foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Knjiga naših odlazaka

Ćudi kasnoga ljeta

Put bosanskohercegovačke literature u svijet bio je osvijetljen munjama i gromovima rata. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu na prste su se mogla izbrojati djela naše suvremene književnosti u evropskom i svjetskom jezicima, a devedesetih su počela izlaziti na globalnu scenu hrpimice. Evropski i svjetski izdavači objavljivali su sve što bi im s naših strana dopalo šaka, jer je velika nesreća uvijek dobar povod za profit. Prestankom rata taj je interes jenjao, ali su na svjetsku, posebno evropsku, scenu nastupili neki naši odlični pisci, gdje su postigli značajne tiraže i osvojili prestižne nagrade. Nismo više zemlja koja izvozi samo gastarbajtere i bukve, nego i vrhunska književna djela. O njima je već dosta pisano u našim medijima, a ovaj naš duhovni „eksport“ tema je kojom će se još dugo baviti kritičari i književni znanstvenici. Prijevodna književnost s malih jezika najčešće završi u pokrajnjim knjižarskim rafovima ili u prašnim knjižnicama slavističkih katedri.

Ono o čemu se manje pisalo svakako je fenomen naših pisaca koji su svoja djela pisali na stranim jezicima. Tu jezičnu transformaciju u svjetskim razmjerima doživljavali su samo rijetki, poput Nabokova, Ciorana ili Conrada. Ljudi koji su napustili svoje zemlje, najčešće bez znanja jezika zemlje u kojoj su našli utočište. Usvojivši novi jezik , postali su značajni pisci tih zemalja, uključeni u novu jezičnu rijeku kao egzilanti, ali ipak kao tamošnji autori. Sarajlija Tijan Sila (1981.), objavio je tri romana na njemačkom, gdje je pobrao pohvalne kritike, Tuzlak Ismet Prcić (1977.) na američkom engleskom napisao je roman Krhotine, vrlo pohvalno ocijenjen u američkom tisku, Srebreničanka Elvira Mujičić (1980.) objavila je na talijanskom jeziku više zapaženih knjiga, a Dervenćanin Alen Mešković (1977.) na danskom piše tamo prihvaćene i pozitivno valorizirane romane… To su samo neki od autora, koji su kao ratne izbjeglice naučili jezik zemlje u koju bijahu katapultirani i na tom jeziku stvorili i stvaraju značajna književna djela. Većina tih knjiga još nije prevedena na naš, jezik zemlje koju su napustili.

Trojica autora, koji se ističu u ovoj skupini, koji su ostvarili apsolutni uspjeh u književnostima zemalja u kojima žive, svakako su Sarajlija Aleksandar Hemon (1964.), Višegrađanin Saša Stanišić (1978.) i Modričanin Velibor Čolić (1964.). Hemon, koji je u Sjedinjene Američke Države dospio početkom rata, već prvom knjigom The Question of Bruno postigao je vrtoglavu književnu slavu, a pohvale i nagrade pratit će svako njegovo naredno djelo, tako da se o njemu već govori kao kandidatu za Stockholm. Saša Stanišić je kao dječak s roditeljima iz rodnog Višegrada izbjegao u Njemačku, da bi već prvom knjigom Wie der Soldat das Gramophon repariert osvojio najveća književna priznanja u Njemačkoj, a kritičari ga smatraju jednim od najznačajnijih živih pisaca njemačkoga jezika. Velibor Čolić, pak, dezertirao je iz postrojbi HVO-a i otišao kao izbjeglica u Francusku, čiji jezik uopće nije poznavao, a danas je jedan od istaknutih autora izdavačke kuće Gallimard i dobitnik nagrade Francuske akademije za širenje francuskog jezika i kulture.

Pod medijskim egidama „naši u svijetu“ o Stanišiću, i naročito o Hemonu, dosta je pisano, jer su nam engleski i njemački, što je razumljivo, danas puno bliži nego francuski, koji je sve do Drugog svjetskog rata bio svjetski jezik, lingua franca, pa ćemo se u nastavku u nekoliko rečenica osvrnuti na djelo Velibora Čolića, čiji je roman Knjiga odlazaka (Le livre des départs, Edition Gallimard, 2020.) u prijevodu Tee Mijan predstavljena na ovogodišnjem Bookstanu. Rođen u Odžaku, Čolić je kao dijete s roditeljima preselio u Modriču, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a studirao je književnost u Sarajevu. Uoči rata objavio je jednu knjigu u Zagrebu, da bi početkom agresije na našu zemlju bio unovačen u postrojbe HVO-a, iz kojih će dezertirati i glavom bez obzira doći u Francusku polovicom 1992. godine. Na to svoje „vojničko“ razdoblje u jednom intervjuu osvrće se sljedećim riječima: „I ja sam bio u HVO-u, i to u našem kraju s našim ljudima. A HVO je najveći ljudski i civilizacijski poraz našeg naroda u dvadesetom stoljeću, uključujući tu i 1941. godinu, jer smo od naše uspjeli napraviti stranu vojsku i postati agresori na vlastitu domovinu“.

O dolasku u Francusku kaže: „Moja torba, i to marke Yassa (kratica od Jugoslavenski asortiman sportskih artikala, naziv socijalističkog brenda, op. ur) dodirnula je tlo u Rennesu. Egzilant uvijek dolazi tamo gdje ga nisu pozvali. A egzil je pitanje onoga koji ostaje. Moja je sreća bila što sam bijelac. Zbog toga sam u Francuskoj bio nevidljivi stranac. No, čim sam progovorio, Francuzi bi odmah znali da sam stranac. Egzil je poraz po definiciji. U romanu na jednom mjestu on definiciju tog poraza opisuje sljedećom rečenicom: „Ja sam migrant, hiljadu puta povrijeđen pas koji zna kako se istražuje grad. Izlazim i kružim oko zgrade. Njuškam barove i restorane…“ Ovo kruženje i njuškanje glavna su teme romana, ali autor ne upada u zamku fatalizma i rezignacije, on u tim skitnjama otkriva i virove radosti i časove užitaka. Umjesto patetike on emanira blagi humor, a umjesto očekivanog eskapizma nadu, kao sunce poslije oluje. Njegova naracija nije pravolinijska, on kroz fragmente načinjene od amalgama doživljenog, viđenog i pročitanog obrazuje jedinstveni mozaik, cjelovitu romanesknu fresku nevoljnog pojedinca, zatočenog u labirintu historije, u meandrima okrutnog vremena.

Za roman Knjiga odlazaka može se reći da je vidno udaljen od matrica domaće produkcije, da je nastao u kodu jedne velike literature. Izrazita ekonomija izraza („da je ova knjiga napisana u domaćem spisateljskom maniru, imala bi još najmanje dvije stotine stranica“, primijetit će na bukstanskoj prezentaciji Ahmed Burić), kombinacija pripovijedačkog i poetskog, romantičnog i ironijskog, fantastičnog i biografskog proizvest će onu čudesnu književnu leguru kakvu nam daruju Philip Roth, ili najveći od svih – Kundera. U hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj prozi dominantna je danas neka vrsta novog realizma, gdje se pripovijeda najčešće pravolinijski, a Čolić umjesto priče razvija situacije, svojevrsne intelektualne komentare, čini rezove do samog središta, šali se, smije se, ali taj smijeh zadržava uvijek nijansu tuge na rubu usana. O egzilu, kao potucanju, o književnosti kao dnevniku vagabunda, što se pokušava narugati životu koji se njemu narugao, po uzoru na englesku poslovicu „kada ti život pruži limun, ti onda napravi limunadu“.

Čolićev narator ne pati mnogo za zavičajem, njegov glavni lik ne sluša Zaima Imamovića, nego Johna Coltranea, ne druži se sa zemljacima u zavičajnim krčmama, već posjećuje mjesta gdje se preispituju ideje i dosezi modernoga duha. Nostalgiju, žal za zavičajem ovdje je potisnula melankolija, tuga pukog postojanja. Pa ipak, novi svijet on prihvaća kao novi život, kao novu avanturu i novu mogućnost preživljenja. Postaje tog puta rasute su od duševne bolnice do zvjezdanih trenutaka ljubavi, upitnici o smislu i ishodu zamijenjeni su jednostavnim životom koji se živi bez roptanja, kako bi se reklo jednim srpskim idiomom. Mnoge su knjige napisane o egzilu, gdje se izdvajaju knjige srednjeevropskih pisaca židovskog porijekla, o njihovoj sudbini pod bičem Holokausta, a pridružuje im se i ova francuska, koja govori o našim sudbinama. Uz Roman o Londonu Miloša Crnjanskog, koji je napisan na srpskom, Knjiga odlazaka Velibora Čolića veliko je djelo velikog pisca, knjiga o našim porazima i odlascima, odlascima koji se neprestano događaju i koji su uvijek put bez povratka.

Mile Stojić