foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Princ tranzicije

Ćudi kasnoga ljeta

Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima.

Ove vječne apoftegme grčkog filozofa Heraklita Efežanina (živio u 5. stoljeću pr. Kr.), sjetim se često u ožujku mjesecu. Jer mart je mjesec rata, a za nas u Bosni to je jedini mjesec u godini. Prisutnost prošlog rata, strah od budućeg, a u sadašnjosti rat s kobnom pošasti, protiv koje, opet, jedino mi u Evropi nemamo nikakva oružja, niti lijeka. A oni koji su iz prošlog rata izišli kao bogovi, nemaju baš ni malo suosjećanja s onima koji su postali robovi. Oni se cijepe tajnim kanalima, kao suci Ustavnog suda, koji su poduzetno o državnom trošku vakcinirani u drugoj državi, jer kažu „sud mora raditi“, pravna država mora funkcionirati. Eto. Mi smo roblje koje vesla i osuđeno da skapa u galijama njihove vlasti, ergo bahatosti i beščašća. Bijeda je naša pobjeda, kaže jedan aforističar, a kako stvari stoje, uskoro bismo mogli zaratiti i s – Rusijom.

Veleposlanik te svjetske velesile u BiH, Igor Kalabuhov, ovih dana nam prijeti: „Ako BiH poduzme korake prema članstvu u NATO-u, mi ćemo reagirati, to je neprijateljski čin“. Hoće li, u slučaju našeg prijema u NATO, Putin u Banju Luku poslati borbene MIG-ove i rakete zemlja-zemlja? Kako će polovica Bosne odgovoriti na tu reakciju vojne velesile? Ostalo je, doduše, skriveno pod strehama nešto tandžara i kalašnjikova, koji se još nisu ni ohladili, da se u zlu nađe.

Je li, nakon, ovakvih prijetnji, ruski ambasador zloupotrijebio gostoprimstvo zemlje, u čiju se unutarnju politiku drsko i bahato miješa? Baćuška, međutim, zna da se obraća masi koja, prema riječima jednog ovdašnjeg filmskog genija, „više voli rusko govno, nego američku pitu“. Nema više Tita da kaže historijsko njet, dok polagano postajemo ruska gubernija? Ovo su samo žalosna pitanja što se roje nad meandarima naše stvarnosti, koja se svakim danom sve više i više pretvara u divovski košmar. Mi živimo u epohi diktatorskih režima, koji su diskriminaciju i genocid pretvorili u generalni princip vladavine, piše madžarski nobelovac Imre Kertész, te dodaje „kad se politika razvede od kulture, oslobađa se neograničeni despotizam kroz čistu moć“. Tko vam je dao pravo da prljate naš jezik?, pitao je političare hrvatski kazališni redatelj Tomislav Durbešić (1928-2001), navodeći kako riječi kao što su „loža“, „scena“, „komedija“, „predstava“, „protagonist“, „kulisa“, „rola“, „režija“, „gluma“ pripadaju veličanstvenoj umjetnosti taetra, a političari ih, s kojim pravom?, svakodnevno zlorabe i tako čine profanima.

Novinski naslovi, kao: „Primitivizam u režiji SDA“, „Korupcija na sceni“, „Iza kulisa politike“, „Protagonisti pljačke“, preuzeti nasumično s Googlea, zorno potvrđuju to prljanje uzvišenog jezika, o kojemu govori Durbešić. Jedna od tih obeščašćenih riječi svakako je i riječ „gluma“.

Naziv za skup glumačkih vještina s pomoću kojih umjetnik oblikuje lik u nekom scenskom djelu postao je u javnom diskursu izraz za neiskrenost, pokvarenost i licemjerje. „Da smo htjeli glumiti državu, vakcine smo mogli nabaviti još u decembru“, kaže federalni premijer ministar Novalić, nesvjestan da je upravo zlorabio riječ „gluma“. Jer da je svom puku priskrbio cjepivo, bio bi istinski državnik, a ovako je samo protagonist u stvarnoj tragediji naših života.

No, da nastavimo s persiflažom kazališnog jezika. Iz Međugorja se javio Zdravko Mamić, koji je pobjegao iz Hrvatske u svoju, kako on kaže, „prvu domovinu“ iz koje je pobjegao pred pravosudnim institucijama, koje su ga osudile zbog milijunske pljačke u nogometnom klubu Dinamo. (Uzgred, zanimljiva je ta bosansko-hrvatska razmjena ljudskih resursa – mi njima ratne zločince, Kordića i Blaškića, oni nama osuđene kriminalce Kutlu i Mamića!). Mamićeva javna ispovijed samo potvrđuje činjenicu da su političke oligarhije tranzicijskih zemalja legla kriminalaca; mjesta gdje se miješaju politika, sport, pravosuđe i mafija povezani čvrstim vezama grabeža i plijena.

Mamić je princ tranzicije, čovjek koji je izvojevao mnoge sportske pobjede, ali je izgubio meč u tom kliminalnom kartelu, pa otkriva zakonitosti na kojima on funkcionira. Stotine tisuća eura mita sucima, skupocjeni satovi, inozemna putovanja, dnevnice u desetinama tisuća, elementi su za portret tranzicijske države, zapravo ljudi s koca i konopca, hulja koje važe za  uzorne domoljube. On to, svakako, najbolje zna jer je godinama bio meštar toga svijeta, čovjek koji je pio i bančio s ministrima, kurvama, predsjednicima i sucima na dvorskim bakanalijama, dok se narod gušio u bijedi i krvi. I sad, nakon svega izgleda da je Mamić tu nekako najmanje kriv, jer je dokazani meš(e)tar sporta, žrec modernoga svijeta slave i moći, u kojemu je noga važnija od glave, a novac iznad svih moralnih načela. I čini se da je Maminjo i „Alijin Hrvat“ jer kaže „da voli Bosnu i svakog njenog čovjeka“. To će mu teže biti oprošteno, nego inkriminirajući milijuni.

Da „Alijinim Hrvatima i (Hrvaticama)“ nije lako svjedoči i nezapamćena hajka na Ivanu Marić, političku analitičarku, koja godinama nastupa u medijima i svojim britkim analizama i komentarima vivisecira našu političku zbilju. Kad je kritizirala HDZ u čaršiji bijaše omiljena. Megjutoa… Nakon što ju je Naša stranka predložila za dogradonačelnicu Sarajeva, digla se na ovu rođenu Sarajku kozmopolitske orijentacije kuka i motika od zatočnika multikulturalnog Sarajeva –  te da je u nekakvom intervju uvrijedila Bošnjake, te da je branila Praljka, što su sve teško dokazive kvalifikacije. Tužno je bilo gledati kako je Peđa Kojović, ovu mladu i inteligentnu ženu prepustio nacionalističkoj čaršiji, a onda je se bez riječi odrekao. Još tužnije slušati Ivanu, kako se nešto ispričava oko svoje nacionalne pripadnosti, kao da je sramno biti pripadnik naroda Kranjčevića, Šopa i Branka Mikulića? Pogotovu, ako imamo na umu da funkcija dogradonačelnika nema nikakve stvarne moći (a nema ju ni funkcija gradonačelnika)!

U povodu ovog mračnog političkog igrokaza (oprosti, Tome Durbešiću!) javila se slikarica Amra Zulfikarpašić, ugledna članica Naše stranke, čije riječi prenosimo ovdje umjesto poante: „Šokirana sam da je stranka čiji sam član popustila pritiscima prljave kampanje koju je pokrenula SDA, a koju su njeni botovi pretvorili u blato kroz koje provlače izvanrednu kandidatkinju za dogradonačelnicu Sarajeva Ivanu Marić. Ne znam zašto je Naša stranka popustila onima koji su od naše države i društva napravili najjadniju zajednicu u Evropi, mrežu porodično-stranačkih latifundija u kojima vladaju nepotizam, nekompetentnost, kriminal i korupcija“.

Došlo je, eto, proljeće, ali to nitko već i ne primijećuje zbog vala hladnoće i novog snijega, a još više zbog pandemije, koja je vać napunila bolnice i groblja. Pada mi na um tek naslov jedne davno pročitane knjige – Samrtno proljeće, mađarskog pisca Lajosa Zilahyja. Daaavno sam je čitao, sjećam se tek naslova, a o čemu je govorila, valjda opet o nekom ratu, ili o ljubavi? Ne znam. Ne znam. Ne znam.

Mile Stojić