Lokalni izbori održani 31. ožujka u Turskoj predstavljaju najveći poraz predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegove konzervativne Stranke pravde i razvoja (AKP) u duže no dvodesetljetnoj vladavini. Opozicijska kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP) osvojila je 37,8 posto glasova, zadržavši vlast u najvećim gradovima – Istanbulu, Ankari, Izmiru i Antaliji te preuzevši dodatne kao što su Bursa, Denizli ili Balıkesir. AKP je dobio 35,5 posto glasova, sedam manje nego 2019. godine.
Osim što je ovo prvi put od 2001. da AKP zaostaje za glavnim konkurentom, CHP je zabilježio znatan rast podrške u unutrašnjosti Anatolije koja je dosad predstavljala glavno uporište vladajućih. Poraz je tim veći zato što se Erdoğan aktivno uključio u kampanju, pretvorivši izbore u referendum o svojoj vladavini. Rezultat je izostao, uključujući i u 16-milijunskom Istanbulu u kojem je 1980-ih započeo političku karijeru. U ekonomski, društveno i kulturno najznačajnijem turskom gradu uvjerljivo je pobijedio dosadašnji gradonačelnik Ekrem İmamoğlu. Ambiciozni i popularni političar slovio je kao potencijalni kandidat na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, no u ime CHP-a kandidirao se tadašnji stranački vođa Kemal Kılıçdaroğlu, a CHP je izgubio i predsjedničke i parlamentarne izbore.
O Erdoğanovom strahu od İmamoğlua govori i činjenica da je potonji 2022. zbog uvrede državnih funkcionara osuđen na dvije i pol godine zatvorske kazne, što uključuje i zabranu bavljenja politikom u tom periodu. İmamoğlu se žalio te do drugostupanjske presude kazna nije na snazi. İmamoğlu bi mogao biti najvažniji budući Erdoğanov izazivač, ukoliko ne bude spriječen sudskim odlukama.
Pozadina izbornog rezultata uvelike se nalazi u višegodišnjoj ekonomskoj krizi. Inflacija iznosi približno 70 posto, dok se trećina stanovništva 85-milijunske zemlje nalazi u riziku od siromaštva. Uzroke krize obično se pronalazi u Erdoğanovoj neortodoksnoj ekonomskoj politici i održavanju niskih kamatnih stopa. Odnedavno su vlasti ipak posegnule za njihovim dramatičnim podizanjem te je pokrenut program štednje kako bi se udovoljilo zapadnim tržištima. To je otuđilo AKP-ovu jezgru, koju očito nije mogla zadržati ni najava podizanja minimalne plaće za 49 posto. Rezultati izbora imat će snažan utjecaj na budući smjer zemlje. Pobjeda bi Erdoğanu omogućila cementiranje autokratske vlasti i daljnje uništavanje demokracije. Turski sultan najavio je donošenje novog ustava kojim bi mu se omogućilo da 2028. dobije i četvrti predsjednički mandat.
Vanjskopolitički, izborni bi uspjeh poslužio za opravdavanje relativno bliskih odnosa s Putinovom Rusijom. Trenutno se ti planovi doimaju ozbiljno ugroženim. No analitičari poput Amberin Zaman nagađaju da bi upravo poraz mogao dovesti do jačanja autoritarizma i radikalizacije Erdoğanove nacionalističke politike.
İmamoğlu pobjedu zahvaljuje i savezu s prokurdskom Strankom narodne jednakosti i demokracije (DEM), pri čemu Kurdi čine značajnih 11 posto istanbulskog stanovništva. Kako nemali dio DEM-ove baze simpatizira Radničku partiju Kurdistana (PKK), koja od 1984. vodi oružanu pobunu, Erdoğan je CHP napadao tvrdeći da surađuje s teroristima. I DEM je na ovim izborima poboljšao rezultat, otimajući AKP-u vlast u nekoliko provincija turskog Kurdistana. No DEM-ovom izbornom pobjedniku u polumilijunskom Vanu zabranjeno je preuzimanje vlasti te stižu izvještaji o prosvjedima, sukobima s policijom i jačanju represije u tom dijelu zemlje. Ukratko, iako su ovi izbori proglašeni povijesnim, njihove posljedice neko vrijeme neće biti jasne.