foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Zaista, jesmo li čudovišta?

Ćudi kasnoga ljeta

Knjigu eseja Jesmo li čudovišta sjajnog beogradskog pisca Filipa Davida (Kragujevac, 1940) ponovno sam čitao ovih dana, osupnut valovima mržnje i zla koji nas zapljuskuju iz sfera našega javnog života. Naslov knjige David je posudio iz rečenice talijanskoga autora Prima Levija (1919-1987), koja glasi: „Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Židov, kao i David, Levi je proživio užas Auschwitza, o čemu je napisao brojne knjige i pjesme, u kojima se pita o korijenima i uzrocima zla u svijetu, da bi, ne našavši odgovora, svoj život kao i Celan, kao i Zweig, završio samoubojstvom. Levi se pita kako je moguće da čovjek, kao nezaštićeno i smrtno biće, toliko mrzi, ništi i ubija sve oko sebe. Kako se, pojedinačno i kolektivno, pretvaramo u čudovišta, nakaze neosjetljive na stradalništvo i ljudsku patnju.

David u ovoj knjizi istražuje uzroke mržnje i krvoprolića na Balkanu, poglavito u vrijeme srpskih osvajačkih ratova devedesetih godina, koji, nakon tri desetljeća, još nisu prestali u usijanim glavama. On te uzroke prije svega vidi u našem nečinjenju i oportunizmu, u našoj sebičnosti i kukavičluku, pa citira narodnu izreku: „Nasilja ima otkad je sveta i veka, a i nepravda je od Boga“, te nastavlja:

„Majušno čudovište rođeno iz ove tobožnje mudrosti, koja je zapravo istovremeno i kukavičluk i konformizam, raste kako rastu nasilje, nepravda i mržnja u okruženju: u svakodnevnom životu, u ideologiji, politici, dok na kraju, iz tog filozofskog stava stoj, gledaj i ne mešaj se, ne naraste pravo čudovište, koje proguta čitavog čoveka. Strah se ugrađuje u mržnju. Strah od drugoga i drugačijeg plodna je podloga za različite vrste predrasuda. Strah izobličuje ljudsku prirodu. Rat je najveći proizvođač straha. Iza opsesije smrću, iza fascinacije smrću, otkriva se trgovina smrću.“

Ove Davidove rečenice podvlačio sam ovih dana crvenim flomasterom, slušajući kako predsjedavajući jedne međunarodno priznate (moje) države, poput levijevske pokvarene svinje, hini svoju jednu sunarodnjakinju, oduzimajući joj kompetencije i nacionalno dostojanstvo zbog toga što je „bila udana za muslimana“. Ona nije više prava Srpkinja, jer je živjela u ljubavi sa Bošnjakom!

Nije li ovaj atak na ljudsku intimu proizišao direktno iz gebelsovkog Zakona o zaštiti krvi, ali malo se zbog toga tko brine, jer smo već navikli i na gore stvari. Godinama se u nas vodi potmula hajka na „mješovite brakove“ (kakva odvratna sintagma!), jer oni kvare tobožnju nacionalnu (rasnu) čistotu, što je još veći apsurd, budući da je riječ o narodima iste rase, iste kulture i iste krvi.

Ljubav između pripadnika različitih nacija ovdje je zabranjena. A nisu li upravo ti „mješoviti“ eklatantan dokaz da ljudi ove zemlje mogu živjeti u ljubavi i slozi? I da je ova država jedino na tom principu moguća. Ali, zbog ljubavi prema drugom u nas se, navikli smo, uvijek strada. Sjajna hrvatska glumica Mira Furlan (Zagreb, 1955-Los Angeles, 2021) zbog svoje ljubavi doživjela je da je nazivaju „srpskom kurvom“ i „nacionalnom izdajicom“ samo zbog toga što je bila udana za Srbina.

I tu svoju ljubav, praćenu javnim linčom i svakovrsnim šikanama, platila je gubitkom posla, progonstvom iz domovine i smrću u egzilu. Neumjereni hvalospjevi i krokodilske suze koje se ovih dana kotrljaju sa stranica hrvatskoga tiska, teško će moći sprati sramotu i nepravdu koju su joj ta ista izdanja za života nanijela. Živimo, kako bi to rekao papa Wojtyla, u kulturi smrti i ljudi su nam jedino dobri onda kada ih više nema.

Potvrdu da smo doista postali čudovišta svjedoči nam i ono što se događa oko ljudske drame, koju je prouzročio razarajući potres na Baniji. Sve do početka devedesetih Banija i Kordun bili su naseljeni pretežno srpskim življem. Taj kraj bijaše vojni pojas (fr. cordon militaire), koji je dao glasovite autrougarske vojskovođe, Borojevića i Preradovića (od kojih je drugi i proslavljen hrvatski pjesnik), u Drugom svjetskom ratu bio je žrtvom hrvatskih fašističkih slugu, objektom strašnih jasenovačkih krvnika. Nakon vojne operacije Oluja Banija je ostala potpuno pusta, a u srpske kuće naseljavani su hrvatske izbjeglice iz Bosne. I onda se desio razarajući potres, koji nagovještava potpuno iseljavanje preostalog stanovništva.

I u cijelom tome jadu, dok se ljudi smrzavaju i umiru pored razrušenih domova, hrvatski političari i „znanstvenici“ vode lingvističku raspravu – je li Banija ili Banovina? Banija im zvuči nekako „srpski“, a Banovina nije baš precizan naslov. Sve te banovine i županije, sav taj srednjevjekovni vokabular, smislio je um jednog nadripovjesničara, jer kakva je to banovina bez bana, a u Hercegovini županija bez župana. Ovoj pećinskoj raspravi pridružuje se sisački biskup Košić koji se na misnoj propovjedi vajka: „Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba“. I dok se on zdvojno češka po biskupskoj kapici zbog Turaka i Srba, upravo iz Srbije i Turske stižu konvoji pomoći, vrijedni milijune eura. Banija postaje provincia deserta, a jedino što pruža utjehu svakako je gigantski akt solidarnosti zakrvljenih susjeda, koji potvrđuje da su nam sreće posebne, a nesreća zajednička.

Da smo zaista prava čudovišta svjedoče i slučajevi seksualnog zlostavljanja omladine na visokoškolskim istitucijama u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Iskazi silovanih, međutim, malo će toga promijeniti u kulturi u kojoj se još uvijek slave srednjevjekovne bitke i gdje je žena, da parafraziram velikog Nietzschea, tek „odmor ratniku“. Nisu li ova silovanja tek nastavak stravičnih silovanja u proteklim ratovima, jer isti kulturni model ratničkog mentaliteta dominantan je i danas u našem javnom i političkom diskursu. Balkanski Godzilla još uvijek uništava svaki pojam civilizacije, kulture i sve nas više udaljava od modernoga svijeta. Jer, „žena je nešto za jednu noć, a ako se pokaže dobro za još jednu“, ironizirao je taj ratno-fašistički mentalitet veliki Benn.

Ovaj tekst mora ostati bez poante. Jer teško je staviti ruku na srce i priznati da smo doista postali čudovišta, ona koja „stoje i gledaju“ divljanje pokvarenih svinja, što desetljećima svojim prljavim njuškama (t)ruju naše živote i živote ljudi oko nas.

Mile Stojić

Stojić: Tenžera
Stojić: Rex coronae
Stojić: Naš bog je krv
Stojić: Ruže pod gusjenicama
Stojić: Kćerke velikih sinova
Stojić: Božićne glose
Stojić: Princ tranzicije
Stojić: Okrutnosti travnja
Stojić: Pasija po Aidi
Stojić: Šuplji ljudi
Stojić: Frenetična tišina
888 stranica poezije
Stojić: Moral visoke klateži
Stojić: Planet Ukrajina
Stojić: Grob Isaka Babelja
Stojić: Dan kada prestaje ljeto
Stojić: Hatidža
Stojić: Nauk manihejaca