Stojić: Rex coronae

Ćudi kasnoga ljeta

Od obnovljene zgrade sarajevskog Porodilišta, koje se nekad zvalo po partizanki Zehri Muidović (ime joj ukinuše, što li Bože?), spušta se moderna šetnica i trim staza, s kultiviranim putom, atletskim napravama i klupama za odmor. Predio nosi ime Betanija, po biblijskom toponimu na kome je Krist uskrsnuo mrtvog Lazara, a tako se zvao starački dom časnih sestara, utemeljen od austrougarske vlasti i aktivan sve do kraja Drugog svjetskog rata. Tog doma više nema, ali ostalo je ime, jer jezik pamti. Prilikom opsade grada devedesetih tu je bila crta razdvajanja i tu su se vodile teške bitke. Danas na rat podsjećaju samo dvije stvari: divovsko gradsko groblje s južne i neukusne raskošne vile političara i domaćih nouveau riche, načičkane sa sjeverne strane u naselju Poljine.

Često se spuštam niz tu stazu, bježeći iz kućnog covid-lazareta, pokušavajući uhvatiti malo čistog zraka i razbistriti glavu od turobnih vijesti, što zuje kao stršljeni s televizije i društvenih mreža. Ovo je vrijeme smrti, kako bi to rekao jedan srpski nacist, ali smrt nas opsjeda ravnopravno, ne birajući klasu, naciju ni vjeru i možda u tome ima neke pravde. Sa svojim malenim psom gazim opalo lišće i uživam u ljepoti krajolika, čije je zelenilo već nagrizla korozija jeseni. Nalazim se između rodilišta i groblja, koje dijeli samo ova strma padina, razmišljajući koliko straha, muke i opasnosti treba da se prođe taj metaforički put. Jedan mladi par sjedi na klupi, zagrljen i ni ne primijećuje ni mene ni mog malog Sancha Pansu, koji trčkara uvijek mimo staze.

Gazim hrpice opalih listova, prisjećajući se sjajnih stihova Ingeborg Bachmann, koja je jesen doživljavala kao metaforu ljubavi i smrti. „Opadni, ti lišće, sa hladnih grana. Opadni, srce, sa stabla vremena“ (Fall ab Herz). Ova je pjesnikinja biografsku činjenicu da joj je otac bio nacist, opisivala kantilenom kajanja. Pada mi na um jedan drugi austrijski pjesnik, aktualni nobelovac, također sin njemačkog nacista, što se u krvavom raspadu Jugoslavije opredijelio na stranu onih kojima je ideološki pripadao njegov otac. Tek što sam sjeo na klupu, prilazi mi jedna dotjerana gospođa, u stvari, prilazi mome psu, obraćajući mu se komplimentima i dječjim onomatopejama. Šušorila je tako nekoliko trenutaka sa cukom, mene nije ni pogledala.

U jednom od svojih zagasitih zapisa Andrić pripovijeda kako je razgovarao s opalim lišćem i tom njegovu opadanju on vidi trijumf života. „Razgovaram sa lišćem, koje me zasipa sa visina“, piše on i nastavlja „postoji samo život, smrti nema, a svako umiranje prividno je. (Priroda umire kao glumac na pozornici.) I taj vaš pad sa rodnog stabla samo je optička varka, jer vas zemlja kojoj idete u susret prima kao da se vi to uspinjete do nje“… Na to mu jedan opali list odgovara: „Jeste da je tako. Mi ti verujemo. Ali tužno je, čiko…“. A lirski subjekt kaže: „Tugovati znači takođe živeti“. I dalje: „Izgubljen među lišćem na zemlji opali list ne odgovara ništa. Odlazim dalje, a u sebi nosim njegovo ćutanje. Ono me tišti i zbunjuje, ali ja se trudim da i tom ćutanju nađem mesta u životu“.

Tako je pričao Andrić s jednim opalim listom, poantirajući da i tugovanje znači život. Ali naš je život postao sušto tugovanje, jer depresija izvana prerasta u neku praiskonku tugu, umiru daleki i blizi i svatko od nas se pita nije li on sutra na redu. Psiholozi upozoravaju da zatvorenost u kuću, strah i loše vijesti uzrokuju pad tjelesnog imuniteta. Za to vrijeme traje zvjerska borba za vlast, vlast u sjenci smrti. Američki predsjednik, koji vjeruje da se u životu sve može kupiti, nekretnine, zlato, žene, iskusio je da se ne može ničim platiti pilula protiv nevidljivog virusa. No, taj zloćko i dalje širi podozrenje među ljudima i narodima, želeći i ovako bolestan i star ostati na tronu i odlučivati o sudbinama milijuna, o sudbini Planeta. A ne zna da je on rex coronae, cezar jednoga bolesnoga svijeta, svijeta koji nestaje.

Krležina „Jesenja samoća“, napisana prije gotovo sto godina, kao da otčitava naše vrijeme. „Možda je Krleža živio u težim vremenima, ali sam siguran da mi živimo u podmuklijim vremenima“, piše moj prijatelj László Végel, podsjećajući se rečenice velikog mađarskog pisca Andre Adyja – sve što je bilo cijelo razbilo se. Mi vučemo za sobom leš naše prošlosti i nikako da ga sahranimo, kaže Végel, čovjek koji živi na granici dva nacionalistička režima, Orbanova i Vučićeva. Ljudi poput Végela vraćaju nam nadu u riječ u ovoj, kako bi on rekao, podmuklosti vremena. Samo, nismo ni mi više cijeli, napukli smo ili razbijeni. I svatko od nas korača svojom betanijom, trnovitom i opasnom ulicom između porodilišta i groblja. A slaba je nada da će doći Mesija i uskrsnuti Lazara, pružiti riječi pomirenja i utjehe.

Najednom hladan vjetar, koji dolazi odnekud iz pravca Nahorevskih sela, snažno povija grane, vitlajući rojevima opalog lišća, najavljujući hladnu sarajevsku zimu. „S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo“, pisao je Kiš. To lišće u mom slučaju lišće je ovih platana i breza, koje se povijaju i odoljevaju nedaćama bolje nego krhka ljudska stabla. A balkanski fluid opet se opasno biba, ponovo se u glavama luđaka, u ime nekakvih velikodržavnih fantazmagorija kuju kainovski planovi. Hrvatski predsjednik nam predlaže da trošimo sapun, a srpski priča o „srpskome svetu“. Što će biti s nama među ovim besprizornim ljudima, moj mali psu?

U Hercegovini traje berba grožđa, a vinograd moga oca sad trgaju neki drugi ljudi. Hoće li i njima biti slatko to vino, kao što je nekad bilo slatko i opojno tebi? Na povratku iz šetnje, na ulazu u Pionirsku dolinu jedan tamnoputi emigrant prodaje papirne ubruse. Ne nosi masku na licu, prepunom neke neopisive tuge i miluje moga psa. Dajem mu neki sitniš a maramice odbijam uzeti. „Prodaj ih nekom drugom“, kažem, a on mi se smjerno klanja i zahvaljuje na engleskom. Djeca iz osnovne škole, uprćena teškim torbama, u grupicama galame i hitaju kućama sa maskama spuštenim na bradu. U susjednom restoranu graja i harmonika, ljudi slave neko slavlje, kao očajnički otpor vremenu vladavine laži, straha i bolesti. Dok se približavam kući, u sjećanje naviru stihovi zavičajnog pjesnika, koje glasno izgovaram: „Mirjano, momo Mirjano, teško mi kasa umoran konj, k'o poslije mučnoga boja. Jesen je, jesen. Guču kumrije. Jesen, o tugo moja.“ Dok tako pričam sam sa sobom, moj pas zastane, zbunjeno me gleda i maše repom.

Mile Stojić

Stojić: Tenžera
Stojić: Naš bog je krv
Stojić: Ruže pod gusjenicama