foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Jesmo li dotakli dno?

Ćudi kasnoga ljeta

Dotakli smo dno? Ova kratka rečenica već godinama izlazi iz usta i tekstova komentatora i društvenih kroničara, kao retorsko pitanje ili poziv za spas i izbavljenje iz atmosfere kaosa, straha i beznađa, u kome se našlo naše društvo i naša država. Dno je ovdje metafora konca našeg pada u ambis. Ali, ima i niže: dno dna. U tako nazvanoj posljednjoj pjesmi veliki pjesnik i kantautor Đorđe Balašević (1955-2021) naznačuje i uzrok tog posrnuća, pa kaže: „Otkad je sveta i veka u nas, najveće protuve prigrabe vlast“, te nastavlja: „bratija proglasi grabež za krstaški rat.“

Najnoviji slučaj te supstitucije u kojoj se grabež proglašava krstaškim ratom izvire iz retorike Milorada Dodika, koji ponovno prijeti raspadom države, na čijem se čelu (O tempora! O mores!) trenutačno nalazi. Dodik se u znoju lica svog razbacuje povijesnim „faktima“, od vladavine Turaka, do Austrougara, od ustaša do Visokog predstavnika, od Vidovdana do „prenosa nadležnosti“, tvrdeći kako njegov napaćeni nacion ne može opstati u bosanskohercegovačkoj državi, najavljujući njegovo odcjepljenje, dok mladi i vehementni gradonačelnik Banje Luke Stanivuković obznanjuje:

„Kada smo krenuli da hvatamo nelegalne bilborde, došli smo do Dodikovog sestrića. Kada smo češljali nelegalne objekte došli smo do Dodikovog kuma. Kada smo krenuli da češljamo nelegalne tendere, uhvatili smo do Dodikovog sina. U svim izvještajima je porodica Dodik.“

Sipa nepotizma i korupcije zarila je svoje pipke u svaku poru društva i, da nam to prikrije, danonoćno nas zasipa crnilom nacionalne netrpeljivosti, povijesnog revizionizma i hohštaplerske drskosti. „Banja Luka nikada nije bila šeher“, herostratski demantira on i stoljetne sevdalinke.

A koalicijski partner Čović, hrvatski čovik, predratni aviomehaničar u industriji vojnih zrakoplova, neprestance mantra o izbornome zakonu, koji bi osigurao vječnu prisutnost njega i njegove stranke na vlasti, dok mu sunarodnjaci danonoćno cure iz županija, kao pijesak iz klepsidre. U vremenu njegove „povijesne“ vladavine na doboš je otišla tvornica Aluminij, jedini relevantan proizvodni pogon u Hercegovini, bez posla je ostalo tisuću radnika. Ali, to njega mnogo ne brine, jer mora nadgledati završne radove nasred rijeke Radobolje, gdje podiže velebnu hacijendu, na kojoj bi mu pozavidio i jedan Pablo Escobar. I svim se sredstvima boriti za novi izborni zakon, koji će teško izvojevati u konstelaciji složenih političkih odnosa u ovoj banana-državi.

U Sarajevu, pak, potomci Mladih muslimana zaposjeli su dvije državne bolnice i publikum se podijelio: tko će pobijediti. Gavrankapetanović, vrsni liječnik i specijalist, ili Izetbegovićeva snaha, koja je dotičnome dala šupkartu čim je, zahvaljujući utjecaju svog supruga, prvog u Bošnjaka, zasjela na mjesto upravnice Kliničkog centra? (Fenomen medicinara u politici, posebna je tema za istraživače patologije našeg društvenog života – umjesto da spašavaju ljudske živote, oni bi da spašavaju nacije, pa tako od dobrih liječnika nastaju loši političari, što je velika šteta ne samo za medicinsku struku, ali o tome drugom prilikom.)

Na pitanje: jesmo li dotakli dno? dovoljan je odgovor da se sve gore pobrojano događa u jeku planetarne epidemije (ili velepošasti, kako glasi novi hrvatski neologizam koji mi se, moram priznati, dopada). Mi smo jedina zemlja u Europi koja nije osigurala cjepivo za opasnu bolest, od koje dnevno umiru dvoznamenkasti brojevi nesretnika. Nesretnici pod temperaturom satima čekaju u redovima ispred ambulanta i bolničkih kapija da bi se testirali, bolnice su pretrpane, bolesnici spavaju u hodnicima, medicinari su pred kolapsom, a političari razgovaraju o izbornim zakonima i prevarama. Na pitanje tko je kriv za nedostatak cjepiva, oni okrivljuju državu, kao da oni nisu ta država.

Navikli na milostinju, oni čekaju donaciju od Covaxa, koja nikako ne stiže i opet je kriva međunarodna zajednica. Kad je jučer državu posjećivao ruski ministar vanjskih poslova, sakrili su se u mišju rupu, umjesto da ga dostojanstveno i gospodski prime i izlože mu svoja politička stajališta i neslaganja. Da su ga primili, možda bismo danas imali rusko cjepivo, koje je dobio Dodik, iako mu je ruski ministar hitro vratio poklon od te lopovske države – ukradenu ukrajinsku ikonu. Na kraju je srbijanski predsjednik, koji je svojoj naciji osigurao cjepiva za bacanje, odigrao mangupski potez. Sletio je nenadano u sarajevsku zračnu luku i našim političkim pigmejcima uručio paket medicinske milostinje, kao čin njegove velikodušnosti prema bosanskoj fukari, koju su (milostinju) oni ponizno primili i skrušeno se zahvalili.

Veliki šejtan je taj srbijanski predsjednik. Na novinarsko pitanje je li pucao po Sarajevu, ogovorio je odrečno. Jest da je bio na Palama, ali tu je pošteno obavljao svoj posao, ne navodeći o kakvom je poslu riječ. Uzgred, s reputacijom velikog enologa-amatera pokudio je istarsku malvaziju, pa se naknadno ispričao hrvatskim vinarima, ali isprika za „paljanski posao“ izostala je. Ima stotinu načina da se čovjek ubije i sto jedan da se ponizi, glasi stara arapska izreka. Ljudi Bosne i Hercegovine prvo su pobijeni, pa potom još stostruko poniženi. Ali tome poniženju i ponižavanju ne nazire se kraja. Fenomenologija dna sve više prelazi u entomologiju dna.

Ljudi se glože i uništavaju kao insekti. Kafkin junak sanja da se preobrazio u insekta, a mi već jedan drugog udaramo rilcima. U medijima i na društvenim mrežama caruje crnilo, beznađe, mržnja i zavist, nigdje lijepe vijesti. Svaki dan otkrije se neka nova prevara i pljačka garnirana borbom za nacionalnu stvar, jer, kako veli pokojni Balašević, bratija je grabež proglasila za križarski rat. A naglo i neosjetno odlaze nam ljudi. Guše se od najezde opake bolesti, bez vakcina, bez respiratora, posljednje stranice novina pune su dragih i zauvijek izgubljenih lica. Strepimo da sutra tu neće osvanuti i naše vlastito. Ne smijemo ići na sprovode i dženaze dragih, jer je naš strah jači od naše ljubavi.

Jesmo li dotakli dno? pitamo se u nevjerici i krhkoj nadi svakog novog jutra, a Walter Benjamin (1892-1940), u eseju Jednosmjerna ulica kaže: „Oni koji se još nadaju, jer to više ne može tako, naučit će jednoga dana da za patnju pojedinaca, kao i ljudskih zajednica, postoji samo jedna granica preko koje se dalje ne može više ići: uništenje“.

Mile Stojić