU-a ima kolonijalnu prošlost i u svom vlasništvu masu firmi-kćeri, zbog čega su otvorena vrata uvozu proizvoda iz trećih zemalja. Trgovcima, odnosno vlasnicima tvornica u interesu je proizvesti što jeftinije, po što nižim ulaznim cijenama, da bi što više zaradili. Cijena rada u Europi izrazito je rasla u zadnjih nekoliko godina. Ni hrvatske plaće u poljoprivredi nisu više 2.000 kuna, ne može se više naći radnik ispod osam eura po satu. Potpora iz EU fondova je simbolična, nominalno jednaka kao što je bila i prije sedam godina, prije inflacije kad su standardi bili mnogo niži i inputi i do 60 posto jeftiniji. Sami poljoprivredni proizvodi nisu toliko poskupjeli, ali kad se nađu pred potrošačem, na policama dućana, njihova cijena je izuzetno visoka – nabraja probleme Jakopović.
– Uvedena su skladišta koja koštaju, poskupjela je energija, inputi su porasli i na kraju to plaća potrošač. Podignut je i standard po kojem se ne može više jeftino proizvoditi zbog upotrebe određenih herbicida, pesticida i ostalih komponenti koje se primjenjuju kao inputi u poljoprivrednoj proizvodnji – dodaje i ističe poseban problem djelovanja i kompleksnih kriterija za cijelu Europu vrlo moćnih lobija koji počivaju na hektarima zemljišta i na uvjetnim grlima stoke, bez posebnog interesa za rezultate same poljoprivredne proizvodnje.
Jakopović ističe da je Ministarstvo poljoprivrede na kraju prihvatilo devet od deset ključnih točaka Hrvatske poljoprivredne komore. Ministrica Vučković odobrila je poticanje investiranja u preradu i u dodanu vrijednost primarne poljoprivredne proizvodnje iz nacionalnih sredstava, što bi utjecalo na smanjenje uvoza proizvoda u Hrvatsku.
– Tražili smo 40 posto povrata za tzv. kapitalna ulaganja za investiranje u preradu poljoprivrednih prehrambenih proizvoda iz nacionalnih sredstava. Nisu u pitanju velika sredstva, ali potaknuli bismo veliki investicijski kotač u poljoprivredi – zaključuje Jakopović.
Profesor na zagrebačkom Agronomskom fakultetu i savjetnik ministrice poljoprivrede Ivo Grgić kaže da je Hrvatska malo proizvodno-tržišno područje te da već nekoliko šlepera uvezenih proizvoda niske cijene dovodi do značajnih problema.
– Mi smo otvoreno tržište i koliko god bismo htjeli da smo “sami na svijetu dok nam odgovara”, to nije moguće. Proizvođačima mogu pomoći potrošači, ali do razine dvojbe “ista kakvoća, ista cijena” i onda je njihova odluka da kupe domaći proizvod. Budući da imamo šaroliku ponudu i još veću raspršenost dohodovne izdašnosti kupaca, naizgled se može malo toga učiniti. Ali poticanjem proizvodnje obujma kao posljedice poslovnog povezivanja proizvođača u prilici smo da bodemo konkurentni, najprije cjenovno. A postizanjem veće kakvoće i proizvodnjom proizvoda s dodanom vrijednošću velika je šansa na tržištu, time i zaštita proizvodnje i proizvođača. Ali ne i potrošača, jer naše tržište ne smije biti omeđeno državnim granicama i dio proizvodnje, manji ili veći, izvozit će se na dohodovno jača tržišta. A dio domaćih potrošača će kupovati proizvode, naravno, zdravstveno ispravne, iz nekih drugih država – objašnjava Grgić i priznaje da je teško zanijekati postojanje npr. žitarica iz Ukrajine na području Hrvatske, a koje su trebale proći za treće tržište.
On ističe da ukoliko su ti proizvodi izuzetno loše kakvoće, kako se ovih dana čuje, i da kao takvi završavaju u proizvodnji meda, mlijeka ili prerađevina od brašna, onda je ogromna odgovornost i na domaćim suučesnicima, odnosno prerađivačima ili uzgajivačima, a odgovore bi morala dati nadležna državna tijela koja bi trebala spriječiti i sankcionirati odgovorne.
– Našim ratarima veći problem predstavljaju poremećaji na našim izvoznim tržištima kao što je primjerice Italija, ali i njihovo nesnalaženje u velikim kolebanjima cijena inputa i outputa. Ove godine cijene nisu samo “zaronile”, kako upozoravaju prosvjednici, nego su se prošle godine “katapultirale”, što je njima odgovaralo, ali takve neopravdane velike amplitude nisu dobre ni za koga osim za špekulante. Za velike sustave se ne brinem, problem je kod manjih proizvođača – ističe Grgić i napominje da su prosječne zarade poljoprivrednika niže od zaposlenika u drugim djelatnostima, ali da to “nije bio problem dok je postojala agrarna prenapučenost i dok su tada brzorastuće djelatnosti tražile jeftinu radnu snagu iz bližeg okruženja”.
– Ograničenost nekih proizvodnih resursa, kao što su poljoprivredne površine u Europi, postaje ugroza za zaradu poljoprivrednika jer se osjeća sve jače djelovanje škara cijena. Potpore dohotku koje su donedavno pratile taj proces postaju nedostatne, one se čak u novom programskom razdoblju Zajedničke poljoprivredne politike smanjuju, što pojačava osjećaj ugroženosti poljoprivrednika. Ako tome pridodamo nelojalnu konkurenciju iz država izvan EU-a, slika je još lošija. Ono što izaziva podozrivost nepoljoprivrednika, tj. potrošača, pojava je skupih agregata u prosvjedima koji navode na pogrešan zaključak da “opet bogati poljoprivrednici traže nešto”, dok se zaboravlja da je dio njih kupljen od očekivanog dohotka, a svojom amortizacijom opterećuju proizvodnju koja postaje nekonkurentna onoj koja dolazi iz država “neograničenih” proizvodnih resursa, s manjim ulaganjima i primjenom inputa, odnosno supstanci zabranjenih u Uniji – napominje Grgić.
Ovo je prvi od tri teksta iz temata o agraru.