Ćudi kasnoga ljeta
Likovni opus Salima Obralića (1945-2018) stremi najznačajnijim dosezima bosanskohercegovačkog slikarstva nakon Drugog svjetskog rata. Rođen u Maglaju, u zadnjoj godini najstrašnije svjetske vojne, Obralić je prošao sve one faze kroz koje je prolazila naša domovina, predano i introvertno gradeći svoj intelektualni svijet i umjetnički izraz. Srednju umjetničku školu zavšio je u Sarajevu, a Likovnu akademiju u Beogradu. Jedan je od utemeljitelja sarajevske Likovne akademije, gdje će provesti duge godine kao njezin profesor i pedagog. Kao umjetnik, Obralić se okušao u gotovo svim likovnim tehnikama – od slikarstva, grafike, pa sve do skulpturalnih oblika i vizualnih performansa.
Za Salima Obralića „istina u slikarstvu“, kako bi to rekao Derrida, sadržana je kako u različitim artikulacijskim formama, tako i u potrazi za smislom samog stvaralačkog akta, koji se često ogledao kao smisao našeg življenja i zamaljskog protjecanja. Umjetnost koja ne zahvaća najdublje slojeve našeg postojanja i nije drugo do dopadljiva dekoracija ili cvrkutavi šlager na poljima stvarnosti prepunim nagaznih mina i opasnih meandara, koji vode u rasulo i smrt. Izrastao u likovnom ozračju socijalističkog realizma i revolucionarne umjetnosti, Obralić, već u prvim svojim radovima, pravi otklon od te „angažirane“ poetike, svjestan da umjetnost nikad ne smije biti zrcalo, nego prizma. I kad slika krajolik, ili mrtvu prirodu, on i u tim motivima traga za onim što je neuhvatljivo, kao što je neuhvatljiv i život sam.
Monografija Obralićeva, koju su znalački napisali i priredili Ibrahim Krzović i Aida Abadžić Hodžić, obuhvaća obuhvatnu retrospektivu i znalačku prezentaciju ovog iznimnog i originalnog likovnog opusa. Knjiga je zaokružena i memoarskim tekstom njegove supruge Nermine, izborom kritika o djelu, kao i kronologijom kolektivnih i samostalnih izložbi, te reprodukcijama iz svih faza i razdoblja umjetničkog djelovanja. Krzović u svojoj studiji naročitu pažnju posvećuje odnosu umjetnika i njegova identiteta, pa zaključuje kako samo mjesto slikareva rođenja (Maglaj) simbolički otvara jedna vrata njegove poetike, bosanske magle koje oživljuju u njegovoj paleti. Odanost domovini po Krzoviću poetički je fundament cijelog Obralićeva opusa, koji izražava i jedan njegov artefakt – Od Maglaja do Počitelja. (Zanimljivo je da su ljepotu tog hercegovačkog gradića Počitelja proslavili umjetnici rođeni u Bosni – u književnosti Andrić, a u slikarstvu Zec, Ramić, Obralić…).
Obralić je obrazovan slikar, majstor slikarskog zanata. „Kroz ‘razgovore’ sa starim majstorima slikarstva i grafike Obralić je potvrdio da se tradicija osvaja i čini živom u našoj savremenosti uz veliki istraživački napor i znanje“, piše Aida Abadžić Hodžić, navodeći opservaciju beogradskog kritičara Čedomira Vasića koji je u povodu Obralićeva slikarstva napisao: „Slike Salima Obralića nastaju iz osećanja duboke ljubavi: ljubavi prema veštini kojom se bavi, ljubavi prema predmetima koje oko sebe uočava i ljubavi prema njihovom likovnom i poetskom biću.“
Na otvaranju jedne Obralićeve izložbe u Collegiumu artisticumu prije desetak godina slikar me zamolio da kažem nekoliko riječi. Tada sam rekao: Ima u središtu ovog postava Salima Obralića jedan neobičan drveni stol, sličan vojničkom krevetu, ili starinskoj grafičkoj presi, kakvu sam nekoć viđao u staroj tiskari Oslobođenja. Noge ove drvene mašine išarane su crvotočinom, čudesnim šarama što su ih napravili crvi koji „rade” uvijek ispod kore drveta, nevidljivi našem oku. Na sredini stolne ploče nalazi se crna ploha ukrašena ljudskim „šarama”, linijama koje urezane u tvrdi materijal drveta, premazane bojom tvore drvorez, otisak na papiru, koji je također postavljen u svezanoj tubi papira, kao umjetnički produkt, kao kraj ovog jednostavnog, a zapravo vrlo kommpliciranog tehnološkog „lanca”.
Čovjek isto kao i crv ostavlja trag svoga postojanja u tvrdom materijalu, koji je također sklon crvotočini i raspadanju, moglo bi biti prvo značenje, prva „poruka” ovog djela, pogotovu gledana očima nekog tko nije likovni kritičar, nego pisac, sklon da u svakoj umjetnini traži određenu „priču”. Priča Salima Obralića, međutim, mnogo je složenija, jer je sav ljudski napor i muka usmjeren nekoj pobjedi nad ništavilom, nekom zaustavljanju naše vremenitosti, zaustavljanju tog nevidljivog rada crva, koji uvijek imaju posljednju riječ.
Djelo Salima Obralića svo je okrenuto duhovnom i metafizičkom. Iako se razvija u različitim formama i likovnim tehnikama – od drvoreza, dubokog tiska, pa sve do skulpture i klasične slike – ono uvijek stremi nekom višem jedinstvu oblika, čija cjelina predstavlja dušu, čiji mozaik obrazuje ljudsko srce, tu krvavu nervaturu koja u svakom času pulsira ritmom identiteta, zemlje, vode, zraka, a to znači povijesti, religije, poezije. Slobodan čovjek malo razmišlja o smrti, govorio je Spinoza, ali i o vlastitom identitetu. Ali mi nemamo slobodu ni traganja za slobodom.
Pitanja identiteta, stoga, najsnažnije niču u vremenima stradanja, kad boje naše kulture određuju hoćemo li biti uništeni. Tad se dovodi u pitanje sve ono humano što je formiralo naše biće, naše kuće, bogomolje, uspavanke, sve ono što su tkale naše majke, tkajući naše živote. Upravo to tkanje otkriva se u Obralićevim drvorezima, ta osnova i potka u koju su ugrađeni, kako primjećuje Ibrahim Krzović, „šumovi tkalačkog stana, djevojačka pjesma, ljubavni dert, i ono proticanje što u sadašnjost unosi prošlo”.
O likovnom kozmosu Salima Obralića pisano je i govoreno mnogo, tako da ja tu nemam mnogo novog reći, ali ipak u povodu ovog postava čini mi se da je važno primijetiti da je on slikar koji ne robuje vlastitoj shemi. U ovdje izloženim radovima on često „citira” svoje ranije refleksije, svjedočeći o evoluciji kroz koju prolazi njegova umjetnost i umjetnička svijest. Svi mi, posebni i jedinstveni, rekao bi Ujević, ipak „živimo i umiremo u svjema”, a pitanje ljudske posebnosti postavlja se upravo u dramatičnim trenucima uništenja.
U Obralićevu opusu figurativno i apstraktno se nadopunjuju, čineći tako jedinstveni amalgam tradicijskog i modernog, svjedočeći o tome da umjetničko djelo nikad nije potpuno zatvoreno. Svojom otvorenošću ono se završava u oku posmatrača i poziva ne samo na doživljaj, nego i na razmišljanje i putovanje u nepoznato. Više od pola stoljeća stvarao je ovaj slikar jedan svijet u kome su sadržani i ushiti i drame jednog grada, jedne zemlje i jednog pokoljenja. Generacije koja je sanjala o slobodi, a skončala u oceanu mržnje, u lavi nesreće.