foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Planet Ukrajina

Ćudi kasnoga ljeta

Ukrajinska ikona. Prije dvije godine, ako me pamćenje ne vara, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, u „znak prijateljstva srpskog i ruskog naroda“, poklonio je ministru spoljnjem Ruske Federacije Sergeju Lavrovu pozlaćenu ikonu sv. Nikole iz devetnaestog stoljeća. Reporterski objektivi, međutim, snimili su na dragocjenom daru jednu golim okom nevidljivu sitnicu – žig Republike Ukrajine.

Ikona je, potvrdila je to i Ukrajinska ambasada, bila ukradena za vrijeme ruskih pljačkaških pohoda na Donbas, a kako je do laktaškog vođe dospjela ni danas nije objašnjeno. Videći da se radi o ukradenom poklonu, Lavrov je hitro relikviju vratio Dodiku. Ovaj diplomatski skandal tresao je jedno vrijeme domaće i međunarodne medije, potom se ukrajinskoj ikoni izgubio svaki trag.

U hermeneutici ukradene ikone Tomislav Marković vidi stanovitu simboliku, pa kaže: „Prema crkvenom predanju, sveti Nikola je srušio Artemidin hram, boreći se protiv paganizma. Taj događaj je ušao u crkveno pamćenje, pa je čak i postao tema za živopisce… Devastacija paganskog svetilišta predstavlja se kao nešto dobro, jer se svetitelj borio protiv lažne vere.“

U vrijeme krvave ruske invazije na Ukrajinu, koju ju je sav slobodni svijet, zatečen i užasnut, osudio, Lavrov je telefonom razgovarao s Dodikom. Nepoznato je o čemu su razgovarali, ali zacijelo nisu o sakralnim stvarima niti o likovnim artefaktima. Dodik je jedini političar na Balkanu, koji nije bio spreman osuditi rusku agresiju na Ukrajinu. Je li on ovaj put, umjesto ikone, bio spreman Putinu darovati cijelu našu državu? Nitko više na svijetu Dodiku nije telefonirao osim Lavrova i hrvatskog predsjednika Milanovića. Jedan iz podlosti, a drugi iz gluposti. Cinik bi rekao: Bosna i Hercegovina povezana je s Rusijom jednom opljačkanom ukrajinskom ikonom.

Zelenski. Opisujući Staljinovu strahovladu nakon Drugog svjetskog rata, ruski pisac Aleksandar Solženjicin (1918-2008) na jednom mjestu knjige „U prvom krugu“ piše kako se hazjajin, pun sebe, šepurio odajama Kremlja, vjerujući da mu je cio svijet pod nogama. U jednom trenutku, međutim, palo mu je oko na malu knjižicu u kutu njegova pisaćeg stola, na kojoj je pisalo „Tito“, i u tom trenutku počeo je drhtati od bijesa. Bilo je to nakon Rezolucije informbiroa, a ruski nobelovac to komentira ovako: mali Josip pobijedio je velikog Josifa!

Ta solženjicinska usporedba ima i nominalnu snagu, jer se povijest ponavlja. U krvavoj, ničim izazvanoj invaziji na Ukrajinu, koju je aktualni ruski car planirao kao Blitzkrieg, snažno mu se suprotstavio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Mali Volodimir nadjačao je velikog Vladimira! Budući da nije uspio munjevito svrgnuti demokratski izabranog predsjednika i na njegovo mjesto posaditi kakva kvislinga, razjareni Putin naredio je da se Ukrajina uništi ognjem i mačem i već deset dana traje to bjesomučno orgijanje ruskog oružja nad ukrajinskim narodom, koji brani svoju državu i svog predsjednika.

Iako je kraj rata neizvjestan, već sad je izvjesno da je Zelenski prerastao u planetarni mit i velikim slovima ušao u povijest. Chaplin je postao Churchill! Mogu ga Putinove postrojbe objesiti na glavnome kijevskom trgu Majdan, ali učinit će to jednom od velikih ljudi dvadeset prvog stoljeća. A nakon ovog zvjerskog krvoprolića u jednoj okupiranoj državi i Putin će, nema nikakve sumnje, ući u historiju kao ratni zločinac. Slijepa mrlja povijesti.

Ukrajina i Bosna. Već su mnogi primijetili da se slike ruske agresije na Ukrajinu čine kao već viđeno u Bosni i Hercegovini. Samo prije tri desetljeća obezglavljena jugoslavenska vojska, maskirno pretvorena u „Vojsku RS-a“, nasrnula je na goloruki narod, bezdušno ubijajući civile, silujući žene i čineći genocid uzduž i poprijeko nezaštićene države. Tenkovske granate razarale su rodilišta i bolnice, milijun ljudi je raseljeno, a pobijenih je preko sto tisuća. Zapad je tad nepadnutima stavio embargo na oružje, a čula su se i mišljenja da je u pitanju Balkan gdje se svi „međusobno mrze i vole da se ubijaju“. Evropa nije htjela pomoći i sad joj se to vraća kao kakav putinovski bumerang. Dvadeset prvo stoljeće bit će vrijeme nade, tako smo mislili, ali ono nije vrijeme nade, nego vrijeme mrkle planetarne noći.

Za vrijeme španjolskog rata, u drugoj polovici tridesetih godina prošloga stoljeća Pablo Neruda pisao je Francovim generalima stihove, koje sam polovicom devedesetih upućivao Miloševićevim, a koji bi se u ovom času mogli posvetiti i Putinovim: „Generali izdajnici: pogledajte moju mrtvu kuću, pogledajte moju slomljenu Španjolsku / iz svake kuće izbija gorući metal umjesto cvijeta, iz svakog optvora ustaje Španjolska / iz svakog ubijenog djeteta raste oružje s očima, iz svakog zločina rađaju se meci koji će jednog dana pronaći vaša srca / Hodite, pogledajte krv na ulicama…“

Déjà vu. Bosna i Hercegovina se opet spominje kao mogući poligon rata, jer njenom polovicom vlada jedan od rijetkih Putinovih prijatelja u svijetu, Milorad Dodik. Već smo rekli, u vrijeme dok cijeli svijet osuđuje ratnu okupaciju Ukrajine, on telefonski očijuka s Putinovim glavnim ministrom. Ljudi su uplašeni, jer ako baćuška zapali Bosnu, vjeruju da im nitko u svijetu neće pomoći, proživjeli su već sve to. U obližnjoj samoposluzi ljudi masovno kupuju brašno i ulje, a pred bankama su redovi da se podigne to malo ušteđene crkavice. U ljekarnama se traže zaliha joda, jer vele „onaj luđak je spreman bombardirati i atomske centrale“.

Jedna starica u kolicima vuče vreću brašna. Uzimam joj kolica i pomažem preko pješačkog prijelaza, potom je pratim do ulaza zgrade. Usput je pitam plaši li se rata. „Ne plašim se više ničega“, odgovara i dodaje: „Nek dragi Allah pomogne Ukrajini, nama nije. Ne bojim se ja više nikoga i ne plačem više za ničim. Sve svoje suze ja sam već davno isplakala.“

Mile Stojić