foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Grob Isaka Babelja

Ćudi kasnoga ljeta

Kako pisati o Ukrajini? Oči su izranjavane slikama užasa, pa ruka zadrhti nad tastaturom. Nepodnošljiva lakoća brbljanja u medijima i na društvenim mrežama, stotine vajnih (vojnih) eksperata iznose nam svoje projekcije o strategiji i taktici, o financijskoj i energetskoj dimenziji ovog zvjerskog ubijanja; reporteri na poljskoj ili rumunjskoj granici dočekuju i ispraćaju kolone nesretnika sa koferima, ljudi koji, vjerojatno zauvijek, napuštaju svoj dom i domovinu. Slike topništvom sravnjenih gradova i brda nesahranjenih ljudskih leševa na ulicama u duši bude zapretane prizore Sarajeva iz devedesetih. U toj ukrajinskoj izbjegličkoj koloni najednom ugledaš sebe i svoju najmiliju, kako maloljetnu djecu vučete za ruke, u nadi da ćete negdje na ovom svijetu naći mirno mjesto i u njemu spas od nasilne smrti. Potisnuta sjećanja na rat ponovno izbijaju u snove i na displeju duše, kao noćne mȍre.

O Ukrajini do ove zvjerske agresije znao si vrlo malo, gotovo ništa. Ni u školama koje si pohađao nije bilo puno riječi o ovoj bivšoj sovjetskoj republici. Pratio si, gotovo flegmatično, demonstracije na glavnom kijevskome trgu, ne vjerujući, poučen iskustvom balkanskih država, previše u socijalnu transformaciju na bolje, jer je već u nagovještaju slobode potekla ljudska krv. Ovo je dvadesetprvo stoljeće, ponavljali su novinski kolumnisti i čudili se, kao da je ta numerička mantra garantirala da se neće ponoviti užasi prethodnoga. Dvadeset i prvo stoljeće nije donijelo ništa novo, jer je ono samo nastavak prethodnoga u destrukciji i zlu. No, vratimo se Ukrajini, bitne činjenice o njoj saznajem tek danas kad ruska soldateska nemilosrdno ubija njen narod, sa zamljom ravnajući njezine gradove.

Ukrajinski toponimi kao što su Brodi, Žitomir, Novograd – Volinsk, te rijeka Zbruč poznati su mi bili tek iz priča Isaka Babelja (1894-1940), koje sam čitao neprestano od vremena studija, a naročito za vrijeme ratnog izbjeglištva u prvoj polovici devedesetih. Nisam obraćao pažnju na državu u kojoj se ta mjesta nalaze. Knjiga „Crvena konjica“, u prijevodu Milivoja Jovanovića, bijaše mi ostala u Sarajevu, pa sam na njemačkome našao ovo izdanje pod nazivom Konjička armija (Die Reiterarmee), koje mi nije bilo teško čitati jer sam cijelu knjigu, njen srpki prijevod, već imao u memoriji. No, prvo nekoliko informacija o autoru. Isak Emanuilovič Babelj rođen je u ukrajinskom gradu Odesi, kao sin židovskog trgovca. Grad Odesu Neal Ascherson u knjizi „Crno more“ opisuje kao jedan od dragulja Evrope, kome su presudan kulturni pečat dali upravo Židovi. Babelj jedan je od njih, a ispostavit će se jedan od najvećih ruskih pisaca dvadesetog stoljeća, o čemu ćemo nešto kasnije.

U Prvom svjetskom ratu Babelj bijaše pripadnik čuvene kavalerije ruskog maršala Semjona Buđonija (1883-1973), koja je ratovala u zapadnoj Ukrajini. U knjizi „Crvena konjica“, pod pseudonimom Kiril Ljutov, Babelj opisuje, kasnije uspješno zataškanu stvarnost, sovjetske terorističke vojske, koja je, suprotno načelima komunističke ideologije, ostavljala za sobom rijeke krvi u zvjerskim masakrima i pljački ukrajinskog stanovništva, posebno ukrajinskih Židova. Buđonijeva kavalerija nije se držala nikakvih konvencija ratovanja, a kroz prizore nečovječnog ubijanja, silovanja i zlostavljanja ljudi, otkriva se barbarizam na koji se srozala jedna planetarna utopija, već u samome svom začetku. Buđonijeva proslavljena vojna, nije ništa drugo do tribalni stroj, čija se „etika“ zasniva na strategiji spržene zemlje, da upotrebimo jedan suvremeni politički eufemizam. „Već peti dan tamanimo šljahtu“ (poljsko plemstvo, op. a.), piše narator, svjedočeći da je lokomotiva revolucije, u ime klasne borbe, već na početku zahuktale vožnje iza sebe ostavljala krvave tragove.

Ovih dana pojedini mediji liju suze nad nepravedno napadnutom ruskom kulturom. Napadajući Putina i njegov ubilački stroj, nitko ne napada Dostojevskog, ni Tolstoja, nego jednu imperijalnu politiku, koja je, htjeli mi to ili ne priznati, također dio ruske kulture. Rusku kulturu treba braniti od ruske države. „Naš način osvajanja slobode je užasan“, podsjeća Babelj, „mržnja je ista, Kozaci su isti, surovost je ista, glupo je pomisliti da je jedna vojska drugačija od druge… Nema spasenja“. Kultura staljinističkih gulaga ravna je kulturi Hitlerovih koncentracijskih logora, pisao je Danilo Kiš. Uostalom, nije li ta velikodržvna ruska kultura, u smrt i logore poslala svoje najznačajnije autore, kakvi su Mandeljštam, Piljnjak, Babelj, Solženjicin i mnogi drugi? Babelj demistificira kanibalsku filozofiju rata, suprotstavljajući joj ljepotu ukrajinske zemlje, života samog:

„Polja purpurnih bulki cvetaju oko nas, podnevni vetar poigrava u požuteloj raži, nevina heljda pomalja se na horizontu, kao zidine dalekog manastira. Tihi Volinj krivuda, Volinj beži od nas u bisernu maglu brezovih šumica, puže se uz cvetne brežuljke i oslabelih ruku gubi u izdancima hmelja. Narandžasto sunce klizi po nebu kao odsečena glava“, potom nastavlja: „Kasno u noć stižemo u Novograd. U stanu koji mi je dodeljen zatičem trudnu ženu i dva riđokosa Jevreja tankih vratova; treći već spava, pokriven preko glave i pribijen uza zid. U sobi koja mi je dodeljena zatičem ispreturane ormane, otpatke ženskih bundi po podu, izmet i komadiće razbijenih svetih sudova, koje Jevreji upotrebljavaju jedanput godišnje – na Pashu. – Sklonite to – govorim ženi – u kakvoj prljavštini živite, gazde… Ona diže sa poda mršave noge i okrugli stomak, i skida jorgan sa zaspalog čoveka. Tamo leži mrtav starac, prebačen nauznak. Grkljan mu je iščupan, lice presečeno nadvoje, modra krv leži mu u bradi, kao komad olova.“ (Prelaz preko Zbruča)

Babeljeve priče o konjičkoj vojsci izdavane su pojedinačno 1923-‘25, a kao ciklus su se pojavile 1926. godine. Izvorni tekst počeo se iskrivljivati naknadnom cenzurom. Autentična izdanja objavljena su tek na ruskom jeziku 1990. godine i nije mi poznato je li ta varijanta još prevedena u nas. Isak Babelj je, po nalogu Staljina, strijeljan u Moskvi 1940. godine. Smatra se književnim genijem, mada je napisao količinski malo. Vjerovao je da je književnost supstrat duha. Vele da je jednu priču prepisivao dvadeset i više puta kako bi je učinio umjetnički što snažnijom i završenijom.

Opet smo na početku: kako pisati o Ukrajini. Putinovi paradoksi: on ukrajinsku legitimnu vlast naziva nacističkom, mada je na čelu te države jedan od naroda izabrani Židov. Tražeći pomoć od Izraela Zelenski je rekao: „Braćo, moja domovina doživljava danas ono što je naš narod doživio u holokaustu.“ Putin, također, provodi „demilitarizaciju“ jedne samostalne države najstrašnijim militarnim sredstvima. Potom tvrdi da Ukrajinci nisu narod, nego su oni Rusi, a svi koji se tako ne osjećaju moraju biti ubijeni i protjerani. Taktika koju, kao da je posudio od ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji je po istom scenariju pustošio eksjugoslavenske narode, tvrdeći da Bošnjaci i Crnogorci nisu narodi, pa ih silom treba privesti k „poznaniju prava“. Najbizarnija od svega je teza da Putin brani pravoslavlje, a u obranu pravoslavlja digla su se dva znamenita, svjetski čuvena muslimana: Ramzan Kadirov i Emir Kusturica! Kadirov, zacijelo, nije čitao Tolstoja, a Kusturica ga očito nije razumio.

Evropske države su listom podržale ukrajinsku vlast na čelu sa Volodimirom Zelenskim, zasad više aplauzima, više deklarativno nego djelatno. Dok ukrajinski narod krvari i umire, dok jedna država pokušava biti zbrisana s lica zemlje, Evropljani predsjednika Zelenskog predlažu za Nobelovu nagradu, kao da je to uopće neka čast – biti u istom redu npr. s austrijskim piscem Handkeom, apologetom zločinaca i poricateljem srebreničkog genocida.

Ozbiljni autori pišu da je ruska invazija na Ukrajinu početak trećeg svjetskog rata, a neki lideri moje domovine žele biti neutralni, jedan čak otvoreno podržava Putina i njegova zlodjela. A što mi, koji smo krajem dvadesetog stoljeća doživjeli i preživjeli sličnu agoniju, a koji nemamo ni novca ni oružja, možemo pružiti Ukrajicima osim naših snova o slobodi i mahnuti im rukom u znak podrške i razumijevanja. Reći naglas barem pred ogledalom pozdrav cijelog slobodoljubivog svijeta: Slava Ukrajini! Kako nas se djeca nakon naše smrti ne bi morala stidjeti.

Mile Stojić