Ćudi kasnoga ljeta
Pojam pakla (lat. infernus) je prema religijskim i mitološkim vjerovanjima mjesto gdje ljudi koji su u životu činili zlo, u zagrobnom životu trpe vječnu patnju i kaznu. Biblija, jednako tako i Kuran u pakao šalju one koji su prekršili sve ljudske i božanske zakone. U zemaljskome životu, pak, paklom se nazivaju stanja organiziranog zločina, u kome nevini stradaju od okrutne ljudske ruke. Metaforom pakla obilježena su mnoga književna djela, među kojima su svakako najpoznatija Danteov i Miltonov, napisani u trinaestom i sedamnaestom stoljeću. Pisci dvadesetog stoljeća, pak, pišu o zemaljskim paklovima u kojima stradaju nevini, a ta je metafora najčešće vezana za masovna mučilišta, koja su proizvele ideologije – Hitlerovi koncentracijski logori i Staljinovi gulazi lišili su života desetine milijuna ljudi.
Književnost dvadesetog stoljeća tako je dobila jedan novi žanr, koji Danilo Kiš naziva logorologijom. I tu on ne pravi nikakvu razliku između Hitlerovih i Staljinovih mučilišta, pa kaže: „Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ ga do sto đavola.“ Oba ova mučilišta i brojna druga bila su rezultat dva velikodržavlja Hitlerova, koje je provođeno u ime nacije i Staljinova koje se odvijalo tobož u ime klase. O paklovima Auschwitza i Kolime napisane su mnoge knjige, u koje spadaju i Kišove. Djela Jeana Améryja, Prima Levija, Paula Celana, Imre Kertésza ili s druge strane Varlama Šalamova, Karla Štajnera ili Solženjicina spadaju u najznačajnija književna djela protekloga vijeka, vremena svjetskih ratova. Njima svakako treba dodati i knjige Ilije Jakovljevića, koji je opisao vlastito zatočeništvo u ustaškome logoru Jasenovac i brojne druge s naših prostora.
Događaji koji su uslijedili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća prilikom raspada Jugoslavije u biti se ne razlikuju od fašističkih i staljinističkih paklova. Bosna i Hercegovina, središnja jugoslavenska republika, nakon izglasane državne samostalnosti pretvorila se u zemaljski pakao, u kome su naoružani, vođeni morbidnom idejom velikodržavlja, planski uništavali nevine, o čemu je posljednju riječ dao Haški tribunal i o tomu razuman čovjek više ne treba trošiti riječi. Vjerovali smo da se strahote našeg rata neće ponoviti u suvremenoj Europi, ali golgota Ukrajine gorko nas opominje da se staljinizam nakon kratkog vremena pritajenosti probudio i da njegov moloh pred našim očima guta stotine tisuća nevinih života. Moderni svijet je danas suočen s mogućnošću atomskog rata, koji prijeti sveopćim uništenjem života na planetu.
Dokumentarni roman „Deseta vrata pakla“ Rezaka Hukanovića (Prijedor, 1949) vraća nas u naše krvave devedesete. Hukanović u trećem licu (glavni junak knjige zove se Đemo) opisuje pola godine vlastitog boravka u srpskim koncentracijskim logorima Omarska i Manjača. On izbjegava ich-formu, kako ne bi upao u zamke autofikcije. Dokumentarna je ovo priča kako jedan mladi čovjek, koji se bavio pop muzikom i pisanjem ljubavnih pjesama, bez ikakva povoda biva uhapšen u vlastitome stanu i deportiran u koncentracijski logor. Preciznije – povod je bilo njegovo Ime, tj. njegova nacionalna pripadnost. „Dogodilo se ono najgore“, veli pisac, „i to baš ovdje, u čuvenom i u narodu opjevanom Potkozarju, gdje je historija od pamtivijeka koračala vojničkim korakom… Davali su Krajišnici u nekim ranijim ratovima svoje živote braneći Krajinu od neprijatelja, ali sada… Šta se ovo sad događa? Naprijatelje tražimo u svome komšiluku, prepoznajemo ga među ljudima bliskim nama.“
U Danteovu „Paklu“ postoji devet krugova, ali zemaljski ih ima deset, piše Hukanović i svi oni su neopisivo okrutni. Ta paklena vrata gora su od smrti, jer kroz njih naviru poniženja, gaženja elementarne ljudskosti i oluje nasilja nad ljudima čija je krivica samo činjenica da su Bošnjaci. U uvodnoj pjesmi autor opisuje svoj pitoreskni grad, gotovo idličnim slikama: „S jedne strane razasuta brda, stada sama po njima pasu, s druge Kozara polegla pa se malkice izmakla, i dolje, u ravnici, ko na dlanu u Prijedor se zagledala…“. A zatim Crvena i Bijela kuća, leševi, masovna pogubljenja i nemoćni ljudi, kako bi to rekao Imre Kertész, ljudi bez sudbine. Odvođenje ljudi, prebijanja i mučenja, silovanja žena, sve ono što smo čitali u djelima o Holokaustu, događalo se u tom mikrokozmosu u krajiškoj ravnici, daleko od očiju svijeta.
Veliki židovski književnik Elie Wiesel, i sam kao dijete zatočenik Auschwitza, u predgovoru Hukanovićevoj knjizi piše: „Posjetio sam Manjaču. Tamo sam upoznao komandanta logora Božidara Popovića. Bio sam u prilici da razgovaram s iscrpljenim logorašima, koji su u tom mraku izgovarali riječi koje su se ponekad teško mogle razumjeti. Priče tih ljudi bile su i vrlo bliske i sam sam bio velikim svjedokom njihove žrtve. Zatočenik Auschwitza najbolje je mogao razumjeti te teško razumljive riječi svoje braće po sudbini. Čovjek odrastao u slobodi i uređenom društvu ne može ih razumjeti nikako. Mađarski nobelovac Imre Kertész, preživjeli zatočenik Auschwitza, piše da svi ti filmovi o Holokaustu, poput Schindlerove liste i drugih obične su holivudske limunade, jer je iskustvo koncentracijskih logora neusporedivo i gotovo neopisivo. Logoraše jedino mogu razumjeti oni koji su genocid preživjeli.
Morfologiju srpskih koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni prvi je svijetu u ljeto 1992. godine otkrio američki novinar Roy Gutman, s kojim sam tokom rata razgovarao u Zagrebu (taj razgovor izišao je u bečkom časopisu Winzeile). Gutman mi je tad, sav potresen, rekao da su u pitanju pravi, pravcati logori smrti. Nije mogao vjerovati da je takvo ulogorivanje i mučenje ljudi poslije Holokausta uopće moguće i to u samom srcu Europe. Prva knjiga-svjedočanstvo koje mi je dopalo u ruke bila je knjiga „Keraterm, sjećanje na srpski logor“ Muhidina Šarića objavljena na njemačkom u Grazu 1993. godine, u kojoj ovaj prijedorski pjesnik ispisuje svoj križni put iz keratermskog mučilišta u austrijski egzil i ta knjiga ispunjavala me stravom. Druga knjiga, koja me je najviše dojmila djelo je Muharema Nezirevića „Živi ništa ne znaju“, istaknutog prijedorskog novinara i pisca, koji je, prošavši pakao srpskih koncentracijskih gubilišta završio u Stockholmu, gdje i danas živi. U gradu Prijedoru i cijeloj Bosanskoj krajini izvršen je genocid nad Bošnjacima, ali on nije osuđen, jer je bešćutna ruka svjetske pravde zadrhtala samo nad srebreničkim užasom.
No, vratimo se Hukanoviću. Nakon kratkotrajnog boravka u egzilu, on se, kao i Šarić, vratio u rodni grad, vjerujući i poslije svega da svaki čovjek treba da cvjeta tamo gdje je nikao. Vratio se u jedan novi, etnički „očišćeni“ Prijedor, nastavljajući da sanja svoje snove tamo gdje su oni bili okrutno prekinuti. Njegova knjiga „Deseta vrata pakla“ prevdena je i prevodi se na mnoge svjetske jezike, ukazujući ljudima šta živ čovjek može. Literatura je, naime jedina istinska povijest, jer se doktrinarna historija bavi tek brojevima žrtava, a književnost je tu, kako veli već citirani Kiš, da se ubojstvo nevinog djeteta mora razlikovati od smrti stoke na klaonici.
I dodajmo još na kraju, posljednjih mjeseci Hukanović je promovirao svoju knjigu u Italiji, za čije je izdanje pogovor napisao Paolo Rumiz, istaknuti talijanski novinar i pisac, koji je izvještavao o stradanju Sarajeva i Vukovara. Pred prepunim dvoranama diljem talijanske čizme, Hukanović je prezentirao svoju knjigu i sebe, kao njenog živog subjekta. Uz lijepe želje autoru, ponovimo još riječi Elija Wiesela iz predgovora, kao poruku čitatelju: „Zato bi trebalo da bude imperativ, dakle, da pročitaš ovu knjigu i da osiguraš da se ona pročita. Ova knjiga je rezultat jedne užasne noćne more, nastale zbog velike mržnje prema precima, stalno prisutne i veoma ubjedljive mržnje“.