foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Mile Babić, protiv života u sjeni

Ćudi kasnoga ljeta

Objašnjavajući naslov nedavno objavljene knjige svojih intervjua Diogenova sjena popularni sarajevski teolog Mile Babić (Družinovići, kod Prozora 1947.) navodi anegdotu grčkog filozofa Diogenesa, koji je prilikom susreta s Aleksandrom Velikim, moćnom vladaru i vojskovođi rekao da mu se skloni sa sunca, jer on ne želi živjeti u sjenci i tami. Diogenova sjena (University Press, Sarajevo 2021), naslov ove knjige, metafora je, dakle, odnosa pojedinca i vlasti, tema koja se proteže kroz cijeli Babićev filozofski i teološki opus. Taj Diogen, navodi Babić, usred dana išao je sa zapaljenom svijećom, tražeći čovjeka u ljudskoj masi oko sebe. „On je bio nemilosrdni kritičar laži koja vlada u društvu i ljudima.“ Jer, kako bi rekao jedan slavni suvremeni pisac, borba pojednca protiv vlasti, borba je pamćenja protiv zaborava.

Babićev intelektualni profil čine brojne humanističke discipline – od teologije preko filozofije i sociologije, pa sve do lijepe književnosti – i donositi ocjenu o njemu nalog je koji nadilazi kompetencije autora ovog zapisa, te će nekoliko sljedećih redaka biti pokušaj da se tek skicira njegov ljudski i stvaralački credo, a credo u njega znači vjera, vjera u Humanum, jer preko te vjere ostvaruje se vjera u Boga. Ne može vjerovati u Boga onaj tko ne poštuje čovjeka, onaj tko poništava njegovo tijelo i njegovu dušu, tko ranjava njegov unutarnji i vanjski svijet. Babićeva „diogenska knjiga“ kroz autorove intervjue i medijska istupe u razdoblju od 1989. godine pa sve do danas donosi njegova razmišljanja i refleksije o vremenu krize i zla kroz koje smo prošli u zadnja tri desetljeća, o nevoljama koje još traju.

Kao svećenik i kršćanski teolog, on svoja moralna i intelektualne uvjerenja zasniva na kritici vjere kao dogme, i zbog tih stavova još se kao mladić sukobljava s crkvenom hijerarhijom. Osnovavši početkom osamdesetih, mislim 1971. godine, sa grupom studenata teologije časopis Jukić (kojemu je urednik preko pola stoljeća i koji i danas izlazi), Babić žestoko kritizira kršćansku dogmatiku i odvojenost Crkve od naroda, tvrdeći da je njezino poslanje da služi, a ne da narod bude njezin sluga. Babić u časopisu Jukić objavljuje najmodernije teološke rasprave raznih suradnika, te prijevode iz svjetske teološke i filozofske literature, ponajviše na tragu napisa brazilskog teologa Leonarda Boffa, te nikaragvanskog svećenika i velikog svjetskog pjesnika Ernesta Cardenala.

Taj sarajevski studentski pokret s imenom znamenitog bosanskog franjevca i prosvjetitelja iz devetnaestog stoljeća Ivana Franje Jukića, međutim, bit će snažno osporavan od tadašnje lokalne crkve, tako da će Babić morati napustiti sarajevski franjevački fakultet i školovanje nastaviti u austrijskom Innsbrucku, gdje će biti i zaređen. Mili biva tad ponuđeno da ostane u austrijskoj crkvi, ali on to kategorično odbija i vraća se u svoju Bosnu Srebrenu, tvrdeći da je mnogo korisniji svome zavičaju i njegovo je poslanje da služi svome narodu i svojoj državi. Službuje po raznim župama, od Vareša do Viteza i Zenice, a uporedo studira književnost i sprema doktorate iz teologije i filozofije. Poput Diogena, Babić nije htio živjeti u sjenci samostanskih zidova. Ne pristaje ostati zatvoren ni u doktrinarne okvire, on snažno istupa u javnosti, sudjelujući, kao jedan od bitnih intelektualnih glasova, u borbi protiv mržnje i zla što su obilježili bosanske dane i godine.

No, da se načas vratimo Jukiću. U tom časopisu Babić je moje pjesme objavio još dok bijah gimnazijalac, a s njim sam nastavio suradnju sve do današnjih dana. Upoznao sam ga na prvoj godini studija književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu, gdje bijaše jedan od najboljih studenata. Njegova socijalna otvorenost i velika erudicija plijenile su pažnju kako studenata, tako i profesora. Posjećivao sam ga po bosanskim župama u Varešu i Vitezu, gdje je tad službovao, ispovijedao mu svoje ljubavne nevolje, a on me tješio uz vino, te posuđivao knjige. Kad sam, polovicom osamdesetih, sastavljao jednu antologiju hrvatske poezije, omogućio mi je uvid u hrvatsku emigrantsku književnost, koja se tad jedino mogla naći u franjevačkim arhivama. Koncem osamdesetih osnovali smo prvi postkomunistički list u Bosni i Hercegovini Obzor, čiji je Babić bio glavni urednik, a u čijoj su redakciji još bili Vitomir Lukić, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Petar Miloš, Jozo Mašić, Darko Lukić i potpisnik ovih redova. Taj list se zalagao za opstanak bosanskohercegovačke države i stoga bio onemogućen pod utjecajem HDZ-a nakon samo pet objavljenih brojeva.

Nakon što su bosanski franjevci početkom rata protjerani iz svoje kuće u Nedžarićima od fašističkih šešeljevaca, Belih orlova, Babić diže svoj glas protiv mržnje, laži i zločina. U jednom intervjuu iz tadašnjeg vremena, u jeku agresije i etničkoha čišćenja, on kaže: „Pristaše teze o čistim etničkim prostorima zapravo su protivnici ljudskog života kao takvoga, jer se život razvija samo u različitim oblicima. Rasističko čišćenje pripadnika drugih naroda uvijek se tijekom povijesti očitovalo i kao čišćenje pripadnika vlastitog naroda. To je patologija ljudske duše“ (str. 85). U religijskom pluralizmu naše zemlje, pak, on ne vidi prokletstvo nego šansu: „nema zlih i dobrih religija“, kaže on, „ nego dobrih i zlih ljudi. Nijedan čovjek na ovom svijetu nema pravo povući crtu između dobra i zla, jer ta crta prolazi kroz srce svakog pojedinog čovjeka… Oni koji u ovom svijetu povlače crtu između dobra i zla pripisuju sebi božanske atribute, što znači da obožavaju sami sebe, da sami sebe pretvaraju u lažna božanstva i tako proizvode zlo.“ (str. 92).

Pored kritike socijalne patologije, Babić nije blagonaklon ni prema devijacijama u Crkvi kojoj pripada. „Naši su crkveni dostojanstvenici govorili da je Crkva sveta. Sad vidimo da crkva nije samo sveta, nego je i grešna… Zato Crkva prvenstveno treba priznati svoje grijehe, a ne kao nekad ponašati se trijumfalistički i svima dijeliti lekcije.“… „Ateizam je svjetonazor ravnopravan sa svim ostalima i spada u slobodu religije… Ateizam je oblik vjere. Jer, ateisti vjeruju da Boga nema, ali to ne mogu dokazati, a mi vjerujemo da Boga ima, ali to ne možemo dokazati.“(str. 123). Tu se potvrđuje ono vrhunsko Kristovo načelo: tko je od vas bez grijeha, nek prvi baci kamen, načelo koje je sama crkva stoljećima gazila i danas ga još gazi, hineći vlastitu čistotu, a za sva zla optužujući druge. Huškačka uloga Srpske pravoslavna crkve u ratovima iz devedesetih, a djelomično i katoličke, zatim opskurna uloga Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini najbolji su dokaz ove Babićeve borbe protiv vjerskog opskurantizma, koji i dalje sije razdor i inspirira ratove danas među bratskim narodima i državama.

O Babićevim teološkim i filozofskim spisima objavljeni su već mnogi stručni radovi, ali ovdje je potrebno podsjetiti i na njegove izuzetne književne eseje o Andriću, Šopu ili Dizdaru, te brojnim suvremenicima među koje spada i potpisnik ovih redova. Babić, važno je to naglasiti, piše jasnim i pregnantnim stilom, i kad govori o najkompliciranijim stvarima, postiže široku i razumljivu komunikativnost. I, summa sumarum: valja navesti dojam da taj opus u nas još uvijek nije dovoljno pročitan, ali da se i u čitanju, svejedno, Don Bosca, Kuenga ili Hegela,prepoznaje vjera u čovjeka, jedan čovjekoljubivi univerzum, tako potreban i ljekovit u vremenima mržnje i zla. Možda taj Babićev optimizam i duhovnu vedrinu najbolje ilustrira jedna dosjetka njegova prijatelja Dževada Karahasana, koja glasi: „Sreo ja onomad Sotonu nasred puta, prilazi mi, trese se sav uzrujan i očajan. Kad sam ga upitao: Što se to dogodilo, Nečastivi, što ste tako zabrinuti i uzrujani, odgovorio je: Sreo sam, nećete vjerovati, jednog čovjeka koji tvrdi da ja ne postojim. Zove se Mile Babić.“

I za kraj, vjerujem da nije potrebno isticati kolika je zasluga franjevaca Bosne i Hercegovine u našoj povijesti i suvremenosti, zasluga za postojanje i opstanak naše države. A Mile Babić spada u red njenih najznačajnijih zatočnika, kakvi su Josip Markušić, Petar Anđelović, Luka Markešić… Njegovi teološki i filozofski radovi, pak, izlaze iz tog okvira i spadaju mađu najmodernije domete duha i mišljenja u našoj zemlji u našem vremenu. Babićev diogen pronašao je čovjeka i u sveopćoj pomrčini stoljeća.

Mile Stojić