Početkom siječnja tim japanskih znanstvenika isplovio je brodom opremljenim gigantskim robotskim usisivačem prema koraljnom otoku Minamitorišima u Tihom oceanu, 2.000 kilometara udaljenom od Tokija, kako bi se upustio u poduhvat kakav još nije izveden.
U pitanju je petotjedni pilot-projekt ispumpavanja mulja s morskog dna u cilju prikupljanja takozvanih polimetalnih nodula, odnosno kvržica koje sadrže kritične metale kao što su nikal, kobalt i mangan. Ti se metali koriste u proizvodnji kompjutora, mobitela, baterija za električne automobile i dijelova postrojenja obnovljivih izvora energije.
Brod je, osim robotskim usisivačem, opremljen i 6.000 metara dugačkom pumpom uz pomoć koje je, zahvaljujući ekstremnom tlaku – 600 puta većem od onog iznad razine mora, izvukao 35 tona mulja smještenog nekoliko metara ispod morskog dna.
Pilot-projekt završen je sredinom veljače i smatra se uspjehom, jer morski mulj još nikada nije izvučen s tolike dubine. Japan je, naime, sličan eksperiment proveo 2022. godine, ali na dubini više nego dvostruko manjoj, odnosno 2.500 metara.
Tamošnji znanstvenici i inženjeri sada se nadaju da će tijekom ove godine uspjeti izvlačiti nekoliko stotina tona podmorskog sedimenta dnevno, no računica kaže da bi dnevno trebalo crpiti 3.500 tona kako bi cijeli projekt bio isplativ. Drugi uvjet je da cijene ovih kritičnih metala na tržištima ostanu visoke, te time osiguraju zadovoljavajuće profite za ulaganje koje dosad iznosi 250 milijuna dolara.
U nacionalnoj Agenciji za znanost i tehnologiju mora i kopna očekuju da će se u jednoj toni mulja nalaziti prosječno dva kilograma različitih rijetkih metala, uz nikal, kobalt i mangan još i oni egzotičnih imena kao što su iritij, terbij i disprozij. Znanstvenici navedene agencije u časopisu Nature 2018. objavili su rad u kojemu tvrde da su na području koje namjeravaju eksploatirati smještene zalihe dovoljne da zadovolje globalnu potražnju na periode od tri pa do šest desetljeća, ovisno o metalu.
Ono čime se, naravno, nisu pohvalili jest da će takvo ekstremno nasilje imati zasad još nesagledive štetne posljedice na oceanske ekosustave i brojne životinjske vrste, od kojih velika većina nije ni istražena s obzirom na to da obitavaju na ljudima nedostižnim dubinama. Brojne vrste žive oko ili na samim polimetalnim kvržicama pa stoga njihov opstanak ovisi o tim tvorbama, koje će se sada uklanjati iz mora.
Isparavanja i sedimenti koji će nastajati uslijed rudarenja širit će se uokolo i prekrivati šira područja, a zvučno i svjetlosno zagađenje uzrokovati stres i ugibanje životinja. Morski ekosustavi povezani su, pa destrukcija jednoga za sobom povlači degradaciju okolnih, a već sada se može pretpostaviti da će tako izmrcvarena područja biti nenastanjiva desetljećima, ako ne i stoljećima.
Ugrozit će se hranidbeni lanci i ribarstvo u otočkim državama koje ovise o toj grani ekonomije, kao i kapacitet oceana za obavljanje esencijalne klimatološke funkcije – apsorbiranja ugljičnog dioksida, a time i hlađenja planeta. O “trivijalnostima” poput one da oceani za starosjedilačke narode otočkih država imaju duhovno, odnosno religijsko značenje izlišno je i govoriti.
“Siguran sam da će stanište na kojemu direktno interveniraju biti potpuno uništeno”, rekao je za portal Mother Jones Takahiro Kamisuna, istraživač Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu, komentirajući japanski projekt. Autori jedne od rijetkih znanstvenih studija koje se ovime bave procijenili su, pak, da žetve polimetalnih kvržica bioraznolikost mogu smanjiti za 30 posto.
U pitanju je u najmanju ruku konzervativna, a vjerojatnije uljepšana procjena s obzirom na to da je studiju financirala The Metals Company, kanadska kompanija koja se bavi istraživanjem i rudarenjem u dubokom moru. A ta kompanija ujedno je i prva koja se nedavno javila na natječaj za licence koje će uskoro početi izdavati i vlasti Sjedinjenih Država. No za razliku od Japana, koji će kvržice vaditi iz svojih teritorijalnih voda, administracija Donalda Trumpa nakanila je izdavati licence za rudarenje u ni manje ni više nego međunarodnim vodama.
Za regulaciju rudarenja u međunarodnim vodama zadužena je Međunarodna uprava za morsko dno (International Seabed Authority, ISA), čijih bi 170 članica trebalo postići konsenzus oko uvjeta pod kojima bi svijet ušao u eru komercijalnog rudarenja na oceanskom dnu. U pitanju je poduhvat o kojemu se razmišlja već 50-ak godina, no s obzirom na to da je proces tehnički iznimno zahtjevan, iz kapitalističke vizure pretjerano ograničen međunarodnim pravom i diplomatskim odnosima, te potencijalno ekološki katastrofalan, članice već desetak godina bezuspješno pokušavaju donijeti regulativu.
U svojoj standardnoj pljačkaškoj maniri, Trump je sada odlučio iskoristiti regulatorni vakuum i ponašati se kao da su svjetski oceani njegovo privatno vlasništvo, te izdavati licence protivno UN-ovoj Međunarodnoj konvenciji o pravu mora, kojoj SAD, naravno, nikada nije ni pristupio.
Međunarodna konvencija o pravu mora usvojena je 1982. godine, a stupila je na snagu 12 godina kasnije, nakon čega je osnovana ISA kao neovisno regulatorno tijelo. Prema Konvenciji, potpisnice imaju pravo rudariti u teritorijalnim vodama udaljenima maksimalno 200 nautičkih milja od njihovih teritorija, dok su međunarodne vode u domeni Agencije. Njezine su se članice posljednjih put sastale u veljači ove godine, nakon čega je glavna tajnica Agencije, brazilska oceanografkinja Leticia Carvalho, izjavila da će pravila biti spremna do kraja godine. “Vrijeme za ideološke diskusije je prošlo”, rekla je Carvalho, dodavši i da je potrebno što prije djelovati kako bi se preduhitrio domino-efekt koji će izazvati ovakvo ponašanje SAD-a.
Članice moraju odlučiti “što je poželjno, a što se može tolerirati”, izjavila je također regulatorica i time jasno dala do znanja da ovu ekološku katastrofu nezamislivih razmjera više nije moguće spriječiti, već samo eventualno usporiti. “Prije 30 godina svijet se dogovorio da to područje pripada svima nama i da u to trebamo ući kolektivno. U svijetu bez međunarodnih pravila oceani će se pretvoriti u neku vrstu Divljeg zapada, na kojemu svaka država radi što hoće”, rekla je Carvalho, dok je još ranije potpuni moratorij na rudarenje zatražilo 40-ak uglavnom otočkih država, koje su ujedno i najpodložnije utjecaju klimatskih promjena.
No nakon što je Trump prošle godine relevantnim američkim agencijama uputio direktivu da počnu izdavati licence, teško je zamisliti da bi više išta moglo zaustaviti rudarske kompanije koje već godinama čekaju u niskom startu.
Iako su međunarodne vode, kako im i samo ime kaže, međunarodne, Trump je u svojoj uredbi jasno napisao da se kompanije mogu prijaviti za rudarenje “unutar i izvan nacionalne jurisdikcije”. Pozvao se pritom na kafkijansku interpretaciju američkog zakona iz 1980. kojim SAD sam sebi daje ovlast da to čini. U veljači ove godine kanadska je kompanija Metals Company, preko svoje američke podružnice, prva aplicirala za tu licencu.
Prije toga, Nacionalna administracija za oceane i atmosferu (NOAA) “konsolidirala” je proceduru, odnosno prepolovila broj potrebnih studija utjecaja na okoliš i skratila periode za javnu raspravu, drugim riječima drastično srezala uvjete za zaštitu okoliša. “Imamo sredstva za proizvodnju materijala u prijateljski nastrojenoj partnerskoj državi.
Nedostaje nam samo dozvola da krenemo”, rekao je tom prilikom CEO kompanije Gerard Barron, dodavši i da nema namjeru čekati da međunarodna agencija donese pravila. “Za razliku od ISA-e, SAD ima kompletan i moderniziran regulatorni set. Industrija je jasno poručila u koji od ta dva režima ima povjerenja”, rekao je šef ove korporacije, koja svoje investitore uvjerava da će s komercijalnim iskapanjem započeti već krajem iduće godine.
Područje na kojemu će The Metals Company operirati naziva se Zona Clipperton-Clarion i smještena je u Tihom oceanu između Meksika i Havaja, a crpljenje će se vršiti na području od oko 65 tisuća kvadratnih kilometara. Istraživanja američkog Geološkog instituta procjenjuju da se tamo nalazi više zaliha nikla, kobalta i mangana nego na kopnu, a kompanija je u istraživanja i tehnologiju uložila 500 milijuna dolara.
Predstavnici ove industrije, inače, kao ciničan argument nikada ne zaborave spomenuti i da je rudarenje na kopnu povezano s masovnim kršenjima ljudskih prava, što ovdje neće biti slučaj, kao i da rudarenje na kopnu kao posljedicu često ima radioaktivnost, što se, tvrde, rudarenjem u oceanima neće događati.
Istovremeno s japanskim pilot-projektom i početkom izdavanja licenci u SAD-u, vlade ovih dviju država potpisale su i memorandum o suradnji u istraživanju i eksploatiranju podmorskih minerala, te u zajedničkoj izjavi objasnili da je cilj toga partnerstva “postizanje ekonomske i nacionalne sigurnosti”.
Nova japanska premijerka Sanae Takaiči, suočena s jednom o najvećih inflacija posljednjih godina, u Washingtonu je s Trumpom potpisala niz sporazuma o ekonomskoj suradnji, te istovremeno započela s rudarenjem u svojim teritorijalnim vodama, za što joj ne treba dopuštenje ISA-e.
Tadašnja japanska vlada još je 2010. donijela ovu stratešku ekonomsku odluku, nakon incidenta kada je jedan kineski ribarski brod uplovio u vode koje su predmet teritorijalnog spora. Japanske vlasti uhapsile su kineskog kapetana, Kina je zauzvrat drastično reducirala izvoz kritičnih minerala u Japan, koji čak 90 posto tih sirovina kupuje od nje, a japanski industrijski giganti poput Toyote i Panasonica ostali su bez repromaterijala za proizvodnju. Japan danas od Kine uvozi 60 posto kritičnih minerala, a eskalacija geopolitičkih sukoba i dolazak na vlast ratoborne Sakaiči ubrzali su planove za eksploataciju podmorskih mineralnih resursa.
U nedavno objavljenoj studiji Greenpeace je razradio scenarij u kojemu bi do ranih 2030-ih šest lokacija koje se razmatraju za rudarenje postale operativne. Polazeći od pretpostavke da će ISA u međuvremenu donijeti regulativu, organizacija je izračunala da će afričke i pacifičke države od rudarenja godišnje dobivati po nekoliko stotina tisuća dolara, dok bi privatne kompanije zarađivale oko 5,5 milijardi dolara u prve tri godine komercijalnog rudarenja.
Također, neki stručnjaci upozoravaju da se cijela ideja rudarenja u oceanima temelji na klimavoj pretpostavci da će globalna potražnja za kritičnim mineralima ostati na sadašnjim razinama. Oni predviđaju pad potražnje, navodeći da se Kina već sada okreće proizvodnji baterija s drugim sirovinama od onih koji se nalaze u polimetalnim kvržicama.
To je, međutim, procjena koja iz perspektive rudarskih kompanija nije relevantna, a osim Japana, o rudarenju u svojim teritorijalnim vodama razmišljaju još i Norveška i Papua Nova Gvineja. Uz izdavanje licenci za rudarenje u međunarodnim vodama, SAD je pak najavio da će to isto činiti i u svojom vodama oko Aljaske i Američke Samoe u Tihom oceanu.