Ćudi kasnoga ljeta
Objašnjavajući naslov nedavno objavljene knjige svojih intervjua Diogenova sjena popularni sarajevski teolog Mile Babić (Družinovići, kod Prozora 1947.) navodi anegdotu grčkog filozofa Diogenesa, koji je prilikom susreta s Aleksandrom Velikim, moćnom vladaru i vojskovođi rekao da mu se skloni sa sunca, jer on ne želi živjeti u sjenci i tami. Diogenova sjena (University Press, Sarajevo 2021), naslov ove knjige, metafora je, dakle, odnosa pojedinca i vlasti, tema koja se proteže kroz cijeli Babićev filozofski i teološki opus. Taj Diogen, navodi Babić, usred dana išao je sa zapaljenom svijećom, tražeći čovjeka u ljudskoj masi oko sebe. „On je bio nemilosrdni kritičar laži koja vlada u društvu i ljudima.“ Jer, kako bi rekao jedan slavni suvremeni pisac, borba pojednca protiv vlasti, borba je pamćenja protiv zaborava.
Babićev intelektualni profil čine brojne humanističke discipline – od teologije preko filozofije i sociologije, pa sve do lijepe književnosti – i donositi ocjenu o njemu nalog je koji nadilazi kompetencije autora ovog zapisa, te će nekoliko sljedećih redaka biti pokušaj da se tek skicira njegov ljudski i stvaralački credo, a credo u njega znači vjera, vjera u Humanum, jer preko te vjere ostvaruje se vjera u Boga. Ne može vjerovati u Boga onaj tko ne poštuje čovjeka, onaj tko poništava njegovo tijelo i njegovu dušu, tko ranjava njegov unutarnji i vanjski svijet. Babićeva „diogenska knjiga“ kroz autorove intervjue i medijska istupe u razdoblju od 1989. godine pa sve do danas donosi njegova razmišljanja i refleksije o vremenu krize i zla kroz koje smo prošli u zadnja tri desetljeća, o nevoljama koje još traju.
Kao svećenik i kršćanski teolog, on svoja moralna i intelektualne uvjerenja zasniva na kritici vjere kao dogme, i zbog tih stavova još se kao mladić sukobljava s crkvenom hijerarhijom. Osnovavši početkom osamdesetih, mislim 1971. godine, sa grupom studenata teologije časopis Jukić (kojemu je urednik preko pola stoljeća i koji i danas izlazi), Babić žestoko kritizira kršćansku dogmatiku i odvojenost Crkve od naroda, tvrdeći da je njezino poslanje da služi, a ne da narod bude njezin sluga. Babić u časopisu Jukić objavljuje najmodernije teološke rasprave raznih suradnika, te prijevode iz svjetske teološke i filozofske literature, ponajviše na tragu napisa brazilskog teologa Leonarda Boffa, te nikaragvanskog svećenika i velikog svjetskog pjesnika Ernesta Cardenala.
Taj sarajevski studentski pokret s imenom znamenitog bosanskog franjevca i prosvjetitelja iz devetnaestog stoljeća Ivana Franje Jukića, međutim, bit će snažno osporavan od tadašnje lokalne crkve, tako da će Babić morati napustiti sarajevski franjevački fakultet i školovanje nastaviti u austrijskom Innsbrucku, gdje će biti i zaređen. Mili biva tad ponuđeno da ostane u austrijskoj crkvi, ali on to kategorično odbija i vraća se u svoju Bosnu Srebrenu, tvrdeći da je mnogo korisniji svome zavičaju i njegovo je poslanje da služi svome narodu i svojoj državi. Službuje po raznim župama, od Vareša do Viteza i Zenice, a uporedo studira književnost i sprema doktorate iz teologije i filozofije. Poput Diogena, Babić nije htio živjeti u sjenci samostanskih zidova. Ne pristaje ostati zatvoren ni u doktrinarne okvire, on snažno istupa u javnosti, sudjelujući, kao jedan od bitnih intelektualnih glasova, u borbi protiv mržnje i zla što su obilježili bosanske dane i godine.
No, da se načas vratimo Jukiću. U tom časopisu Babić je moje pjesme objavio još dok bijah gimnazijalac, a s njim sam nastavio suradnju sve do današnjih dana. Upoznao sam ga na prvoj godini studija književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu, gdje bijaše jedan od najboljih studenata. Njegova socijalna otvorenost i velika erudicija plijenile su pažnju kako studenata, tako i profesora. Posjećivao sam ga po bosanskim župama u Varešu i Vitezu, gdje je tad službovao, ispovijedao mu svoje ljubavne nevolje, a on me tješio uz vino, te posuđivao knjige. Kad sam, polovicom osamdesetih, sastavljao jednu antologiju hrvatske poezije, omogućio mi je uvid u hrvatsku emigrantsku književnost, koja se tad jedino mogla naći u franjevačkim arhivama. Koncem osamdesetih osnovali smo prvi postkomunistički list u Bosni i Hercegovini Obzor, čiji je Babić bio glavni urednik, a u čijoj su redakciji još bili Vitomir Lukić, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Petar Miloš, Jozo Mašić, Darko Lukić i potpisnik ovih redova. Taj list se zalagao za opstanak bosanskohercegovačke države i stoga bio onemogućen pod utjecajem HDZ-a nakon samo pet objavljenih brojeva.
Nakon što su bosanski franjevci početkom rata protjerani iz svoje kuće u Nedžarićima od fašističkih šešeljevaca, Belih orlova, Babić diže svoj glas protiv mržnje, laži i zločina. U jednom intervjuu iz tadašnjeg vremena, u jeku agresije i etničkoha čišćenja, on kaže: „Pristaše teze o čistim etničkim prostorima zapravo su protivnici ljudskog života kao takvoga, jer se život razvija samo u različitim oblicima. Rasističko čišćenje pripadnika drugih naroda uvijek se tijekom povijesti očitovalo i kao čišćenje pripadnika vlastitog naroda. To je patologija ljudske duše“ (str. 85). U religijskom pluralizmu naše zemlje, pak, on ne vidi prokletstvo nego šansu: „nema zlih i dobrih religija“, kaže on, „ nego dobrih i zlih ljudi. Nijedan čovjek na ovom svijetu nema pravo povući crtu između dobra i zla, jer ta crta prolazi kroz srce svakog pojedinog čovjeka… Oni koji u ovom svijetu povlače crtu između dobra i zla pripisuju sebi božanske atribute, što znači da obožavaju sami sebe, da sami sebe pretvaraju u lažna božanstva i tako proizvode zlo.“ (str. 92).
Pored kritike socijalne patologije, Babić nije blagonaklon ni prema devijacijama u Crkvi kojoj pripada. „Naši su crkveni dostojanstvenici govorili da je Crkva sveta. Sad vidimo da crkva nije samo sveta, nego je i grešna… Zato Crkva prvenstveno treba priznati svoje grijehe, a ne kao nekad ponašati se trijumfalistički i svima dijeliti lekcije.“… „Ateizam je svjetonazor ravnopravan sa svim ostalima i spada u slobodu religije… Ateizam je oblik vjere. Jer, ateisti vjeruju da Boga nema, ali to ne mogu dokazati, a mi vjerujemo da Boga ima, ali to ne možemo dokazati.“(str. 123). Tu se potvrđuje ono vrhunsko Kristovo načelo: tko je od vas bez grijeha, nek prvi baci kamen, načelo koje je sama crkva stoljećima gazila i danas ga još gazi, hineći vlastitu čistotu, a za sva zla optužujući druge. Huškačka uloga Srpske pravoslavna crkve u ratovima iz devedesetih, a djelomično i katoličke, zatim opskurna uloga Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini najbolji su dokaz ove Babićeve borbe protiv vjerskog opskurantizma, koji i dalje sije razdor i inspirira ratove danas među bratskim narodima i državama.
O Babićevim teološkim i filozofskim spisima objavljeni su već mnogi stručni radovi, ali ovdje je potrebno podsjetiti i na njegove izuzetne književne eseje o Andriću, Šopu ili Dizdaru, te brojnim suvremenicima među koje spada i potpisnik ovih redova. Babić, važno je to naglasiti, piše jasnim i pregnantnim stilom, i kad govori o najkompliciranijim stvarima, postiže široku i razumljivu komunikativnost. I, summa sumarum: valja navesti dojam da taj opus u nas još uvijek nije dovoljno pročitan, ali da se i u čitanju, svejedno, Don Bosca, Kuenga ili Hegela,prepoznaje vjera u čovjeka, jedan čovjekoljubivi univerzum, tako potreban i ljekovit u vremenima mržnje i zla. Možda taj Babićev optimizam i duhovnu vedrinu najbolje ilustrira jedna dosjetka njegova prijatelja Dževada Karahasana, koja glasi: „Sreo ja onomad Sotonu nasred puta, prilazi mi, trese se sav uzrujan i očajan. Kad sam ga upitao: Što se to dogodilo, Nečastivi, što ste tako zabrinuti i uzrujani, odgovorio je: Sreo sam, nećete vjerovati, jednog čovjeka koji tvrdi da ja ne postojim. Zove se Mile Babić.“
I za kraj, vjerujem da nije potrebno isticati kolika je zasluga franjevaca Bosne i Hercegovine u našoj povijesti i suvremenosti, zasluga za postojanje i opstanak naše države. A Mile Babić spada u red njenih najznačajnijih zatočnika, kakvi su Josip Markušić, Petar Anđelović, Luka Markešić… Njegovi teološki i filozofski radovi, pak, izlaze iz tog okvira i spadaju mađu najmodernije domete duha i mišljenja u našoj zemlji u našem vremenu. Babićev diogen pronašao je čovjeka i u sveopćoj pomrčini stoljeća.