Mjesto
Muhidinu Behluloviću
Ostalo nam je samo mjesto, privrženost mjestu…
Zbigniew Herbert
Staklari su žurno obnovili prozore
Moleri okrečili fasade. Rupe od metaka
Zakrpili cementom i vapnom. Krovopokrivači
Stavili novi crijep, što se presijava na suncu.
Kirurzi su zašili rane, ulicama su hodali
Pseći anđeli. Ulice su ponovo bile pune
Na historijskim iskopinama nikli su blještavi
Oblakoderi. Kolporteri su opet izvikivali
Vijesti o užasima, koje nikog više nisu zanimale.
I sve je opet bilo na svomu mjestu.
Ali, mjesta više nije bilo.
Pseći anđeo, Majakovski
Volođu čitajte, žreci domaćeg Lourdesa
Da ništa nema osim kanaanskog udesa
Prošlo je vrijeme bajki, vrijeme čudesa
Vaša je sudbina slična sudbini Kurda.
Jer on u duši nema nijedne sijede vlasi
Božanstvena tijela tu se suše il trunu
I Sve pređe u ispraznost, baš kao da si
Na glavu Trajanovu stavio zlatnu krunu.
Na trgu pseći anđeo plače, žaluje Krista
U sredokraći smisla i hodajućih skeleta
Pjesnik uzaludno ore Saharu bijela lista
a puk pjeva aleluje u čast zlatnog teleta.
Doći će bratski vitez sa glavom u čarapi
Da dovrši polako ovu ljubav bez kraja
Lupajuć u bubnjeve plaše nas Arapi
Rascvavši nad čelom krilo papagaja.
Pjesnik Peter Handke, fotografiran
u jednom voćnjaku u Višegradu
Kako ste bajne, vi jugoslavenske jabuke,
Oh, kako ste rumene
Takvih nema u Österreichu
Ni u čitavom Četvrtom Reichu
Kako su vitke vaše grane.
Kao kose vilinje.
A jabuke šumore:
Nismo jabuke, mi smo djevojke
Crne jabuke
Nismo rumene, nego morne
Mi smo morne. Umorene.
Naše su grane slomljene
I kose počupane.
Godišnjica mature
Poslije pola stoljeća. Djeca težaka
I gastarbajtera – liječnici, profesori,
Juristi, inženjeri. I jedan pisac.
Osamnaest tisuća dvjesto i nešto dana.
Malo. Malo uživanja i puno jada.
Jedva stanemo u istu priču
Nastavnik – metuzalem vrši prozivku.
Fȁli nas. Jedni su pobjegli od pogroma,
Drugi od sirotinje. Treći više nikada
Neće doći.
A dijelili smo se samo na one
Koji su voljeli Beatlese i one što su
slušali Stonese. Uvjereni da rifovima
Pokoravamo svijet. Zavodljiva sjeta
Kao kolekcija iskrzanih longplejki.
Pored tebe ponovo ona
S nebesnim očima. Čije si tijelo
Otkrivao kao magični kontinent
I dalje miriše na jasmin i med.
Neprolazno je vrijeme ljubavi.
Večer se troši u čavrljanju i vinu
Priče o karijerama sjenče dijagnoze
Umorne i sijede glave postaju sve ljepše
Naručuješ, ali orkestar ne umije –
I can't get no satisfaction.