Međunarodna organizacija za migracije (IOM) objavila je prošlog mjeseca Izvještaj o svjetskim migracijama, kakav od 2000. godine redovito objavljuje kako bi pratila trendove u kretanjima globalnog stanovništva. Ovogodišnji izvještaj donosi neke rekordne statistike, ali i pokazuje da politički narativ kakvim se danas pristupa migracijama sadrži brojne mitove koji nisu potkrijepljeni činjenicama.
Kada je ova organizacija prije 24 godine objavila prvi izvještaj o migracijama na razini cijelog svijeta, kao glavni pokretač trendova navela je globalizaciju odnosno sve slobodnije kretanja kapitala, roba i ljudi diljem svijeta. Te je godine IOM napisao da je rast migracija od 2,59 posto prvi put premašio prirodni prirast globalne populacije, a udio globalnog stanovništva koje je u pokretu nastavio je lagano i stabilno rasti i danas iznosi 3,6 posto. To je ukupno 281 milijun ljudi, odnosno 128 milijuna više nego 1990. i preko tri puta više nego 1970. godine. No IOM napominje da je ta brojka zapravo vrlo mala u odnosu na negativne političke konotacije koje se danas pridaju migracijama, jer velika većina ljudi živi u zemljama u kojima su rođeni.
Uz globalizaciju, koja ostaje trajan pokretač suvremenih migracija, u današnje vrijeme tri osnovna faktora koja na njih utječu su ratovi, ekonomska prekarnost uzrokovana neoliberalnim politikama i strukturnim reformama koje međunarodne financijske institucije nameću siromašnim državama te klimatske promjene. Te su se pojave intenzivirale čak i u odnosu na nedavnu 2022., kada je objavljen predzadnji izvještaj, jer su se u međuvremenu otvorila dva nova ratna žarišta, u Ukrajini i u Gazi, koja su povećala broj izbjeglica, ali i utjecala na okolnosti koje dovode do daljnjih migracija, primjerice nesigurnost hrane i energije. Osim toga, potres koji je prošle godine pogodio Tursku i Siriju rezultirao je raseljavanjem preko 2,7 milijuna ljudi u tim zemljama, a intenzivirale su se i negativne posljedice ljudskog djelovanja na prirodu, za koje autori konstatiraju da “postoji snažan osjećaj da će te posljedice ostati bez adekvatnih preventivnih akcija”.
Od ukupnog broja od 286 milijuna migranata i tražitelja azila, njih 117 milijuna su izbjeglice, 169 milijuna migrantski radnici, a oko pet milijuna tražitelji azila. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da oko dvije milijarde ljudi diljem svijeta radi u neformalnom sektoru s minimalnom socijalnom zaštitom i istim takvim radničkim pravima što, zajedno s velikom nezaposlenošću mladih, uzrokuje radne migracije. Uz to, klimatske promjene dovode i do migracija ruralnog stanovništva u gradove, a dio tih ljudi zatim migrira i dalje u zapadne zemlje.
Suprotno uvriježenoj propagandi desnice u zapadnim zemljama, unatoč stabilnom rastu niskog intenziteta u korist drugih, omjer žena i muškaraca među migrantima prilično je ujednačen (135 milijuna i 146 milijuna). Statistike pokazuju i da dvostruko više ljudi pogođenih ratom ostaje raseljeno unutar granica svojih država nego što ih odlazi preko granice. Samo 5,4 milijuna ljudi bili su u vrijeme pisanja ovog izvještaja tražitelji azila u drugim državama, iako je u odnosu na 2000. godinu zabilježen rekordan porast broja izbjeglica i interno raseljenih osoba – s 14 na 35,4 milijuna kada su u pitanju izbjeglice, a s 21 na 71,4 milijuna za interno raseljene.
Unatoč porastu i suprotno uvriježenom mitu, većina izbjeglica nalazi se u malom broju uvijek istih država, najčešće susjednih, a među deset najvećih primateljica izbjeglica samo je jedna evropska država, Njemačka. S druge strane, sedam godina zaredom rekorderka među primateljicama je Turska sa skoro 3,6 milijuna izbjeglica, uglavnom Sirijaca, a za njom slijede Pakistan, Iran, Ruska Federacija i nekoliko afričkih država. Štoviše, prema podacima UNHCR-a, upravo se u siromašnim državama nalazi najviše izbjeglica, a u Evropi njih tek minoran dio. Svaka peta izbjeglica uopće smještena je u subsaharskoj Africi, dok se 90 posto svih azijskih izbjeglica nalazi u samo tri države (Iran, Pakistan i Bangladeš). Jednako tako, većina interno raseljenih nalazi se u zemljama Bliskog istoka i subsaharske Afrike, izuzev Ukrajine koja je na drugom mjestu po broju interno raseljenih (5,9 milijuna), odmah iza Sirije (skoro sedam milijuna).
Podjednako suprotno na zapadu rasprostranjenoj paranoji, istraživanja IOM-a pokazuju i da su se u posljednjih 25 godina regularni migracijski kanali za državljane siromašnih zemalja kontinuirano smanjivali, dok su se kanali za ljude iz bogatih zemalja povećavali, primjerice u slučaju šengenske zone Evropske unije. Također, kada su u pitanju takozvani migracijski koridori, velika većina onih najvećih uopće ne uključuje evropske zemlje, a kada ih i uključuje, najčešće su obje zemlje evropske, primjerice koridor Poljska – Njemačka ili Ukrajina – Poljska. Najveći globalni migrantski koridori su Meksiko – SAD sa skoro 11 milijuna ljudi prošle godine, a zatim Sirija – Turska, Ukrajina – Ruska Federacija, Indija – Ujedinjeni Arapski Emirati, Afganistan – Iran itd.
Što se tiče migracija uzrokovanih klimatskim promjenama, za njih se procjenjuje da bi do 2050. mogle dosegnuti skoro 220 milijuna ljudi. U posljednjih desetak godina broj ljudi koji se suočavaju s akutnom nesigurnošću hrane povećao se za 1,5 puta i dosegnuo 257 milijuna ljudi, potencijalnih izbjeglica. IOM dijagnosticira da su primarni uzrok nesigurnosti hrane u siromašnim zemljama klimatske promjene u vidu kratkotrajnih katastrofa kakve su poplave, uragani i požari, te dugotrajnih poput suša i povećanja razine mora. Kao drugi uzrok organizacija navodi dominantni globalni model proizvodnje hrane koji uništava male poljoprivrednike, onemogućava pravedan pristup zemlji i favorizira megaplantaže, koje također uzrokuju raseljavanje ljudi.
U posljednjem izvještaju IOM je zabilježio i rekordne iznose novca koji radnici migranti šalju u svoje zemlje porijekla, takozvane remitende. One su dosegnule 831 milijardu američkih dolara, čak 650 posto više nego u vrijeme pisanja prvog izvještaja 2000. godine. Većina tog novca, 647 milijardi, otišla je u zemlje niskih i srednjih prihoda, a IOM ističe i da ukupan iznos remitendi već desetak godina premašuje iznose financijske pomoći koju zemlje u razvoju dobivaju od vlada bogatih zemalja (Službena razvojna pomoć, ODA) i od privatnog sektora (Strane direktne investicije, FDI). Osim toga, analize Svjetske banke pokazuju da većina razvojne pomoći privatnog sektora (FDI) odlazi u veće ekonomije globalnog juga i u sektore u kojima obično ne sudjeluju najsiromašniji slojevi društva, čime zapravo doprinosi nejednakosti, dok se remitende stranih radnika pravilnije raspoređuju po siromašnim državama.
IOM navodi da dugoročna istraživanja pokazuju da su migracije kroz povijest bile motor ljudskog razvoja i da mogu imati značajne koristi za ljude koji migriraju, njihove obitelji i zemlje iz kojih dolaze, ali i za zemlje primateljice, primjerice tako da u zemljama sa starim stanovništvom smanjuju pritisak na mirovinske sustave. Podaci IOM-a tako pokazuju da već dva desetljeća u visokorazvijenim zemljama migracije nadmašuju prirodni prirast kao faktor porasta stanovništva.
Uz to što su iznosi remitendi već godinama veći od iznosa ODA-a i FDI-ja, bogate države istovremeno kontinuirano povećavaju svoje vojne proračune, pogoršavajući time uvjete života u raznim dijelovima svijeta i uzrokujući daljnje migracije. Godine 2022. ukupna globalna potrošnja za vojsku iznosila je oko tri bilijuna dolara, a profiti proizvođača oružja 600 milijardi, samo malo manje od iznosa remitendi koje su radnici migranti poslali u siromašne zemlje.
U periodu obuhvaćenom recentnim izvještajem zemlje koje su primile najviše novca od remitendi bile su Indija, Meksiko, Kina, Filipini i Francuska, pri čemu je u Indiju otišlo 111 od ukupno 831 milijarde dolara. Zanimljivo je da se, uz Francusku, na popisu deset vodećih primateljica remitendi nalazi još jedna od sedam najrazvijenijih zemalja svijeta (G7), a to je Njemačka. Većina novca koji se iz inozemstva ulijeva u ove dvije zemlje dolazi od njihovih državljana koji rade u Švicarskoj.
Kada su u pitanju zemlje izvori remitendi, u pravilu su to visokorazvijene države, iako je i ovdje zadnjih godina došlo do nekih odstupanja. Sjedinjene Američke Države desetljećima su prve na ovoj listi, s ukupnim odljevom od skoro 80 milijardi dolara 2022. godine. No za njima slijedi Saudijska Arabija, pa tek onda druge razvijene zapadne države (Švicarska pa Njemačka). U deset vodećih zemalja izvora remitendi su i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su ujedno već 24 godine vodeća država svijeta s najvećim udjelom međunarodnih migranata u stanovništvu. Kina je pak istovremeno i jedna od vodećih primateljica remitendi i zemalja iz kojih one odlaze u druge države, dok je prema udjelu remitendi u BDP-u vodeća zemlja svijeta Tadžikistan s čak 50 posto.
U svom izvještaju IOM je jedno poglavlje posvetio odnosu migracija i nacionalne sigurnosti, navodeći kako se paradigma u tom smislu promijenila početkom 1990-ih godina. Tada se pojavljuje koncept sekuritizacije, odnosno pomicanja značenja sigurnosti s vojnog na civilne aspekte, prije svega na međunarodne migracije, nauštrb humanitarnog i razvojnog pristupa ljudskoj sigurnosti. Proces sekuritizacije, objašnjava IOM, odvija se u sferi jezika, odnosno opisivanja (navodnih) prijetnji nacionalnoj sigurnosti kako bi se opravdalo uvođenje različitih izvanrednih mjera – pograničnih kontrola, nadzora, obavještajnih sustava, antiterorističkih politika i slično. S druge strane, piše IOM, zapravo jedina značajna veza između migracija i sigurnosti ona je koja se odnosi na same migrante, koji su sve ranjiviji u svim fazama migracije. Ako se u obzir uzme samo faza tranzita, broj smrti migranata u konstantnom je porastu već deset godina, a 2023. zabilježeno je rekordnih 8500 smrti. Ova je organizacija od 2014. zabilježila više od 63 tisuće slučajeva umrlih i nestalih na migracijskim rutama, naročito na području Afrike, Azije i Mediterana.