Hadžem Hajdarević, Tjentište 1956-Sarajevo 2023
I površnom poznavaocu poezije Hadžema Hajdarevića past će u oči činjenica da su svi naslovi njegovih knjiga u znaku vode, vodenog puta i vodenoga žiga. Ti naslovi glase: Seobe obala (1981.), Koje Nuhove lađe (1987.), Žive vode (1990.), Pjesme ponornice (1995.), Četvera ušća (1995.), Peto ušće (1997.), Sutrašnje putovanje brodom (2000.), Na sonetnim otocima (2004.), Gdje voda izvire (2010.), Sutjeska (2012.), Kiša rujanka ušiva rasute nerve (2020). Voda se u Hajdarevićevoj poetici određuje kao aqua currens, empedoklovsko počelo, kao praiskonska tekućina u kojoj se rodio život, kao putovanje od izvora prema ušću, ali i kao heraklitska rijeka, prolaznost, u koju ne možemo na istome mjestu zagaziti dva puta. On često ponavlja jednu formu, vode, naročito omiljenu liričarima: kišu.
Kiša rujanka, rujanska, septembarska kiša, ona što ju je u svoju pjesmu utkao genijalni narodni pjevač: “U potoku sitna kiša sipila, na djevojci bijela, tanka košulja…” Ta tiha erotska fuga, međutim, u Hajdarevićevoj pjesmi prelazi u “sve jače zujanje u glavi”, u nesnosnu buku i grmljavinu, koja je upisana u živce, razorene olujama i nevremenom: “sva pitanja postajahu slijepa i svi mogući odgovori gluhi – kao kad kiša rujanka ušiva rasute nerve s ravnodušnim nebom”.
Ta rasutost bića, okovana prostornim i historijskim paklom, glavna je tema Hajdarevićevih pjesničkih knjiga, poezije koja ipak otvara vrata nade, odnosno tračak smisla u košmarima našeg zemaljskog trajanja. Pjesnik je “tragač za istinama”, a njegova pjesma nije ništa drugo nego čuđenje i pitanje “u kojem su pravcu potekli odmetnuti izvori sa Zelengore?” Tragajući za tim izgubljenim smjerom zelengorskih voda, pjesnik otkriva oaze čiste muzike i neopisive ljepote.
Hajdegerovsko pitanje: čemu pjesnici u oskudnu vremenu? leprša oko radnih stolova bosanskih pjesnika, poput kakve zloguke ptice, jer naše vrijeme obiluje svim oblicima oskudnosti. Jer, veli pjesnik, “Tužno je ono čega ima, još tužnije jest ono čega nema, a mi ga uporno oblikujemo od žudnji i uzaludnosti.“ Pa, ipak iscjeljenje tih “rasutih živaca” on pronalazi u vrelima prirode, u zavičajnim oazama, u vožnji automobilom prema jugu, prema moru, gdje nas “talasi nježno izguruju vani, kao odlutalu i nevaljalu djecu s kopna.”
Ali nije samo tematska određenost uvjetovala grupiranje ovih pjesama, njih povezuju i unutrašnji ritmovi, sekvence koje u cjelini obrazuju svojevrsnu poetsku “dramaturgiju”, koja posjeduje svoje tihe i svoje gromoglasne dionice. No, što je zajedničko svim ovim pjesmama jest jedna melankolična melodija, koja odzvanja ponovo nakon svakog čitanja. S druge strane, Hadžem Hajdarević je izuzetno angažiran pjesnik, ako pod angažmanom podrazumijevamo znakove vremena i prostora o kojima na neki način “svjedoče” i u kojima nastaju lirski tekstovi. Knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve u tom smislu skuplja krhotine jednog nasilno razorenog kozmosa, rišući u svakoj toj krhotini cjelinu, kao što arheolog na osnovi jednog pronađenog fragmenta rekonstruira oblik antičke vaze.
Da. Hajdarević je Schliemann jednog potopljenog svijeta, svijeta čija se morfologija urušila, izgorjela u plamenu pred njegovim raširenim i začuđenim zjenicama. U toj novonastaloj pustinji, koja bi se paundovski mogla odrediti kao provincia deserta, pjesnik hoda po razvalinama, tražeći krhotine nekadašnjeg spokojnog života, ali isto tako razloge sveopćeg pustošenja i zla. U ciklusu Groblja koja uporno pužu za nama pjesnik, očajavajući nad užasima rata, piše i ovakve stihove: “Jednom će nam naši dželati / Od Topole pa do Ravne gore / Velikodušno oprostiti / Što su nas ovoliko ubijali.” U pjesmi Putovati prema Foči pjesnik se u mislima vraća u porušeni zavičaj, jukstaponirajući slike iz mikrokozmosa prirode sa slikama nevinog djetinjstva i prizorima pustošenja u ratovima iz devedesetih. Ime istočnobosanskog gradića Foče, u okolici kojeg je pjesnik rođen, postalo je simbolom genocida nad bosanskim muslimanima, a pjesnik se vraća u taj svoj zavičajni predio stihovima: “Putovati bez nametnutih osjećaja da su laži / snažnije od neuzvrhnutih grobalja / koja uporno pužu za nama…”.
Gotovo sve Hajdarevićeve novije pjesme u znaku su te potrage, potrage za spoznajom zašto su toliki zločini učinjeni nad jednim krotkim svijetom, čija stišana muzika odzvanja u pjesnikovim košmarima i snovima. Bosanska ratna lirika prepuna je slika doživljenog užasa koje se otjelotvoruju u uglavnom u jadikovkama, a završavaju u slici općeg beznađa i nihilizma. Kod Hajdarevića je drugi slučaj, on traga za uzrocima potonuća, ne gubeći nikad nadu u jedan bolji svijet, makar u priviđenjima i snovima: “Razumio sam je tek kad je naprasno umrla / I kad sam jedno jutro kroz guste pahulje / ugledao sebe i nju nasmijane / Na srebrnim dječjim sankama.” Te slike, posvećene smrti djeteta, zapretane duboku u sjećanju, sad zrače kristalnom jasnoćom i vraćaju nas u doba nevinosti, kad smo vjerovali da je život uska staza obasjana srebrom jutara, rumenilom praskozorja, plavetnilom dana.
U prepisku, koju je najznačajniji moderni njemački filozof, Martin Heidegger vodio sa svojom prijateljicom Hannom Arendt povremeno je ubacivao kratke pjesme. Iako po vokaciji nije bio pjesnik, potrebu pisanja stihova pravdao je uvjerenjem da se ljubav može iskazati jedino u pjesmama. Isto tako, Hajdarević je pjesnik ljubavi. Kroz sve njegove knjige provlači se ta ljubavna kantilena, ali nikad u slatkasto-ružičastom, niti u vulgarno-erotskome kodu: “Napiši za mene jednu pjesmu, tako je rekla / Oblikuj je da se riječi slažu kao / Spleteni prsti u dvjema našim šakama”. Svjestan da se punina ljubavi teško može izraziti riječima, nastavlja: “Pišem, rekoh, splićući prste s njezinima / al nikad to neće postati pjesma kao naše / šake uvezane u radost što smo se sreli.” Ne podsjećaju li nas ovi stihovi na Pavlovu poslanicu Korinćanima, gdje se čovjek bez ljubavi uspoređuje sa šupljim zvonom.
Objavljujući stihove gotovo četerdeset godina, Hajdarević je uvijek bio naslonjen na živo vrelo vlastite nacionalne tradicije, ali ona mu nije bila cilj – na bošnjačku on je dograđivao evropsku modernu duhovnost, pokazujući da su te dvije stvari komplementarne, da pismo nastalo na vrelima islamske tradicije u Bosni može biti snažan temelj za gradnju u obzoru modernog europskog pjesništva. Naslanja se ova lirika na postamente muslimanske narodne lirike, Ćatića i Skendera Kulenovića, ali i na ritmove i teme Ujevića, Benna, Miłosza i brojnih drugih. Ova poezija, i kad obuhvaća elemente i teme iz našeg skučenog obzora, uvijek traga za novim i višim, u znaku one davičovske apoftegme – za kap nepoznatog dati sve poznato.
Iako u ranijim knjigama povremeno sklon nekoj vrsti jezičnog baroka i pokadšto artificijelnog rimovanja, Hajdarević u novijim knjigama nastupa kao vrhunski majstor jezičnog zanata. Njegove rečenice se slažu i teku kao i njegove rijeke, koje nas vuku prema njihovim, kako bi to pjesnik rekao, “četverim ušćima”. Octavio Paz u svom znamenitom eseju “Luk i lira” tvrdi da ritam pjesme mora slijediti smjene plime i oseke, kucaj srca i ritam kiše. Ti ritmovi snažno pulsiraju u Hajdarevićevoj rečenici, kroz njegov rafinirani jezik, donoseći nam glazbu nepatvorene poezije. Kucaj srca, ritam kiše.