U protestima poljoprivrednika koji od proljeća prošle godine izbijaju u članicama Evropske unije kao jedan od glavnih problema navodi se činjenica da su evropske institucije u lipnju 2022. suspendirale trgovinske barijere na uvoz žitarica iz Ukrajine. Mjera, uvedena u sklopu evropsko-ukrajinskog sporazuma o slobodnoj trgovini (DCFTA), odnosi se na proizvode kao što su pšenica, kukuruz, uljana repica, suncokret, piletina, jaja i šećer. Politički joj je cilj demonstrirati “nepokolebljivu podršku Evropske unije Ukrajini kako bi joj se pomoglo da prebrodi tešku situaciju s kojom se suočavaju ukrajinski proizvođači i izvoznici zbog ruske ničim izazvane i neopravdane vojne agresije”.
Neposredno nakon uvođenja bescarinskog režima susjedne zemlje preplavile su ukrajinske žitarice, dovodeći do poremećaja na tržištu i pada otkupnih cijena, pa su deset mjeseci kasnije Poljska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska i Bugarska zabranile uvoz određenih proizvoda. Podaci Eurostata pokazuju da se vrhunac uvoza dogodio u četvrtom kvartalu 2022. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon ukidanja kvota i carina. Tada je iznosio deset milijardi eura, te se na toj razini zadržao kroz cijelu 2023. godinu. Za usporedbu, u četvrtom kvartalu 2021. iznosio je sedam milijardi eura, a u istom kvartalu godinu ranije šest milijardi, što ukazuje na to da je uvoz roba iz Ukrajine rastao, premda ne tolikim intenzitetom, i prije liberalizacije u lipnju 2022.
Kada su u pitanju žitarice, njihov uvoz naglo je skočio neposredno prije uvođenja nacionalnih zabrana u spomenutim susjedima Ukrajine. Tako je u ožujku 2023. uvezeno rekordnih 1,8 milijuna tona kukuruza i kukuruznog brašna, da bi se do listopada iste godine, dokad su na snazi bile nacionalne zabrane, uvoz spustio na manje od pola milijuna tona, a onda nakon isteka privremenih zabrana opet počeo rasti.
Nakon novog vala protesta poljoprivrednika početkom ove godine Evropska komisija krajem siječnja predložila je produljenje sporazuma o slobodnoj trgovini s Ukrajinom do lipnja 2025., ali sa “sanacijskim mjerama” koje će članicama omogućiti da ograniče ili potpuno zabrane uvoz ukrajinskih roba ako Bruxellesu podastru dokaze o negativnim učincima prekomjernog uvoza. Time je pronađeno kompromisno rješenje koje bi istovremeno trebalo umiriti evropske poljoprivrednike, omogućiti daljnji slobodan protok roba na relaciji EU – Ukrajina i izbiti, uoči evropskih izbora, moćan populistički argument iz ruku ekstremne desnice. No u sjeni protesta i sukoba članica s briselskom birokracijom i njezinom geopolitički uvjetovanom poljoprivrednom politikom ostalo je pitanje tko zapravo kontrolira poljoprivredno zemljište Ukrajine, koje je sa svojih 33 milijuna hektara ekvivalentno jednoj trećini ukupne obradive površine Evropske unije.
Na to pitanje odgovorio je američki progresivni Institut Oakland u istraživanju objavljenom prošle godine pod naslovom “Rat i pljačka: Preuzimanje ukrajinskog poljoprivrednog zemljišta”. To je istraživanje pokazalo da je gotovo svih 4,3 milijuna hektara zemlje koja se koristi za industrijsku proizvodnju pod kontrolom desetak velikih poljoprivrednih kompanija registriranih u poreznim oazama kakve su Cipar i Luksemburg i drugim, uglavnom zapadnim zemljama. Ove kompanije, piše u izvještaju, “u pravilu posluju putem svojih lokalnih podružnica koje na terenu upravljaju operacijama intenzivnog uzgoja i izvoza monokultura”.
Uz ovih desetak velikih zemljoposjednika, sedam milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta i dalje je formalno u vlasništvu ukrajinske države iako su, prema izjavi predsjednika Volodimira Zelenskog iz 2020., “većinom ukradeni”. Ova površina, čija vlasnička struktura nije javno dostupna, zajedno s onom koja je u rukama oligarha, korumpiranih pojedinaca i velikih agrobiznisa, navodi se u izvještaju, čini ukupno devet milijuna hektara, odnosno 28 posto ukupne obradive zemlje Ukrajine. Za ostatak se pretpostavlja da je koristi oko osam milijuna seljaka, no o tome također ne postoji sveobuhvatan registar.
Među deset oligarha koji posjeduju najveće površine obradive zemlje najviše, gotovo 600 tisuća hektara, ima Andrij Verevski putem svoje holding kompanije Kernel registrirane u Luksemburgu. Kernel je jedan od najvećih svjetskih proizvođača suncokretovog ulja, a Verevski je bio parlamentarni zastupnik proruske, nekoć vladajuće a potom zabranjene Stranke regija, ali i opozicijskog Bloka Julije Timošenko. Drugi najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta je UkrLandFarming Olega Bahmatjuka. Kompanija je jedan od najvećih evropskih proizvođača jaja, a registrirana je na Cipru, jednako kao još dvije od deset kompanija koje kontroliraju najveće poljoprivredne površine u Ukrajini. Preostale su registrirane u SAD-u, Nizozemskoj i Saudijskoj Arabiji, a samo jedna u Ukrajini.
Većina najvećih zemljoposjedničkih kompanija ima vlasničku strukturu u kojoj je oligarh osnivač ujedno i najveći dioničar, dok je ostatak vlasništva u rukama privatnih investitora, najčešće zapadnih. Primjerice, nizozemska investicijska firma NN Investment Partners, koju je prije dvije godine kupila američka investicijska banka Goldman Sachs, ima udjele u dvije od deset najvećih kompanija, Kernelu i Astarti, jednako kao i američki investicijski fond Kopernik Global Investors. Investitor u nekima od deset najvećih zemljoposjedničkih kompanija je i norveški mirovinski fond, poznat i kao Naftni fond. S imovinom vrijednom 1,4 bilijuna dolara, ovaj fond ujedno je i najveći pojedinačni vlasnik na globalnom tržištu dionica, te četvrti najveći investitor u Ukrajini.
Američki fond rizičnog kapitala NCH Capital jedan je pak od pionira ulaganja u poljoprivredni sektor u istočnoj Evropi. Osnovan je 1993., na vrhuncu privatizacijske pljačke u bivšem Sovjetskom Savezu, te je u idućim godinama, kreditima vodećih zapadnih financijskih institucija i putem fiktivnih firmi u poreznim oazama, nagomilao oko 700 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta u Ukrajini i Rusiji. Uz niz optužbi za nezakonito poslovanje, NCH Capital, odnosno njegov osnivač i glavni menadžer George Rohr, 2015. godine prisustvovao je sastancima na kojima su tadašnji ukrajinski predsjednik Petro Porošenko i tadašnja američka ministrica trgovine (a sada posebna predstavnica SAD-a za gospodarski oporavak Ukrajine) Penny Pritzker dogovorili da će ukrajinska vlada u zamjenu za kredit MMF-a provesti poljoprivrednu reformu.
Uz oligarhe i investicijske fondove, kontrolu nad zemljoposjedničkim kompanijama imaju i njihovi kreditori, a najveći su evropske financijske institucije i Svjetska banka. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska investicijska banka (EIB) i Međunarodna financijska korporacija (dio Grupacije Svjetske banke) ukupno su u posljednjih 15 godina pozajmile 1,7 milijardi dolara šest najvećih zemljoposjedničkih kompanija u Ukrajini.
UkrLandFarming Olega Bahmatjuka, u čijemu su vlasništvu dvije najveće evropske farme peradi, dva najveća evropska skladišta žita i najveći evropski proizvođač jaja, ukupno je dužan 1,65 milijardi dolara, od čega 1,25 milijardi stranim kreditorima u SAD-u, Danskoj, Njemačkoj, Kanadi i Rusiji. Bahmatjuk je u SAD-u optužen zbog izvlačenja milijarde dolara iz UkrLandFarminga, nakon čega je kupio ciparsko državljanstvo i pobjegao iz domovine.
Osim što su najveći kreditori kompanija u vlasništvu lokalnih oligarha i zapadnih investicijskih fondova, EBRD, MMF i Svjetska banka također su i najzaslužniji za sveobuhvatnu privatizaciju ukrajinske poljoprivrede, za što su počeli pripremati teren neposredno nakon majdanske revolucije 2014. u kojoj je svrgnuta proruska vlast tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča. Pretpristupnim sporazumom i ugovorom o slobodnoj trgovini koji je te godine potpisala s EU-om, nova ukrajinska vlast pristala je provesti strukturne reforme smanjenja državne potrošnje i privatizacije banaka i javnih poduzeća, a iste uvjete obećala je ispuniti i u zamjenu za kredite MMF-a i Svjetske banke, vrijedne ukupno nešto više od 20 milijardi dolara.
Kao posljedica implementacije ovih mjera Ukrajina se nastavila zaduživati, a stopa siromaštva između 2014. i 2016. godine udvostručila se na čak 58,6 posto. Jedan od osnovnih preduvjeta zapadne “pomoći” bilo je ukidanje moratorija na prodaju poljoprivrednog zemljišta, koji je uveden 2001. godine kako bi se zaustavila privatizacijska pljačka započeta nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Svjetska banka, EBRD i MMF odobrili su kredite i pripremili legislativu i strategiju za deregulaciju i privatizaciju poljoprivrednog sektora. Unatoč protivljenju većine stanovništva, vlada predsjednika Zelenskog donijela je zakon o uspostavi tržišta poljoprivrednog zemljišta, koji je stupio na snagu u srpnju 2021. Zakon predviđa privatizaciju u nekoliko faza, od kojih je druga stupila na snagu u siječnju ove godine. Njome se gornja granica veličine zemljišta koje se smije prodati privatnim investitorima podiže na deset tisuća hektara, čime će se omogućiti dodatna koncentracija vlasništva u rukama najvećih kompanija.
Osim toga, podržavanjem agrobiznisa međunarodne financijske institucije podupiru model intenzivne, ekološki štetne industrijske poljoprivrede, unatoč tome što je istraživanje ekonomskog fakulteta u Kijevu iz 2021. pokazalo da su mala i srednja gospodarstva krucijalna za osiguravanje dostupnosti hrane u samoj Ukrajini. No oni u pravilu nemaju pristup ovakvom financiranju, pri čemu 44 posto ruralne populacije živi ispod granice siromaštva.
S obzirom na to da se privatizacija već zahuktala, te da je ukrajinski vanjski dug uslijed ruske agresije nastavio rasti (u rujnu 2023. iznosio je 150,5 milijardi dolara), izvjesno je da će međunarodne financijske institucije diktirati i uvjete poslijeratne rekonstrukcije, koja je procijenjena na 750 milijardi dolara. U dokumentu Svjetske banke iz travnja 2022. tako se navodi da će u okviru poslijeratne obnove biti “nužno provesti daljnju liberalizaciju poljoprivrednog tržišta”. Zbog toga je u prosincu 2022. koalicija malih poljoprivrednika, nevladinih organizacija i stručnjaka donijela rezoluciju kojom je od vlade i parlamenta zatražila da za vrijeme trajanja rata i u neposrednom poslijeratnom periodu suspendiraju zakon o zemljišnoj reformi i sve tržišne transakcije kako bi se “zaštitio teritorijalni integritet” zemlje. Zatražili su i da se poljoprivredna politika u sklopu poslijeratne obnove temelji na tradicionalnoj poljoprivredi neindustrijskih razmjera i u skladu s principima “ekološke odgovornosti i ekonomske pravde”. Šest mjeseci kasnije, međutim, u švicarskom Luganu održana je Konferencija o obnovi Ukrajine na kojoj je zaključeno da “poslijeratno razdoblje predstavlja priliku za dovršenje komplicirane zemljišne reforme” daljnjom liberalizacijom prodaje poljoprivrednog zemljišta.