Sedmog dana travnja u američkim kinima počeo se prikazivati igrani film pod naslovom “How to Blow Up a Pipeline” (“Kako raznijeti naftovod”). U pitanju je nezavisna produkcija, žanrovski okarakterizirana kao “okolišni akcijski triler”. Nakon što se zbog zagađenosti okoliša razboli od leukemije, protagonistkinja filma, zajedno s još nekoliko aktivista, skuje plan kako će uz pomoć improvizirane eksplozivne naprave raznijeti naftovod u zapadnom Teksasu. Film se temelji na knjizi Andreasa Malma, švedskog klimatskog aktivista i profesora ekologije na Sveučilištu Lund, objavljenoj 2021.
Iako je film fikcija, tri dana prije njegovog dolaska u kina obavještajna agencija koja se zove Regionalni fuzijski centar Grada Kansasa (KCRFC) objavila je “bilten za podizanje situacijske svijesti” pod naslovom “Sigurnosne prijetnje naftnoj infrastrukturi”. U njemu se kao eksplicitan povod pisanja toga dokumenta navodi početak prikazivanja spomenutog filma, unatoč tome što “KCRFC nema informacije o konkretnim prijetnjama usmjerenima na energetski sektor tog područja”.
U biltenu se navodi i da je “How to Blow Up a Pipeline” “fikcionalna adaptacija publicističke knjige istog naslova” i da se “unatoč tome što i film i knjiga zagovaraju uništavanje imovine i ciljanju sabotažu, ali ne i napade na ljude, u nekim postovima na društvenim mrežama tvrdi da te taktike ne idu dovoljno daleko”. “Film bi potencijalno mogao inspirirati slične napade na kritičnu infrastrukturu”, navode autori biltena i na koncu naglašavaju da KCRFC “priznaje ustavom zaštićena prava zagarantirana svima Prvim amandmanom” (o slobodi govora, op. a.) i svjestan je da “potencijalno kriminalno ponašanje nekih pojedinaca ta prava ne negira”.
Gotovo istovjetan bilten proizveo je netom nakon objavljivanja Malmove knjige i fuzijski obavještajni centar Teksasa te ga, kao i onaj kanzaški, podijelio s partnerskim agencijama diljem zemlje. I tamo su obavještajci naveli da nemaju nikakve konkretne informacije o nadolazećoj sabotaži fosilne infrastrukture u Teksasu, no zabrinuo ih je Malmov intervju u podcastu magazina New Yorker, u kojemu je autor elokventno i prilično opušteno obrazlagao zašto oštećivanje infrastrukture kojom se uništava okoliš, a time i sav život na planeti, po njemu nije nimalo nelegitimno niti moralno upitno.
Malm je u intervjuu kao poželjnu metu takve potencijalne akcije naveo primjer “najdužeg grijanog naftovoda u svijetu” koji u Ugandi i Tanzaniji gradi francuska kompanija Total. Izgradnja istočnoafričkog naftovoda za posljedicu će imati godišnje emisije stakleničkih plinova 25 puta veće od onih koje zajedno ispuštaju Uganda i Tanzanija, zagađenje najvećeg afričkog Viktorijinog jezera i uništenje pripadajuće mu bioraznolikosti te prisilno raseljavanje tisuća lokalnih farmera. “Ako ljudi koji tamo žive raznesu taj naftovod, neću imati ništa protiv”, nonšalantno je rekao Malm u razgovoru, u čijem se nastavku detaljno bavio tenzijama unutar ekološkog pokreta o tome treba li se u cilju borbe protiv fosilne industrije koristiti i nasilnim ili samo nenasilnim metodama.
Iako su sve etablirane ekološke organizacije, poput 350.org ili novijeg Extinction Rebelliona zagovornice isključivo mirnih oblika akcija, Malm smatra da je takva “dogmatska posvećenost nenasilju temeljena na pogrešnom shvaćanju povijesti društvenih borbi prema kojemu su jedini ikada uspješni pokreti bili mirovni”. “Naprotiv, većina uspješnih pokreta diversificirala je taktike uključivanjem uništavanja imovine i konfrontacija s policijom”, rekao je Malm, spomenuvši i teoriju “efekta radikalnog krila” i primjer Crnih pantera u vrijeme pokreta za građanska prava u SAD-u. Prema toj teoriji, radikalni ogranci nekog pokreta djeluju kao katalizatori, odnosno rade u korist pokreta čineći njegovo vodeće, mirotvorno krilo prihvatljivijim režimu kada ga se usporedi s onim radikalnijim.
Iako svjesni ustavnih zaštita slobode govora, fuzijski centri u Kansasu i Teksasu takve stavove, sadržane u knjigama i filmovima, smatraju dakle potencijalnom terorističkom prijetnjom. U tome se oslanjaju na klasifikaciju domaćeg terorizma FBI-ja, koja “ekoterorizam”, odnosno “nasilni ekstremizam za prava životinja i okoliš” navodi kao jednu od pet postojećih kategorija domaćeg terorizma, ne praveći, za razliku od Andreasa Malma, distinkciju između napada na infrastrukturu i napada na ljude.
U vrijeme pisanja kanzaškog izvještaja 2021., portal Politico razgovarao je s bivšim agentom FBI-ja Michaelom Germanom, sada zaposlenikom neprofitnog instituta Brennan Center for Justice, koji smatra da se obavještajne i policijske institucije “ne bi smjele baviti pisanjem recenzija ni spominjati knjigu koja nije konkretno vezana za neko kazneno djelo”. “Iznenađen sam koliko se proizvoda fuzijskih centara fokusira na protestne aktivnosti, iako sami analitičari u njima priznaju da nemaju indicija ni o kakvim kriminalnim aktivnostima”, rekao je taj bivši obavještajac, dodavši da se u tim centrima efikasnost mjeri brojem izvještaja, a ne njihovom točnošću. “Što se događa nakon što napišete izvještaje o realističnim prijetnjama? Počnete pisati izvještaje o izmišljenim prijetnjama”, kaže German, objašnjavajući da se koncept “proaktivnog obavještajnog rada” svodi na odbacivanje tradicionalnog principa čiji je imperativ postojanje konkretnih indicija.
Fuzijskih centara kakvi su oni u Teksasu i Kansasu diljem SAD-a ima 80, a svi su osnovani nakon terorističkih napada 11. rujna 2001., s ciljem dijeljenja informacija s partnerskim agencijama po cijeloj zemlji. Financijski i institucionalno nalaze se pod upravom Ministarstva domovinske sigurnosti, a s obzirom na to da imaju široko definiranu misiju i operiraju u kontekstu velikog broja sličnih agencija, čije se ovlasti pritom preklapaju, njihovo djelovanje uglavnom se svodi na recikliranje postojećih izvještaja ili izmišljanje prijetnji kako bi time opravdali svoje postojanje.
Velika većina vodećih ekoloških organizacija, kako je već rečeno, pritom je u svom radu fokusirana na aktivnosti kao što su mirni protesti te sudske i regulatorne tužbe, koje često znaju biti uspješne, eksplicitno se pritom protiveći nasilnim akcijama i ograđujući se od takvog pristupa. Unatoč tome, u SAD-u se već nekoliko godina ekološkim aktivistima dosuđuju drakonske zatvorske kazne, primjerice Jessici Reznicek, koja je lani osuđena na osam godina zatvora zbog sabotaže naftovoda Dakota Access, koji je u vlasništvu privatnih kompanija.
S druge strane, administracija američkog predsjednika Joea Bidena, unatoč posvećenosti razvoju tehnologija obnovljivih izvora energije, od početka podjednako podržava i izgradnju novih postrojenja za proizvodnju fosilnih goriva, tvrdeći pritom da prelazak na obnovljive izvore ne znači i trenutačno napuštanje fosilnih goriva. Istovremeno, niz američkih saveznih država na postojeće mirne prosvjede protiv takve politike odgovorio je donošenjem zakona kojima se dodatno kriminalizira mirno protestiranje u blizini kritične infrastrukture, što su potezi koji idu u prilog Malmovim tezama.
Kao posljedica toga, ekološki aktivisti koji operiraju izvan uhodanih organizacija posvećenih nenasilnom djelovanju radikalizirali su akcije protiv ekološki štetnih projekata, a to je posljednjih mjeseci naročito bilo vidljivo u Evropi.
U vrijeme kada su se na ulicama francuskih gradova događali protesti protiv mirovinske reforme, na ledini u općini Sainte-Soline na zapadu zemlje dogodio se okršaj 6.000 prosvjednika i 3.000 pripadnika policije i žandarmerije, koji je završio s više od 200 ozlijeđenih prosvjednika i pedesetak ozlijeđenih policajaca.
Cilj protesta, na koje je pozvao niz organizacija, bio je spriječiti izgradnju rezervoara za vodu, projekta koji su lokalna zajednica i ekološke organizacije ocijenile štetnim a veliki, industrijski poljoprivrednici pozdravili. U protestima su sudjelovali ljudi iz različitih krajeva zemlje i slojeva društva, na koje su policajci nasrnuli suzavcem i gumenim mecima čim su se pojavili na mjestu događaja, dakle preventivno.
Roditelji jednog prosvjednika koji je završio u komi zbog udarca u glavu spremnikom za suzavac podignuli su tužbu za pokušaj ubojstva, a UN-ov specijalni izaslanik za okoliš Michel Forst reakciju policije okarakterizirao je kao “pretjerano disproporcionalnu”.
Nakon što je dnevnik Le Monde objavio tonsku snimku na kojoj bolničar hitne službe govori da su im “zapovjednici na terenu” zabranili pristup, ministar policije Gérald Darmaninne ne samo da je stao iza te policijske akcije, nego je najavio i da će zabraniti Association Les Soulvèments de la Terre, organizaciju koja je pozvala na proteste, kao i onu za ljudska prava Ligue des droits de l'Homme, koja je dokumentirala policijsko nasilje u Sainte-Solineu.
Uz manje nasilja, ali podjednako bez ikakve podrške institucionalne politike i okolišnog establišmenta, u siječnju je okončana i okupacija njemačkog sela Lützerath koje se ruši kako bi se napravilo mjesta za širenje rudnika lignita energetskog giganta RWE, inače najvećeg pojedinačnog proizvođača ugljičnog dioksida u Evropi.
Krajem prošle godine ugovor s RWE-om, prema kojemu kompanija pristaje na to da do 2030. okonča svoje operacije s ugljenom u zamjenu za prethodnu ekspanziju proizvodnje tog fosilnog goriva, potpisao je vicekancelar i federalni ministar ekonomije i klimatske akcije Robert Habeck, član Stranke zeleni.
U ožujku je njemačka vladajuća koalicija, čija su članica i zeleni, blokirala inicijativu o zabrani prodaje motora s unutarnjim sagorijevanjem na razini Evropske unije, što je sve dovelo do nezadovoljstva u redovima stranke, naročito mlađeg članstva. S druge strane, ankete pokazuju da zelenima nakon Lützeratha nije pala podrška, što se pripisuje percepciji stranačkog vodstva kao voljnog da “preuzme odgovornost” i djeluje pragmatično.
Vođa Demokršćanske unije Friedrich Merz nakon razbijanja blokade budućeg rudnika pozvao je na zabranu ekološke grupe koja sebe naziva Letzte Generation (Posljednja generacija), a iz redova vodećih konzervativaca dolazile su i usporedbe s ljevičarskom organizacijom iz 1970-ih RAF, pa čak i islamistima (Jens Spahn iz CDU-a).
Recentni primjeri iz Njemačke i Francuske pokazuju da je nasilje koje se događa u okviru ekološkog pokreta isključivo izazvao režim, pa se i reakcija na njega može smatrati jedino samoobranom. Pritom su ti režimi u sebe usisali politički i civilno-društveni okolišni establišment, koji je problem naumio rješavati kompromisima, ignorirajući jednostavan ali znanstveno neporeciv aksiom Andreasa Malma koji kaže da se “ne može istovremeno imati i više fosilnih goriva i naseljiv planet”.