foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Dan kada prestaje ljeto

Ćudi kasnoga ljeta

U romanu „Praznik beznačajnosti“ Milan Kundera navodi anegdotu iz staljinističkog vremena, koju je svom politbirou pripovijedao sam Staljin. Hazjajin je, naime, krenuo u lov i nakon trinaest kolometara naišao na stablo na čijoj su grani sjedjele, on je prebrojao, dvadeset i četiri jarebice. Ali avaj, sa sobom je ponio svega dvanaest metaka! Okom preciznog strijelca nanišanio je i ubio dvanaest ptica. Zatim se okrenuo i prešao onih trinaest kilometara do kuće, da uzme još dvanaest čahura, pa se vratio do stabla i ustrijelio dvanaest preostalih jarebica, koje su ga strpljivo čekale na grani.

Cijeli politbiro netremice je slušao tu apsurdnu priču, isprativši ju uz frenetičan pljesak vođi i njegovoj lovačkoj vještini, mada im je elementarna logika govorila da su sve ptice odlepršale već poslije prvog pucnja. Kundera navodi kakav je totalitarni duh staljinizma, gdje se vođi uvijek mora pljeskati, pa čak i kada brutalno laže.

A ja se pitam: što ako je Visarionovič ipak govorio istinu?  Jer, ne samo ljudi, već i ptice se u strahu ukoče i smrznu pred Staljinom, mirno čekajući da budu ubijene.

***

Početkom srpnja mjeseca, u vrelini ljeta, zadesio sam se u Ključu, gradiću u zapadnoj Bosni, gdje bijah pozvan čitati stihove. Tu sam sreo pjesnike Muhidina Šarića i Rezaka Hukanovića. Obojica ovih autora rođeni su tu, u blizini i obojica su mjesecima bili zatočenici Omarske, Keraterma, Manjače i drugih srpskih koncentracijskih logora, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. O tom svom logorskom iskustvu objelodanili su potresna svjedočanstva – Hukanović je objavio autobiografski roman „Deseta vrata pakla“, opisujući bolna iskustva iz tih odvratnih  mučilišta.

Bosanski autori griješe kad stravu suvremenih logora smrti uspoređuju s Danteom, jer devet krugova njegova Pakla nastanjuju grešnici i prestupnici, dok u desetom, koji Dante ne navodi, a čija vrata opisuje Hukanović, obitavaju nevini. Muhidin Šarić je na njemačkom objavio knjigu „Omarska“, koju je napisao u austrijskom izbjeglištvu, gdje je dospio nakon teških muka u istoimenom koncentracijskom logoru. Za vrijeme književne večeri slušao sam ih s nekom vrstom stida i pomislio kako su neuvjerljivi i blijedi svi naši iskazi u poređenju s jednostavnim riječima ovih ljudi, što su preživjeli sustavna mučenja.

Dugo u noć sjedili smo uz vince u vrtnom restoranu  pokraj Sane, oni su pričali o posljednjem bosanskom kralju kojeg su Osmanlije uhitile upravo na obali rijeke uz koju smo sjedjeli, potom o svakodnevnim poslovima, uzgajanju pčela i gradnji vikendice u Hercegovini. Cijelu sam tu večer u mislima prebirao potresne stihove srpskog pjesnika Miodraga Stanisavljevića (1941-2005) iz pjesme „Omarska“, koji su posvećeni zatočenicima suvremenih koncentracijskih logora: Omarska. Smrt voli lepa imena…

***

Epohu postmoderne obilježile su rasprave o identitetu. Što je čovjek i što je to izvan njega samog što ga određuje? Je li to mjesto rođenja, narod, nacija, jezik, vjera, država? Nakon raspada socijalističkog laboratorija bratstva i jedinstva, u našim krajevima buknuli su upravo oni ubilački identiteti, o kojima sjajno piše francuski pisac Maalouf, pitajući se hoće li u društvu uvijek biti nasilja, samo zato što nemamo svi istu vjeru ili izvornu kulturu? Hoće li postojati zakon prirode ili zakon historije koji će osuditi ljude što se međusobno ubijaju u ime svog identiteta?

Danas su ti ubilački identiteti u Europi još apsurdniji, jer se međusobno ubijaju i uništavaju i Slaveni, narodi sličnih ili istih jezika, sličnih ili istih monoteističkih religija, sličnih ili jednakih kulturnih kodova.  Prvo jugoslavenska klaonica, pa sad ruska invazija na Ukrajinu, koja poprima obrise apokalipse. Staljinistički kiklop rata ponovno je razjapio svoje čeljusti, i guta ljude, ne mareći za međunarodne konvencije i običaje, za kulturu i civilizaciju. Nasilje se ponovo pokazuje kao vrhovni princip, a ljudski život kao decimala u krvavom računu imperijalnih ideja.

Gdje je ljudski zavičaj, ili bolje reći gdje su ljudski zavičaji? Krševita hercegovačka gora, gomila slika ponesenih iz djetinjstva, očev smijeh i majčina suza, mladalačke godine i njihove note, sve što je prolazno naši su zavičaji.  Moj zavičaj je hotelska soba u kojoj objesim svoju gitaru, kaže u jednom intervjuu makedonski džez i etno glazbenik Vlatko Stefanovski, pokušavajući pobjeći od tih identitetskih tema koje na Balkanu uvijek nose eksplozivno punjenje. „Lako je njemu“, kaže H., „kad on u svojoj gitari nosi cijelu svoju Makedoniju.“

***

U danu kada prestaje ljeto, 21. rujna, ruski je predsjednik Putin najavio krvavu odmazdu zemljama Zapada, zbog toga što pomažu Ukrajini da se obrani od upada njegovih postrojbi u jednu suverenu zemlju, postrojbi što gradove i ljude te zemlje pretvaraju u prah i pepeo.

A razdoblje druge polovice rujna mjeseca u književnosti je prostor sanjarenja, rilkeovskih kantilena i pjesničkih sanjarenja. „U kasno ljeto“ naslov je knjige darovite mostarske književnice Magdalene Blažević, a identične naslove (Kasno leto, Kasno ljeto) svojim knjigama dali su i eminentni hrvatski i srpski pjesnici Raičković i Dragojević, kao ključeve što otvaraju vrata u odaje maštanja, ljepote zrelosti i sfumata jesenjih kiša. U labirinte uspomena, kad se sumiraju životne postaje, oživljavaju prošle ljubavi, ushiti i porazi.

U pjesmi Dan kada prestaje ljeto (Tag der den Sommer endet), Gottfried Benn ljepoti jesenjih slika suprotstavlja sjećanja minulih i slutnje novih pokolja: Već imaš doživljaj rata / još nosiš njegov juriš, i bijeg / a ponovo rojevi, jata podižu ratnički stijeg. / Ruže i pucnjevi opet Strijele i daleki plamen. Benn zatom gorko poantira: Znakovi tonu, a transparenti pokazuju put u nepovrat.

Ovi stihovi pisani su prvog jesenjeg dana godine 1936, kad je svijet jurio prema kataklizmi Drugog svjetskog rata. Pokazuju li novi transparenti opet njegov put u nepovrat?

Mile Stojić