Petero opozicijskih političara u Beogradu zbog krađe izbora na kojima je pobijedila stranka Aleksandra Vučića, grupa Afganistanki u njemačkom Kölnu zbog “rodnog aparthejda” koji u Afganistanu provode talibani, nekoliko stotina nedokumentiranih migranata u Bruxellesu zbog neriješenog statusa i pokojni ruski opozicijski političar Aleksej Navaljni zbog uvjeta u zatvoru, to su neki od štrajkova glađu koji su se posljednjih godina događali na tlu Evrope.
Moderni štrajkovi glađu razvili su, između ostalog, upravo u Rusiji, revolucionari zatočeni u carističkim zatvorima 19. stoljeća. Glađu su u 20. stoljeću štrajkale i britanske sufražetkinje, a kasnije i disidenti i borci oslobodilačkih pokreta u Indiji, Sjevernoj Irskoj, Južnoafričkoj Republici, Turskoj i drugdje. Štrajkovi glađu ultimativan su oblik političkog protesta protiv sistemskog ugnjetavanja, obespravljenosti ili režimske torture, no još se nikada nije odbijalo jesti zbog nečega na prvi pogled tako benignog, radosnog i poželjnog kao što je turizam.
Međutim, od 11. travnja Evropa se može podičiti upravo time, svojim prvim štrajkom glađu protiv “pretjeranog turizma” (overtourism), pojave koju UN-ova Svjetska turistička organizacija (UNWTO) definira kao “utjecaj turizma na destinaciju, ili njezine dijelove, koji stvara izrazito negativnu percepciju kvalitete života stanovnika i/ili kvalitetu iskustva posjetitelja”. Prvi evropski štrajk glađu protiv turizma u vrijeme pisanja ovog teksta već 20. dan provodi šestero stanovnika Tenerifea, najvećeg od sedam španjolskih Kanarskih otoka smještenih u Atlantskom oceanu, sjeverozapadno od obale Afrike. Usto, na otoku se održavaju i protesti u kojima sudjeluju deseci tisuća ljudi, no vlasti ne popuštaju iako je utjecaj gladovanja na zdravlje štrajkača sada već prilično ozbiljan.
Na vulkanskom otoku Tenerifeu živi preko 900 tisuća ljudi, a suptropska mediteranska klima, pješčane plaže, nacionalni parkovi i kulturna baština pod zaštitom UNESCO-a, grad San Cristóbal de La Laguna, lani su privukli čak 16 milijuna turista, što je brojka koja je kanarski turizam odavno smjestila u kategoriju neodrživog. U administrativno-političkom smislu Kanarski su otoci španjolski autonomni teritorij s vlastitom samoupravom i poreznim stopama nižima od ostatka države, a gotovo 80 posto BDP-a čine uslužne djelatnosti, prije svega turizam. Među turistima najveći udio čine Britanci, koji prednjače i među stranim vlasnicima “drugih domova”, odnosno vikendica. Zarada od turizma prošle je godine iznosila sedam milijardi eura, pa stranci koji su ovih dana od tamo govorili za medije, bilo turisti bilo vlasnici različitih biznisa, prilično iziritirano izražavaju stav da se obijesni lokalci ne bi trebali buniti protiv onoga što im “puni proračun”.
Nesvjesni klimatske krize koja će Tenerife sasvim izvjesno pretvoriti u mjesto na kojemu se ne može živjeti, turisti, a nerijetko i britanski novinari koji o tome ekstenzivno izvještavaju, lokalnom stanovništvu uvrijeđeno spočitavaju da im kvare “teško zarađeni odmor” naljepnicama i grafitima nedobrodošlice iako su samo došli po “malo sunca i mora” kojima su, za razliku od njih, stanovnici Tenerifea tako “blagoslovljeni”. Cijena pretjeranog turizma, međutim, debelo premašuje sedam milijardi eura godišnje kada se u obzir uzmu ireverzibilne štete po okoliš i otočno stanovništvo. Kriza stanovanja uzrokovana rastom potražnje i cijena nekretnina, kao i standardnom praksom izbacivanja dugoročnih podstanara zbog kratkoročnog turističkog najma, poprimila je tolike razmjere da mediji izvještavaju o ljudima koji su prisiljeni spavati u automobilima, pa čak i špiljama. Istraživanja pokazuju da je oko trećina stanovništva Kanarskih otoka zbog rasta cijena u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti.
Plaže su zagađene, promet i infrastruktura, poput zdravstvenih ustanova i gospodarenja otpadom, na rubu kolapsa, a unatoč nestašici vode novi resort u izgradnji dobio je dozvolu za korištenje 400 tisuća litara vode dnevno. Hotel se, osim toga, gradi u zaštićenom parku prirode, pa prosvjednici traže da se gradnja obustavi. Traže i ograničavanje broja privatnih apartmana, smanjenje broja dolazaka turista za najmanje 30 posto te uvođenje turističkog poreza koji bi trebao rezultirati manjim brojem dolazaka i stvaranjem prihoda kojima bi se obnovila devastirana područja. Protestne skupine Canarias se agota (Kanari su rasprodani) i Kanarias se exhausta (Kanari su iscrpljeni) uspjele su privremeno zaustaviti gradnju nova dva hotelska kompleksa zbog kršenja standarda zaštite okoliša, no radovi su nedavno ponovno pokrenuti pa su uslijedili protesti.
Ministrica turizma u vladi Kanarskog otočja Jessica de Léon lopticu je prebacila na vlasti u Madridu, tvrdeći da bi za efikasno rješenje tih problema trebalo provesti legislativne promjene, no svjesna je, kaže, da “turizam prodire u stambene kvartove, uzrokujući tako krizu stanovanja”. Strane korporacije na Tenerifeu kupuju cijele zgrade kako bi stanove u njima koristile za kratkoročni najam, a svi se slažu da je teško rješiv problem i neregulirani rad internetskih platformi kakve su Airbnb i Booking. Izvršni direktor hotelske grupacije Coral Hotels Roberto Barreiro novinarima je rekao da privatni smještaj broji oko 220 tisuća kreveta, što je ekvivalentno 400 prosječno velikih hotela.
Prvi protesti protiv turizma u Španjolskoj su izbili u godinama prije pandemije Covida-19, naročito u katalonskoj prijestolnici Barceloni, čija je bivša gradonačelnica Ada Colau po dolasku na vlast počela uvoditi mjere kao što je ograničavanje privatnog smještaja i povećanje turističke pristojbe. Barcelonu je 2019. posjetilo 20 milijuna turista, a gradonačelnica Colau, koja je na toj funkciji bila od 2015. do 2023., zabranila je i prenamjenu prostora u povijesnoj gradskoj jezgri u hotele, protivila se proširenju međunarodnog aerodroma kojim bi se kapacitet povećao na preko 50 milijuna dolazaka godišnje i uvela porez za turiste koji u grad dolaze kruzerima.
Mjere su, pokazuju istraživanja, dale rezultate jer je 2023. zabilježeno 12 milijuna dolazaka, gotovo dvostruko manje nego 2019. godine, dok je ukupan iznos turističke potrošnje unatoč tome porastao za gotovo 15 posto. Katalonske vlasti izvijestile su i da se broj privremenih radnih ugovora za radnike u Barceloni smanjio sa 88,4 na 54,7 posto, što ukazuje na to da mjere za ograničavanje turizma imaju pozitivan efekt i na radnička prava. Katalonski primjer sada su odlučili slijediti i stanovnici Kanarskih otoka, ali i brojnih drugih mjesta u Španjolskoj, državi koju je lani posjetilo rekordnih 85 milijuna turista. Posljednjih mjeseci tako se bilježe akcije u raznim dijelovima zemlje, uključujući Balearske otoke, na čijim se plažama mogu vidjeti lažna upozorenja o “opasnosti od pada sa stijena” ili “opasnih meduza” i Malagu koja je oblijepljena porukama “Ovo je nekoć bio moj dom” i “Turisti idite kući”.
Vatrogasne mjere uveo je i grad San Sebastian ograničavanjem broja ljudi u turističkim skupinama, dok Sevilla razmatra naplatu ulaza na trg Plaza de España. Ulaz u grad odnedavno naplaćuje i Venecija, čija je povijesna jezgra od 1950-ih izgubila 120 tisuća stanovnika, pa ih sada ima manje od 50 tisuća. No naplata ulaznica, koja postaje standardna praksa u turističkim središtima, zapravo je mjera daljnje komodifikacije usmjerena isključivo na punjenje gradskog proračuna, koja nema pozitivne učinke na stanovništvo. Dapače, kako kaže Susanna Polloni iz aktivističke grupe Mreža solidarnosti za stanovanje, naplaćivanje ulaznica grad gura još dublje upravo u ono stanje koje stanovnici ne žele, normalizirajući imidž Venecije kao “grada muzeja”. Polloni kaže i da im se sve više javljaju beskućnici koji imaju posao i ljudi prisiljeni živjeti u stanovima koje su zbog ruiniranosti i vlage zdravstvene vlasti proglasile nehigijenskima.
Otpor pretjeranom turizmu nije ograničen samo na mediteranske zemlje, premda je tamo najveći. Tako su lani stanovnici austrijskog sela Hallstatta, koji godišnje posjeti oko milijun turista, sami postavili ogradu kako bi onemogućili pristup lokaciji na kojoj turisti rade selfije. Vlasti Amsterdama lani su pak provele kampanju bez presedana poručujući konkretno turistima iz Velike Britanije da ne dolaze. Prema podacima UNWTO-a broj ljudi koji godišnje posjećuju druge zemlje od 2000. više se nego udvostručio, sa 674 milijuna te godine na 1,4 milijardi 2019. godine. Od toga polovica njih putuje u Evropu. UN-ova agencija predviđa da će ove godine brojka dosegnuti 1,8 milijardi, pri čemu 80 posto posjetitelja odlazi u samo deset posto destinacija.
Eksplozivnom rastu najviše su kumovale niskobudžetne aviokompanije i liberalizacija online industrije kratkoročnog iznajmljivanja apartmana. Okolišna, ekonomska, urbanistička i kulturološka degradacija bilježe se u svim popularnim turističkim odredištima, od Balija, otoka sa značajnom muslimanskom manjinom po kojemu turisti hodaju u kupaćim kostimima unatoč apelima da to ne čine, do Havaja, gdje se lokalnim školarcima zabranjuje terenska nastava čiji je cilj upoznati se s običajima starosjedilačkog stanovništva. Na takozvanim egzotičnim destinacijama lokalno stanovništvo svedeno je, osim na radnike u uslužnim djelatnostima, na objekte čije se slike stavljaju na društvene mreže, pa sve više socioloških istraživanja suvremeni turizam opisuje kao oblik kolonijalizma u kojemu se stanovništvo eksploatira a turist figurira kao “spasitelj” lokalne ekonomije.
Osim samog turizma, u mediteranskim zemljama, pa tako i u Španjolskoj, na porast cijena nekretnina utječe i porast broja vikendica koje tamo kupuju stranci, kao i sve veće prisustvo “digitalnih nomada”. Istraživanje konzultantske tvrtke Tinsa prošle je godine pokazalo rast cijena vikendica od 6,3 posto u odnosu na godinu ranije na razini cijele Španjolske, s prosječnim cijenama kvadrata od 6.000 eura na Balearskim otocima, a na Tenerifeu nešto manje od 3.000. Statistike pokazuju i da su prošle godine svaku petu nekretninu kupili takozvani “expats”, kako se nazivaju migranti iz bogatih zapadnih zemalja, među njima najviše Britanci, a zatim Nijemci, Šveđani, Nizozemci i Danci.
Kada su u pitanju digitalni nomadi, socijalistička vlada premijera Pedra Sancheza u siječnju prošle godine uvela je jednogodišnje radne vize za strance izvan Evropske unije koji dokažu da imaju mjesečne prihode od najmanje 2.160 eura, što je jedan od najnižih iznosa u EU-u. S druge strane, zbog rasta cijena i špekulacija na tržištu nekretnina vlada razmatra ukidanje takozvanih zlatnih viza, koje bogatim strancima omogućuju da u zamjenu za “investiciju” od minimalno 500 tisuća eura dobiju dozvolu trajnog boravka u zemlji.