foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Knjiga moje ljubavi

Ćudi kasnoga ljeta

Pjesnika Maka Dizdara (1917-1971) sreo sam jednom u životu. U proljeće 1971., mislim da je bio kraj svibnja, pozvan sam na Šimićeve susrete, u Drinovce, gdje sam dobio prvu nagradu na natječaju za mlade pjesnike. Bio sam uzbuđen, kad sam primao priznanje, diplomu i novčani iznos (koji sam kasnije utrošio tako da sam kupio svoj prvi pisaći stroj Rog i gitaru marke Vegas). Dizdara sam upamtio kao čovjeka srednjeg rasta, prosijede brade i duge, valovite kose, koja je lepršala na vjetru poput kakve zastave. Tada je nosio tamne sunčane naočale i izgledao je malo razbarušeno, kao rock-pjevač.

Na, od dasaka skovanoj, bini ispred osnovne škole pročitao je jednu vrlo kratku pjesmu, ne sjećam se više koju, a meni je prišao nakon te ceremonije, s pjesnikom Anđelkom Vuletićem i stisnuo mi ruku, a onda se okrenuo Vuletiću, rekavši nešto u smislu da je divota biti mladi pjesnik, kao svi te hvale jer još nikog ne ugrožavaš. Ja sam bio tad učenik drugog razreda ljubuške gimnazije i ta nagrada me je motivirala, pa sam počeo kupovati i kolekcionirati knjige suvremenih pjesnika, među njima i Dizdarova Kamenog spavača. Svega par mjeseci kasnije, u srpnju iste godine, na radiju sam čuo da je Mak Dizdar iznenada umro.

Njegova poezija u prvi mah mi se učinila arhaičnom i cjelomudrenom, jer su me tad, kao srednjoškolca više privlačili autori poput Daviča i Miljkovića, pjesnici koji su bili u dosluhu s duhom modernosti, kakav smo mogli zamišljati u jednoj zapadnohercegovačkoj provinciji. Ali, Dizdara sam počeo dublje upoznavati tek kroz njegov rodni Stolac, u koji sam počeo redovito dolaziti kad je, godinu dana nakon njegove smrti, osnovana kulturna manifestacija Slovo Gorčina, gdje je već 1972. nagrađena jedna moja pjesma, a nekoliko godina kasnije i moj prvi pjesnički manuskript. U srebrnim virovima Bregave i tišini Radimlje, iz koje su nicali lapidarni stihovi Kamenog spavača uspostavio se receptivni luk.

Teško ću ikad zaboraviti te stolačke dane i noći, kad je to drevno srednjevjekovno groblje postajalo mjesto susreta pjesnika iz cijele bivše države, sklopilo se tu sve ono što je otjelovljavala Dizdarova poezija – paradoksalno, duh modernosti iznikao iz stećka, posađenog u taj radimljanski antički krajolik. Na mjestu gdje su preci svoje stihove macom i dlijetom urezivali u kamene gromade, nicali su novi lapidarni stihovi neprolazne ljepote.

Pjesnici Makovog i mog zavičaja pjevali su u to vrijeme pohvalnice kamenu i suncu, ljubavi i vinu, a pojedinci i stihovane ode socijalizmu, dok je Dizdar silazio u dubine vremena, dajući drevnim zapisima predaka pečat modernog iskustva, stvarajući jedinstven književni izraz i senzibilitet. „Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost“, opisuje Dizdar svoju poetiku u jednom zapisu.

Godine 1966., kad se pojavila zbirka Kameni spavač, u Jugoslaviji je još uvijek kao književni pravac bio poželjan socijalistički realizam, kome su se istaknuti autori odupirali bijegom u hermetizam i nadrealizam, pjevajući nemušto i nerazumljivo. Tim povodom Meša Selimović je napisaao: “Od Gorčina nastaje čudo; rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima: da uspostavi pravu, nenasilnu vezu s tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu savremenost, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećaje današnjeg čovjeka.”

Po dolasku na studij u Sarajevo čuo sam za njegovu predsmrtnu dramu. Povodom jednog njegova natpisa o bosanskom jeziku (Marginalije o jeziku i oko njega) objavljenog u časopisu Život, koji je tad uređivao, na njeg se obrušila hajka nacionalističke srpske čaršije, koja je tad u gradu na Miljacki bila vrlo moćna (neki od njenih zatočnika, kakvi su R.P. Nogo, N. Petković, T. Dutina, aktivno su svojim tekstovima podržavali i agresiju na grad devedesetih), što neki suvremenici smatraju uzrokom njegove prerane smrti.

Kao mlad pisac često sam se viđao s Makovim sinom Enverom (1944-2012), novinarom, koji je, isto kao i ja, radio u tadašnjem tiskarskom koncernu Oslobođenje: Enver je fizički bio čista kopija svog oca, a naslijedio je od njega i književni dar, koji se ogledao u njegovim novinskim reportažama. Sprijateljio sam se još više s Enesom Durakovićem, koji je objavio dosad najkompetentniju monografiju o Dizdarovu pjesničkom djelu.

No, Dizdar je u moj život „na sva vrata“ ušao zahvaljujući mojoj životnoj ljubavi. Kad sam, početkom osamdesetih upoznao H., rekla mi je da je već u Zagrebu, u Teatru ITD, gdje je tad bila zaposlena, uprizorila recital Makove poezije, koji će uskoro obnoviti u Sarajevu i izvoditi ga na desetine puta u raznim prigodama. Gottfried Benn veli da i najveći pjesnici ostaju upamćeni po dvije-tri pjesme, a u Makovu slučaju to su pjesme o vrlom pitcu, vojniku Gorčinu i modroj vodi preko koje nam svima valja prijeći, što nisu njegove najveće pjesme.

Meni je H. otkrila polifoniju i polivalenciju Putova, Brotnjica, Poruke, koje bruje kao predkazanja i grme kao Beethovenove simfonije, te Dažd i Jabukov cvijet, koje su bistre lirske kantilene, kristalna jezera na vrhuncima planinskih masiva našega jezika. H. je uvijek, kroz svoju nadahnutu interpretaciju, iznova otkrivala te nesvakidašnje i moćne poetske harmonije, bilo na kazališnoj sceni, bilo u kakvoj provincijskoj školi, a za vrijeme rata i egzila i u brojnim izbjegličkim smještajima. Nakon jednog nastupa u sarajevskom Narodnom pozorištu, Enver joj je prišao, rekavši: „Nakon tvoje interpretacija ja sam osjetio svu dubinu Brotnjica“.

Tad sam vidio kako, kroz dubinsku interpretaciju, velika poezija djeluje na ljude. Makove stihove oni su upijali bez riječi, često na rubu suza. Devedesete su Stolac, to graditeljsko remek-djelo naših predaka, pretvorile u pustinju, a njegove građane Bošnjake poslale na put progonstva i stradanja. Srušena je tad i Dizdarova bronzana bista u centralnom gradskom parku (rad Ibrahima Bilajca), a Stolac je pretvoren u jednu divovsku razvalinu, o čemu sam tad objavio nekoliko gorkih tekstova u Feral Tribuneu.

Nakon rata, bista je ponovno postavljena, a na svečanom otvorenju H. je govorila Brotnjice i Dažd. Kroz jesenju mediteransku noć lepršali su, poput nebeskih ptica tad Makovi stihovi „…Trebalo bi se konačno sastati / sa već davno odbjeglim vlastitim srcem / Trebalo bi se odkameniti / i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada / Trebalo bi htjeti / i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada.“

Poslije svečanog otvaranja moja supruga i ja šetali smo te noći obalama Bregave, gledajući tužne ostatke hotela Bregava, arhitektonskog dragulja, koji je izgradio naš prijatelj Zlatko Ugljen, gdje smo početkom osamdesetih proveli prvu našu, nezaboravnu noć. Sad su te razvaline sablasno blještale u blagoj hercegovačkoj noći, kao skršene ljudske ruke. Mi smo se prisjećali nekog ranijeg vremena, boljeg od ovog koje nas je zadesilo. Tako se priča o Maku i Stocu spontano otvorila na stranicama knjige naše ljubavi.

Mile Stojić