U lipnju su u glavnom gradu Kenije Nairobiju izbili nasilni protesti nakon što je tamošnji parlament izglasao prijedlog zakona kojim su se trebali povećati porezi. Vlada predsjednika Williama Ruta objasnila je tada da je povećanje poreza nužno za financiranje infrastrukturnih projekata, plaća nastavnika i subvencija za poljoprivrednike te da će bez dodatnih poreznih prihoda “osnovne javne usluge morati biti obustavljene”. Novi porezi trebali su se odnositi na niz usluga i roba kao što su (uvozna) jaja i ulje. Poskupljenja bi dodatno osiromašila stanovništvo, a trećina već živi ispod granice siromaštva, iako se radi o državi koja spada među razvijenije na kontinentu.
Vlada je na prosvjednike poslala vojsku, a u okršajima je ubijeno više desetaka civila, stotine su ranjene, pa su predstavnici 13 zapadnih zemalja Rutu uputili pismo u kojemu su izrazili zgroženost i zabrinutost zbog državne represije. Kenijska vlada pod pritiskom naroda odustala je od donošenja novog zakona i smijenila ministra financija, no ne zadugo jer je ni dva mjeseca kasnije, sredinom kolovoza, ponovno najavila da će dio novih poreza ipak biti uveden. Međunarodni monetarni fond (MMF), financijska institucija istih onih nasiljem zgroženih zapadnih zemalja, nastavila je naime pritiskati vladu Kenije da provede “fiskalnu konsolidaciju”, koja uključuje povećanje poreznih prihoda, u zamjenu za kredit od milijardu dolara koji joj je potreban kako bi mogla vraćati druge kredite. Čelični stisak zapadnih kreditora neumoljiv je svugdje, no upravo su afričke države žarište dužničke krize za koju se tvrdi da je najgora dosad i po iznosu dugova i po broju i vrsti stranih kreditora koji su tamo investirali.
Opće je mjesto da je stanovništvo Afrike najmlađe i najbrže rastuće, pa će, prema projekcijama, do 2050. godine ono narasti sa sadašnjih 1,5 milijardi na 2,5 milijardi. Kontinentu ionako izmrcvarenom kolonijalističkom eksploatacijom i klimatskom krizom sada se na grbaču nasadila i dužnička kriza bez presedana koja, u kombinaciji s notorno lošim upravljanjem i korupcijom, izaziva i konstantne nasilne proteste, vojne udare i građanske ratove. Sve to skupa izaziva pak popriličnu zabrinutost i u krugovima zapadnih financijskih elita, koje se ovih dana dovijaju kako postići da prezadužene države vraćaju svoje lihvarske kredite, a da bure baruta pritom ne eksplodira. Štoviše, zbog rekordne zaduženosti papa Franjo početkom lipnja u Vatikanu je upriličio međunarodnu konferenciju o dužničkoj krizi na globalnom jugu, 24 godine nakon što je tadašnji papa Ivan Pavao II. u istoj inicijativi isposlovao da se siromašnim zemljama oprosti 150 milijardi dolara dugova.
Stanje se otada kontinuirano samo pogoršavalo, pa je ukupni globalni javni dug prošle godine dosegnuo 97 bilijuna dolara, navodi u svom najsvježijem izvještaju UN-ova agencija za trgovinu i razvoj UNCTAD. Istinabog, većina tog duga otpada na razvijene zemlje, dok trećinu ukupne svote, odnosno 29 bilijuna dolara duguju zemlje u razvoju. Ipak, od 2010. godine, navodi UNCTAD, dug u zemljama u razvoju rastao je dvostruko brže nego onaj razvijenih zemalja, pa čak 25 afričkih država (od rekordne 54 zemlje u razvoju) na kamate na kredite danas troši deset ili više posto svojih godišnjih prihoda.
Jedan od vodećih uzroka su visoki troškovi zaduživanja jer se Afrika tradicionalno smatra riskantnom za ulaganje. U posljednje četiri godine prinosi na državne obveznice u zemljama Afrike prosječno su stoga iznosili 9,8 posto, dok je u SAD-u taj iznos 2,5 posto, a u Njemačkoj samo 0,8 posto. Kao posljedica toga, zemlje u razvoju 2022. svojim su vanjskim kreditorima platile 49 milijardi dolara više nego godinu ranije, zbog čega su neto transferi – razlika između onoga što su platile svojim kreditorima i svježih pozajmica – na koncu bili negativni. Drugim riječima, državne su financije završile u minusu, čemu je kumovala savršena oluja rasta cijene zaduživanja, lošeg ekonomskog rasta i sve manje kupovne moći, te rasta cijena hrane i energije kao posljedica pandemije Covida-19 i rusko-ukrajinskog rata. UNCTAD navodi i da čak 3,3 milijarde ljudi danas živi u državama koje više troše na kamate nego na zdravstvo, obrazovanje i prilagodbu na klimatske promjene. Od toga više od polovice stanovništva Afrike – 768 milijuna ljudi – živi u državama u kojima se na kamate troši više nego na zdravstveni sustav.
Na nedavnom godišnjem sastanku Afričke razvojne banke ta je institucija procijenila da je do kraja 2023. ukupni vanjskih dug zemalja Afrike dosegnuo 1,15 bilijuna dolara, te da medijalni javni dug iznosi 65 posto BDP-a, nešto manje nego prije tri godine, ali više nego prije pandemije Covida-19. Stručnjaci koji se time bave upozoravaju da će, nastavi li se ova dužnička kriza, dovesti do vala destabilizirajućih bankrota s katastrofalnim globalnim implikacijama. Štoviše, samo u posljednjih nekoliko mjeseci ekonomski problemi uzrokovani pretjeranom zaduženošću rezultirali su nemirima u Keniji, Ugandi i Nigeriji, pri čemu ova posljednja, inače i najmnogoljudnija afrička država s 220 milijuna stanovnika, na plaćanje kamata troši više od trećine svojih poreznih prihoda.
Osim eksplozije samih iznosa dugova afričkih zemalja, u posljednjih nekoliko desetljeća došlo je i do značajnih promjena u samoj strukturi tih dugova, odnosno pojave novih kreditora poput Kine, ali i tisuća privatnih kreditora. U vodećim se zapadnim medijima pritom naglašava uloga Kine kao glavnog uzroka trenutne krize, pa tako primjerice New York Times nedavno tumači da su se mnoge zemlje u razvoju posljednjih godina okrenule alternativnim izvorima novca, umjesto tradicionalno zapadnim zemljama, MMF-u i Svjetskoj banci, kako bi izbjegle stroge financijske, ekološke i političke uvjete kreditiranja koje postavljaju potonji. NYT navodi i da je Kina najveća prepreka državama u krizi i da usporava pregovore o restrukturiranju, pa navodi primjer Zambije kojoj su trebale skoro četiri godine da reprogramira dug nakon što je 2020. prestala vraćati kredite.
Kako bi potkrijepio stav da je Kina ključna prepreka rješavanju problema prezaduženosti zemalja Afrike, američki dnevnik navodi da na Kinu otpada 73 posto bilateralnog zaduživanja u Keniji te 72, odnosno 83 posto u Ugandi, odnosno Nigeriji. No ti podaci zavaravaju jer drugi podaci pokazuju da je Kina još uvijek značajno manji igrač u kreditiranju afričkih zemalja u odnosu na zapadne financijske institucije, ali i privatne investitore. Tako primjerice analiza organizacije Finance for Development Lab (FDL), zajedničkog projekta Ekonomskog fakulteta u Parizu i američkog Sveučilišta Columbia navodi sljedeće podatke: u 2022. godini sastav vanjskog duga u zemljama nižih srednjih prihoda (LMIC) bez Ukrajine bio je takav da je više od 40 posto otpadalo na međunarodne financijske institucije kao što su MMF i Svjetska banka, na privatne investitore 37,6 posto, a na kineske javne i privatne kreditore samo 8,5 posto. U siromašnim zemljama (LIC) kineski udio bio je 15 posto, a u supsaharskoj regiji kao zasebnoj kategoriji 14,6 posto, dok je na međunarodne financijske institucije otpadalo 57, odnosno 41,7 posto, a na privatne investitore 11,5 posto u LIC zemljama, a u supsaharskima 35,6 posto.
U svom izvještaju iz 2022. godine nevladina organizacija Debt Justice također je analizirala sastav javnog duga afričkih zemalja, te ustanovila da “afričke vlade tri puta više duguju zapadnim bankama, asset menadžerima i trgovcima naftom nego Kini”. Ukupno se samo 12 posto vanjskog duga Afrike odnosi na Kinu, a čak 35 posto na zapadne privatne investitore, pri čemu potonji u prosjeku traže dvostruko veće kamate. Od 22 najzaduženije afričke države u njih šest po 30 ili više posto duga otpada na kineske kreditore, dok 12 država tolike udjele duguje zapadnim privatnim kreditorima. Organizacija Debt Justice napominje i da je u vrijeme pandemije Covida-19 Kina sudjelovala u shemi suspenzije dugova koju je osmislila skupina zemalja G20, dok privatni investitori nisu.
Osim toga, upravo su međunarodne financijske institucije MMF i Svjetska banka poticale siromašne i srednje siromašne države da se zadužuju kod privatnih investitora s Wall Streeta, a taj je trend započeo prije petnaestak godina, kada su kamate bile niske i zato privlačne vladama tih zemalja. U međuvremenu su se kamate povećale zbog niza tržišnih potresa, a države nastavile posuđivati skuplje kredite, pa se sada te iste financijske institucije naveliko žale da se njihovi krediti sve više odlijevaju u kofere Kine i privatnih investitora. Kako navodi FDL u svom istraživanju iz srpnja, do eskalacije “problema odljeva” došlo je zato što su međunarodne financijske institucije nakon pandemije i početka rata u Ukrajini značajno povećale financijsku pomoć zemljama u razvoju, koje su se, međutim, nastavile zaduživati i kod alternativnih izvora. One sada institucionalnu pomoć sve više koriste kako bi vraćale kredite Kini i privatnim investitorima umjesto da ih troše na razvojne projekte kojima je novac inicijalno bio namijenjen, a međunarodne institucije ne znaju kako taj problem riješiti. FDL tako navodi da su međunarodne institucije u 2022. zemljama srednje niskih i niskih prihoda pozajmile 42 milijarde dolara, ali su one istovremeno vratile kineskim kreditorima 6,3 milijarde, a privatnima čak 52 milijarde dolara. Preliminarni podaci za 2023. pokazuju još veće pogoršanje ovog trenda, kao i to da zemlje koje se nalaze u ovakvoj situaciji sve više pribjegavaju iscrpljivanju rezervi kako bi servisirale dugove.
Afrička razvojna banka navodi pak da, s obzirom na rekordno visoke kamate u posljednjih 40 godina, države Afrike u ovoj godini očekuje plaćanje 163 milijarde dolara samo na servisiranje dugova, što je 2,5 puta veći iznos nego 2010. godine. Ova institucija navodi da je 25 afričkih država već sada prezaduženo te upozorava da “ekspanzija i fragmentacija baze kreditora”, odnosno ulazak tisuća komercijalnih kreditora “dodatno komplicira proces rješavanja sporova nagodbom kakav imaju institucije Bretton Woodsa” (MMF i Svjetska banka). Afrička razvojna banka stoga traži hitnu “fundamentalnu reformu međunarodne financijske arhitekture”, što se međutim čini manje izglednim od ponavljanja kenijskog scenarija u sve većem broju afričkih zemalja.